Srbe treba uništiti

(Fokus, 23.10.2011)

"Nijesam ja gospodini moji, četrdeset gradi budala, već sam ja vami zato čudnovat što u meni ima milijun srca i milijun jezika, jer sam danas pred ovim sudom plak'o ispred milijun duša, koje su se od silnog dobra i miline umrtvile, pa jedva dišu."

(Petar Kočić, "Jazavac pred sudom")

1. Dan prije dana D

Budim se rano ujutro i uključujem TV. Vijesti su prepune crnih prognoza o onome što će se sutra desiti. Okupacione trupe ("mirovne snage") na Kosmetu najavljuju kako više neće trpjeti srpske barikade na sjeveru do Ibra, a unutar američko proklamirane Republike Kosovo, te ako ih sami Srbi ne odstrane, onda će to NATO uraditi. Srbijanska vlada u svojoj nemoći govori o miroljubivim rješenjima, a i kako ne misle davati instrukcije onima dole na barikadama. Rusi šute.

Posebno sam senzibilan na one koje je čitav svijet napustio. Polovica moje porodice, po majčinoj liniji, nastradala je u Hitlerovim koncentracionim logorima gdje su Jevreji bili napušteni od čitavog svijeta.

Kada je, koncem rata, bila pobuna u Varšavskom getu, savezničke snage, iako su mogle intervenirati, pustile su da Nijemci pobiju pobunjene Jevreje.

Odmah sam u sebi povezao stvari: Varšavski geto – Kosovska Mitrovica. To me je podsjetilo i na sadašnji položaj Hrvata u Federaciji koji su također tamo etnički ugroženi i za čija sam se prava intenzivno borio tokom nekoliko zadnjih mjeseci. Sabravši sve to, donio sam odluku: odoh u Kosovsku Mitrovicu, pa što bog da.

Došao sam u Predsjedništvo i sazvao sve s kojima svakodnevno radim. Objasnio im situaciju:

"Ja odoh, a vi ne morate, jer će se dolje možda pucati".

Oni me gledaju i šute. Napokon, jedan od zaštitara progovori:

"Ne razumijemo što nam govorite, mi radimo naš posao, pa kud Vi, tu i Mi".

Tajnik me pita, kada bi se išlo. Velim ja, sutra, pa bi sada trebalo uspostaviti sve potrebne kontakte sa srpskim čelnicima na terenu i međunarodnom zajednicom. Trebalo bi nabaviti i pancir košulje, zlu ne trebalo. Ja moram do Predsjednika. Silazim kat niže i pitam da li je On tu. Nekoliko ljudi čeka da budu primljeni. Dobivam potvrdan odgovor.

Nenajavljen upadam u njegov kabinet. Sam je. Ne prosvjeduje. Navikao je na moje ponašanje. Nakon par mojih kritičkih napisa o njemu i nekoliko verbalnih duela, pomirio se s tim da me mora trpjeti. Zna da nisam zloban i da mu želim dobro.

"Ne mogu sad s tobom pričati. Odoh kod liječnika. Vrati se za jedan sat".

"Ne treba mi toliko. Samo par sekundi. Prvo, htio sam Vas pozdraviti prije vašeg odlaska u SAD. Drugo, da li imate što protiv toga da odem na Kosmet?"

"Šta bi imao protiv"?

"Hvala i sretan put".

U kabinetu su moji već nešto uradili. Prijavili su nadležnima naš odlazak i uspostavili kontakt sa čelnikom srpskih zajednica. On im je rekao da smo dobro došli, ali da s međunarodnom zajednicom neće ići lako. Službene granične postaje su vojno blokirane, a dozvole za ulazak, s obzirom na opsadno stanje, neće se tako brzo dobiti. Ali, predlaže nam da uđemo na Kosmet alternativnim putem kojeg je NATO napustio. Uspostavljam s njim komunikaciju insistirajući na legalnosti mog prelaska. On me pita što je legalno u okupiranoj zemlji i sa proklamiranom nelegalnom Republikom Kosovom. A kad budemo na licu mjesta, uspostavit ćemo međunarodne kontakte. Uostalom, veli on, i tu mi je dao lekciju iz prava, Kosmet je dio Srbije pa što bi tu onda moglo biti ilegalno. Na koncu, mnogo je zvaničnika kod nas tako došlo.

Ne znam što da radim. Njegovi su argumenti neoborivi, a sutra je dan D. Ako budem tamo, možda ću uspjeti spriječiti krvoproliće. Umišljam sebi da sam pametan i da ću već nešto smisliti. Velim osobi s druge strane žice da dolazim i da ćemo biti u kontaktu glede našeg dočeka.

Dan D

Kreće se u tri sata ujutro. U osam sati prelazimo granicu BiH. Do administrativne granice s Kosmetom treba nam tri sata. Na alternativnom prijelazu, dočekuje nas ekipa momaka u automobilu i predvodi nas do Kosovske Mitrovice. Zaustavljamo se pred jednom od barikada. Tu je nekoliko stotina ljudi.

