Početna strana > Rubrike > Politički život > Stokholmski sindrom u krugu dvojke
Politički život

Stokholmski sindrom u krugu dvojke

PDF Štampa El. pošta
Dragan Milosavljević   
četvrtak, 27. novembar 2008.

Hilari Klinton dobija u ruke kormilo američke spoljne politike, a njen pomoćnik – tvrde dobro upućeni izvori – biće ambasador Manter. To je pijanista amater, ali profesionalni diplomata, koji upravo preko USAID fonda u Domu omladine renovira centar novog kontingenta budućih „srboskeptika“, pod svodom sale koja dobija ime „Amerikana“. Sve to upućuje da je na putu da pukne još jedan balon spasa, prenaduvan u miljeu srpske golgote.

U započelom sunovratu berze poverenja u sadašnju elitu pokazaće se sva ispraznost očekivanja od predstojeće promene u Beloj kući. Bar kad je integritet preostale Srbije u pitanju. Bez obzira na to što boja kože nije uputila prošlu crnu sekretarku Kondolizu Rajs da – makar prividno – bude „nesvrstana“ u gruboj otimačini srpske teritorije, neko je lažnu nadu vezao za afroamerikanca Baraka Obamu. Njegov specijalni izaslanik na nedavnom samitu dvadesetorice bila je naša omiljena gospođa Olbrajt. Ona je svojevremeno u Rambujeu izjavila: „Ko kaže da Srbija mora biti suverena država? Kinezi kažu, a izgleda i Ameri, koji kreću putem njihovog državnog kapitalizma, da nije važno koje je boje mačka. Važno je da tamani miševe.“

Slika tima za promene je potpuna ako u novo-staru ekipu dodamo još zamenika Bajdena i ostale članove demokratskog proalbanskog lobija Klintonovih. Simpatični melez će pod strogim nadzorom okruženja nepopularnim merama državne intervencije, koje asociraju na Marksove lekcije u Kapitalu, čistiti Bušove Augijeve štale Volstrita. Uz nemali lični rizik. Što ne mora da važi za saradnike.

Od tog dobro osmišljenog najnovijeg američkog brenda propagandna mašinerija DS-a stvara kult mesije. Na tragikomičnoj matrici „brozizma“ formirana je, još pre Barakove inauguracije, svojevrsna skojevska organizacija „Obožavaoci Obame“. Regrutovana je iz redova izvoznika „ružičastih revolucija“. Međutim, vlada i njeni glasogovornici otišli su i korak dalje.

Potenciranjem predviđanja da će ovaj izabranik dela stranke, koji zastupa najkrupnije ajkule Volstrita, biti globalni Robin Hud, neka vrsta benevolentnog predsednika i dobročinitelja vascele planete, pozvan je ovde brže-bolje MMF. Da li smo zaboravili da je to idejni spiritus muvens sadašnje neoliberalne katastrofe, čiji će ceh platiti siromašni? Amerika će, do sada najbrutalnije, upijati tuđe ušteđevine i resurse, spasavajući sebe, tvrde monetarni stručnjaci.

Eksperti sa kauča

Odjednom ova institucija, koja je preko svojih eksperata sa tetkinog kauča oplevila istočnu Evropu, Latinsku Ameriku, Afriku, određuje naš budžet, penzije, kurs dinara, cenu grejanja, prevoza. Navodno, vlada ne može da se izbori sa sopstvenim rasipništvom. Ispostavlja se nekako da su građani, većina njih, na poslednjim parlamentarnim izborima, čiji je neočekivani koalicioni rasplet zapravo kraj višegodišnjeg puzećeg udara iz redova DS-a, u stvari birali miljenike iz redova svetskih tranzicionih dželata. Da legalno dovrše 5. oktobra započet posao.

Njihovi puleni, čije je dovođenje na vlast koštalo samo 50 miliona dolara, sada su im predali preostali suverenitet Srba. Do tog trenutka samoproklamovani reformatori potrošili su desetine milijardi dolara, prihoda od rasprodaja i kredita, na servisiranje opstanka na vlasti. Nešto pride je ostavljeno za egzotična ostrva.

Nažalost, nije preteklo da se otvori i neko radno mesto. I tako, vlastodršci dolaze do ključnog uzroka krize, optužujući preživele penzionere da je svaki od njih zaskočio preostalih 1,7 radnika. Preko noći članovi PUPS-a, jednog od stubova koalicije, prekomandovani su u sledbenika Drakule.

Da bi ta politička fantazma dobila u ubedljivosti i pojačao se imidž o navodno socijalnoj odgovornosti vladine politike, uprilučuje se, post mortem, pomirenje igrača smrtonosnog balkanskog flipera Đinđića i Miloševića i sledbenika im. Tvrde vrapci da je sve to recept američke i nemačke kuhinje, inače država partnera prekomponovanja Balkana, koje na mesarskom panju definišu srpske granice. Do i ispod Kalemegdana. U tom poslu domaći tajkuni, primorani da budu finansijeri srpskog političkog pozorišta, samo su začin.

Teorija namere

Jedan od najboljih srpskih glumaca, izuzetan u ulozi knjaza Miloša, ovih dana reče: „Ma ljudi, ne radi se o teoriji zavere, već o teoriji namere, koja se redovno pretvara u praksu naše propasti.“ A ona je u ubrzanju vascele dve decenije. U tom kontekstu, precizno je određen tajming hrvatske tužbe za navodni genocid Srbije nad „njihovom lepom“, pa i suđenja Artmanovoj, na kojima će biti obelodanjeni dokumenti na čiju se zaštitu od javnosti tokom suđenja Miloševiću svojevremeno obavezao Hag. Reč je o vrlo eksplozivnim, navodnim dokazima o odgovornosti pripisanoj vojnom, političkom i policijskom vrhu Srbije u enigmi Srebrenice.

Takav pravac događaja otvoriće mogućnost Silajdžićevim Bošnjacima (što oni već najavljuju) za pokretanje nove tužbe za genocid Srba i Srbije nad Bošnjacima tokom proteklog rata u Bosni i Hercegovini. Suđenje Karadžiću, možda i Mladiću, ako je obuhvaćeno planom inženjera srpske sudbine, dovešće na scenu zaštićene svedoke vrlo visokog ranga. Neke već sa povoljnim statusom u Hagu, koji će sebe otkupiti dopunom saznanja koje su sve obaveštajne službe i ličnosti sa balkanskog tla u režiji CIA učestvovale u pripremi srebreničke omče. U njeno uže upleteno je onoliko žrtava, ali i izvršilaca scenarija. Ovi drugi, dâ se zaključiti iz izveštaja agencija 1997. o „srpskoj gardi Mobutua“, „izvezeni“ su u Kongo i završili kao psi rata.

Sejanje magle

I dok Srbija bude čekala na odgovor „koji ne obavezuje“ o ispravnosti svoje tapije na Kosovo, odvijaće se Euleks okupacija i podgrevanje novog srpsko-hrvatskog, zasada, verbalnog rata. Osnovni cilj te dimne zavese je da završne pripreme za otkidanje severne pokrajine ostanu nevidljive. Međutim, zato je sve glasnija i jasnija poruka budućoj novoj naciji smućkanoj od većinskih Srba i manjina, srećnih i debelih u budućoj evroregiji – bežite od davljeničkog Beograda, kome sleduje desetine milijardi dolara reparacija za Hrvatsku i Bosnu. Spasite budućnost svoje dece.

Priznavanjem Kosova Crna Gora je već dala primer uspešne otplate obećane evrobudućnosti. Vojvođanski „regionalci“ već su ponudili ideju svaka vaška obaška obožavaocima žirafa diljem bivšeg beogradskog pašaluka, čiji traktori ne oru na patriotizam. Živimo ponovo tipičan triler srpskog ignorisanja istorije. Nakon odrađenog „prkosnog“ rata protiv celog sveta, na šta se svela Slobina epoha u traženju „herojskog“ alibija za gubljenje predočenih otimanja teritorija, postmiloševićevska elita Srbije izabrala je taktiku ekstremno obrnutog smera. Da bude onaj poslednji teren na zemaljskom šaru na kome je posrnuloj velesili SAD, unapred, bez ikakvog otpora, obezbeđena pobeda.

Dakle, krajnje udvoričkom politikom prema siledžijama, koji iza sebe u Iraku imaju čak milion žrtava, usporava se rasplet oko nove podele karata na svetskoj geopolitičkoj sceni. Takva politika onemogućuje nekoj eventualno dobronamernijoj vlasti „nacionalnog spasa“ da Srbija, tipujući na (na)dolazeće nove jake igrače, iskoristi šansu da sačuva svoje granice i nacionalni identitet.

Paradoksalno i krajnje nemoralno, kampanjama o navodnom fašizmu u Srbiji o isključivoj krivici Srba za raspad Jugoslavije ova vlast i njeni nevladini promoteri, intelektualni plaćenici, trubaduri ljudskih prava, putujući režiseri i glumci ne dozvoljavaju da se obelodani sâm početak sadašnje ekonomske, ali i političke svetske krize na razmeđu dva veka, čija smo bili početna meta.

Skakavci naše budućnosti

Tako se u reagovanjima i najozbiljnijih intelektualaca, kao što su Čomski, Habermas i Žižek, epicentar američkog skupog hegemonizma upregnutog u interese bankara koncentriše na Irak kao primarni uzrok haosa i prva američka velika greška u koracima. A počelo je isprovociranim raspadom Jugoslavije, u kome su republički pajtaši iz bivšeg SKJ bili samo glumci nacionalnog interesa i to sa talentom statista.

I u novoproglašenom ratu Zagreba i Beograda ponavlja se ista fingirana priča, u kojoj su uvek prave žrtve oni najneobavešteniji. Dobićemo tako nove nacionalne heroje u ministrima, novinarima, zašto ne i predsednicima, koji će očas zaboraviti rukovanja, tapšanja i povlačenja po foajeima u razgovorima u četiri oka. Uostalom, zbog takvog mogućeg raspleta žuri i sadašnja vlast i oni koji su je u svojim kampovima i nevladinim inkubatorima izlegli kao skakavce naše budućnosti. A ko zna, možda ćemo Krajsler, Ford i DŽeneral motors, koje je Amerika pustila niz vodu, dočekati u Kragujevcu, gde su upravo i zvanično krepali skala, jugo i florida. A Fijat ćuti.

„Preostale oranice i strateški važne teritorije menjamo za obećanja“, pisaće posle iznudice stranog mešanja u budućem najkraćem ustavu skraćene Srbije. To bi bio logičan poslednji stadijum ozbiljnog oboljenja elite u krugu dvojke, čija je dijagnoza „stokholmski sindrom“. Da podsetimo, to je neobjašnjiva zaljubljenost silovanog u silovatelja, koji isključivo odlučuje kada da okonča sado-mazo seansu i privede novog „partnera“. Potrošeni svedoci uglavnom ne dobijaju priliku da o tome glasno progovore. Preživeli ćute.