Početna strana > Prenosimo > Kosovo se ne može vratiti mirnim putem
Prenosimo

Kosovo se ne može vratiti mirnim putem

PDF Štampa El. pošta
Radoš Ljušić   
nedelja, 22. avgust 2010.

 

(Pres, 22.08.2010.)

Posle koalicije DS i SPS, kojom je probijena politička blokada slobodnog formiranja vlada sa različitim partijskim uverenjima, postale su moguće sve vrste izvršne vlasti. U tome vidim jedinu vrednost ove koalicije, jer je otklonila onu čuvenu budalastu barijeru - "neću sa njima", kaže u intervjuu za Press nedelje Radoš Ljušić, istoričar, urednik "Enciklopedije srpskog naroda" i funkcioner SNS, odgovarajući na pitanje da li je moguća i poželjna koalicija SNS i DS.

- Mnogo više sličnosti ima između SNS i DS nego između DS i SPS te je, tako gledano, ova koalicija moguća. Sve češće se čuje i poželjna, jer bi Srbija dobila jednu stabilnu i dugotrajnu vladu. Ali da bi došlo do bilo kakve koalicije, pošto je nemoguće da jedna stranka formira vladu, neophodno je prethodno izaći na izbore, posle čega bi se znalo ko je najbolji i ko ima pravo na funkciju predsednika vlade - objašnjava Ljušić.

Slažete li se sa Aleksandrom Vučićem kada kaže da je politika SNS prema EU i Kosovu da Srbija uzme sve što može (tj. članstvo u EU), a da izgubi najmanje što mora (sačuvati sve što može od KiM)?

- Slažem se i hteo bih da podsetim na sličnu misao jednog od najvećih srpskih političara, Jovana Ristića: "Misli šta misliš, a uzmi šta možeš". On je, inače, najbolji eksponent obrenovićevske politike "umerene obazrivosti", kojoj bi morali da se vratimo. Ne znam da li je Vučić znao za ovu Ristićevu misao, jer je njegova izjava slična njoj i, možda, putokaz kojim bi se kretala srpska politika posle dolaska SNS na vlast. Dok je Srbija postojala kao samostalna država, mi smo imali dva državotvorna pravca - obrenovićevski i karađorđevićevski, odnosno diplomatski i ratoborni. Uvek sam zagovarao prvi i mislim da je Srbima i Srbiji, posle 1804. godine, prvi doneo više prednosti. Krajnje je vreme da se vratimo mudrijoj politici Obrenovića i da je dalje razvijamo i negujemo.

Koje su razlike između DS i SNS?

- Ne postoje stranke koje su istovetnih programa i političkih i privrednih uverenja. Mislim da ima razlika u spoljnoj politici, ne toliko u opredeljenju koliko u načinu vođenja, pre svega u često nepotrebnoj popustljivosti i dodvoravanju, ne samo velikim državama, već i onim malim u okruženju. Naša država od 2000. godine nema nikakav strategijski plan, ni na polju spoljne ni unutrašnje politike. Država, ma kakva da je, mora da sačuva izvesno dostojanstvo, a mi smo ostali bez njega 1999. godine i nismo uspeli da ga povratimo. Mislim da bi to trebalo da bude prioritet u spoljnoj politici. Ako smo se opredelili za EU, to ne mora da se radi po svaku cenu i podanički, već sa više ozbiljnosti, takta i povraćenog ponosa. Ako ne poštujete sebe, neće vas poštovati niko. Sledeća bitna razlika je u tome što su sve prethodne vlasti sasvim neosmišljeno sprovodile privatizaciju državne i društvene imovine i omogućile pojedincima da steknu ogromno bogatstvo, a narod, pre svega radnike, sasvim osiromašile i ostavile bez hleba i posla. Mnoge privatizacije bi morale da se preispitaju, ponište i ponovo sprovedu.

Ako SNS dođe na vlast, hoće li građanima suditi sudije poput Mitra Đenisića i Nikole Pešića, za koje Čedomir Jovanović tvrdi da su bili "izvršioci naloga vlasti Slobodana Miloševića"?