Čuli su da dolazim. Izlazim iz kola. Ljudi plješću i okružuju me. Pružaju mi ruku. Vidim da im nije lako, ali su uspjeli pretvoriti bol u osmijeh i nadu. Nakon dužeg vremena, neko od zvaničnika u regionu ih je posjetio. Osjećam se istovremeno sretnim i ništavnim. Znam da ne mogu mnogo uraditi da im pomognem, ako uopće išta i mogu. Grč mi je u duši i suze mi klize niz obraze.

Tu su i novinari. Nekoliko desetaka njih. Probili su se kroz gomilu s kamerama i diktafonima. Pitanja sa svih strana.

"Ovdje sam da bih vidio što se događa. Kosmet je dio Srbije koji je nasilno izuzet iz svoje cjeline. S jedne strane goloruki, miroljubivi ljudi, a s druge strane, neprijatelji potpomognuti NATO-om u različitim formama: KFOR, EULEKS, itd. Ovaj narod zaslužuje divljenje čitavog svijeta zbog svog gandijevskog, herojskog otpora. S druge strane, svijet treba da se stidi što dozvoljava otvoreni genocid nad Srbima u posljednjih petnaest godina. Iz Hrvatske ih je moralo izići tristo tisuća, dvjesto tisuća iz Federacije BiH, dvjesto tisuća sa Kosmeta. I sada NATO hoće da protjera i ovih zadnjih šezdesetak tisuća sjeverno od Ibra. Povrh svega, nakon okupacije Kosmeta 1999. godine, Albanci su, naočigled NATO, pobili više tisuća Srba i spalili nekoliko stotina srpskih samostana. 'Humani' Zapad bi trebalo da se stidi svojih nedjela".

Konačno se oslobađam novinara i dolazim u općinu. Svi čelnici srpskog naroda su tamo. Tražim i dobivam kontakt telefone okupacionih NATO snaga.

Zovem jednog pukovnika i predstavljam se. Pita me na engleskom što radim tu i kako sam uopće došao do Mitrovice.

"Došao sam alternativnim putem, a ovdje sam da bih, ako je to moguće, pronašao miroljubljivo rješenje za ovaj konflikt".

Osjećam preko telefona njegov kiseo osmijeh.

"Ne sviđa mi se što ste tu. Ali dat ću Vam broj jednog zvaničnika iz OESC".

Nakon par sat uspijevam dobiti izvjesnog G. F. Talijan je i ja ga pozdravljam na tom jeziku, ali zbog nedostatka prakse, moj talijanski je loš pa nastavljamo na engleskom. I on isto izražava nezadovoljstvo zbog uplitanja, kako on kaže RS u kosovsko pitanje.

Ponavljam kako su moje namjere miroljubive, a plus toga je normalno da se iz Republike Srpske zvaničnici interesiraju za jednu srpsku pokrajinu. Nekako uspijevam da sa par talijanskih rečenica smirim tenziju, pa čak i da konverzacija poprimi prijateljski tok. Na kraju mi kaže da će obavijestiti Brisel.

Nedugo nakon toga zvoni telefon. Brisel. Glas sa druge strane žice je ljutit.

"Vi se nemate pravo miješati. Vi ovdje, a Dodik u Vašingtonu. Što smjerate?"

Pokušavam da objasnim, da ne bi bilo mudro da se barikade danas napadnu jer se sutra održava sjednica odbornika sjevernog Kosmeta, pa će se možda doći do kompromisnog rješenja. Kaže da će se to razmotriti i spušta slušalicu.

Posjećujem još nekoliko barikada. Zatim šećem gradskim ulicama. Sve izgleda normalno, ali su prolaznici rijetki kao i saobraćaj. Prodavaonice su napola prazne kao i apoteke. Lijekovi i osnovne namirnice dopremaju se alternativnim putevima pošto su glavne postaje blokirane NATO trupama. Negdje oko deset uvečer odlazim u studentski dom na spavanje.

Dan nakon dana D

Ujutro odlazim u Zubin Potok gdje se održava sjednica četiriju srpskih općina sjevernog Kosmeta. Dočekan sam aplauzom. Odbornici za govornicom izuzetno inteligentno nastupaju. Kritiziraju srbijanske političare i pokazuju odlučnost da ne popuste NATO-u, pa što bilo da bilo. I ja sam pozvan da govorim. Kažem ono što mislim da jedino može pomoći:

"Treba probuditi srbijanski narod s one strane administrativne granice. Neka dođe nekoliko tisuća, ili nekoliko desetina tisuća, neka pređu administrativnu granicu i neka kažu NATO-u da pucaju ako hoće jer su oni svoji na svome. Ako se srbijanski narod probudi, onda će 'međunarodna zajednica' morati drugačije da razmišlja i da traži kompromis."

Samo je jedan medij prenio moju izjavu, a prisutni odbornici nisu to stavili u svoje zaključke. Vidio sam da u tom času više nemam tu što raditi i vratio se u Banju Luku. Sutradan je NATO počeo napad na barikade.