Početna strana > Rubrike > Politički život > "Destilovani" radikali
Politički život

"Destilovani" radikali

PDF Štampa El. pošta
Nebojša Vuković   
petak, 24. oktobar 2008.

 

Politička scena Srbije dobija još jednu stranku1. S obzirom kako se u Srbiji lako formiraju i registruju političke organizacije i koliko ih mnogo ima, ova vest ne bi izazvala nikakvu posebnu pažnju. Međutim, pošto novu partiju stvaraju Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić, autor ovog teksta nije mogao da odoli izazovu da ne napiše komentar, uz naravno svu odgovornost za eventualne pogrešne opservacije i prognoze.

Hoće li Nikolić dobiti "licencu"?

Kako je sam Tomislav Nikolić isticao u mnogobrojnim izjavama medijima, jedan od razloga što ostavlja radikale i osniva novu stranku, jeste želja da se konačno osvoji vlast i utiče na budućnost Srbije. Navodno, dok je bio u SRS-u, to nije bilo moguće, jer sa njima niko nije hteo da pravi koaliciju. Na sednici Centralne otadžbinske uprave SRS-a, koja je bila sazvana radi njegovog formalnog isključenja, izjavio je da je "stranka osnovana da pobeđuje, da bude na vlasti, a ne da bude u opoziciji […]. Sve prolazi pored nas, mi gledamo, kukumavčimo, lelečemo, počeli smo i da kunemo. Šta smo uradili, šta možemo da uradimo?"2 Da, to je zaista tako, stranka se osniva da osvoji vlast, i tu je Nikolić u pravu. Ipak, slučajno ili namerno, zaboravio je da spomene, da je SRS u jednom periodu, od 1998. do 2000. godine, bila na vlasti u koaliciji sa SPS-om i JUL-om, i to dok je strankom rukovodio Vojislav Šešelj. Kada je osnivač i ideolog stranke otišao u Hag, za pet godina Nikolićevog faktičkog upravljanja partijom, održano je nekoliko parlamentarnih izbora i svaki put radikali bi ostajali "kratkih rukava". Ovih dana i nedelja, Nikolić se dosetio da se to dešavalo ponajviše zbog njih samih, i tako je (ne)svesno preuzeo tumačenja vodećih "nezavisnih" medija u Srbiji, da sa "ružnim, zlim i prljavim" radikalima niko neće da deli vlast i odgovornost. Verovatno da i u tome ima "zrna" istine. Međutim, on i njegovi sledbenici prenebregavaju jednu odlučujuću činjenicu koja se tiče srpske političke scene. Danas je već "javna tajna", koju niko i ne pokušava da opovrgne, da su od petog oktobra 2000. godine, pa nadalje, strani faktori (SAD i vodeće zapadnoevropske zemlje, preko svojih formalnih i neformalnih predstavnika) odlučujuće uticali na sastav i "dizajn" svake srpske vlade. Drugim rečima, u rukama američkog, britanskog i drugih ambasadora, nalazio se svojevrsni "hatišerif" kojim se "aminovala" srpska izvršna vlast. I 2004. i 2007. godine, Vojislav Koštunica je svaki put dobro porazmislio o eventualnom postizbornom savezu sa radikalima. Međutim, od te zamisli se odustajalo najverovatnije iz dva razloga. Prvo, strano "odobrenje" za takav poduhvat nije se moglo očekivati, jer SRS nikada nije bila po "ukusu" zapadnih "prijatelja".

Drugo, i da se postupalo nasuprot njihovim željama, zapadni mentori uvek su bili u prilici da zaprete i ucenjuju Koštunicu sa brzim priznanjem Kosova, pod izgovorom da se u Srbiji obnavlja agresivni nacionalizam koji ugrožava "napaćene" Albance. Pošto Koštunica nikada nije hteo da rizikuje, da se baš za vreme njegovog mandata desi tzv. kosovska nezavisnost (a na kraju mu se upravo to i dogodilo, i tu je jedan od razloga njegove sadašnje ljutnje na Zapad), kombinacija sa radikalima je oduvek bila isuviše riskantna. Događaji nakon 17. februara, upravo potvrđuju ovu pretpostavku. Kada su SAD i vodeće zemlje EU priznale tzv. Kosovo, i kada je otpao jedan od elemenata za ucenjivanje, nakon majskih parlamentarnih izbora, narodnjačka koalicija i radikali su se vrlo brzo, praktično za dva dana, dogovorili oko svega. Kako su se stvari kasnije odvijale svima je poznato...

Pošto se i ovaj put, prilikom formiranja vlade, nije moglo bez američke "asistencije", mnogi su preko noći okrenuli ćurak. Socijalisti su dobili "indulgenciju" od Brisela, gospodin Palma je još ranije govorio da se patriotizam ne može sipati u traktore, pa je pod direktnim pokroviteljstvom stranih činilaca, svoj život započela i ova "žuto-crvena" vlada. Tomislav Nikolić, čovek u dobi od pedeset šest godina i sa osamnaest godina političkog staža, opet je morao u opoziciju. U međuvremenu, uhapšen je Radovan Karadžić, organizovan je protestni miting dosta skromnih razmera, Nikolić je održao prilično konfuzan govor, njegove reakcije na sve što se tada dešavalo bile su dosta suzdržane (izuzev delimično na retoričkom planu) – jednom rečju, "videlo se iz aviona", da mu je u radikalskoj priči "već svega preko glave" (posle smo saznali da je Šešelju u maju nudio ostavku).

Kasnije, kada se već desila radikalska "fisija", svi Nikolićevi koraci bili su usmereni ka pažljivom opipavanju pulsa onih koji u Srbiji "vedre i oblače", i pružaju ili uskraćuju "ferman" za formiranje izvršne vlasti. Kontroverzni kontakt sa američkim ambasadorom, pohvale britanskog ambasadora na njegov račun, izjave iz Nikolićevog tabora, da "Srbija ne sme imati neprijatelje u svetu"3 jasno govore o njegovoj nameri, da i on konačno postane "prihvatljiv". Tako je, čini se, počeo proces i Nikolićevog "licenciranja" kod zapadnih diplomatskih predstavnika. Od toga kako će se Srpska napredna stranka ponašati u budućnosti (hoće li biti dovoljno energična u "evroentuzijazmu", hoće li jednim okom zažmuriti na federalizaciju Srbije, hoće li ređe spominjati problem Kosova i Metohije), zavisi dobijanje ove "fatalne" licence.

Plastelin i vodonik

Svojevremeno sam dosta pisao o tome kako pojedini "nezavisni" mediji, kao što je dnevni list "Blic" poput male dece sa plastelinom, oblikuju svest "demokratskih glasača". Pisanje ovih i drugih sličnih novina, može se opisati sa dve reči – indoktrinacija i mobilizacija. Uvek kada je bilo "kritično" (predsednički izbori, proglašenje nezavisnosti tzv. Kosova, majski izbori), "Blic", "Danas", "Dnevnik" "RTV B 92" i drugi mediji, nedvosmisleno su "edukovali" građanstvo i povlačili uočljivu crtu – na jednoj strani su fini i uglađeni evropejci, budućnost i svetle perspektive, dok su s druge strane, primitivni radikali i "narodnjaci", beda, sankcije, pijani Rusi, jednom rečju, jad i čemer. I vredelo je. U drugom krugu predsedničkih izbora, zahvaljujući i prilježnosti ovakvih glasila, Borisu Tadiću je "namaknuto" nekih stotinak hiljada glasova viška. Kada su kosovski Albanci proglasili tzv. nezavisnost, javno mnenje je maksimalno anestezirano pričom da je u pitanju "realnost".

Uoči majskih izbora, uz vrhovni slogan "Evropa ili smrt", i uz taktičko tolerisanje SPS-a, "izboksovana" je tanka "proevropska" većina. I ništa ne bi bilo čudno, da su "istine" ovih medija ostale utisnute samo u svesti "demokratske" Srbije. Međutim, izgleda da su se posledice ove informativne "radijacije" počele ispoljavati i kod pojedinih radikala. Nesumnjiva je istina iskaz ruskog teoretičara Aleksandra Neklese, da "vladati danas – sve češće znači držati primat u industriji idejne i semantičke produkcije".4 A pošto je u Srbiji, velika većina medija uspešno postavila vrednosni standard (u stvari, stereotip), da biti radikal istovremeno znači i biti glup, neobrazovan, zatucan, bezub i neokupan, neki od nižih i viših funkcionera SRS-a počeli su da osećaju nelagodu što pripadaju najvećoj stranci u Srbiji. Verovatno ih je posebno bolela činjenica što su njihovi glasači tzv. tranzicioni, a dodali bismo i nacionalni gubitnici (prognana lica), dok se kod "demokrata" okupljaju glumci, muzičari, sportisti, režiseri – medijski "krem" srpske javne scene.

U pravcu jasnog distanciranja od svoje izborne baze, prva je krenula "fensi" Maja, gradonačelnica Novog Sada. Znatno izmenjen imidž, mnogobrojni koncerti, estradne manifestacije i bespogovorna podrška festivalu Egzit, živi su dokaz očajničkog napora ove "emancipovane" (danas bivše) radikalke, da što više liči na svoje političke konkurente iz Demokratske stranke. Nakon toga, zbog navodno mnogobrojnih obaveza u gradu (dobar štos!) sve se manje pojavljivala na skupovima radikala, da bi se na kraju, tokom predsedničkih izbora početkom ove godine, potpuno distancirala od Tomislava Nikolića i SRS-a. Nakon tih izbora, a pogotovo posle majskih, u glavama mnogih radikala počele su se vrzmati slične ideje. Primer SPS-a, koji se na vreme prestrojio i podelio lep "kolač" sa demokratama, još više je neke pojedince pokolebao. Nikolića možda ponajviše.

Tražio se i čekao povod za napuštanje "radikalske lađe". Podnositi ostavku na funkcije u stranci zbog date reči Đeliću i Tadiću, da će radikali glasati za SSP ako se usvoji njihov amandman, slab je izgovor za odlazak iz SRS-a. U Srbiji nema političara koji nije nekome nešto obećao i kasnije to obećanje prekršio. I nikome nije "pala kruna s glave". Uostalom, Nikolić se mogao pozvati na činjenicu da je u stranci preglasan na demokratski način. Međutim, mediji su "buru među radikalima" vešto "upakovali" u priču o "poremećenom" Šešelju koji kinji i maltretira Nikolića. Ako je Šešelj zaista imao maćehinski odnos prema svom zameniku, saborcu i kumu, Nikolić je imao mnogo puta priliku da ranije izađe iz cele priče i samostalno zaplovi političkim vodama. Ali, nije poenta u odlasku iz stranke (Nikolić na taj čin ima apsolutno pravo), već u trenutku kada se to čini i u mogućim efektima.

