Početna strana > Samo smeh Srbina spasava > Mala slatka tajna Titovog "kadilaka"
Samo smeh Srbina spasava

Mala slatka tajna Titovog "kadilaka"

PDF Štampa El. pošta
Vasilije Kleftakis   
četvrtak, 24. septembar 2009.

Starimo, tragamo za uspomenama iz sretnog, ili manje sretnog detinjstva i mladosti... pa ponekad i ne očekujući nabasamo na nešto. Tako sam se pre nekoliko dana indirektno "očešao" i o sen druga Tita (još uvek voljenog od nekih) – pa evo vam na uveselenije, ako ne i na polzu: sedeći u zubarskoj čekaonici listao sam jedan vrlo snobovski i luksuzni (holandski) auto-magazin („Caross“ – april/maj 2009). On ima i rubriku o klasicima-oldtajmerima. Rubrika se zove “One of a kind” (jer obrađuje unikatne primerke najluksuznijih automobila). Ovog puta radilo se o Titovom crnom "kadilaku" - br. 2, poklonu od Ajzenhauera iz 1960-te godine (jer, „br. 1“ mu je bio poklonjen par godina pre toga i ostao u Zagrebu, a ovaj – iz Beograda, je prodat). Tu ogromnu, preko 6 metara dugačku, crnu, blindiranu i protivminski odozdo oklopljenu "krstaricu", kabriolet od 5 tona, pre nekoliko godina kupio je jako jeftino (u odličnom stanju), sa svom dokumentacijom, jedan holandski kolekcionar automobila (danas je vredna, kako kažu, 400.000 evra i čini deo njegove kolekcije „Real Art on Wheels”). Detaljno je opisan istorijat gradnje kabrioleta, adaptacije, tehničkih osobina, itd., pa je tu (prilog) čak i fotografija kako On Lično, sa Drugar`com Jovankom prolazi ulicom Titograda okićenog u Njegovu čast (eh, kakva sretna vremena: Tito – pa još u Titogradu, kao u bajci!), prepunjenu naravno, spontano okupljenim, oduševljenim i nasmejanim trudbenicima, sa sve transparentima u podršku nekog Kongresa Partije, itd. Eh, tako je to, vo vremja ono, bilo ... pa prošlo.

Za mene (a nadam se i ponekog od vas), poenta je u drugom delu teksta, u sasvim uzgred pomenutom detalju: iako je „kadilak“ u odličnom stanju i nije morao biti restauriran, ipak su pre godinu dana rešili da obnove kožnu presvlaku krem boje na zadnjim foteljama. Demontirali su ih – i šta nađoše u bogatim kožnim preklopima malo izanđale presvlake? Male ženske kilotice, ili jednostavno rečeno: gaćice! Konsultovani eksperti – poznavaoci te vrste robe su utvrdili da se radi o primerku sa kraja pedesetih-početka šezdesetih godina prošlog veka. Nestaško jedan...! Sigurno mu je bilo dosadno da se tek tako usamljen vozika zavaljen u fotelju, odvojen od šofera staklenom pregradom sa zavesicama (jer, i krov i prozori, a i zavesice su – još tada bili na električni pogon). Naravno, tu je i frižider-bar sa kristalnim karafima i čašama, nađe se i poneka voljna drugar`ca sekretar`ca, pa... što da ne? Do inspiracije se lako dođe, a i potrebno mu je bilo malo relaksacije od silnih briga i napora za dobrobit radnih ljudi, poštene inteligencije, kao i naroda i narodnosti spojenih neraskidivim vezama bratstva i jedinstva (ili- tako nešto... a možda i ne?). Pitam se, kojoj li to svesnoj i požrtvovanoj drugar`ci do dana današnjeg još uvek nedostaju one kilotice (nažalost, nije saopšteno imaju li monogram, koje su boje, da li su sa čipkicama, ili bez)? Ona bi se, možda, mogla i javiti kustosu te kolekcije automobila, i zatražiti ih, ali neka pazi da drugar`ca Jovanka ne sazna! Kažu da je još uvek opasna!

Kad – ono, ne lezi vraže! Dan-dva kasnije, nabasah u „Politici“ od 21.09.2009 na članak "Vožnja Titovim kadilakom" - to je još jedan Titov "kadilak“ – onaj "br. 1". Ispada da je iz Zagreba premešten na Brione. Inače, dobro je da je fokus članka na „kadilaku“, a ne nečem drugom, manje prijatnom, jer negde na kraju novinarka kaže i ovo: "Prvi put je Tito doplovio na Brione 1947. godine. Oko pet stotina stanovnika je posle toga raseljeno jer su Brioni dve godine kasnije postali Brozov dom." Kako je i na koji način tih 500 stanovnika raseljeno, i kuda? Bolje je ne zamarati se tako trivijalnim pitanjima – važno je da je tako za Najvećeg Sina Naroda i Narodnosti stvoren koliko-toliko prihvatljiv Lebensraum.

U tom članku o lepotama Briona, govoreći o naslovnoj temi, novinarka kaže: „...Ipak, imamo informaciju da jednočasovna vožnja Titovim „kadilakom” na Brionima košta četiri hiljade kuna, a jedan evro vredi 7,25 hrvatskih kuna...“ Lepo, dirljivo, nostalgično za Titove ljubitelje. Što da ne? Šta je 551 evra na sat za jednog ljubitelja? Naročito, ako se uzme u obzir da je to stvarno prava bagatela, jer prema jednom holandskom sajtu: sat vožnje tim Titovim "kadilakom" na Brijunima koštao je čak 670 evra. Pa, hajde časkom, što da ne? Može i dva sata!

Toliko „na uveselenije“, a sada nešto i „na polzu“ – jedan dobronamerni savet: pazite, naročito vi koji imate tako nešto, proverite zadnja sedišta u svojim rols rojsovima, bentlijima, kadilacima, maseratijima, ferarijima – da nije slučajno i tamo nešto nezgodno zapalo i tako ostalo zaboravljeno? Nemojte da vam posle đavo bude kriv!