Početna strana > Rubrike > Politički život > Za „Novu otadžbinu“
Politički život

Za „Novu otadžbinu“

PDF Štampa El. pošta
Dejan Perišić   
utorak, 13. decembar 2011.

„Prepametni“ srpski političari rekli su da se patriotizam ne sipa u traktor i ne maže deci na hleb pre škole. U svom htenju da se pokažu kako oni brinu o malom čoveku i njegovim malim svakodnevnim potrebama, zaboravili su da je patriotizam, odnosno ljubav prema Otadžbini (otačastvoljublje) osnov društvenog aktivizma. Patriotizam se ne maže na hleb, ali se udiše sa vazduhom. Patriotizam je osnov iskrenog i istinski čovekoljubivog društvenog i političkog aktivizma. Nažalost, danas, oni koji se tim poslom bave, uglavnom to čine iz koristoljublja, vlastoljublja i častoljublja. Otadžbina je zlatna poluga svih vrednosti; a bez osećanja vrednosti, sve je bezvredno, osim ličnog ćara.

Nacionalno osećanje je sočivo gde se emocionalna toplina pripadnosti prožima sa univerzalnim vrednostima, i zato je ono važno. Problem nacionalne ostrašćenosti, koja može biti i krajnje destruktivna, ne može se rešavati odbacivanjem nacionalnog osećanja zarad univerzalnih vrednosti, kakva su, na primer, ljudska prava. Naravno da niko ne može osporiti humanistički karakter prirodnih ljudskih prava; i bez njih život se pretvara u konclogor, ali njihovo uzdizanje na nivo ideologije, ili čak idolatrije, jeste manipulacija kojom se želi obesmisliti nacionalna i državna pripadnost.

Zato je od suštinskog značaja pronaći ideju Otadžbine, koja će biti autetični nacionalni identitet, koji će okupljati zajednicu, ali i videlo koje će nam davati usmerenje u sagledavanju autentične čovečnosti.

OTADŽBINA –OSNOV SISTEMA VREDNOSTI

Otadžbinska ideja, pre svega, duhovna je vrednost; potom, izvor i temelj sistema vrednosti, nadahnuće i okvir kulturnog modela, pa tek na kraju i politički koncept. Kad kažemo duhovna vrednost, ne mislimo na nekakvu spiritualnu kategorija koja liči na new age harmoniju individualnog života. Duh nije nekakva fluidno-apstraktna materija, ili nematerijalni entitet (savim svejedno); duh je ono, u našem biću, što nas povezuje sa drugima, što čini da drugog možemo da prihvatimo kao samog sebe. Duh nas povezuje i sa onostranim, mi hrišćani rekli bismo, sa Duhom Svetim. Duh (nus; biblijski, srce) je sabornik misli, volje, osećanja, intuicije, ali i blagodati Božje. Duh, ili srce, jeste kuća čovekovog bića („a ti, kad se moliš, zatvori se u klijet svoju“; Mt.6,6); u njemu se pokazuje da ljubav nije samo osećanje, već temelj čovekovog bića, a da ove nema bez slobode. Duhom čovek sagledava da ovaj život nema samo horizontalnu, već i vertikalnu dimenziju, te da je od suštinskog značaja za čoveka pronaći pravu vertikalu kojom će osvetliti put ka pronalaženju smisla sopstvenog života; vertikalu, kao videlo, kojim će sagledati sebe i odgovoriti na pitanja ko sam, odakle sam i kuda idem.

Važan deo te vertikale jeste i nacionalna tradicija i etika; ono što smo nazvali otadžbinskom idejom. Žiža naše otadžbinske ideje jeste kosovski zavet. Zavet nas uči da se ne zadovoljavamo prolaznim stvarima, nego da težimo ka večnosti, po cenu stradanja. Zato je taj zavet porodio dva blizanca; junaka i mučenika, odnosno; etos čoveka izgrađenog na čojstvu (braniti drugog od sebe, odnosno smanjivati i ograničavati sebe zbog drugog, što je upravo žrtveni podvig ljubavi) i junaštvu (podvig slobode, stvaralačke slobode i inicijative).

Ove osnovne vrednosti svetosavsko-kosovskog otadžbinskog zaveta danas bi se mogle nazvati solidarnost i odgovornost. Solidarnost je čojstveni (čovečni) odnos prema drugom, a odgovornost je junački odvažni stav prema životu. Otadžbina je škola solidarnosti i odgovornosti. Osećaj pripadnosti zajednici uzvišenih vrednosti čini Otadžbinu našim domom bez kojeg teško da može biti i solidarnosti i odgovornosti.

OTADŽBINSKA SVEST

Zato što nemamo predstavu šta je to Otadžbina, a kamo li da njena ideja gori u našim srcima, nemamo ni osećaj nacionalnog jedinstva; ali nemamo ni osećaj vrednosti države, grada i kraja u kojem živimo. Prihvatili smo mantru soroševskih hulja da je Srbija otvorena kloaka: „rođen sam u Srbiji od toga ću i umreti“; i slična autošovinistička opanjkavanja, kojima težak život činimo nepodnošljivo mučnim. Naravno, preziremo i narod kojem pripadamo.