Momenat za cepanje radikala i formiranje nove partije izabran je u najgore moguće vreme. Srbija se upravo "para" po mnogim šavovima. Pokušaj njene federalizacije, kroz izglasavanje vojvođanskog statuta, može se pretvoriti u bespovratan proces fragmentacije i nestajanja sa političke mape Evrope. Otimačina Kosova i Metohije elegantno se gura u drugi plan, prećutnim prihvatanjem Euleksa i ostavljanjem Međunarodnom sudu pravde da daje neobavezno mišljenje o pravnoj zasnovanosti secesije (uzgred, taj sud može da "prosuđuje" jednu, dve, tri godine...). Privredni pokazatelji, "napumpani i našminkani", uteruju zebnju u srce, dok svetom hara finansijska kriza. Šta će moći pametno da kažu i delotvorno da učine, u vezi tih problema, funkcioneri Srpske napredne stranke, kada će im u narednom periodu glavne preokupacije biti izgradnja partijske infrastrukture i kako obezbediti stranačke prostorije u unutrašnjosti i novac za izdržavanje?

Bez Vjerice Radete, Nataše Jovanović i drugih, koji su skloni lakoj upotrebi teških reči, naprednjaci će verovatno izgledati dopadljivije javnom mnenju koje oblikuju glasila sklona DS-u. I možda će imati koji procenat više glasova na sledećim izborima. Ali, nova stranka nema, niti neku svežu ideju, niti ideologiju. Parole tipa "bolji život za sve građane Srbije, borba protiv kriminala i korupcije ili očuvanje integriteta Srbije" postale su otrcani slogani, opšta mesta, ispod kojih se može potpisati skoro svaka stranka, uključujući i DS ili G17 plus. Vojislav Šešelj je formulisao nešto što liči na ideologiju, na jedan celovit pogled na svet, bez obzira na to što se njegovim shvatanjima može mnogo toga zameriti.

Ako ostavimo na stranu gore navedene fraze, šta će dakle biti ideologija SNS-a? Po svemu sudeći, ništa. Nova stranka biće medijski doterana, upristojena, fino dizajnirana, ali, bez neke jasne i celovite vizije koja će je nositi kroz politički život Srbije, ona će biti poput vodonika – bez boje, mirisa i ukusa. Ili će biti kao plastelin – ulaziće u svaki postojeći kalup. Kada budu trebali glasovi sirotinje, čelnici SNS-a zaoštriće tzv. socijalnu retoriku. Kada budu zafalile pare za stranku i pojavi se potreba da se zaštiti "svet kapitala", lideri stranke kafenisaće sa tajkunima. Na spoljnopolitičkom planu, Rusima će se "namigivati", a na Zapad "okretati kormilo" (ili obratno). Jednom rečju, biće to politika bez kompasa, sačinjena od svakodnevnih sitnih i krupnih kompromisa, a sve zarad navodne dobrobiti "naše dece". Uostalom, evo šta je Aleksandar Vučić odgovorio na pitanje novinara, šta će biti ideologija SNS-a: "Radije bih koristio reč ideja. Naša je ideja da živimo u normalnoj zemlji pristojnih ljudi […]. Hoćemo da razgovaramo sa svima u svetu, da ne budemo kužni i šugavi" […].5 Upotrebljeni termini kao da su preuzeti sa sajta B92 ili iz Peščanika. Vučićeva ideja se svodi na koordinisanu primenu psihijatrije (normalna zemlja!), pedagogije (pristojni ljudi!) i higijene (bez kužnih i šugavih!). Da su Srbi poodavno nenormalni, nepristojni i šugavi, odnosno rulja koja zaslužuje pacifikaciju, već duže vreme propagiraju pojedinci, organizacije i mediji tzv. druge Srbije. Stoga je iznenađenje da takve termine koristi dojučerašnji radikal. Ipak, nadajmo se da je u pitanju samo Vučićeva impulsivnost i brzopletost.

Neki dobronamerni i umni ljudi još su ranije sugerisali rukovodstvu SRS-a, da pred ofanzivnim "evroentuzijazmom" čija je vrhovna parola "Evropa ili smrt", osmisli alternativnu strategiju, da ne bismo bili ostavljeni na "brisanom prostoru" kada jednog dana Zapad, zarad daljih integracija, bude od nas tražio da se odreknemo Kosova i Metohije. Nažalost, svi vodeći ljudi SRS-a (dakle, i oni koji su ostali verni Šešelju) nisu izgleda dorasli takvoj misiji. Što se tiče samog Nikolića, njemu je bilo najlakše da otcepi deo stranke i formira novu, jer ko će se baviti tako zamornim i dosadnim stvarima kao što su analiza i prognoza budućih globalnih trendova ili promišljanje savremenih geopolitičkih i geoekonomskih promena u svetu. Nedostatak alternativne vizije kod njega, bio je uočljiv prilikom oba sučeljavanja na predsedničkim izborima sa Borisom Tadićem (2004. i 2008. godine). Pokušao je da se nadmeće sa njim oko toga ko je veći evropejac i koga EU želi više da vidi na vlasti. Bila je to gubitnička strategija, jer Zapad nikada nije imao dilemu, i uvek je javno podržavao "demokratskog" kandidata kad god je to bilo potrebno.

Za razliku od velike većine ljudi koji žive u Srbiji i misle da je njen najveći problem besparica, autor ovog teksta smatra da najveći srpski problem nije manjak para, već manjak ideja. Pare se, kako se ispostavi, uvek nađu, bilo da se pogura formiranje vlade, izlobira neki projekat ili zakon, ili pak formira nova stranka. Nažalost, Nikolić nije čovek novih ideja. Priča o Zapadu i Istoku, i dve kapije, možda je imala nekog smisla 2004. godine kada je bila lansirana. Danas, nakon svega, posle svih nacionalnih poniženja, otimačine Kosova i Metohije, i tihog podsticanja vojvođanskog separatizma, smatrati da je moguće nagoditi se sa SAD i EU, jednako je verovanju da ovca može nagovoriti vuka da pređe u vegetarijance. Ovo apsolutno ne znači da sa Zapadom ne treba trgovati, naprotiv, treba trgovati koliko je to u našem interesu. Ali, trgovina je jedna, a partnerski odnosi, sasvim druga stvar.