- Reforme u našem društvu, poput sudske, ili bilo koje druge, nimalo ne zavise od pojedinaca, pogotovo od dvojice ljudi. Ne poznajem te ljude, pa ne želim o njima da govorim. Zašto bi mišljenje Jovanovića bilo merodavno o bilo kome i bilo čemu, kada svi znamo da je javno u Skupštini Srbije priznao da su mu "ruke prljave do lakata"! A čije je on naloge izvršavao? Znam da su za reforme u demokratskim društvima potrebni vreme i istrajnost, čime se Srbi ne odlikuju. Ozbiljne reforme sprovode čvrste ruke, jaki režimi i stabilne vlade. Mi to nemamo, te je kod nas đavolski teško ostvariti bilo koju reformu. Kod nas je najuspešnija reforma, ako smem da upotrebim tu reč, privatizacija, drugačije rečeno krađa državne imovine u najvećem broju slučajeva. Sve ostalo je bilo i ostalo samo farsa, karikatura bilo kakvih promena.

Šta je to što ima Toma Nikolić kao političar, a nema Vojislav Koštunica?

- Između njih ima više sličnosti nego razlika. Najveća razlika je u sposobnosti Koštunice da čeka, da čeka beskrajno uporno i dugo, dok je Nikolić brži, fleksibilniji i prodorniji. Koštuničine osobine pogodnije su za stabilnije društvo i uređeniju državu, dok su Nikolićeve primerenije sadašnjem stanju, koje ne trpi oklevanje. Inače, mislim da su obojica veoma predani svom narodu i Srbiji i ta privrženost im donosi mnoge prednosti u odnosu na druge stranačke lidere.

Da li sadašnja situacija sa Kosovom preti da bude najveći istorijski poraz Srbije? Da li je postojala slična situacija iz koje se Srbija izdigla?

- Srbija se nalazila u više ovakvih i sličnih situacija. Mnogo teže je bilo srpskom narodu posle Maričke i Kosovske bitke i pada Srbije pod Turke. Teške su bile 1690, 1813, 1914. i 1915, 1941, 1999. godina. Poslednji rat je doneo Srbima gubitak KiM, sve što je od tada sledilo samo je trebalo da jedno faktičko stanje pretvori u pravno. Srbi su zaboravili da države nastaju i nestaju u ratovima, isto tako i državne teritorije. Pusta je farsa da ćemo vratiti KiM mirnim putem. Ne zagovaram novi rat, ali osećam obavezu da kažem svom narodu da je tako bilo i da će tako ostati. Da nije tako, ne bi SAD izgradile baze na Kosovu.

Šta mislite o zahtevu da se uspostavi autonomija Sandžaka? Kako biste vi rešili problem u dijalogu sa muftijom Muamerom Zukorlićem?

- Nesporna je činjenica da oni kojima smo se zamerili hoće da ostvare zamisao svođenja Srbije na granice Beogradskog pašaluka. U vreme DEPOS-a nama su to otvoreno govorili strani političari koji su posećivali Srbiju, kao i njihovi ambasadori. To će se i desiti u dogledno vreme ukoliko se Srbi ne otrezne i duhovno i politički ne urazume, a to znači da opšte, državne i nacionalne interese stave ispred ličnih, partikularnih i teritorijalno i nacionalno dezorijentišućih. Ja sam zagovornik jedinstvene Srbije, onoliko jedinstvene koliko su jedinstvene Hrvatska, Mađarska, Bugarska, Grčka i druge države. I svakome bih stavio do znanja da je Srbija država i da se kao takva mora poštovati, ko misli u njoj hleb u miru jesti.

U delu javnosti vi se, zajedno s Kostom Čavoškim i Slavenkom Terzićem, doživljavate kao ideolozi desničarskih organizacija, poput Obraza, Dveri ili SNP 1389. Šta mislite o tim organizacijama i zahtevima da se one zabrane?

