Početna strana > Rubrike > Politički život > Dvorsko okruženje kao vodenični kamen o vratu lidera i stranke
Politički život

Dvorsko okruženje kao vodenični kamen o vratu lidera i stranke

PDF Štampa El. pošta
Vasilije Mišković   
nedelja, 16. avgust 2009.

Nedavno je izbila afera jeftinog otkupa oko 300 državnih stanova u doba  Koštuničine vlade. Pominju se, recimo, službenici Generalnog sekretarijata vlade, koji su, najpre bili zaposleni u Koštuničinom kabinetu Predsednika SRJ, pa nakon njegovog odlaska sa tog mesta uzimali otpremninu od 20.000 evra, zatim se zapošljavali u njegovom kabinetu predsednika srpske Vlade, tu dobijali stanove vredne 100.000 evra, a zatim ih otkupljivali za 13.200 evra.[1]

Naravno da je veliki deo te afere posledica nastojanja evroreformskih snaga i njihovih medija da što više ocrne Koštunicu i nacionalne snage uopšte, kako se nikada više ne bi mogli primaći vlasti. Koštunica je, inače, veoma nezgodan za kompromitaciju preko korupcionaških afera, jer je lično pošten čovek. On je verovatno jedini srpski političar koji je više od sedam godina obavljao najviše državne funckije, da bi se posle njih vratio u isti stan iz koga je i došao – bez računa u stranoj banci, bez vlasništva nad kompanijom milionske vrednosti ili bez neke sinekure u stranoj banci, međunarodnoj instituciji ili međunarodnoj NVO.

Razume se da je korupcija postojala i u Koštuničine obe vlade. Ipak, evroreformske snage su, preko korpucionaških afera, teško mogle da uprljaju Koštunicu jer se nekako uvek ispostavljalo da su glavni nosioci korupcije bili upravo tadašnji evroreformski Koštuničini saveznici – pre svih G17. Zbog toga je "afera 300 stanova" za evroreformiste prava poslastica. Ako je Koštunca dosada u NATO-EU-DrugaSrbija-sveštovolemladi-medijima bio ocrnjen kao nepopravljivi nacionalista, evromrzac, NATO-fob, lenština i nesposobnjaković, on ipak nije mogao biti udaren tamo do čega većina ljudi u ovoj zemlji jako drži – u lično poštenje. "Afera stanovi", međutim, po prvi put načinje i auru koja je postojala oko njega, kao materijalno neuprljanog političara.

Naravno, ni ovoga puta se nije moglo pokazati da je lično Koštunica imao neke materijalne koristi od zloupotreba i manipulacija. Ali, njegovo najbliže okruženje je svakako imalo. Manje je važno da li je to Koštunica znao ili ne. Za poslove njegovog okruženja ne može da odgovara niko drugi do ljudi koji ga čine, i, naravno, on. On je birao te ljude, on im je dao ovlašćenja, on sada mora da za njih odgovara. Tim pre što ti isti ljudi i dalje zauzimaju najvažnija mesta u njegovoj blizini.

I zaista, "Koštuničin dvor", sve sa nekadašnjim šefom kabineta i generalnim sekretarom vlade, jednostavno se, nakon izbora 2008. i neuspeha u formiranju vlade, preselio u stranačke prostorije DSS-a. Sastav tih ljudi, struktura i način funkcionisanja političke moći oko Koštunice, sve to ostalo je nepromenjeno. Ti ljudi su nastavili da rade isto što i dosad: da filtriraju informacije koje idu ka Koštunici, da manipulativno podstiču njegovu sujetu, da ga sistematski dezorijentišu i u spoljnoj i u unutrašnjoj politici, da mu daju najpogrešnije moguće savete, da mu presecaju veze sa ličnostima i ustanovama koje ne mogu da kontrolišu i, na kraju, da ga, svađajući ga gotovo sa svim nacionalnim i patriotskim snagama, guraju u političku i društvenu samoizolaciju.

Pri tome, daleko od toga da su sve to činili samo iz lične gluposti ili nesposobnosti. Bilo je u tim greškama previše toga što se ne može objasniti samo ličnim ograničenjima. Jer, zaista, kako to da su se najistaknutije sive figure iz Koštuničinog okruženja toliko puta "prevarili" kada je u pitanju Koštuničin politički kapital, pa su ga gotovo sveg potrošili, a nikada se nisu prevarili kada je u pitanju njihov lični kapital, zbog čega su ga u međuvremenu toliko uveličali? Kako je moguće da je, zahvaljujući njima, Koštunica danas politički veoma siromašan čovek (imajući u vidu njegov raniji politički kapital), a oni sami danas materijalno veoma bogati ljudi (imajući u vidu njuhov raniji ekonomski kapital)? Takva sudbina, takve greške, prirodno rađaju zapitanost nije li ovde reč o jednoj vrsti ličnog uzimanja provizije zbog upropašćavanja jedne političke karijere, jedne političke stranke, a možda i čitavog jednog nacionalnog projekta?

Iz Koštuničine političke i lične sudbine dve vrste pouka se mogu izvući. Prvu bi trebalo da izvuče sam Koštunica. Ovo je poslednji čas da pokuša da politički spase sebe, stranku i nacionalni projekat "trećeg puta". Prvi preduslov toga je uklanjanje čepa koji se stvorio između njega i stranke, nacionalne inteligencije i nacionalne politike. Taj čep čine nekolicina osoba iz njegovog okruženja. I dovoljno je samo da se to kaže, pa da svi – i on, i njegova stranka, i novinari, pa čak i obični čitaoci novina – znaju na koga tačno se ta konstatacija odnosi. Reč je o ljudima koji su se uzdigli na propasti Koštunice, stranke i nacionalne politke, tako da njihovo odlazak može samo koristiti i Koštunici, i stranci i celome društvu.

Drugu vrstu pouke mogao bi da izvuče Boris Tadić. Dvorsko okruženje treba vetriti, a neuspesi u političkim procenama i u političkim potezima prvi su znak da sa tim okruženjem nešto nije u redu. Skandalozni predlog Statuta Vojvodine, višemesečno potcenjivanje dubine ekonomske krize ili bespotrebno raspisivanje vanrednih lokalnih izbora u Zemunu i na Voždovcu, samo su neke od grešaka zbog kojih niko u Tadićevom okruženju nije odgovarao. To "garantuje" slične, pa i veće greške u budućnosti. I političku sudbinu možda ne mnogo različitu od Koštuničine.