Pored toga, uz sve uvažavanje političkog talenta Tomislava Nikolića, on je retko kada samostalno kreirao i trasirao staze političkog delovanja SRS-a. Krajnji sud je uvek donosio Šešelj. Zato se od Nikolića i ne može očekivati nekakav idejni novitet. U prilog ovoj tezi ide i njegova izjava na već spomenutoj sednici Centralne otadžbinske uprave, gde prekoreva svoje bivše saborce rečima: "...što me ne opomenuste na vreme da ne pričam o Evropi i o Rusiji, nego da pričam samo o Rusiji. Ja bih to poštovao, ja sam mislio da ste vi to jedva dočekali".6 Da je teško bez Šešelja, Nikolić je dokazao zadnjih nedelja, pošto je u mnogobrojnim izjavama stalno protivrečio sam sebi (prvo je govorio da neće da bude u stranci u kojoj je Dragan Todorović, da bi posle izjavljivao kako ceni njegovu iskrenost i poštenje, zatim je tvrdio da neće uništavati SRS – jer, još niko nije ubijao svoje dete, da bi posle u "Blicu" dao izjavu kako za pet dana SRS više neće postojati, i sve tako, po principu – sam sebe demantujem).

Zajednička težnja svih neuspešnih režima koji simuliraju demokratiju jeste da stvore sebi tzv. sistemsku opoziciju. "Sistem" koji grade takvi režimi, obično odlikuju dve bitne osobine – nepravedna i često pljačkaška preraspodela nacionalnog bogatstva u korist malobrojnih pojedinaca, i potpuno zanemarivanje nacionalnih i državnih interesa zarad dobrih odnosa sa svetskim centrima moći (uglavnom su u pitanju SAD).

U tom pogledu, velike su sličnosti Rusije Borisa Jeljcina i Srbije Borisa Tadića. U oba slučaja, biti u "sistemu" znači prihvatiti bez protivljenja navedene "tekovine" tranzicije, ili, drugim rečima, dati saglasnost i legitimitet postojećem stanju ekonomske zavisnosti i erozije državnog suvereniteta i integriteta. Jeljcin je nakon prve vojne kampanje u Čečeniji (1994-1996), praktično "digao ruke" od te oblasti, i ona je do 1999. godine, funkcionisala kao de facto nezavisna država. Inače je, tokom prvih godina svoje vladavine, poručio ruskim federalnim jedinicama, da "prigrabe onoliko suvereniteta koliko mogu da ga uzmu". Danas, u Srbiji, na razne načine, tekuća vlast "diže ruke" od Kosova i Metohije, i sem nekih formalnih gestova, ničim ne pokazuje da joj je stalo do očuvanja teritorijalnog integriteta. S druge strane, "velikašima" u Novom Sadu je rečeno otprilike isto ono što je svojevremeno poručio Jeljcin lokalnim elitama u RF. I tako smo dobili statut.

U oba primera, ruskom i srpskom, vlast, osim svog sudstva, policije, privrede i medija, hoće da ima i "svoju" tzv. sistemsku opoziciju. Drugačije rečeno, stav "protestnog elektorata (biračkog tela)" mora se kanalisati kroz stranke koje neće dovoditi u pitanje osnove socijalnih i političkih odnosa koji su se formirali tokom tranzicije. U Rusiji se, kako je to lepo opisao pokojni prof. Aleksandar Panarin, utemeljila koncepcija vladajućeg centrizma, a bilo je zamišljeno da se oformi dvopartijski sistem (desni centar V. Černomirdina, i levi centar I. Ribkina). Između ovih zamišljenih polova moći ne bi bilo nikakve suštinske razlike, a u praksi, politički sistem se kretao u pravcu faktičkog režima jedne partije.7

U Srbiji, nakon petog oktobra 2000. godine, jedina antisistemska partija je bila Srpska radikalna stranka (poput KPRF u Rusiji), jer nije prihvatala neke od ključnih poteza vladajućih stranaka u sferama ekonomije, spoljne politike i bezbednosti. Poslednjih meseci, zbog principijelnog i beskompromisnog stava oko statusa Kosova i Metohije, i zaoštrene pozicije i retorike naspram vodećih zapadnih država, u antisistemski blok su ušle i DSS i Nova Srbija. Antisistemska grupacija od 108 poslanika u skupštini, koja nije htela da pravi bilo kakav kompromis oko Kosova, i stoga ni da prihvati potpisivanje SSP-a, bila je koherentna sve do onog kobnog četvrtka kada je Tomislav Nikolić obećao glasove radikala za SSP, ukoliko se prihvati famozni amandman, koji doduše poboljšava dokument, ali je obavezujući za druge države taman onoliko, koliko i mišljenje Međunarodnog suda pravde.

Tog dana, Boris Tadić i DS umalo da dobiju "programskog blizanca" u liku najveće političke partije u Srbiji. Zato nije čudilo ushićenje Božidara Đelića u TV Dnevniku, u četvrtak uveče, kada je najavio nove odnose u političkom životu Srbije. Poenta njegovog nastupa bila je u poruci da su eto i radikali, konačno za Evropu! Prevedeno, ovo je u stvari značilo, da su i radikali najzad shvatili da je Boris Tadić u pravu, da mogu zajedno i Evropa i Kosovo, i da se bez Evrope nikako ne može prosperirati. Tog četvrtka, "sistem" je bio u prilici da u skupštini ima podršku od preko 200 poslanika, a "narodnjačka" koalicija je došla u opasnost da bude potisnuta, zbog svoje "tvrdoglavosti", na margine političke scene u Srbiji. Međutim, na njihovu sreću, Vojislav Šešelj je na vreme stigao da "pokvari" novouspostavljenu "idilu" i "svenarodni konsenzus" (treba se samo prisetiti kako su poslanici LDP-a, tog četvrtka, uporno tražili od vlade da prihvati radikalski amandman – lukavo i majstorski odigrana uloga u izazivanju rascepa u SRS-u!).

Danas, kada se formira Srpska napredna stranka, Tomislav Nikolić najavljuje da će okosnicu političke scene Srbije sačinjavati dve velike "sistemske" stranke, SNS i DS, koje će se ciklično smenjivati na vlasti. Ako bi se ostvario takav scenario, to bi u Srbiji značilo dominaciju jedne kvazicentrističke "ideologije" sa dva "izvršitelja" koji bi se takmičili u tome ko će prilježnije i pravovernije da je realizuje.

Mnogi će biti iznenađeni transformacijom bivših radikala. Njihov rečnik od sada će biti politički korektan, "pristojan" i "učtiv". Neće se više spominjati lopovi, izdajnici i "vojvode od Meridijan banke", ne zato što lopova i izdajnika u Srbiji nema, već zato što takve reči "paraju uši". A to nije "dobro" za imidž.

Da raskid sa "prljavom" prošlošću mora biti potpun, najbolje pokazuje ime nove stranke. S obzirom da je Tomislav Nikolić potekao u Narodnoj radikalnoj stranci i jedan njen deo pridružio Šešeljevoj partiji, bilo je najlogičnije da se novoformirana stranka vrati na to staro ime. Ne tako davno, Nikolić je govorio da je "radikal" najlepše političko ime u Srbiji. Međutim, da se birači navodno ne bi zbunjivali sa dve radikalne stranke (promašen argument pri istovremenom postojanju i jasnoj razlici DS-a i DSS-a), odlučeno je da se nova partija nazove Srpska napredna stranka, što pokazuje kod Nikolića i njegovih saradnika, ili nepromišljenu brzinu, ili nemar za istorijske činjenice. Biti skoro dve decenije radikal, potom izaći iz stranke i nazvati sebe naprednjakom, bilo bi isto kao kada bi grupa zvezdaša odlučila da oformi samostalnu navijačku grupu pod nazivom "Grobari". Svako, ko makar delimično poznaje srpsku političku istoriju, zna jako dobro da su naprednjaci i radikali bili dva idejna i politička antipoda u nekadašnjoj Srbiji, koji su se međusobno ogorčeno borili za vlast.

Sem imena, kod nove stranke je problematičan i njen navodni ideološki profil. Čelnici SNS-a svoju stranku smeštaju u umerenu desnicu ili tzv. desni centar. Takvo pozicioniranje dosta smanjuje manevarsku sposobnost Nikolićevoj partiji, jer je taj deo političkog spektra Srbije već dobro popunjen, kako sa onim značajnijim strankama poput DSS-a i Nove Srbije, tako i sa onim minornim (SPO i DHSS). Da sve bude interesantnije, nova stranka će se otimati oko glasova upravo sa onim partijama (DSS i NS), sa kojima je tobože spremna da nakon izbora pravi koalicije. Tako Aleksandar Vučić kaže, da će SNS držati otvorena vrata Novoj Srbiji i DSS-u, da bi se u sledećoj rečenici pohvalio kako je Toma već uzeo 25 odsto biračkog tela DSS-a.8

Sa geopolitičkog aspekta, za razliku od SRS-a i koncepta integralnog srpstva, SNS će više naginjati tzv. srbijanstvu. Konkretno, to znači, da će i naprednjaci "srbovati", ali u strogo određenom okviru – granicama Republike Srbije. Što se tiče Srba u RS, Crnoj Gori, Hrvatskoj ili Makedoniji, oni će se spominjati s vremena na vreme, ponajviše pred izbore, kada će biti dragoceni i tzv. prečanski glasovi.

Koliko će maratonci još trčati krugova?

Konačno, pošto politiku ne čine samo ideologije i koncepti, nego i ličnosti, red je da se kaže koja reč i o dvojici glavnih ljudi Srpske napredne stranke –Tomislavu Nikoliću i Aleksandru Vučiću.

U životu postoje situacije ili šanse koje iskrsnu samo jednom. Čovek ih iskoristi ili ne iskoristi. Životnu (političku) šansu da stane na čelo Srbije, Tomislav Nikolić je imao početkom ove godine na predsedničkim izborima. Ruku na srce, pred prvi krug tih izbora, i Nikolić, i ostali radikali, uložili su ogromnu energiju da osvoje što veći broj glasova. Međutim, između dva kruga, umesto da pojača svoju kampanju, Nikolić je skoro nije ni imao (ako izuzmemo šetnje po zemunskoj pijaci i porodilištu, i miting u "Areni", istovetan onom prethodnom).

Za razliku od njega, Boris Tadić je u tih sudbonosnih desetak dana između dva izborna kruga, prokrstario Srbijom uzduž i popreko, i videlo se "golim okom", da ima više i snage, i energije, da napornu kampanju izgura do kraja. Dakle, Tomislav Nikolić je imao svoju veliku šansu, ali je nije iskoristio. Njegova je lična i politička tragedija što gubi izbore i onda kada osvoji preko dva miliona glasova, što je inače odličan rezultat. Imao je praktično "odrešene ruke", od Šešelja se distancirao koliko je to bilo moguće (i pristojno), ali, nije vredelo. Šanse da se ponovi takva prilika i takav rezultat skoro su u domenu teorije.

Ipak, vrlo brzo nakon predsedničkih izbora, Bog je opet "pogledao Tomu" i pružena mu je još jedna, iskreno rečeno, "poluprilika" da stane na čelo narodnih masa, i to tokom proglašenja tzv. nezavisnosti Kosova, 17. februara. Bila je to idealna situacija za odvažnog i odlučnog čoveka, iza kojeg, uzgred rečeno, stoji preko dva miliona birača, da rukovodi narodnim nezadovoljstvom koje se akumuliralo u velikim razmerama, i pokrene još jedan 5. oktobar – ovaj put sa jasnim nacionalnim i patriotskim predznakom. Mogao se u tim vanrednim okolnostima izvršiti pritisak na Koštunicu da prekomponuje vladu, uvede u nju radikale, eventualno i ugledne nestranačke ličnosti, i tako spreči državna i nacionalna erozija koja je usledila narednih meseci. Ali, Nikolić je odlučio da tog dana sedi kod kuće. Iskreno verujem da mu je bilo teško, kao i svakom nacionalno svesnom građaninu ove zemlje.

Međutim, srpski birači nisu glasali za Nikolića da bi zajedno sa njima patio ili saosećao, već da bi ih u kritičnim momentima predvodio i usmeravao. 17. februara, kada se pred očima miliona Srba odigravao završni čin šiptarske secesije, čovek koji je dobio više od dva miliona glasova, dve-tri nedelje pre toga, mogao je biti bilo gde, na bilo kom mestu, samo ne kod svoje kuće, u papučama i sobnom mantilu. Pošto je i tu priliku "prespavao", on je svoje šanse da postane odlučujući faktor u srpskoj politici sveo na minimum. "Nacionalna" Srbija, koja se uzdala u njega i poverila mu svoj glas na izborima, umesto okretnog lidera koji zna šta hoće i koji uvek razmišlja dva koraka unapred, dobila je preopreznog, neodlučnog i već pomalo umornog političara koji je samo govorio, govorio, govorio...

Narodna energija brzo se istopila, mase su poverovale da se ništa ne može učiniti, i kao posledicu smo dobili trijumf tzv. proevropskih snaga, kojima je do fundamentalnih nacionalnih interesa stalo kao do lanjskog snega. Nikolić se sada nada, da će bez Šešelja i ostalih "tvrdih" radikala, doživeti političku renesansu koja će rezultirati osvajanjem vlasti. Ipak, nekoliko faktora mu u tom pogledu ne idu na ruku. Prvo, on je medijski i politički već dosta istrošen. Drugo, ako ne bude uskoro izbora, i kada ga prođe polet zbog osnivanja nove stranke, njegov radni kapacitet, volja i energija, vremenom će neumitno opadati. Treće, da bi bio u milosti "demokratskih" medija, moraće da "smekšava" svoju retoriku naspram DS-a, a s druge strane, da bi privukao antirežimske glasače, moraće istovremeno i da napada režim. Tako će lako upadati u protivrečnosti i nedoslednosti. Četvrto, sudbina njegove partije i njen rejting dosta će zavisiti ne samo od njega, već i od dva Vojislava – Koštunice i Šešelja. Ukoliko Vojislav Koštunica bude agilan kao i do sada, DSS će zaista dospeti u situaciju da se bori da pređe cenzus. Međutim, ako se stave u pogon svi intelektualni potencijali ove stranke, pojača ekonomski deo "priče" i medijski kapitalizuje doslednost oko pitanja KiM-a, značajnijeg prelivanja glasača u SNS neće biti. Što se tiče Šešelja, svaki njegov "brzi" povratak u Srbiju, označavao bi postepenu konsolidaciju rejtinga SRS-a i istovremeno slabljenje SNS-a. Šešeljeve organizacijske sposobnosti, njegov polemički i retorski talent (doduše, ponekad i sa primesama brutalnosti) nadilaze i Nikolićev i Vučićev potencijal. Šešelj obojicu odlično poznaje, zna sve njihove dobre i slabe strane, i teško je zamisliti kako bi bilo ko od njih dvojice mogao u nekom hipotetičkom televizijskom duelu da parira bivšem šefu.

U pogledu Aleksandra Vučića stvari stoje nešto drugačije nego kod Nikolića. Dobar govornik, jedan od najboljih poznavalaca marketinških tehnika među političarima i marljiv "terenski radnik", zadnjih je nedelja "pošteno" devalvirao svoj politički lik i delo. U skoro dvodecenijskoj istoriji modernog srpskog višepartizma, nije još zabeleženo, da se neki visoki funkcioner stranke, tako uporno nedeljama krije od jasnog i nedvosmislenog izjašnjavanja o problemima u matičnoj političkoj organizaciji. Izbegavanje da se pojavi na sednici Centralne otadžbinske uprave, kada se odlučivalo o Nikolićevoj sudbini u stranci, rečito govori da se radi o osobi koja u odlučujućim momentima nema dovoljno hrabrosti, pogrešno je redukujući na tuče sa mangupima i navijačke makljaže.

