Početna strana > Rubrike > Politički život > Šta je Bajden doneo Srbiji, a šta je Srbija poklonila Bajdenu
Politički život

Šta je Bajden doneo Srbiji, a šta je Srbija poklonila Bajdenu

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Kršljanin   
petak, 02. septembar 2016.

1. Bela kuća o Bajdenovoj poseti

Potpredsednik SAD DŽozef Robinet („DŽo“) Bajden sa suprugom, unukama i drugim članovima porodice, boravio je u zvaničnim posetama Beogradu (16. avgusta) i Prištini (17. avgusta), gde je vodio razgovore sa najvišim zvaničnicima. U Beograd je doputovao popodne, direktno iz Vašingtona. Iste večeri je odleteo za Prištinu, gde je prenoćio uoči zvaničnih razgovora. Poseta „Kosovu“ je imala i poseban element – svečanost u bazi „Bondstil“ kod Gnjilana, povodom davanja imena Bajdenovog preminulog sina putu od Gnjilana do Uroševca, koji vodi do baze Bondstil. 17. avgusta uveče Bajden je odleteo natrag za Vašington.

Povodom poseta Srbiji i „Kosovu“, na sajtu Bele kuće objavljeno je 6 dokumenata.

Pred sam polazak, 15. avgusta, objavljena je tehnička najava obe posete sa satnicom boravka u obe zemlje.

Tokom boravka u Beogradu, objavljen je dokument na 4 strane, tipa “Fact Sheet” (u prevodu – «izveštaj», «podsetnik», ili najbolje – opisno: «pregled glavnih činjenica i ocena»), pod naslovom: «Američko-srpski odnosi: napredak kroz partnerstvo»[ii]. Takođe je objavljeno kratko saopštenje o razgovorima sa predsednikom Nikolićem[iii], od svega šest redova, gde se, uz nekoliko opštih mesta, navodi da je Bajden «pozdravio produbljavanje američko-srpskih napora u istraživanju, prevenciji i nezi raka u okviru Cancer Moonshot inicijative” (ovaj veliki projekat krupnih američkih medicinskih i farmaceutskih koncerna, dobio je nedavno podršku administracije, upravo preko potpredsednika Bajdena).

Tokom boravka na „Kosovu“, objavljen je samo stenogram Bajdenovog istupanja u bazi Bondstil[iv], na ceremoniji dodele imena njegovog sina putu.

Zanimljivo je da su stenogrami Bajdenovih istupanja pred novinarima sa Vučićem u Beogradu[v] i sa Tačijem u Prištini[vi], objavljeni naknadno, tek 19. avgusta, drugog dana po Bajdenovom povratku u Vašington.

2. Šta je srpskoj javnosti servirano?

a) Prvo Beograd, pa Priština. U prvim najavama pre nekoliko nedelja, bilo je predviđeno da Bajden, sasvim uobičajeno za američke zvaničnike visokog ranga, poseti prvo Prištinu, pa onda Beograd. To je u poslednjem trenutku promenjeno, da bi vlastima u Beogradu ostao bar neki argument za tvrdnju da ih u Vašingtonu cene.

b) Hleb i so. Da bi dokazao oksimoron – da je Srbija postala prijatelj svojih neprijatelja, Vučić je uveo praksu da se najveći neprijatelji Srbije dočekuju odmah po izlasku iz aviona, tradicionalnim izrazom srpske dobrodošlice – hlebom i solju (ovaj deo protokola pri zvaničnom dočeku nije postojao pre naprednjaka). Posle generalnog sekretara NATO Stoltenberga, tu počast je doživeo i Bajden. Srpska javnost je ostala zgrožena.

v) Odbijanje da se pokloni zastavi. Na početku obilaska počasnog stroja garde, Bajden se nije poklonio srpskoj zastavi. Sutradan u Prištini se poklonio „kosovskoj“. Ovo je bila neviđena uvreda, koju se niko od zvaničnika ni zvaničnih medija nije usudio da komentariše. Uvreda je prećutana. Ali zato se patriotski internet usijao od komentara, a naročito veliki tiraž je dobio klip u kome su prikazani kadrovi sa zvaničnih dočeka Putina, Sija i Bajdena, na kome se vidi kako se prva dvojica, učtivo i s poštovanjem, klanjaju srpskoj zastavi.