- Reč je o nevladinim organizacijama nacionalno opredeljenim. Postoje mnoge nevladine organizacije koje, podržavane moralno i novčano spolja, otvoreno rade protiv interesa Srbije i srpskog naroda. Pomenute tri navedene organizacije ne zaslužuju da budu zabranjene, jer se nisu ogrešile o zakone ove jadne zemlje. Nisam njihov ideolog i mali broj ljudi iz ovih organizacija poznajem, a one koje poznajem cenim kao rodoljube i patriote, kao mlade ljude odane svom narodu i svojoj državi.

Da li je tačno da ste pomogli osnivanje udruženja "Sveti Justin Filozof"?

- Nisam učestvovao u nastanku "Svetog Justina Filozofa", ali sam pomagao ovoj organizaciji, kao i svim drugim na Filozofskom fakultetu, kad god su zatražili pomoć od mene. Te momke sam poznavao i otvoreno kažem da su bili dobri studenti sa odnegovanim i istančanim nacionalnim osećanjem, vrednim pažnje i poštovanja.

Na skupu u Gackom pre šest godina izjavili ste da okosnicu srpskog nacionalnog identiteta čine tri istorijske ličnosti: Karađorđe, vojvoda Mišić i Ratko Mladić. Da li ostajete pri tom mišljenju?

- U knjizi o voždu Karađorđu izneo sam ideju da su stožeri srpske herojske vertikale Miloš Obilić, Karađorđe Petrović i Živojin Mišić. Kada sam dobio Ćorovićevu nagradu, u svom govoru pridodao sam ovoj trojici i Ratka Mladića. Ostajem pri ovom mišljenju sve dok Mladić ne bude osuđen. Uostalom, ko još veruje u pravednost Haškog tribunala? Posle slučajeva sa Orićem, Haradinajem i sada Ganićem, svima je jasno da su osude Srba političke prirode. Ne kažem da među Srbima nije bilo zločinaca, ali bilo ih je isto toliko, ponegde možda i više, i na drugim stranama, ali njihovih predstavnika ili nema u Hagu ili ih ima u zanemarujućem broju. Haški tribunal nije merilo pravde, već političke moći pobednika u ratu iz 1999. godine.

Kada ste napuštali DSS, rekli ste da stranku ne napuštate zbog "politike stranke" i pristupili SNS, koji danas ima dijametralno suprotne poglede u odnosu na DSS, pogotovo kada je reč o Kosovu i EU. Da li ste i vi promenili svoje stavove? Jeste li i danas srpski nacionalista?

- DSS sam napustio zbog Koštuničinog okruženja, kao i zbog nekih nerazumnih odluka, kao što je bila zabrana "Spomenice Demokratske stranke Srbije", koju sam priredio. Nisam siguran da su stavovi u pogledu KiM i EU dijametralno suprotni, već da postoje razlike u načinu ostvarenja politike Srbije prema ovim pitanjima, koji su, uz pljačku državne imovine, trenutno najvažniji. Voleti svoju zemlju i svoj narod nije sramota, a biti rodoljub i patriota, pogotovo danas, kada i ale i vrane pljuju na sve što je srpsko, po meni je vrlina. Nacionalno opredeljenje je poželjno, posebno kada su vaša država i vaš narod izložen velikim pritiscima, ucenama i svakovrsnim pretnjama. Nikada nisam, niti ću svojim studentima reći da je Gavrilo Princip terorista, već nacionalni borac za slobodu, koji je hrabro žrtvovao svoj život za ujedinjenje srpskog naroda. Isto tako sam spreman da kažem, a to sam više puta izjavio i napisao, da su nas Sarajevo 1914. i 27. mart 1941. godine odveli u dve velike nacionalne katastrofe, ali za njih se ne mogu optuživati samo Princip i Simović, već oni koji su vodili srpsku i jugoslovensku politiku. Ostao sam stamen u pogledu svojih nacionalnih uverenja, koja nikome nisu nanela nikakvu nepravdu. U Mađarskoj je predsednik vlade jedan od najvećih nacionalista, a njegova stranka je jedna od najjačih nacionalističkih stranaka u Evropi. Mađarska je u EU. Da li je iko u EU digao glas protiv toga?