Potom je sledila još veća greška. Vučić je sazvao konferenciju za novinare i izjavio da se privremeno povlači iz politike, nabrajajući pri tome, raznorazne poslove kojima bi mogao da se bavi i tako privređuje za sebe i porodicu. U medijima su se pojavile špekulacije o dužini trajanja tog povlačenja – u svakom slučaju, govorilo se o godinama. Ali, ne lezi vraže, Vučić je, poput neizlečivog ovisnika o narkoticima, "apstinirao od politike" svega dvadesetak dana. Time se najavljeno "privremeno povlačenje" pretvorilo u šegačenje s javnošću, u loše režiranu latinoameričku seriju, u kojoj su se, posle mnogo "misterija" i "peripetija" ponovo zajedno našli, u srećnom završetku, politički "otac i sin". Takvim potezima, naudio je samo sebi i nikom više. Ako se već vrlo rano, nakon sukoba u stranci, opredelio za Tomislava Nikolića (na šta ima puno pravo), morao je onda to i javno da saopšti, zatim, da se pojavi na sednici Centralne otadžbinske uprave, i podeli zajedno sa Nikolićem i njegovim pristalicama, sve neprijatnosti koje prate odlazak iz jedne političke organizacije. Ovako, pružio je dovoljno "materijala", kako svojim bivšim saborcima iz SRS-a, tako i drugim političkim oponentima, da ga zbog ovog "zečjeg" ponašanja prozivaju i prave doskočice na njegov račun. Nakon izjave Dragana Đilasa, da bi bilo šteta da njegov najveći konkurent na gradskim izborima napusti politiku, Vučić bi morao da se zapita šta to zapravo znači.

Dakle, koliko će još Nikolić i Vučić, sada već "dugoprugaši" naše političke scene, "trčati" predizbornih i drugih krugova? Ako izbora ne bude skoro, a čini se, da će biti baš tako, za Tomislava Nikolića, neulazak SNS-a u vladu nakon narednog glasanja za srpski parlament, biće nedvosmislen signal da je vreme za političku penziju (svaki politički angažman posle toga bilo bi mučenje i za njega i za one oko njega). Još ako se uskoro vrati Vojislav Šešelj, od koga inače očekuje samo uvrede i ružne reči, za njega će bavljenje politikom postati još teže i nepodnošljivije. Vučić se onda prirodno nameće kao Nikolićev naslednik, s obzirom na njihovu bliskost i Vučićev rejting. Osim toga, najbolje životno doba, a istovremeno i dug politički staž, idu svakako Vučiću u prilog. Dakle, Vučićevo bavljenje politikom moglo bi biti znatno duže. Međutim, nakon što se rascepila stranka za koju su mnogi mislili da je tvrđa od granita, nijedna se opcija više ne može isključiti niti zanemariti. Možda Aleksandar Vučić nakon izvesnog vremena otkrije da je ipak bolje baviti se prevodilaštvom ili biti broker...

Svi ostali u SNS-u su, po svom potencijalu i medijskoj atraktivnosti, daleko iza njih dvojice. Inače, karakteristična je činjenica, da su među prvima "sidro iz radikala podigli" upravo oni funkcioneri koji su se kroz politički angažman u SRS-u ponajviše finansijski, stambeno i materijalno obezbedili (Nikolić, Vučić, Mirović i još poneki). Zanimljivi su pozivi Maji Gojković da se pridruži naprednjacima, iako se njen odnos prema Nikoliću i Vučiću tokom januarskih predsedničkih izbora ne bi mogao nazvati korektnim. Možda to govori o velikodušnosti ove dvojice, ali, ako je to tako, onda bi bio red da se, kao jednoj od "žrtava" Šešeljeve netolerancije, poziv za pristupanje uputi i Radi Trajković sa Kosova. Bilo kako bilo, u nekom kraćem periodu (nekoliko godina) Tomislav Nikolić će se još aktivno baviti politikom, sve dok ga ne sustigne umor ili neuspeh u preuzimanju vlasti. Vučić se potom nameće kao sledeće logično rešenje za lidera, međutim, pitanje je koliko on može, s obzirom na medijsku «potrošenost», da uspe u onome što je ostalo nedohvatljivo njegovom političkom učitelju.

Za obojicu je izgleda, iako pun rizika, jedini mogući put ka osvajanju vlasti – postepeno i što manje primetno pretvaranje SNS-a u drugu veliku "sistemsku" partiju, koja će sa DS-om deliti neka ključna politička ubeđenja i poglede na svet.

Summa summarum

Da je Tomislav Nikolić izašao iz radikala mnogo ranije (još onomad kada je hteo da se stranka ratosilja ideje Velike Srbije), ili pre nekoliko godina, ili da se strpeo još nekoliko meseci, da se sačeka i vidi šta će od ove Srbije uopšte ostati, sve bi bilo bolje i po njega, i za radikale, i za Srbiju. Ovako, izabran je nezgodan i neprimeren termin za sve aktere ove "drame", izuzev za vladajuću stranku, njenog predsednika i zapadne "prijatelje". Ukoliko održi i delima potkrepi nacionalističku retoriku, SNS će biti jedna od više nacionalno opredeljenih stranaka, možda nešto jača od njih, ali svakako ne odlučujući faktor u srpskoj politici.

Nakon Nikolićevog odbijanja da se vrate poslanički mandati SRS-u, teško je zamisliti u doglednoj budućnosti, radikale i naprednjake u "zajedničkom stroju". Takođe može biti problematičan i odnos sa DSS-om. Dakle, matematički gledano, i ako stvari u srpskoj politici procenjujemo aršinima fundamentalnih nacionalnih interesa, pravljenje nove stranke na ovaj način i u ovo vreme, za "srpsku stvar" (očuvanje Srbije, odnosno njen fizički opstanak u ovim međunarodnim granicama) je čist minus. Jednostavnije rečeno, ako su iskrene Nikolićeve reči da ne vidi sebe u istoj kombinaciji sa Borisom Tadićem, i ako izuzmemo radikale (čak i u najlošijoj varijanti po njih – puki prelazak cenzusa), da li je zaista realno da naprednjaci osvoje toliko mnogo glasova da mogu sami, sa recimo DSS-om, da formiraju narednu srpsku vladu suverenističkog usmerenja?

Međutim, postoji i druga, u ovom tekstu već razmatrana opcija. Pod pokroviteljstvom Zapada, odlučeno je recimo, da se očuva "sistem" u Srbiji (potpuna vazalizacija i unutrašnje drobljenje), i jedan potporni stub već postoji (DS sa svojim satelitima – G17 plus-om, SPS-om, autonomašima, manjinskim strankama i LDP-om). Drugi potporni stub bila bi Srpska napredna stranka u šemi koja već funkcioniše sa Miloradom Dodikom u Republici Srpskoj. Od kada je njegova stranka dominantna u srpskom entitetu, stalno se podgreva patriotska atmosfera sa pričama o samostalnosti RS, raspisivanju referenduma, veštačkoj tvorevini BiH, dok s druge strane, u realnosti, Republika Srpska ima ovlašćenja manje nego ikad i trend ka njenom potpunom ukidanju čini se ireverzibilan. Prosto rečeno, Dodik je "jak" samo na rečima, dok «na delu» stvari stoje sasvim suprotno.

Postoji vrlo realna mogućnost da se isto desi i u Srbiji sa SNS-om (jaka nacionalna i socijalna retorika i faktičko mirenje sa stanjem na terenu). Uložio bi se pozamašan novac u njeno medijsko doterivanje, drugačiji nastup i formiranje identiteta. Tako bi se, uz znatnu intervenciju sa strane (bogatih pojedinaca, a možda i stranih činilaca) kreirala "normalna" Srbija i dobio drugi potporni stub "sistema". Ove dve velike stranke (DS i SNS) mogle bi se onda mirno i bez ikakvih trzavica smenjivati na vlasti, pošto se suštinski, ne bi uopšte razlikovale jedna od druge. Svako njihovo međusobno suprotstavljanje ostalo bi u domenu verbalnog prepucavanja. Opoziciju bi činili "anemični" Koštunica, "ludi" Šešelj i po potrebi, i da bi bilo sve skupa zanimljivije, ekscentrični Čedomir Jovanović. Tomislav Nikolić najavljuje da želi "normalnu i stabilnu" Srbiju, pa je red da se priupita, je li možda zamislio da to funkcioniše na ovaj način?

P.S. Bilo bi pogrešno shvatiti ovaj tekst kao analizu pro Šešelj - contra Nikolić. Prošle godine, kada je Tomislav Nikolić bio izabran za predsednika srpskog parlamenta, digla se "kuka i motika" na njegov izbor, i bila je pokrenuta prava propagandna histerija koja je nakon nekoliko dana urodila plodom – Nikolić je zamenjen "podobnim" Oliverom Dulićem. Nekih devedeset odsto srpskih elektronskih i štampanih medija tada se priključilo ovoj hajci, koju su usput podstrekivali i visoki evropski zvaničnici. Nakon toga, tokom leta sam odlučio da napišem medijsku analizu pisanja dela domaće štampe o Nikolićevom izboru, pod naslovom "Propagandni blickrig u Srbiji". Učinio sam to iz dva razloga. Prvi, da bi se pokazalo kako u Srbiji nema prave demokratske atmosfere, i da u slučaju "pogrešnog izbora" važi princip medijskog linča. Drugi razlog je u tome, što u takvim situacijama, kada je neko informativno neuporedivo inferiorniji, moral i osećaj solidarnosti i pravičnosti nalažu da budete sa onim ko je slabiji.

"Zvanična" verzija odlaska Tomislava Nikolića iz SRS-a postala mi je onog momenta sumnjiva, kada je on počeo da dobija udarne termine po svim velikim i lokalnim televizijama, kada su sve dnevne novine, od "Pravde" do "Blica", i od "Kurira" do "Danasa", počele da mu pružaju neuporedivo više prostora, nego njegovim oponentima koji su ostali privrženi Šešelju, ili drugim rečima, kada su svi počeli da "duvaju u istu frulu". Osim toga, ovih dana polemisati sa Šešeljem, deliti mu "packe" i pričati da je "poremetio" sa svešću, kada je u zatvoru, i kada nikako ne može lično da parira, znači za mene samo jedno – on je sada ta neuporedivo slabija strana. Inače, prema njemu lično, nemam nikakvih sentimenata. Kada se bude vratio iz Haga i uključio u politički život, biće vremena i prilike da se i on i njegova partija podvrgnu oštroj kritici. Sada ga "udarati", dok je "vezanih ruku", jednostavno nema smisla.

Fusnote:

1. Tekst je napisan pre osnivačke skupštine Srpske napredne stranke. [^]
2. Velika Srbija, br. 3246, septembar 2008, str. 14.[^]
3. Pravda, 23. septembar, intervju sa Nebojšom Stefanovićem: SRS je ubila sujeta, str. 4.[^]
4. http: //www.nspm.org.yu/koment_2007/2007_neklesa1.htm[^]
5. www.nspm.rs: preuzet intervju sa Aleksandrom Vučićem iz NIN-a: Tri puta smo jači od SRS.[^]
6. Velika Srbija, br. 3246, op. cit. str. 13.[^]
7. Aleksandr S. Panarin, Strategičeskaя nestabilьnostь v HHI veke, Algoritm, Moskva, 2004, str. 349.[^]
8. www.nspm.rs: Preuzet intervju sa Aleksandrom Vučićem iz NIN-a: Tri puta smo jači od SRS.[^]