g) Izražavanje saučešća. Bajden je na konferenciji za štampu sa Vučićem izjavio:

„I konačno, danas su SAD i Srbija dostigle, ja mislim, novi nivo u sazrevanju svojih odnosa. Iako se ne slažemo uvek o svakom pitanju, za mnoge širom regiona, ožiljci ratova 1990-tih godina još uvek krvare. Uspomene na izgubljene najmilije su još uvek sveže. Ali ja se nadam da će koraci koje preduzimamo da osiguramo da buduće vlade i buduće generacije, rekao bih, odrastaju u regionu obeleženom mirom, stabilnošću i prosperitetom.

I zato, gospodine premijeru, cenim komentare koje ste upravo izneli,  preuzimajući odgovornost, u meri u kojoj je ona postojala, za zlodela, nadajući se da će i druge zemlje preuzeti jednaku odgovornost za prestupe u kojima su mogle učestvovati, i izražavajući svoje saučešće za izgubljene živote – i Srbima i kosovskim Albancima podjednako. Ovo je važan, važan korak napred ka zalečenju rana. To je težak, težak, težak proces.

I ja bih želeo da dodam svoje saučešće porodicama onih čiji životi su izgubljeni tokom ratova 90-ih, uključujući i kao rezultat vazdušne kampanje NATO-a, u smislu odgovornosti.“

17 godina posle NATO agresije, kojom su rukovodile SAD, ovo je prvi put da jedan visoki američki zvaničnik izražava saučešće zbog žrtava agresije, čak pominjući i reč odgovornost. Iako je izrečeno uz mnoge ograde, kao velikodušni gest, da u atmosferi sveopšteg pomirenja i uzajmnog izvinjavanja u regionu, eto i velike SAD izraze neko žaljenje, i to posle obaveznog Vučićevog pokajničkog šlagvorta, tako da ostane jasan utisak da je na srpskoj strani mnogo veća krivica nego na strani SAD, ovo saučešće je Vučiću jedini i vrhunski argument za tvrdnju da je njegova politika unapredila odnose sa SAD na način koristan za Srbiju.

d) Bajdenov lapsus. Bajden je na konferenciji za štampu sa Vučićem napravio dva lapsusa, koja su pošteno preneta u zvaničnom stenogramu Bele kuće, uz oznaku [sic] u tekstu, kao znak da su bili primećeni. Drugi se odnosi na njegovo prisećanje da je prvi put u Srbiji bio 1997, kada se, u pratnji Harimana, sreo sa Titom. Bilo je to u stvari 1979 – samo je permutovao cifre. Prvi lapsus je bio ozbiljniji:

«Gospodine premijeru, predsednik Obama i ja poštujemo liderstvo koje ste pokazali u nekim veoma teškim i izazovnim momentima, kao i Vašu pozitivnu viziju budućnosti Hrvatske [sic].»

Centar medijskog upravljanja Srbijom, Vučićev kabinet, je ovaj lapsus gotovo u potpunosti sakrio od srpske javnosti, u čemu mu je ogromnu uslugu učinio sam srpski simultani prevodilac, koji je za vreme Bajdenovog govora, lapsus vešto prepevao u «viziju budućnosti odnosa sa Hrvatskom». O lapsusu su bili obavešteni samo oni Srbi koji prate kanal Raša Tudej.

đ) Bajden u Skadarliji. Bilo da je na «neformalni deo» njegove veoma kratke posete Bajdena ubedio Vučić u poslednjem trenutku, bilo da ovog dela nije bilo u zvaničnoj najavi iz bezbednosnih razloga, tek Bajden je, posle svih razgovora, specijalno za TV kamere, proveo sa Vučićem nekoliko minuta u Skadarliji, gde je odplesao nekoliko taktova sa jednom animir damom u narodnoj nošnji i kupio srpske opanke na jednom štandu sa suvenirima (koje mu Vučić nije dozvolio da sam plati). Time je poseta dobila i dimenziju «iskrenog prijateljstva» sa gradom i narodom čije bombardovanje je Bajden zahtevao najpogrdnijim rečima.

e) Vučić u centru pažnje. Kada su male zemlje u pitanju, uobičajeno je da «glavni domaćin» potpredsedniku SAD bude prva ličnost te zemlje. Zanimljivo je da je glavni domaćin i sagovornik Bajdenu u Srbiji bio predsednik vlade Vučić (iako se sastao i sa predsednikom Nikolićem), dok mu je na «Kosovu» glavni sagovornik bio predsednik Tači (iako se sastao i sa premijerom Mustafom), iako su uloge predsednika i premijera i u Ustavu Srbije i u «kosovskom ustavu» slične. Očigledno je da u zemljama koje su im ustupile veliki deo svog suvereniteta, same SAD mogu da arbitriraju koja ličnost treba da bude prikazana javnosti kao «značajan partner Amerike». Dugotrajna kooperativnost i mladost su najčešći kriterijumi. Oba su u ovom slučaju bila na strani Vučića i Tačija.

ž) «Bajdenov ultimatum Tačiju». Glavna stvar o kojoj su beogradski mediji, tj. mediji pod Vučićevom kontrolom, izveštavali tokom Bajdenovog boravka na «Kosovu», jeste da je Bajden «zapretio» Tačiju da će kosovski Albanci izgubiti svu američku pomoć, ako ne bude formirana tzv. Zajednica srpskih opština. Da, Bajden jeste spomenuo potrebu formiranje ZSO, ali bez ikakvog ultimativnog tona, već u funkciji jačanja «kosovske državnosti», čemu jedino ZSO i može da koristi. Očigledno je da se radi o dogovorenoj igri odugovlačenja od strane vlasti u Prištini, kako bi se stekao utisak da se radi o velikom ustupku Srbima, koji skoro da ne bi ni bio moguć da nije intervenisao lično potpredsednik SAD. Na ovaj način, Vučić je u domaćoj javnosti maksimalno «ispeglao» efekte Bajdenove posete «regionu».

z) Šešelj i Tramp. Jedini vidljivi javni protest povodom Bajdenove posete organizovala je Šešeljeva SRS. Organizovati protest bilo je složeno i zbog toga jer najnoviji srpski zakon o okupljanju predviđa da se protest prijavi policiji čak pet dana pre održavanja, a u situaciji kada je datum Bajdenove posete promenjen u poslednjem trenutku, samo neko sa dobrim vezama je mogao da protest prijavi na vreme. Održati takav protest za Srbiju je bilo pitanje nacionalne časti. Međutim, Šešelj je protest organizovao ne na način u kome bi se ozbiljno ispoljio narodni gnev, već kao «štos», tako što je većinu učesnika protesta obukao u majice sa likom Donalda Trampa. Ovim je postigao da čak i Vašington Post objavi izveštaj i prikaže slike sa protesta, ali iskazivanje osnovne poente o NEDOPUSTIVOSTI prijateljskog tretmana jednog Bajdena, dok Srbija izumire pod SAD/NATO/EU okupacijom, je zauvek propušteno, na zadovoljstvo SAD, Bajdena i Vučićeve vlade.

i) Vučić na skupu Klinton fondacije. Deset dana posle Bajdenove posete, srpska javnost je nezvanično obaveštena da će predsednik vlade Vučić govoriti 21. septembra na završnoj sesiji trodnevne godišnje skupštine «Klintonove globalne inicijative» pod naslovom «Imagine All the People“, u organizaciji Klinton Fondacije. Moderator sesije će biti Bil Klinton, a kako je najavljeno na sajtu Fondacije, učesnici će biti Čelzi Klinton, Ben Aflek, glumac i režiser, Suzan Diker, profesorka neuronauke, Ćamil Duraković, gradonačelnik Srebrenice, Advija Ibrahimović, devojka koja je „preživela genocid u Srebrenici“ i Aleksandar Vučić, premijer Srbije. Dakle, Vučića je antisrpski klan Klintonovih primorao da učestvuje u predizbornoj kampanji Hilari u najgnusnijoj mogućoj ulozi – novom prolasku kroz srebreničkog „toplog zeca“ i u novom ponižavanju Srbije. Vučić će nam i to predstaviti kao svoju žrtvu za dobrobit Srbije i to će kao i uvek biti potpuna laž. Niti tu ima išta dobro za Srbiju, niti nas iko na takvo poniženje primorava.

3. A šta je od srpske javnosti sakriveno?

Od srpske (i ne samo srpske) javnosti sakriven je najvažniji dokument «Američko-srpski odnosi: napredak kroz partnerstvo» (kao i kratko saopštenje o razgovorima sa Nikolićem), koji je objavila Bela kuća, ali koji do danas nije objavljen čak ni na sajtu američke ambasade u Beogradu, pa smo mi bili prinuđeni i da ga prevedemo na srpski jezik i priključimo kao prilog ovom tekstu.

Zašto je to tako? Zato što se objektivno prikazivanje američko-srpskih odnosa, čak i ako je to iz američkog ugla, po nekim svojim elementima, nimalo ne uklapa u ulepšanu sliku ovih odnosa koju Vučićeva vlada pokušava da prikaže srpskoj javnosti. Očigledno da poluobjavljivanjem ovog teksta (samo na sajtu Bele kuće, bez imalo napora da se makar neki njegovi delovi prikažu bar u američkim medijima), američka administracija izlazi u susret marketinškim potrebama svojih beogradskih klijenata.

Dokument «Američko-srpski odnosi: napredak kroz partnerstvo» u svojoj kratkoj preambuli naglašava smisao i značaj Bajdenove posete. Radi se o davanju najvećeg značaja odnosima dve zemlje, te «našoj stalnoj opredeljenosti za demokratski i ekonomski razvoj Srbije i našem zajedničkom cilju - članstvu Srbije u Evropskoj Uniji». Dakle, iako SAD nisu deo EU (a sad praktično nije ni Britanija), NjIHOV CILj je da Srbija uđe u EU. Zašto? Pa zato što je EU pod kontrolom SAD (i Britanije) i zato što će ulaskom Srbija potpuno izgubiti i svoj suverenitet i Kosovo i Metohiju.

Dalje, dokument ima posebna poglavlja o «partnerstvu» u različitim oblastima: bezbednosti, razvoju, biznisu, pravdi, te obrazovanju i kulturi. Kada se ova poglavlja pažljivije analiziraju, vidi se da se radi zapravo o tri ključne oblasti, u kojima su SAD uspostavile potpunu kontrolu u Srbiji: BEZBEDNOST (koja uključuje odbranu, policiju i tajne službe), PRAVOSUĐE (kako se nipošto ne bi odstupilo od «haške pravde» koja podrazumeva da su Srbi za sve krivi, a NATO nije ni za šta kriv), te OBRAZOVANjE I KULTURA (da bi se uništili duhovnost i identitet Srba). RAZVOJ I BIZNIS se pominju više reda radi, jer bi bilo neprirodno da se u ovakvom tekstu ne kaže ništa o ekonomskoj saradnji, dok se pod razvojem uglavnom podrazumeva «demokratski razvoj», odnosno metodi korumpiranja srpske elite putem podrške «civilnom sektoru». Korumpiranje elite je inače jedan od glavnih ciljeva «partnerstva u obrazovanju i kulturi».

Partnerstvo za mir NATO-a, Program državnog partnerstva, International Military Education and Training – IMET, Foreign Military Financing – FMF, Global Peace Operations Initiative – GPOI, Opportunity banka Srbije, Democracy Commission, Women’s Leadership Academy, Complex Crisis Fund – CCF, Američka privredna komora, Operational Analysis Network, FLEX program, Fulbrajtov program, American Corners, International Visitor Leadership Program, Cancer Moonshot inicijativa, su programi i institucije koji su eksplicitno spomenuti u ovom dokumentu od četiri stranice (iako je u tekstu naznačeno da ih je mnogo više), preko kojih SAD ostvaruju svoje interese i vrše nadzor (ova reč se eksplicitno spominje u tesktu) u Srbiji.

Ukupan približni iznos američkih ulaganja u Srbiju za 15 godina njene „nadzirane demokratizacije“, odnosno okupacije i kolonizacije, do kojeg se može doći sabiranjem brojki navedenih u dokumentu, je oko 5,5 milijardi dolara (od čega su ulaganja američke države u Srbiju oko 800 miliona, ulaganja američke države u region oko 900 miliona, dok su privatne investicije u srpsku privredu oko 3,8 milijardi) što je sve ukupno manje nego što kolonijalni sistem isisa iz Srbije za samo jednu godinu.

Ne može dakle, biti ni govora o nekoj „koristi“ za Srbiju od ovog okupacionog „partnerstva“ sa SAD. Međutim, ruinirana srpska privreda i povrh toga nametnute mere štednje u javnom sektoru sa jedne strane, a veliki broj i razgranati vidovi programa „saradnje“, čine srpsku državnu upravu, a posebno u vitalno važnim oblastima odbrane, bezbednosti, pravosuđa, obrazovanja i kulture, „narkomanski zavisnom“ od američke (i dakako, evropske) „pomoći“ i „grantova“. Kada bi ta „pomoć“ (koja po pravilu uključuje i „savetnike“ koji organiziju i „nadziru“) bila obustavljena, sve ove vitalne funkcije „srpske države“ bi bile paralisane.

U ovom dokumentu otkrivamo i ovakve konstatacije i činjenice:

- „Sjedinjene Države stalno iskazuju čvrstu i doslednu podršku naporima Srbije da ojača svoje odnose sa NATO-om.» Dakle «vojno neutralna» Srbija ulaže napore da ojača svoje odnose sa NATO-om!

- «posvećenost Srbije multilateralnim naporima u cilju pobede nad ISIL-om i borbi protiv međunarodnog terorizma». Ovo je valjda neka jednosmerna ulica u kojoj mi pomažemo Americi u borbi protiv terorista koji nju ugrožavaju, dok Amerika pomaže Izetbegovića i Tačija!

- «srpski i oficiri i podoficiri uče u najprestižnijim američkim vojnim školama», valjda da bi se bolje snalazili pod američkom komandom;

- poklonili su nam 40 hamera, kako bismo bolje funkcionisali u mirovnim misijama pod njihovom komandom, gde smo inače već udesetostručili svoje učešće;

- pomogli smo im zbrinjavanjem zatočenika iz Gvantanama;

- reformama pravosudnog sistema i promovisanjem «dobrog upravljanja» u Srbiji komanduju SAD;

- američki grantovi upravljaju u Srbiji slobodom informisanja, kampanjama podizanja svesti i javnog zagovaranja u borbi protiv korupcije, ostvarivanjem rodne ravnopravnosti, nezavisnošću medijskih regulatornih tela, posmatranjem medija od strane civilnog društva, mogućnostima nezavisnih medija...  

- kažu oni bez pardona: «Mi jačamo vladavinu prava u Srbiji. Naša pomoć ključnim nezavisnim agencijama jača njihove sposobnosti i povećava javnu odgovornost. Mi pružamo podršku civilnom društvu da efikasnije interaguje sa vladom i zastupa javni interes»;

- vole da se bave izbeglicama, i domaćim i stranim;

- američke investicije su «otvorile ili zaštitile» preko 16.000 srpskih radnih mesta;

- «Ciljana američka pomoć pravosuđu Srbije, Visokom savetu sudstva i Pravosudnoj akademiji podstiče profesionalizaciju sudija i osoblja, pojačava odgovornost i nezavisnost, modernizuje praksu.»

- «Sjedinjene Države finansiraju i nadgledaju nekoliko programa koji rade blisko sa srpskim tužiocima, sudijama i organima prinude.»

- američki pravni savetnici su nam napisali Zakon o krivičnom postupku, Zakon o zaštiti uzbunjivača i Zakon o policiji;

- baš je divan naš «revolucionarni zakon o povraćaju imovine žrtava Holokausta koje nemaju naslednika, jedan od prvih takve vrste u Evropi»;

- Sjedinjene Države nastavljaju da podržavaju snažan program kulturne i obrazovne razmene sa Srbijom, sa više od 3.500 učesnika prošle godine»;

- «AmericanCorners“ postoje u Beogradu, Bujanovcu, Kragujevcu, Nišu, Novom Pazaru, Novom Sadu, Subotici i Vranju. U njima Srbi «uče engleski jezik i upoznaju se sa kulturom i obrazovnim mogućnostima SAD»;

- američki i srpski lekari i naučnici sarađivaće (naredio Bajden, pa je to na konferenciji za štampu sa Vučićem i pozdravio, iako, kako reče, nisu stigli da o tome rezgovaraju, ali je izgleda stigao sa Nikolićem, jer je to stavio u saopštenje) «u istraživanju, prevenciji i nezi raka u okviru Cancer Moonshot inicijative“ (iako srpska javnost do sada za tu inicijativu nije ni čula).

Ako nekome do sada nije bilo jasno zašto se Vučić i mnogi drugi naprednjaci, koji do pre koju godinu nisu pokazivali simptome bolesti zvane „evrofanatizam“, danas po nekoliko puta dnevno naglas kunu u „prioritet nad prioritetima“ zvani EU (Vučić u svom ekspozeu čak 141 put!) – pomislite samo, zar vam oni liče na ljude koji bi se usudili da raskinu sve ove oblike okupacione zavisnosti od SAD? Pa onda, bolje da glumimo da smo uspostavili prijateljstvo, a o stvarima koje srpska javnost ne voli, najbolje da se ćuti. Bajden ih u tome razume i podržava.

4. A zašto je zapravo Bajden dolazio?

Američki potpredsednik je tokom avgusta i usred američke predizborne kampanje, kad mu vreme nije, posetio tri neuralgične tačke za Evropu i svet: Balkan (Srbija i „Kosovo“), Baltik (Letonija i Švedska) i Tursku. Radi se o kriznim tačkama koje su pretnja svetskom miru i međunarodnom pravu, a koje je svetu „poklonila“ opasna i kriminalna američka politika poslednjih decenija. Za to što opasnost od ovih tačaka i dalje traje, posebnu odgovornost snosi sadašnja američka administracija. Uz to, jedan od najagilnijih kreatora kriza, odnosno američke spoljne politike poslednjih decenija, naročito kada je u pitanju kriminalni projekat „Republika Kosovo“, je upravo sadašnji potpredsednik SAD. Dakle, poseta ovim područjima nije bila samo ono što se mnogima čini, nalik onome što privlači jednog psa banderama, u potrebi da „označi“ teritoriju koju kontroliše. Ne samo to. Ogromne promene u svetu će se desiti u vreme sledeće američke administracije, neće više biti „svetskog vođstva“ Amerike, pa i uticajni krugovi kod kuće, a i saveznici u Zapadnoj Evropi (o multipolarnim BRIKS i evroazijskim partnerima da i ne govorimo), zahtevaju odgovornost za niz američkih agresivnih gluposti i traže novu procenu sa terena i puteve da se izbegnu eksplozije.

Iz reakcija vlasti u Beogradu se ne vidi da su išta od toga razumele. Mada, za takvu vrstu razumevanja oni nisu ni predviđeni, već da izvršavaju sve što se od njih zahteva. I oni zasad to i čine.

Bajden je u Prištini i Bondstilu držao duge, retoričke, emotivne motivacione govore bez mnogo konkretnog sadržaja, kao da se obraća klijentskom divljem plemenu koje prostim rečima podučava kako da postanu „prosperitetna i mirna multietnička demokratija i da se pridruže evroatlantskoj i međunarodnoj zajednici“. U tim govorancijama osećao se i određen lični ponos – sam Bajden je, uz Olbrajtovu, glavni tvorac „UČK države“, kao i za jednog zvaničnika SAD, izuzetno retko zadovoljstvo da se nađe u okruženju onih koji zaista vole Ameriku.

Po istom šablonu kako je Vučića pohvalio za Srebrenicu i Kolindu, Bajden je Tačija pohvalio za Staro Gracko, dok je obojici poručio da bez Brisela neće moći u EU. Priče o reformama i transparentnosti kao preduslovu za investicije, bile su slične na oba mesta.