Šta biste savetovali Tadiću i Jeremiću po pitanju Kosova: da se "priklone ili uklone" Briselu i Vašingtonu ili da nastave putem kojim su krenuli?

- Problem KiM mora da se reši tajnom politikom, te je nekorektno davati javno savete ljudima sa drugim političkim uverenjima. Kosovo je živa srpska rana od 1389. godine i Bog jedini zna do kada će biti. Svaki potez u vezi sa KiM nosi sobom ogromnu dozu rizika, političkog i moralnog. Prokletstvo naroda je najteža osuda kod Srba i zato bi trebalo biti obazriv. Zar Vuk Branković nije optužen za najvećeg srpskog izdajnika, a istoriografija zna da se časno nosio u Kosovskoj bici i da je bio rodoljub! Kosovsko prokletstvo je najgora osuda koju može da doživi bilo koji Srbin, stoga je obazrivost neophodna, a davanje saveta nepoželjno.

Postoje mišljenja da su za srpsku politiku prema Kosovu, ali ne samo njemu, odgovorni kosovski mit i mit o nebeskoj Srbiji. Šta vi mislite o tome?

- Ne mislim baš tako. Kosovski mit i mit o nebeskoj Srbiji bitno su uticali na celokupnu srpsku politiku, a ne samo na politiku prema KiM. Najodgovorniji za politiku prema KiM, koja nas je dovela do sadašnjeg stanja, jesu komunisti, srpski i jugoslovenski. Oni su stvorili sve uslove da dođe do secesije. Kada su SAD podržale Šiptare, secesija je ostvarena. Mnogo zla i nepravde su srpski i jugoslovenski komunisti naneli srpskom rodu, KiM su samo jedno od njih.

Ko ili šta čini danas okosnicu srpskog nacionalnog identiteta?

- Srpski nacionalni identitet više ne postoji, on je sasvim razoren, vešto i smišljeno. U tome vidim najveću tragediju svog naroda. Da navedem samo jedan primer. Crnogorci su sebe predstavljali kao najelitniji deo srpstva, a danas se većina njih toga stidi. Najpreči zadatak srpske intelektualne elite jeste da iznađe model na osnovu kojeg bismo obnovili svoj nacionalni identitet. Ovaj zamašan i odgovoran posao ne možemo i ne smemo raditi kao naši preci, jer se pokazalo da nisu uspeli, i da ga moramo ostvariti na drugi način, mudrije, veštije i, rekao bih, sebičnije. Sebičnost je u politici svakog naroda vrlina, a ne mana. Ko nije za sebe, nije ni za koga, moja je deviza. Da smo 1918. godine mislili samo na svoj narod, a zanemarili Hrvate i Slovence, istorija Balkana i balkanskih naroda bila bi sasvim drugačija. Siguran sam da se Srbi ne bi danas našli u ovom beznađu iz kojeg ne mogu i ne znaju kako da iskorače.

Svojevremeno ste izjavili da je podaništvo jedno od mračnih nasleđa srpskog naroda i da je to postalo deo mentaliteta. Važi li to i danas? I da li to važi i u SNS?

- Vekovno ropstvo pod Turcima, Mlečanima i Habzburzima ostavilo je neizbrisiv trag u srpskom nacionalnom biću. Na prvo mesto negativnih osobina ovog nasleđa je, po meni, srpsko podanstvo, koje se jako ispoljavalo i u vreme jugoslovenske komunističke vladavine. Još patimo od te boljke, a to se najbolje vidi kada se malo ozbiljnije sagleda ponašanje naših političara prema stranom svetu. Pogledajte sa kakvim poštovanjem, na primer, Hrvati, Mađari, Bugari i Grci, brane svoj narod i svoju državu! Oni bi trebalo da služe za primer našim državnicima kako se voli i brani svoja država i svoj narod. Sa državnog nivoa ovaj problem se preneo i na stranke i druge institucije. Vrednost svih stranaka i ustanova meri se po slobodi koju neguju, a ne po podanstvu koje često preovladava. Jedan od razloga učestalog podaničkog odnosa u strankama je i taj što kvalitetni ljudi izbegavaju stranke i disciplinu koju ona nameće. Nadam se da će SNS prevazići ovaj problem, ako želi da ostane vodeća stranka u našem društvu.