Nemamo osećanje sopstva i samopooštovanja, pa otuda ni odgovornosti. Zato političari-mangupi mogu da nam rade šta hoće, a mi samo sležemo ramenima, ili, pak, očaj i gnev praznimo pukim verbalizmom.

KONFUZIJA I DEZORIJENTACIJA

„pleme moje snom mrtvijem spava“

Mi smo otadžbinski nesvestan narod i to za produkt ima kratko pamćenje, osećaj letargije i konfuzije, izgubljen vrednosni kriterijum, vulgarno-bestidni stil života. Ako se tome dodaju „tradicionalne“ srpske mane: zavist, sujeta, nesloga i bahatost; teško da se može govoriti o vladajućem duhu koji podstiče odgovornost, a kažnjava neodgovornost.

Osnova odgovornosti jeste solidarnost i osećanje da je nešto naše, da je ovo naš dom, naša zajednica. Spram čega ćemo biti odgovorni, ako nemamo svoju kuću?! Kome ćemo polagati račune i davati odgovore, ako nemamo sopstvenu zajednicu?!

Otadžbina je „kuća pravih vrednosti“ (da pozajmimo markentiški slogan jedne banke), ona je saborni zavičaj svih nas, ona nam daje osećaj pripadnosti bez kojeg nema vaseljenske integracije, jer čovek nije robot da samo na razumnom nivou usvaja vrednosti.

OTADŽBINA JE UNIVERZALNA VREDNOST

Bez Otadžbine smo vansebni beskućnici izgubljeni u globalnom selu i njegovom supermarketu. Zato je Otadžbina univerzalna svečovečanska vrednosna kategorija. „Nacije su najmanje istorijske jedinice u opštoj istoriji čovečanstva... Nacija je najmanji pokret uticajan u ljudskoj istoriji. Svaka nacija (još kao takva) jestenova razvojna mogućnost čovečanstva, jer je nov mogući uticaj jednog novog izraza.“ rekao je prorok hrišćanskog patriotizma, koji je stvaralački cvetao između dva svetska rata.

Postavlja se pitanje; zašto je potrebna nacija, kao posrednik između univerzalnih vrednosti i čoveka? Zato što se čovek izgrađuje na osnovu emotivno-duhovnog sadržaja i, usudićemo se reći, vlasništva. Nema apstraktne ideje majke i oca, kao što nema apstraktnog pojma zajednice, već duhovno-organski konkretne. Tako svaka nacija ima u sebi potencijal opštečovečanskog dobra, jer je zasnovana na ljubavi. Problem nastaje kada to lično i saborno duhovno vlasništvo postane osnov za sebičnost, pa i za mržnju spram onih koji ne pripadaju našoj zajednici.

Ali; ako mržnje nema, ako ima poštenog i katarzično-pokajnog odnosa prema sopstvu; onda patriotizam pomaže da se čovek izgradi u svečovečansko biće ljubavi koje svojim iskustvom koristi svim ljudima, a ne samo pripadnicima sopstvene nacije, kao podsticaj ka dobru. Otadžbina tada postaje centralni vrednosni stožer i osnov, ne samo junaštva i domaćinstva, već i čojstva; a to je lep narodno-poetski izraz za čoveštvo, odnosno humanost.

OTADŽBINA JE OSNOVA AUTORITETA

Naš narod je ono što mu je najvrednije, svoj dom i porodicu, povezivao sa Otadžbinom, kao izvorom vrednosti života dostojnog čoveka. Kada bi gradio kuću, odnosno podizao krov, u žljeb bi stavljao zastavu; baš kao i kad bi se venčavao, na čelu svadbene svite bila je zastava.

Amerikancima se pored mnogih zala koje čine celom čovečanstvu mora priznati da, što se tiče uređenja sopstvene kuće, imaju neke stvari koje su ispravne. Jedna od tih je; svako jutro, pre početka škole; podizanje zastave.

Na čemu će učitelji i nastavnici da grade autoritet i poštovanje, ako ne na Otadžbini?! Jer Otadžbina je i ram našeg zajedničkog života, naše zajedničke kuće u kojoj napredujemo, ako poštujemo vrednosti i norme koje su vekovima kovale mnoge generacija. Učestvovanjem u istom poslu i mi ćemo svoje ime iskovati da svetli našim potomcima.

DOM PRAVIH VREDNOSTI

Dom je sabiratelj, zbor, mesto tvorenja zajednica. Dom je porodica u kojoj se čovek ostvaruje kao biće ljubavi i slobode. Dom je zavičaj u kojem smo rođeni – rodna gruda. Dom je i Otadžbina, naša domaja u kojoj su rođeni i naši preci – očevi, pa je zato i zovemo Otadžbina. Ona je Otadžbina i zato što smo tu povezani sa našim duhovnim očevima, bilo kojoj generaciji da su pripadali. Iz takve perspektive možemo sagledati da je dom ceo svet koji Bog stvori za čoveka, da mu čovek bude domaćin.

