Početna strana > Rubrike > Politički život > Kakvo pitanje - takav i odgovor!
Politički život

Kakvo pitanje - takav i odgovor!

PDF Štampa El. pošta
Branislav Kostić   
ponedeljak, 26. jul 2010.

Kao da i nismo mogli drugo očekivati. Onako kako je pitanje postavljeno i formulisano takav je i odgovor i savetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde – ''okruglo pa na ćoše''.

Iako u odgovoru nije ni dotaknuto krucijalno pitanje sasvim je dovoljno da se shvati da su srpska diplomatija i vlast doživeli svojevrsni fijasko. Konačno, iako nemušt odgovor, učinio je svoje da od momenta kada je izrečen u svetu ništa više nije kao pre – domino efekti takvog neodgovornog ''odgovora'' i ponašanja će se tek videti... Nedvosmisleno je, dakle, da je savetodavno mišljenje poduprlo težnje secesionista širom sveta, kojima je stavljeno do znanja da mogu povlačiti ovakve i slične poteze bez posledica. Uostalom naši „prijatelji preko velike bare“ nas na to uveliko upozoravaju, dajući do znanja da je na pitanje Kosova definitivno stavljena tačka!

Istovremeno nas naši ''prijatelji'' sa zapada Evrope i iz Amerike ubeđuju da Kosovo nema veze sa svim ostalim pitanjima vezanim za budućnost Srbije! To je, u najmanju ruku, licemerno i zvuči kao gorka šala koja vređa inteligenciju svih nas, pa i onih koji zdušno zagovaraju bezalternativne evroatlantske integracije.

A prisetimo se samo kako nas je aktuelna vlast gromoglasno obaveštavala i najavljivala – sada će i samo što nije Međunarodnmi sud pravde dati tumačenje o jednostrano proglašenoj nezavisnosti i otcepljenju. A pitanje je formulisano tako nemušto da je i laiku jasno da odgovor ne može biti drugačiji nego onakav kakav smo dobili. Bombardovani smo informacijaama, intervjuima, analizama i komentarima da je sve već rešeno, da je pravda spora i dostižna, i našoj strani. Pa i kada je svima bilo jasno da će odgovor MSP biti takav kakav je, stalno smo sondirani lažima sopstvene vlasti. Pa i da su sve sudije tog vrhunskog pravnog tela sveta bile zaista i do kraja profesionlne, i da su dolazile iz zemalja koje na nas gledaju bar malo blagonaklonije – jednostavno ne bi mogle da odgovore onako i ono što smo mi, kao građani, očekivali. Jer, to ih nismo ni pitali. A da se sada sve izmestilo u Ujedinjene nacije, u Savet bezbednosti, još je jedna notorna laž i obmana građana Srbije. U stvari, da su UN i SB ikada imale nameru da se oglase o onome što je i vrapcima jasno, o aksiomu koji se ne dokazuje, da je jednostrano proglašenje i faktičko otcepljenje i konačno priznanje od strane popriličnog broja država jednostavno pravno neodrživo i u koliziji s Međunarodnim javnim pravom – one bi to već i učinile! To UN i SB nisu želeli da učine i verovatno i neće, ili bar ne  dok se odnos snaga u globalnom svetu ne promeni, nešto poput raspada SSSR i rušenja famoznog zida u Berlinu.

A da su domaći ''tvorci'' pitanja upućenog svetskoj asambleji naroda mogli da ga formulišu drugačije, da ga preciziraju i pitaju ono o čemu političari pune uši i glave građanima, više je nego jasno. Jasno je, međutim, da ima mnogo razloga zašto je sve učinjeno nemuštim jezikom, a prvi od odgovora krije se u činjenici da su naši ''pravni eksperti'' i vlast u celini bili pod snažnim uticajem onih koji odgovor nisu ni želeli, koji su i doveli do ''realnosti koju živimo'' i stanja kakvo jeste. Jer njima odgovor, koji je inače poznat i brucošima na Pravnom fakultetu – da je secesija suprotna Međunarodnom pravu – nije ni bio potreban. Trebalo im je nešto ''okruglo pa na ćoše'' što smo svi zajedno i dobili.

Deklaracija, kao tvrde u MSP, nije suprotna međunarodnom pravu, ali je jasno da je secesija suprotna, kao i brzopotezne odluke vlada naših ''prijatelja'' o priznanju Kosova kao nezavisne države. Šta bi se, recimo, desilo da smo tom istom ili nekom drugom sudu, umesto što smo očekivali nemušti odgovor, tužili neku od vlada što je jedan nezakonit gest prećutno prihvatila i priznala državnost državi koje nema. Ali za tako nešto nismo imali petlje, sem da povučemo i da brzo potom vaspostavimo diplomatske odnose zarad „viših interesa i evropske budućnosti“.

Zato bi možda bilo celishodno da i Skupština Srbije donese ''deklaraciju'' o teritorijalnoj celovitosti i definiše u njoj da su granice Srbije, poput Badinterovih za ostale republike eks-Jugoslavije, avnojevske granice. To znači da je Srbija sastavljena od centralnog dela i dve pokrajine – Vojvodine i Kosova i Metohije. Kada se tako nešto desi, trebalo bi sve zemlje sveta staviti na ispit ''zrelosti''. Trebalo bi se, dakle, diplomatskim putem i posredstvom mnogobrojnih asocijacija u svetu, obratiti svim zemljama sveta, pre svih onima koje su priznale Kosovo, i zatražiti da se izjasne o našoj deklaraciji i priznaju ono što je svet odavno priznao – celokupnost Srbije! Ako su vrednosni sudovi važni i ako se broji koliko je zemalja do sada nezakonito priznalo nelegalno Kosovo, jasno je da Srbija ostaje onakva kakva je ostala nakon raspada Jugoslavije (s tim da su granice Srbije prema susednim zemljama mnogo ranije definisane).

Ipak, ostaje otvoreno pitanje – da li bi naši „prijatelji“, SAD pre svih i zemlje EU koje nas inače, očekuju raširenih ruku, priznali i prihvatili jednu deklaraciju koja bi ponovila davno poznatu istinu: Srbija je celovita i nju čine centrali deo republike i dve AP – Kosovo i Metohija i Vojvodina!