Noel Malkolm i Holm Zundhauzen napisali su knjige koje su, po mišljenju srpskih istoričara, blago rečeno sporne. Kako tumačite duboke razlike u tumačenju ključnih događaja srpske istorije te dvojice autora i većine domaćih istoričara?

- Reč je o klasičnim antisrpskim knjigama, pisanim da opravdaju rat Severnoatlantske alijanse protiv Srbije 1999. godine. Sva tumačenja u pomenutim knjigama su tome podređena, te su one ponajmanje objektivne. Napisao sam opširnu kritiku na Zundhauzenovu knjigu i naveo mnogo primera nekorektnosti i promašenosti, ali moram reći da u njoj ima i zapažanja jednog disciplinovanog Nemca koji je uočio mnoge slabosti našeg naroda. Malkom je na znatno nižem nivou od Zundhauzena i veoma proziran, dok je Zundhauzen učeniji istorik sa dobrim poznavanjem srpskog naroda, te utoliko opasniji sa svojim zluradim tumačenjima.

Da li se srpska istorija širem sloju građana prikazuje u romantizovanom obliku? Neke nemile epizode iz srpske istorije su potpuno skrajnute, poput srpskog pohoda na Bugarsku (Slivnička bitka), paljenju 600 albanskih sela duž granice 1912 itd, te se stiče utisak da su Srbi kroz istoriju bili isključivo žrtve?

- Oprostite, ali preterujete. Takvih i mnogo jačih primera možete naći u istoriji svih balkanskih naroda, i ne samo balkanskih. Koji je rat pravedan i koji je to rat u kome su žene i muškarci, ili samo muškarci, vodili ljubav? Znate li vi kakav su spomenik Bugari podigli na mestu Slivničke bitke? Snimite taj spomenik i objavite tu sliku, pa će vam mnogo šta biti jasnije. Šta mislite o tome koliko su Šiptari pobili i proterali Srba tokom 19. veka u ime osmanske države? Koliko je Srba, ubrajajući tu i žene i decu, pobijeno tokom povlačenja preko Albanije 1915. godine? Bugari su pobili u Topličkom ustanku (1917) 20.000 muškaraca, žena i dece i taj događaj, kao i okupaciju Srbije i ne pominju u najnovijoj "Istoriji Bugarske". Ništa novo! Nisu ni drugi narodi u tome bolji od nas, a možda su i gori. Što se ne setiste Jasenovca, Jadovna, Gline...?

Da li bi odrednica o Srebrenici bila među prvih pet iz "Enciklopedije srpskog naroda" koju biste odmah promenili da možete?

- Ne, ne bih je promenio, samo bih je dopunio. Kada smo je pisali vodila se još polemika o broju žrtava, ni danas se tačan broj poginulih ne zna. Siguran sam da ne bih uneo brojku koja se nalazi na spomeniku, jer je netačna i preuveličana, ali bih je dopunio Deklaracijom Narodne skupštine Srbije o zločinu koji je učinjen. Skrećem vam pažnju da je ovo prva srpska enciklopedija od kada Srbi postoje kao narod i njena vrednost se ne može meriti sa jednom ili pet odrednica, a ona broji 7.836 pojmova, a pisala su je 292 autora, najbolja koje imamo. "Enciklopedija srpskog naroda" i "Školsko sveznanje" su dva kolektivna dela koja sam osmislio, rukovodio i ostvario, te ostajem i dalje veoma ponosan na njih.

 

 

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner