Početna strana > Polemike > Glasnikovi i Zavodovi honorarci – „Danasovi“ najamnici
Polemike

Glasnikovi i Zavodovi honorarci – „Danasovi“ najamnici

PDF Štampa El. pošta
Radoš Ljušić   
ponedeljak, 15. jul 2013.

Odgovor na tekst Gojka Tešića „O lažima i moćima“

Hijenskom jatu napadača, orkestriranom od strane ljudi koji vode firmu Dangraf i list „Danas“, spreman sam da odgovorim činjenicama i ciframa o novcu koji su primili, bez podmetanja i domišljanja. Ovaj dobro osmišljen napad petorice dušebrižnika srpske honorarne kulture, preplaćenih urednika i udvoričkih člankopisaca, nimalo me ne zabrinjava, niti plaši. Kad dva zla volšebnika javno polemišu, kulturna javnost prati njihove stavove i ideje i u njima uživa, odobrava ih ili negoduje.  Nije uobičajeno da jednom od polemičara priskaču u pomoć drugi, kao što se u ovom slučaju, nejakom Tešiću,  pridružilo jato brižnih sledbenika, koji se, obuzeti mržnjom što sam im uskratio preterano visoke honorare, spuštaju toliko nisko da mi vređaju porodicu, zaboravljajući na negdašnju vrlinu čojstva, svojstvenu mnogim ljudima našeg naroda. Kakve su to gromade i vihorovi, i zašta se zalažu, neka čitaoci prosuđuju na osnovu njihovih kazivanja, a mojoj malenkosti neka bude dopušteno da samo iznesem činjenice.

Slobodan Gavrilović ponavlja podatke koje je dao „Politici“ 27. januara ove godine, jer on ništa više o tome i nema da kaže. Od njega se očekuje da objasni javnosti Srbije i Vladi Republike Srbije gde je, na koji način i pod kojim uslovima potrošio 1,5 milijardi dinara 2012. godine. Reč je o ogromnom novcu, kao i o godini završenoj sa gubitkom, koji je utvrdio Nadzorni odbor održan 14. juna 2013. godine. Nadzorni odbor je o tome izvestio Vladu Srbije, a ja Vam u elektronskoj formi šaljem Odluku Nadzornog odbora radi objavljivanja i dokaza da je SG postao gubitaš u protekloj godini.

Slobodan Gavrilović

Što se tiče poslovanja u proteklih šest meseci mog direktorovanja, iznosim dosadne ali neumoljive zvanične cifre, s kojima je upoznat Nadzorni odbor na sednici održanoj 11. jula 2013.  Glasnik je za pola godine ostvario dobit od 44.857.026,32 dinara i uradio besplatno poslove za potrebe države Srbije u visini od 162.084.749,36 dinara, dakle, o trošku radnika ovog javnog preduzeća, koje od države nikada nećemo naplatiti! Uporedite Gavrilovićevo jednogodišnje poslovanje u 2012. sa Ljušićevim polugodišnjim poslovanjem u 2013. godini, pa će vam sve biti jasno!

Gospodin Albijanić pokušava da objasni srpskoj javnosti ko je car Konstantin i od kolikog je značaja knjiga „Trijumf hrišćanstva“ (94 stranice), kao kakav Leopold Ranke, a da knjigu nije ni pročitao. On uporno izbegava da kaže da je kao direktor Zavoda za udžbenike dao Dangrafu, za istu knjigu, 1.987.625 dinara. Službeni glasnik je učestvovao u štampanju te knjige sa 1.645.225 dinara, a Dangraf sa samo 75.000 dinara prema našem proračunu, ili sa 1.020.000 prema naknadnom njihovom obračunu. Poslednja cena je proizvoljna i nerealna, jer je u nju uključeno reklamiranje lista „Danas“, a ne Zavoda i Glasnika. Ugovor o saizdavaštvu sklopljen između ove tri kuće, sa tri aneksa ugovora, i četvrtim koji je 12. jula meni dostavljen, a potpisao ga je samo Albijanić ali ne i Dušan Mitrovića (čije je prezime u žurbi, ne znam zašto, pogrešno otkucano kao Mirović) i Radoš Ljušić, ustvari  je ugovor o sponzorstvu Zavoda i Glasnika „Danasu“. Prema ovom ugovoru listu „Danas“ pripalo je 38.000 knjiga, Zavodu i Glasniku po 1.000! Kako će gospodin Albijanić da opravda 16 tona papira datih za štampanje ove knjige, s pokušajem da celokupan posao sa hartijom podvede pod marketinšku radnju? Ovaj ugovor je jedan od brojnih klasičnih primera štetnih ugovora koje su sklopili Slobodan Gavrilović u ime Glasnika i Mića Albijanić u ime Zavoda. Zbog ovakve darežljivosti, Albijanić i Gavrilović su proglašeni prijateljima „Danasa“, a ne javna preduzeća  koja su dala novac. Otuda i kampanja koju protiv mene orkestrirano vodi ovaj list, budući da su tekst Gojka Tešića „O ponižavanju ljudi i kulture“ odbili da objave „Politika“ i „Večernje novosti“.

Miloljub Albijanić

Dopustite, molim Vas, glavni uredniče, da gospodin Albijanić  napiše u „100 brojeva lista Danas“ sve što želi o meni i mom radu, a meni objavite samo odgovor na njegov tekst o zloupotrebama u Zavodu za udžbenike dok je bio direktor. Meni će biti dovoljan samo jedan odgovor.

Pre nego što se Albijanić usudi na obećano pisanje koje mu, inače, ne ide baš od ruke, izneću šta se sve dešavalo oko čuvene „Enciklopedije demokratije“, čiji je glavni urednik Vukašin Pavlović, sad već bivši profesor Fakulteta političkih nauka, predsednik Upravnog odbora SG i urednik u Zavodu za udžbenike, čovek sa tri mesečne plate, možda i još neke i, bogme, dobar primer srpskog kulturnog honorarca. Projekat je započet 2007, s namerom da izađe u dva toma u SG, potpomognut još i sredstvima Sekretarijata za kulturu i Ministarstva za kulturu. Posebnim ugovorom o saizdavaštvu projekat je proširen i na Zavod za udžbenike, a ugovor su potpisali Gavrilović i Albijanić 3. septembra 2012. godine, uoči njihovog razrešenja. Od predviđenih 690 odrednica, urađeno je svega 79 (11,44%) i to prve i druge godine rada na slavnoj enciklopediji. U pomenutom ugovoru Glasnika i Zavoda predviđeno je da Zavod obezbedi Pavloviću „naknadu za uredničke i redaktorske poslove u visini od 1.964.225 dinara.“ Koliko je novca još jedan Glasnikov i Zavodov honorarac primio  2007. i 2008. godine nisam mogao da utvrdim, ali pouzdano znam, i mogu da dokažem, da je od Zavoda i Albijanića dobijao mesečni honorar u visini od 110.000, potom umanjen na 95.000, pa još jednom na 85.000 dinara: ukupno od 2009. do 2012. godine – 4.404.477 dinara. Kad se mesečnim honorarnim primanjima dodaju obaveze iz ugovora (1.964.225) i ostali honorari, cifra je skoro udvostručena,  te zamolite Albijanića da je saopšti javnosti! A Vi, čitaoci, pridodajte ovim podacima njegovu profesorsku platu, platu predsednika Glasnikovog Upravnog odbora i Glasnikove neizbežne  honorare, pa ćete videti koliko je ovaj čovek zarađivao mesečno! Za vreme kada je bio isplaćivan od Zavoda, koliko znam, nije napisana nijedna enciklopedijska odrednica, niti je predata Glasniku kao saizdavaču. Ovo je samo jedna od brojnih zloupotreba u Zavodu za udžbenike, te će Albijanić morati da dokaže gde je nestala jedna milijarda i 75 miliona dinara, koliko je manje ostavio u  Zavodu od onog novca što sam mu predao 2008. godine, o čemu sam pisao u „Danasu“ 8. marta ove godine. 

Jovica Aćin

Gospodine Aćinu, zakone o SG nisam donosio ja već Skupština, i nisam ja, kao ni Vi, odredio delokrug rada Glasnika. Vi me optužuje za urednike sa kojima Glasnik nije produžio ugovor o honorarnom radu: „laž je da je ma i jedan primao dve plate“. Pa, gospodine Aćinu, Vi ste najbolji primer kako je „duh meren novcem“, pa mi dopustite da ponovim podatke. Vi ste penzioner i uredno dobijate penziju države Srbije, i pride primate nacionalnu penziju od 50.000 dinara. U Glasniku ste imali uredan mesečni honorar od 90.000 dinara. Kad tome dodamo i honorare koje ste primili 2012. godine, Vaša primanja u Glasniku iznosila su – mesečno 170.296,42 dinara, odnosno ukupno 2.043.557 dinara. Dakle, gospodine Aćinu, primali ste dve penzije i redovan mesečni dodatak i pride honorare. Pa ko obmanjuje srpsku javnost, ja ili Vi? Vi navodite u svojoj kritici mog rada  da ste bili spremni da radite „za manje novca“. Pa kad ste toliko velikodušni, zašto to niste i učinili? Ili se, možda, preporučujete i dodvoravate za budući angažman sa umanjenim honorarima!

Vredna je pažnje sledeća Vaša konstatacija: „Sumnjam u svakog direktora izdavačke kuće kome je novac važniji od knjige.“ Gospodine Aćinu, brine me Vaš rezon o radnicima, novcu i knjizi. Budući da ste godinama radili u Glasniku i ubirali lepe novce a da ne znate da Glasnik nije izdavačka kuća, već da je to njegova sporedna delatnost, propisana zakonima iz 1992. i 2013, pitam Vas, i sve vama slične dušebrižnike srpske honorarne kulture: kako je moguće štampanje knjiga bez novca? Trebalo bi da znate da u SG postoje i Štamparija i Službena izdanja čiji radnici krvavim radom stvaraju novac, koji ste Vi u sektoru izdavaštva nekontrolisano trošili. Vi ste njih nemilosrdno eksploatisali, budući da su Vaše plate i honorari ogromni u odnosu na njihova bedna primanja. Pa gde  se dede savest Vas pet brižnih srpskih honorarnih intelektualaca?

O svojoj plati ne ćutim, gospodine Aćinu, niti o prinadležnostima. Ona je određena zakonom i iznosi 162.000 dinara, plus minuli rad. A to je manje od onoga što ste Vi primali mesečno u Glasniku.

Vladimir Kecmanović

Raka Moravac je živopisna i duhovita ličnost, dok je  polupismeni književnik neduhovit, neinventivan i dosadan. Kecmanović je u jednoj rečenici pomenut, da je uredno primao po 55.000 mesečno. Pošto je prećutao da kaže zašta je primao honorarnu platu, reći ću ja: pisao je kratke bezvredne beleške na Glasnikova izdanja, blede i neuverljive, kao što je i njegov tekst u „Danasu“. Poznajem porodicu Kecmanović, ali mi ne dopušta savest  da o njoj pišem, kao što je nekorektni književnik uradio sa mojom. Radim 38 godina na Filozofskom fakultetu i tu je moja zaleđina, a ne u partiji. Ni sa kim iz „mrske Demokratske stranke“ nisam nikada i ni oko čega  pregovarao. Kako bih voleo da objavite činjenice o ovoj denuncijatorskoj tvrdnji! Nušićevska je tema akcija srpskih intelektualaca i crkve u podršci Gavriloviću, o čemu bi mogao da se napiše roman o društvenom intelektualnom miljeu posrnulog srpskog naroda. Iz plemenitih pobuda želim da poštedim dva uvažena imena, svetovno i crkveno, zato o tome i ne pišem. A kada je reč o Gospodaru („da sam Vučićev savetnik“), pridružujući se Tešićevom udvorištu potpredsedniku vlade, trebalo bi reći da ste ga svi vi previše poštovali, cenili i voleli, da ga je od Vaše prevelike ljubavi bolela glava i danju i noću, sve do izbora 2012. godine. Tada sam stajao uz njega, a na kojoj strani ste bili vi, srpski intelektualni honorarci? Pa gde Vam je logika, neuki književniče – gde se u istoj rečenici neko moli i napada! Što se tiče pismenosti, reći ću Vam ono što i vrapci znaju – u našoj zemlji ima više književnika i književnih nagrada nego pismenih ljudi u punom smislu ove reči. I, još nešto, možda je moj odgovor udvoričkom profesoru dosadan zbog toga što sam morao da iznesem brojne cifre, a što Vi niste morali, pa, opet, niste se proslavili ni pismenošću ni duhovitošću. A kada ste primali Glasnikov novac, primali ste ga sa uživanjem i sa osmehom, dakle bez dosađivanja.

I, naposletku, dužan sam da odgovorim na drugi Tešićev utuk, toliko praznjikav i neuverljiv, a zbog teških izraza mržnje neprimeren profesoru univerziteta, ma koje orijentacije. Razotkriven kao nezajažljivi honorarac, bez ijednog dokaza u svojoj odbrani, pribegao je jednom pismu iz 2004. godine i bez ikakva razloga me optužio za hapšenje književnika Radoslava Petkovića, kao što je to  nedavno i zlonamerno uradio i Žarko Trebješanin u „Blicu“. Izbeći ću i sada teške reči optužbe tipa „stručnjak za čistke“, da mi u grobu ne bi pozavideli Ranković, Krcun i Tešićevi drugovi. Gospodine Petkoviću, zašto dopuštate da Vas mnogi prozivaju, punih osam godina, o privođenju u policiju 2004. godine? Zašto se ne oglasite i  ne kažete istinu? Ne možete reći da Vam se nije pružala takva prilika, naročito u režimu Borisa Tadića i vlade Mirka Cvetkovića. Uključite se u ovu polemiku i recite sve što znate o meni, mom radu i mom odnosu prema Vama? Ako Vi to ne uradite, učiniću ja prvom narednom prilikom, i reći ću sve, ama baš sve. Stoga je Vaše pismo, udvorički profesore i nezajažljivi honorarcu, besmisleno, jer Vi ste preuzeli ulogu da branite književnika čije su intelektualne sposobnosti znatno iznad Vaših. Pustite čoveka da se sam brani, ume on to bolje od Vas! Ako hoće, naravno, a ako neće – i ćutanje je odbrana.

Gojko Tešić

Sve što ste napisali kao odgovor neuverljivo je, bez činjenica, podataka i brojki, jer se samo ciframa mogu meriti plate,  honorari i uzete knjige, o čemu uporno ćutite. Kako posle svih navedenih činjenica tužno zvuči Tešićev lelek – „za šta nisam dobio ni prebijene pare“! Omaklo mu se u otužnom tekstu na jednom mestu, da je, ipak, dobio pare, ali „mnogo manje“. Pa, zašto ne rekoste koliko je to manje? I to manje je premnogo, nezasiti honorarcu. Za Gavrilovića navodite da „postoji pet najmanje svedoka“ o tome da mu nisam nudio nikakav urednički posao. Pa, navedite i njihova imena! Zašto Kukića niste branili kad mu nije produžen ugovor, što bi bilo časno i pošteno, nego to činite tek sada, kada nisam produžio ugovor sa Vama, što je nečasno i nepošteno. Setili ste se čoveka tek kada Vam je novac ispao iz džepa. „Zvučnu knjigu“ ugasio je Gavrilović, o čemu, pored pismenih, postoji i jedan materijalni dokaz – podrum u kojem je trebalo instalirati tehniku za ovu vrstu posla, koji mi je ostao u nasleđe, neuređen i u sklopu „Amfiteatra umetnosti“, zašta je dato  24.021.754 dinara  i još 2.900.000 za „Zvučnu sobu“, dakle, ukupno – 26.921.754 dinara. Ovaj propali projekat zaposleni već nazivaju Glasnikov Skadar na Slaviji.

Danas svi listom žele da budu Vučićevi savetnici, zaboravljajući šta su sve radili protiv njega i SNS do poslednjih izbora. Tako i ovaj ugledni demokrata optužuje mene da sam postavljen za v. d. direktora SG da ga „uspešno uništavam“, te preporučuje onom kome se udvara da bi trebalo da me zbog toga što pre ukloni sa ovog mesta. Javno obećavam da ću na sledećoj konferenciji za novinare već iznete rezultate svog rada braniti i odgovarati na sva novinarska pitanja. Ako se dokaže da je moje polugodišnje poslovanje gubitničko, kako je bilo Gavrilovićevo i Tešićevo u 2012. godini – javno obećavam da ću podneti ostavku.

Kritiku petorice dušebrižnika srpske honorarne kulture karakteriše intelektualna praznina, žal i lelek za izgubljenim privilegijama, jadikovka za besparicom, nemoć pred neumoljivim činjenicama i dokazima. Svi odreda izbegavali su da govore o novcu koji su dobijali od Glasnika i nisu osporili moje do tančina precizne podatke, a sve se u ovoj neveseloj polemici vrti oko para i ispražnjenih džepova srpskih honorarnih intelektualaca.

Ekipa koju sam odabrao da vodi SG je skromna i radna, a ponaša se štedljivo i odgovorno, i spremna je da odgovara za sve propuste, što Vama ni u snu nije nikada padalo na pamet tokom tolikogodišnjeg rada u Glasniku. Radnici u Štampariji i u Službenim izdanjima zarađivali su i zarađuju novac, koji ste Vi nemilice trošili, nekada opravdano, a češće neopravdano. Ne zaboravite, nezajažljivi honorarci i udvorice potpredsedniku Vlade, i oni su ljudi, časni, vredni i pošteni.

Pozivam novinare „Danasa“ da dođu u posetu SG i dobiju sva dokumenta na osnovu kojih sam izneo podatke u oba odgovora slavodobitnim  honorarcima, kao i o objavljivanju knjige „Trijumf hrišćanstva“, ali i o svom radu u proteklih šest meseci. I, naposletku, obaveštavam javnost da je Tešić odbio sučeljavanje sa mnom u jednoj TV emisiji, kao i to da su duel izbegli i Gavrilović i Albijanić, u drugoj TV emisiji. Zar je teško pogoditi zašto?