Iako je u Beogradu jasno pokazao da SAD uvažavaju činjenicu da je Srbija najznačajniji faktor u regionu, a možda i baš zbog toga, u Prištini je jasno prikazano da je tamošnja kvazidržava Americi „bliža srcu“, što se vidi i po konkretnim stvarima – tome da je američka država u „Kosovo“ od proglašenja nezavisnosti uložila više od 2 milijarde dolara pomoći, da je „Kosovo“ ovih dana postalo korisnik najvišeg stepena, tzv. Compact programa MCC (Millennium Challenge Corporation) – američke državne agencije nove generacije, koja postaje važnija od USAID-a, kao i po američkoj pomoći izgradnji termoelektrane „Kosovo C“, naravno u cilju „energetske bezbednosti“.

Za razliku od mnogogodišnjeg prijateljstva sa Tačijem, koje se nije moralo sada proklamovati, već se zalivalo evociranjem brojnih uspomena iz zajedničke borbe, Bajden je u Beogradu morao da obraduje Vučića konstatacijom: „Mislim da smo postali prijatelji“.  Iz istog arsenala laskanja srpskoj sujeti bila je i konstatacija da nam ne „pomažu“ iz plemenitosti, već zato što je „prosperitet Srbije u interesu SAD“!

Bajden je u Beogradu eksplicitno rekao da SAD žele Evropu „celovitu, slobodnu i ujedinjenu po prvi put“ (misleći, naravno, pod američkom čizmom) i da je Srbija ključ za ostvarivanje tog cilja! Dakle, Srbija je ta koja može da sruši „American Dream“! Pa koji bi se titoistički naprednjak usudio da postupi suprotno ovakvom istorijskom procesu (pogotovo što se Bajden i sentimentalno prisetio svog susreta sa Titom u Splitu)? I sasvim zaboravljajući da je tom projektu „prošao rok“. Srećom, Srbi su ipak većina u Srbiji.

Novinarima je u Beogradu Bajden saopštio da je sa Vučićem imao tri glavne teme: 1. Briselski dijalog (uvek na prvom mestu, sine qua non, bez nezavisnosti „Kosova“ nema EU šarene laže!); 2. Nastavak reformi (!) – e, pa nije samo „Kosovo“, nego i „transparentnost“ u cilju potpune rasprodaje. Za obe prve tačke, Vučić je pohvaljen i čestitana su mu poglavlja. A sadržaj treće teme: 3. Bilateralni odnosi, bio je namenjen da ga čuju u Moskvi i među srpskim rodoljubima i „manu se iluzija“. Pošto je konstatovao da smo upravo, prvi put od 1902. (!) unapredili međudržavni sporazum o ekstradiciji (valjda zbog Gvantanama, a ko zna kakva nas još iznenađenja čekaju), Bajden je izrekao panegirik američko-srpskoj vojnoj saradnji (!):

„Govorili smo i o rastućoj bezbednosnoj saradnji. Srbija i Sjedinjene Države već imaju snažnu vojnu saradnju. Naše trupe imaju zajedničke manevre i treninge. Mi stojimo zajedno u borbi protiv terorizma ISIL-a i drugih nasilnih ekstremista.

I nastavljamo da širimo našu sposobnost zajedničkog delovanja, pomažući Srbiji da modernizuje svoju vojnu opremu i jačajući interoperabilnost Vojske Srbije sa snagama NATO-a.“

Kako to da u šestočasovnom premijerskom ekspozeu nismo čuli ni jednu jedinu reč o ovako važnim stvarima? Kada je to srpski narod dao pravo Vučiću i Bajdenu da odlučuju o našem životu i smrti uopšte nas ne pitajući? U okupiranoj Srbiji ima VEOMA MNOGO onoga što je protiv naroda i protiv čega je narod. Takođe, ima VEOMA MALO onoga što je u interesu naroda i što narod podržava. A vlast se (zasad) održava tako što se o strašnom ćuti, a o ono malo dobrog, a i o bezbroj drugih stvari se agresivno brblja po ceo dan. Pa se tako može desiti da i javno izrečene poruke Bajdenove posete javnost ne vidi, ne čuje i ne razume. To je tehnologija održavanja okupacije. Koja zasad funkcioniše.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner