Početna strana > Rubrike > Politički život > „Parada ponosa“: bitka za krug dvojke, ili, omladina na sve strane
Politički život

„Parada ponosa“: bitka za krug dvojke, ili, omladina na sve strane

PDF Štampa El. pošta
Nevenko Škrbić   
nedelja, 10. oktobar 2010.

U srpskoj prestonici nedeljama se licitiralo hipotetičkim scenarijima i mogućim razvojima događaja za vreme „prve Beogradske Parade ponosa (vol. III)“ . Organizatori ovog nemilog događaja su verovatno, u napadima suludog entuzijazma (ili pod uticajem droga) zamišljali „slobodni“ i „ponositi“ marš „seksualnih manjina“ bulevarima i ulicama Beograda, uz tehno muziku i opšti etuzijazam i osmehe prolaznika, kako se to svake godine (ne) dešava (ni) u liberalnim zapadnoevropskim prestonicama. Ogorčeni građani Srbije koji previše gledaju Medijski javni servis, i koji i dalje gaje iluzije iz nekih srećnijih vremena, da je „država u službi naroda“, nadali su se do poslednjeg trenutka, da će organi reda zabraniti skandalozno okupljanje i sprečiti izlivanje narodnog gneva na ulice, onako, uostalom, kako to svake godine rade gradske vlasti Moskve. Ogorčeni građani koji ne gaje ovakve iluzije, priželjkivali su otvoreni bojkot, kako ulica grada, tako i televizija koje događaj prenose, u nastojanju da „Paradu ponosa“, kako se lepo izrazio kolega Rendić, razobliče kao ono što jeste – reprizu „ulaska nacista u Beograd“, koji su listom svi pošteni građani proveli iza spuštenih roletni. Ogorčeni građani, koje je ogorčenje, (opravdani) gnev i socijalna beda dovela do očajanja, priželjkivali su otvorene sukobe sa policijom i žandarmerijom, kako bi se na taj način vlastima stavilo na znanje da su, baš kao i Milošević pre njih, već odavno s druge strane policijskog kordona od sopstvenog naroda. Najzad, sami državni organi su se nadali da će pregurati taj dan isključivo fiksirajući pažnju na pohvale i milost kojima će ih obasuti Hilari Klinton, kada nam blagoizvoli u vizitu za koji dan, a lokalni evroboljševici, NVO jurišnici i novinari B92 priželjkivali su krv, batine i suzavac, koji će po ko zna koji put poslužiti kao dokaz „pritajenog zla“ koje počiva u njihovim sugrađanima srpske narodnosti, i koje „samo oni“ mogu držati u šahu (za skromnu naknadu, naravno). Po njima, „Parada ponosa“ treba „najzad“ da dovede do „zabranjivanja klerofašističkih organizacija“, čitaj „svakog oblika političke borbe protiv režima, koja nije sertifikovana iz Brisela“.

Već u nedelju u podne postalo je jasno da su se svi navedeni scenariji ostvarili. Pederi (bio je među njima i po koji homoseksualac) su „ponosito i slobodno“ prošetali centrom grada, s tim što je taj centar, sa svoja „tri obruča“ policije i žandaremerije, sa punom antiterorističkom opremom i vozilima za razbijanje demonstracija, daleko više podsećao na Varšavski geto, nego na Brandenburšku kapiju (kuda obično prolazi berlinska „Parada ponosa“), a učesnici parade, sa roze tufnama umesto žute Davidove zvezde, pod do zuba naoružanom policijskom pratnjom podsećali su na scenu iz „Pijaniste“ ili „Mosta na reci Kvaj“, pre nego na „žurku na otvorenom“ i „karneval tolerancije“. Sa druge strane, ulice kojima su hodale zaista su bile sablasno puste i neodoljivo nalik na scene iz vremena okupacije, budući da građanima koji nisu bili spremni da se legitimišu i „ponesu roze traku“ nije bio ni dozvoljen pristup u centar grada. A na obodima „tri prstena“, besnele su demonstracije kakvih se ne bi postideo ni Svetski ekonomski forum. Demonstranti su na sve načine, sistematski pokušavali da zaobiđu neviđene policijske snage, a uz put su više nego ubedljivo uspeli da pokažu i dokažu svoje nezadovoljstvo politikom državnih i gradskih vlasti, koje su u njihovo ime, njihovim novcem, u njihovom gradu, organizovale manifestaciju koju plebiscit građana smatra prosto sramotnom. Dakako, gledaoci B92 i njihovih ideoloških sledbenika i saveznika, imali su prilike da se naslađuju „primitivnošću“ i „divljanjem“ srpskih „huligana“, i da sanjaju svetlu budućnost kada će NATO policija uvesti policijski čas za sve koji ne nose roze tufnu na reveru. Kao i da u glas poviču: „zabrana, zabrana!“ Znamo i koga.

Šta su, dakle, tekovine trećeg po redu „prvog beogradskog 'Belgrejd prajda'“? Seksualne manjine pretvorile su krug dvojke u žurku na otvorenom i za državne pare organizovali žandarmeriju da im služi kao izbacivač na ulazu, da bi ih na kraju policijskim maricama evakuisali sa sopstvene zabave u SKC. Vlast je načinila još jedan korak, kako bi građane dodatno učvrstila u oceni da je država, po ko zna koji put, negativac, ugnjetač i siledžija („niko nije jači od države“, poručuju nam slavodobitno državni organi, koji se ne pitaju zašto se u XXI veku i „na pragu EU“ građani Srbije i dalje tuku sa policijom), a mladi pripadnici navijačkih grupa i „klerofašističkih organizacija“ imali su prilike da, sa njihove tačke gledišta, „dostojno brane čast svoga grada i zemlje“, čineći to, u najmanju ruku, sa više prava i više podrške građana od suprotstavljenih im „organa reda“, koji su celu stvar i zakuvali.

Ko je stradao od Parade ponosa, osim „obraza“ celog naroda? Povređene su desetine demonstranata i policajaca, ali i jedni i drugi su to sami tražili i – dobili šta im sleduje. Posle ovog događaja, homoseksualci u ovoj zemlji nikada nisu bili omraženiji, stigmatizovaniji i dalji od simpatija svojih sugrađana. Tik uz njih po omraženosti i preziru stala je, po ko zna koji put u proteklih dve, ili dvadeset godina, država, sa svim svojim službama, ministarstvima i Predsednikom lično (dim u Krunskoj ulici nešto nam govori i o tome, kao i autobus čiji je jedini greh bio što se na njemu zatekao logo „B92“). A građani Beograda su, po ko zna koji put, bili bespomoćni taoci sulude državne kombinatorike koja sa njima nema, ama baš nikakve veze, suočeni sa bahatim paternalizmom i dušebrižništvom političara kojima su vlast i sila, očigledno, (opet) udarile u glavu.

Završiću ovaj tekst izveštajem očevica. Sticaj okolnosti me je za vreme parade zatekao u ulici Krunskoj, tik izvan trećeg o policijskih „obruča“ (nisam išao da se tučem, kunem se!). Pošto se od policije nije moglo proći glavnim ulicama, morao sam da „sečem“ kroz prolaze i tek, u jednom od njih, pored otvorenog prozora, čujem glas neke bakice (jedan od onih klerofašista, po svoj prilici), koja podnosi raport svojoj prijateljici na drugom kraju grada: „Jeste, jeste“, veli ona, „ovde se tuku, lete helikopteri, a omladina trči na sve strane“. Omladina – lepa reč iz nekih boljih vremena, koje baka pamti bolje i od učesnika u „paradi“, i od demonstranata. „Omladina“ je nekada označavala ono najbolje što je ova zemlja u sebi imala, i što je bio siguran zalog njene svetle budućnosti. Kako je „omladina“ odjednom postala „huligani“, „klerofašisti“ i „neonacisti“? Stevan Filipović i Dimitrije Vojnov snimili su film koji za to optužuje državu, koja je omladinu „zatrovala nacionalizmom“. Država jeste kriva, ali „nacionalizam“ nije njen otrov. Ne ove države. Ova država je građane otrovala lažima, nepotizmom, korupcijom, i beskrajnom bešćutnošću, bahatošću i bezobzirnošću. Šaka pedera (i poneki homoseksualac) koji šetaju gradom, dok policija iz njega pendrecima, suzavcem i manevarskom municijom izbacuje sve ostale – to je alegorija stanja u našoj politici. Zlatni zamak ispod duge, u njemu „društvena i kulturna elita“, zaštićena bedemima i kordonima policije, a sa druge strane, nepregledna „rulja“ obespravljenih, ogorčenih i poniženih, koji čekaju svoj čas. „Parada“ je lupila svoju recku na Beograd, i ostala živa i zdrava, što se za Beograd ne može reći. Jedno vanredno stanje je gotovo, čeka se sledeće. Incipit Hillary.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner