Samo smeh Srbina spasava

Brate naš evro...

PDF Štampa El. pošta
Voja Žanetić   
ponedeljak, 17. maj 2010.

(Večernje novosti, 15.5.2010)

Dragi brate Evro,

Evo smo se, konačno, skupili u dovoljnom broju da možemo da Te pozdravimo kako to dolikuje, a s obzirom na to da si Ti jedna svetska valuta, a mi gomila ne baš vrednih dinarskih kovanica i novčanica sa Balkana. Dugo smo se, brate naš evropski, mučili pod okovima dvocifrenosti, ali mi Tebi, već od danas, sa ponosom poručujemo: nas sada konačno ima u trocifrenom broju! Još uvek, doduše, građanin naše ekonomije može u menjačnici da dobije – za Tebe jednog – nešto manje od nas 100, ali i ta će psihološka granica biti veoma brzo prekoračena, pa će sva tri naša kursa – prodajni, srednji i kupovni – biti nadalje, objedinjeno i zauvek ovenčano novom dimenzijom naše monetarne vrednosti.

Mi znamo, brate Evro, da ćeš Ti znati da vrednuješ i ceniš naš napor da dostignemo adekvatnu tržišnu cenu za pomenutog jednog Tebe. To nas tim više raduje jer ovde u Srbiji tog poštovanja nismo dobili – ama ni od koga. A onolikim dinarskim dužnicima smo učinili da se smanji realna vrednost njihovih dugovanja, brojnim špekulantima smo omogućili da ostvare profite na kursnim razlikama, mnogim bankarima smo doneli ogromne bonuse svojom nestabilnošću... I niko da nam čestita prelazak preko tako dugo očekivane psihološke barijere, niko da nam proslavi kursni, takoreći, jubilej. I posle kažu da ne treba nas dinare da uhvati depresi(jaci)ja. Dobro nismo na 200 otišli, kako se ovde ophode prema nama.

Dragi naš evrointegracijski uzoru, znaj da mi nećemo stati ovde gde smo sada. Čekaju nas novi izazovi, spram kojih imamo sasvim opravdane kursne ambicije. Državi nedostaje para za propagandno povećanje plata i penzija, tim pre što ni Telekom nema baš kome za velike pare da se proda. Međunarodni monetarni fond, s druge strane, neće dozvoliti da se iz obećanih kredita finansira dalje održavanje ovakve privrede, u kojoj skoro nepostojeća industrija, izumiruća poljoprivreda i sve tanje gastarbajterske doznake – izdržavaju državnu administraciju, penzionere, uvoznike, trgovce, kladioničare i bankare. Ovde se, takođe, očekuje i povećanje brojnih poreza i akciza, te posledično smanjenje potrošnje, što opet dovodi do još posledičnijeg smanjenja državnih prihoda. I na kraju, svakim danom će sve živo biti samo skuplje: ono malo onih, koji još uvek imaju nešto da prodaju, shvatiće da je sve manje onih koji mogu da kupuju – te će se histerično hrliti u obezbeđivanje profita, a dok još i to malo kupaca ima para. Tom logikom stigosmo dotle da je jedini način da se evidentni budući ekonomski kolaps makar malo odloži – štampanje još nas dinara. Te ako se pitaš zašto ovde nismo prešli na Tebe kao jedinu valutu, eto Ti i odgovora: nemamo pogone za Tvoju proizvodnju u dovoljnim količinama. A baš bi nam bili potrebni.

More, 'ajd da pustimo kako je nama nego, kad smo već kod tog štampanja, da ne zaboravimo da Te pitamo, kako si nam Ti? Kako Tvoje narušeno valutno zdravlje, kako Tvoj silazni kurs? Koliko mi, iz ove naše provincije, možemo da shvatimo, samo što nije počeo Tvoj brzi i nezaustavljivi oporavak, a koji se, kažu, bazira na zaštitnom paketu od 720 milijardi Tebe za odbranu isto Tebe. Nadamo se, s obzirom na to da smo za tog Tebe mi ipak nekako vezani, da tih 720 milijardi neće nastati na isti način kao što je nastao paket od prvo 700, a potom još 1.000 milijardi dolara pomoći posrnuloj američkoj valuti, koja nema pokriće za svoje štampanje decenijama, i koju živom čini jedino kineska kupovina američkih hartija od vrednosti. Takođe se nadamo da tvoj pad u odnosu na dolar, a koji od decembra do sada iznosi 18,15%, nije posledica shvatanja da je veći problem kada se prezaduži jedna Grčka iza koje je garant sigurno Brisel, nego kad propadnu skoro sve američke banke i osiguravajuća društva, iza kojih je garant možda Peking. I ponajviše se nadamo da će, pošto se pomogne dolaru i evru, i za nas dinare ostati neka crkavica da se i nas malo podrži. Nije da mi ne volimo da se štampamo i množimo, ali opet, voleli bismo da zadržimo kakvu-takvu vrednost, kad već postojimo i kad već dosad preživesmo onolike inflacije, devalvacije i monetarne reforme.

Dragi naš briselski prijatelju i monetarni simbolu ujedinjene Evrope – u koju težimo ući uprkos svežem izlasku iz razjedinjene Jugoslavije – kao danas pamtimo 6. decembar 2000 godine, dan poslednje zvanične devalvacije, kada se za trideset nas mogla kupiti jedna nemačka marka. Takođe, živo se sećamo onog 1. marta 2002 godine, kada si Ti i zvanično postao jedino zakonsko sredstvo plaćanja u zemljama Evropske monetarne unije, jer si tada vredeo 60 dinara, 40 posto manje nego sada, odnosno mi smo od tada izgubili 66,66% sopstvene vrednosti. Tako će u našu kolektivnu memoriju i sutrašnji dan, ponedeljak, 17. maj 2010 godine, ući kao datum koga treba slaviti, upamtiti i staviti u istoriju, na zasluženo mesto. Da se nikad ne zaboravi, koliko god to rado želeli da učinimo..

Voljena naša evropska valuto, brate naš Evro, danas ne rade menjačnice, pa nas nećeš odmah videti u ovom novom, trocifrenom ruhu, spremne da se svi mi damo – za Tebe jednoga. Ali strpi se još malo, pa ćemo se sutra družiti na kursnoj listi, bolje i lepše nego ikada do sada. Do tog trenutka, do našeg susreta, primi naše neizmerno obožavanje i želju za što skoriji oporavak na svetskim berzama.

Do devalvacije (bilo čije) Tvoji, s ljubavlju i poštovanjem

100 srpskih dinara