U domu pravih vrednosti i svet oko nas dobija vrednost. Uvidećemo kulturne, istorijske, georafske pa i privredne vrednosti mesta i zavičaja u kojem živimo. Sivilo će dobiti boje, a život oduševljenje koje samo osećaj dužnosti ali i uzvišenost, iznad prolaznosti života, može da da. Otadžbina će popuniti ontološku prazninu izazvanu adskim rapoloženjem – svesvejednosti.

Stvaranje zajedničkih vrednosti i zajedničke kulture neminovno će dovesti do želje za zajedničkim delom; a upravo je politika zajedničko delo, odnosno, uređenje života cele zajednice. Politika, onda, za poštene ljude, neće biti kaljuga u kojoj se prasci valjaju već „sveta i strašna služba svome rodu“.

NOVO VREME I NOVO IDOLOPOKLONSTVO

Neko će reći da su ove reči romantičarska utopija. Ali naši prethodnici između dva rata su nam zalog da se ta utopija može realno živeti; pa čak, ako se ona i ne ostvari, delatna težnja ka njenom ostvarenju stvara ljude koji su obrazac najboljih „snaga uma i karaktera“. Ta ukronija – vera u novo vreme naše Otadžbine, a ne utopija, vrednija je, čak i realnija, od sumorne stvarnosti koja nas pretvara u miševe. Mi verujemo, i sivilo stvarnosti ne može nas pokolebati, da je Srbija bila i da će biti Otadžbina prava. „Kolumbija iz pučine niče kad odvažnik nameri da je nađe.“ Nova Otadžbina kroz olovne oblake promalja se, kad istrajna ljubav greje naša srca.

SAMOSVOJNOST OTADŽBINE

Da bismo pronašli Otadžbinu pravu, moramo verovati da naša zajednica ima vrednost sama po sebi, da nije potreban „veliki svet“ da je potvrdi. Suprotno tome je kozmolatrija, obožavanje mamona, odnosno idolopoklonički odnos prema svetu. To je svojevrsni vrednosni mondijalizam. „Nemamo vrednost, ako nas svet ne potvrdi.“ Ne znači da se zalažemo za izolacionizam, već za vrednosni suverenitet. Naša narodna zajednica oduvek je imala mostove prema drugim kulturama i tako treba i da ostane. Ali, moramo se osloboditi defetističkog samonegiranja i moramo shvatiti da smo jednakovredni kao i svi narodi sveta. Ne da smo „izabrani“, ne da smo nešto uzvišeniji i bolji od drugih, već da smo ravnopravni. Moramo shvatimo da srpski narod ima pravo na postojanje i da se ne stidimo da priznamo da smo pripadnici tog naroda. Ako to uspemo oslobodićemo se duhovnog i mentalitetskog ropstva. Kad shvatimo da smo dostojni slobode tada više nećemo moći da se pomirimo sa tim da smo kolonija. Kad postanemo duhovno slobodni učinićemo sve da budemo i politički samosvojni.

OBNOVA IDEJE OTADŽBINE PITANjE OPSTANKA

Naš cilj je obnoviti ideju Otadžbine prave (njene prave vrednosti), koja će biti nadahnuće solidarnosti, bez kojeg nema odgovornosti, kao osnovnog principa života i delovanja u zajednici. Bez odgovornosti nema nam opstanka. Opstanak je političko i strateško pitanje Srba broj jedan.

Mi čak i biološki nestajemo. Međutim, ne postoji čak ni volja za opstankom; što ne čudi, jer čovek nije životinja da ga prirodni nagon tera ka opstanku. Čovek mora imati nadahnuće, životnu vertikalu i ljubav, koja konstituiše zajednicu, da bi „preuzeo odgovornost za sopstveno postojanje“.

Da bismo imali adekvatnu politiku, moramo imati odgovorajuću osnovu za nju. Moramo znati naš put. Moramo znati čije interese štitimo; jer politika je, pre svega, veština ostvarivanja interesa. Kako mi nemamo otadžbinsku svest, naši političari se i ne trude da zaštite interese srpskog naroda; zato štite samo svoje sopstvene interese. Zaboravili su da postoji „političko pravo srpskog naroda“, a da je srpska država upravo ostvarenje tog prava; zato oni i doživljavaju državu kao supermarket. Partijsko upravljanje državom dovelo je do fragmentizacije nacionalne svesti. Ne postoji rezon d-etre (fr. rasion d'etre; razlog koji opravdava postojanje nečega, pravo stupanja u život), nema res publike, nema opšte ili zajedničke stvari. Nemamo čak ni jedinstvenu nacionalnu svest, nego se i tu raspadamo po regionalnim šavovima.

Bez Otadžbine, kao uzvišene zajednice, čovek može biti odgovoran samo „velikom“ Ja. Obnova ideje Otadžbine osnova je za politiku opstanka; ali ona je i osnova vrednosnog sistema, koji je orijentir ispravnog života svakog od nas.

Sa Otadžbinom postajemo orlovi; bez nje hrčci i miševi. Da ne bismo morali da se zatvaramo u mišje rupe, već da bismo živeli živote dostojne ljudi – „Bože, daj nam snage da stvorimo Otadžbinu pravu!“

(Autor je kopredsenik Saveta Srpskog kulturnog kluba)