Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Politolingvistika i raspad Jugoslavije
Kulturna politika

Politolingvistika i raspad Jugoslavije

PDF Štampa El. pošta
Vladislav B. Sotirović   
petak, 14. novembar 2008.

Jezik je društvena kategorija i predstavlja osnovni instrument sporazumevanja između članova ljudskog roda. Drugim rečima, primarni zadatak jednog jezika (bilo govornog ili pisanog) je da obavlja ulogu sredstva ljudske komunikacije. Međutim, ova kategorija je u svim društvima i na svim geografskim širinama istorijski uslovljena i predstavlja izuzetno komplikovanu i višeslojevitu društvenu pojavu. Pored toga što je jezik glavni medijum međuljudske komunikacije, on isto tako predstavlja i bitan medijum etnonacionalnog grupisanja i raspoznavanja. Dakle, ljudski jezik ima istovremeno dve funkcije: komunikativnu i manifestativno-demarkacionu. Ova druga funkcija se može podeliti u dve podfunkcije s obzirom na polito/socijalno-nacionalnu ulogu jezika: integrativnu (koja ujedinjuje ljudske grupacije po pitanju identiteta) i dezintegraciono-distinktivnu (ili razdvajajuću po istom pitanju). Ove dve podfunkcije su naročito bitne u višejezičnim i višenacionalnim društvima kakvo je bilo npr. jugoslovensko.

Što se tiče etničkih grupa sa prostora bivše Jugoslavije, pa i čitavog regiona Jugoistočne Evrope, jezik je i u sinhronijskoj i u dijahronijskoj perspektivi, igrao i još uvek igra, jednu od presudnih uloga, ako ne i ključnu, po pitanju određivanja njihovog nacionalnog samoidentiteta. To se može jasno uočiti iz prostog primera govornika lingvistički jedinstvenog jezika koji se do nedavno nazivao srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski, a čiji se pripadnici u etnonacionalnom smislu samoidentifikuju kao Srbi, Hrvati, Muslimani/Bošnjaci i Crnogorci. U južnoslovenskom slučaju je jezik odigrao tročlanu istorijsku ulogu: 1) očuvao je stari etnonacionalni identitet; 2) stvorio je novi grupni identitet; i 3) omogućio je jednoj grupi da se u identifikacionom smislu odvoji od druge.

Kao i svi drugi jezici u svetu tako je i bivši srpskohrvatski (hrvatskosrpski) jezik zadovoljavao zahteve sve tri gore navedene funkcije. Ipak, njegova primarna funkcija u okviru Jugoslavije je bila komunikativna. Za razliku od njega, jezici nastali na njegovim filološkim ruševinama u poslednjih deceniju i po (hrvatski, srpski, i bosanski) pre svega obavljaju, sa politolingvističke tačke gledišta, manifestaciono-demarkacionu funkciju što će biti i slučaj sa u bliskoj budućnosti novoproklamovanim crnogorskim jezikom kao četvrtom izdanku zajedničkog korena. Do ovakve pojave je došlo pre svega iz razloga što kod Slovena uopšte, a balkanskih posebno, jezici sve više i više u istorijskoj perspektivi dobijaju izrazito diferencijalnu ulogu pri utvrđivanju odnosa etnonacija–jezik. Ovakve politolingvističke tendencije su naročito izražene u periodima stvaranja nacionalnih država kada formiranje takve države treba opravdati postojanjem posebne nacije kao “pravnog” nosioca te države a samo postojanje takve nacije se najsigurnije dokazuje (naročito međunarodnom faktoru) egzistencijom odelitog nacionalnog govornog ili bar nacionalnog književnog (standardnog) jezika (u smislu leksike, gramatike, ortografije, pisma, itd.). Za ovaj drugi, tj. jezik u javnoj upotrebi, kao poseban nacionalni standardni jezik se može proglasiti i konkretna “izdiferencirana varijanta” nekog bivšeg zvanično zajedničkog jezika što je upravo i slučaj sa današnjim naslednicima srpskohrvatskog (hrvatskosrpskog) jezika (u toku Američke revolucije 1776. g.–1783. g. bilo je ozbiljnih predloga da se za zvanični jezik u SAD-u proglasi američki kao američka varijanta engleskog jezika. Urdu jezik u Pakistanu je u stvari muslimansko-pakistanska varijanta hindi jezika u Indiji).

Današnji hrvatski, srpski i bosanski jezik (kao i ubrzo crnogorski) su decenijama i u Jugoslaviji i u inostranstvu smatrani jednim jezikom, da bi se od 1991. g. taj jedan jezik razdelio na tri odelita i međunarodno priznata jezika. Što se tiče pisma, treba istaći da se u Srbiji još uvek štampa veliki broj knjiga i časopisa latinicom dok je u Hrvatskoj ćirilica potpuno potisnuta iz javne upotrebe. Čak šta više, na teritoriji Srbije u većim naseljenim mestima blagi primat u ispisivanju javnih natpisa još uvek ima latinica. U slučaju Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, ćirilica neosporno drži primat.

Simptomatično je iz politolingvističkog ugla posmatranja da je političkoj propasti bivše Jugoslavije prethodila jezička dezintegracija najgovorenijeg (srpskohrvatskog odnosno hrvatskosrpskog) jezika, a koji je i simbolički predstavljao kulturno jedinstvo četiri nacije kojima je on bio maternji jezik. Da su govornici srpskohrvatskog (hrvatskosrpskog) jezika u prve dve Jugoslavije bili samo formalno objedinjeni, ali nikada stvarno i ujedinjeni, govori i činjenica da su se školski i univerzitetski udžbenici štampali zasebno u nekoliko izdavačkih centara koji su koristili i zasebnu terminologiju, a što je bilo posledica politike neobjedinjenih nastavnih planova i programa.

U prvoj Jugoslaviji su ovakvi nastavni planovi i programi postojali bar na nivou osnovnoškolskog obrazovanja. Tako je prvi opštejugoslovenski nastavni plan i program za osnovne škole donet od Ministarstva prosvete u avgustu 1926. g. u kojem je jezik nastave označen kao srpsko-hrvatsko-slovenački. Godinu dana kasnije (6. oktobra 1927. g.) je donet tzv. Jedinstveni nastavni plan i program za sve osnovne škole, ali je jezik izvođenja nastave ovim planom označen kao srpskohrvatski i slovenački jezik čime se unekoliko odstupalo od ustavne formule zvaničnog jezika u državi (srpsko-hrvatsko-slovenački). Ovaj plan i program je važio do školske godine 1934/1935. Tolerantnost u naizmeničnoj i ravnopravnoj upotrebi oba pisma i oba dijalekta pri štampanju udžbenika je izražena u sugestijama Glavnog prosvetnog saveta Kraljevine SHS, kao i u Pravopisnom uputstvu za sve osnovne, srednje i stručne škole od 21. avgusta 1929. g., kao najbolji put za stvaranje “jugoslovenske” svesti kod učenika. Ipak, na teritoriji Banovine Hrvatske (1939–1941. g.) ovo Pravopisno uputstvo iz 1929. g. se nije primenjivalo, školska terminologija je izmenjena a korišćen je isključivo Boranićev pravopis. Takođe se odustalo od formiranja specijalne zajedničke komisije za usklađivanje jedinstvene stručne i vojne terminologije dok su se uveliko koristile hrvatske reči u administraciji a srbizmi odstranjivali. U isto vreme je latinica skoro u potpunosti potisnula ćirilicu iz javne upotrebe. U doba Šestojanuarske diktature (1929–1934. g.) ravnopravnost oba pisma u javnoj upotrebi je simbolično iskazivana i time da se latinični i ćirilični natpisi na zgradama sreskih i opštinskih ureda nisu stavljali jedan ispod drugog već uporedo levo i desno od državnog grba. Čak se išlo toliko daleko u ideologiji “integralnog jugoslovenstva” da se razmišljalo o stvaranju nacionalne azbuke kombinovanjem latinice i ćirilice u jedinstveni grafijski sistem znakova.

Neosporno je da je srpskohrvatski (hrvatskosrpski) jezik (kao termin i pojam) u periodu nakon 1991. g. ostao bez politolingvističke podrške na tlu bivše Jugoslavije, ali ipak uživa određenu podršku u inostranstvu gde se na pojedinim slavističkim katedrama (npr. na Univerzitetu u Upsali u Švedskoj) izučava kao takav ili iz razloga ekonomičnosti ili iz razloga čvrste ubeđenosti da se tu u suštini radi o lingvistički jednom jeziku. Inače, srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, kao književni jezik četiri priznate slovenske nacije (srpske, hrvatske, crnogorske i muslimanske) isticao se svojom posebnošću među svim Slovenima iz sledećih razloga: 1) pisao se sa dva pisma (ćirilicom i latinicom); 2) imao je zvanično dve (istočnu i zapadnu, ili beogradski i zagrebačku), a nezvanično i praktično četiri (hrvaćansku, srbijansku, crnogorsku i bosanskohercegovačku) standardnojezičku normu; 3) nije imao zajedničku gramatiku niti završen rečnik za sve svoje norme (za tzv. beogradsku normu je imao potpun rečnik ali za zagrebačku ne jer su hrvatski filolozi i lingvisti nakon 1967. g. i “hrvatskog proljeća” odustali od zajedničkog rada sa srpskim kolegama na zajedničkom rečniku).

Kao klasičan primer iz doba raspada bivše Jugoslavije kako su se etnojezički problemi rešavali na politolingvističkim osnovama je odluka političkog rukovodstva Republike Srpske iz 1993. g., a koja je inspirisana od strane nekih vodećih srpskih filologa, lingvista i istoričara, da proglasi ekavicu umesto tradicionalne ijekavice za standardnoknjiževni jezik Srba u Bosni i Hercegovini. Na primer, jedan od najvatrenijih zagovornika o uvođenju ekavice u Republiku Srpsku je bio te 1993. g. bosanskohercegovački istoričar prof. Milorad Ekmečić, koji se u vrtlogu poslednjeg rata našao u Beogradu. Ekmečić je tvrdio da ishod borbe političkog ujedinjenja svih Srba prvenstveno zavisi od njihovog ujedinjenja u jedinstvenom književnom jeziku. Zato je, podržavajući predlog o ekavici kao književnom izrazu bosanskohercegovačkih Srba, Ekmečić tvrdio da se Srbima u Republici Srpskoj veoma žuri da taj predlog i usvoje kako bi sa sebe odbacili obeležje drugog naroda.

Iz gore navedenog bi se lako (ali neosnovano) dalo zaključiti, prvo da je Vuk St. Karadžić bio ne-Srbin, verovatno Hrvat i drugo, da je Petar Petrović Njegoš takođe bio ne-Srbin, verovatno Crnogorac ili čak “crveni Hrvat”. Ekmečićeva tvrdnja da jedan narod ne može imati dva ili više književnih jezika, jer u tom slučaju se ne bi moglo govoriti o “jedinstvenosti” naroda u etničkom smislu (prema formuli da jezička podeljenost u okviru jedne ljudske grupacije ukazije na postojanje različitih naroda u okviru iste), nema osnova jer na primer imamo slučaj etničkih Norvežana koji koriste dva književna jezika.

Osnovni problem je u tome što se iz nenaučnih razloga smatra da se ekavsko-ijekavskim izgovornim dvojstvom formiraju dva književna jezika u Srba, međutim tu se radi o jednom književnom jeziku koji ima dve fonološke varijante jedne te iste leksike u značenjskom smislu. Ipak, na kritiku emotivne osnove “nenaučnih” razloga Vukove želje da ijekavica postane jedino narečje srpskog književnog jezika se pozivao, braneći čin uvođenja ekavice u službeni jezik na teritoriji Republike Srpske, akademik Pavle Ivić tvrdeći da su Vuka upravo emotivni razlozi (jer mu je maternji izgovor bila ijekavica) nagnali da joj da prednost nad ekavicom. Međutim, Vuk se upravo iz naučnih razloga formalno i zalagao za ravnopravnost ova dva narečja jer je smatrao kao prvo, da to nisu dva odvojena jezika (već sastavni delovi dijasistema srpskog jezika) i kao drugo, da narečje ne čini narod već jezik koji se može sastojati iz više govora. Sam Vuk je tim povodom napisao u Srpskom rječniku iz 1818. g. da mu ni jedno od tri narečja srpskog jezika (ikavsko, ijekavsko i ekavsko) nije emotivno draže od druga dva ali je iz kulturološko-lingvističkih razloga prednost dao odabiru ijekavice: 1) jer je bila najrasprostranjenija među Srbima; 2) jer su njome spevane srpske narodne junačke pesme; 3) jer je bila najbliža staroslovenskom jeziku; i 4) jer je bila semantički najpogodnija u smislu lakšeg uočavanja razlika leksema. Na kraju je Vuk jasno stavio do znanja da svi oni koji hoće da pišu i ekavicom i ikavicom pored ijekavice to mogu pod uslovom da ova tri narečja ne kombinuju u nekakvo neprirodno četvrto koje u narodu u stvarnosti i ne postoji. Time se Vuk zalagao za ideju da jedan narod može da koristi istovremeno nekoliko (u ovom slučaju tri) književna narečja a da ne izgubi status pripadnosti jednom te istom narodu.

Pavle Ivić je Vukovu navodno subjektivno-emocionalnu opredeljenost za ijekavicu na uštrb ekavice video u Vukovoj izjavi 1814. g. povodom izdavanja prve zbirke narodnih pesama kada je rekao da je ove narodne pesme beležio onako kako ih je čuo iz usta svoje majke i da mu zbog toga one lepše zvuče nego da se pevaju na ekavici. Ipak, ovde je Vuk primenio najpravilniji princip u folkloristici a to je princip autentičnosti, tj. da se narodne umotvorine beleže onako kako se čuju. Vuk je ove pesme slušao, kako od majke, koja je bila ijekavka, tako i od narodnih pesnika ijekavaca pa ih je tako i beležio.

Na kraju, gorespomenuta odluka političkog rukovodstva RS iz 1993. g. je bila zasnovana ne na naučnom već na emotivnom sagledavanju problema dvojstva srpskog standardnojezičkog izraza. Naime, pošlo se od stava da se srpski narod treba kulturološki ujediniti na osnovama vrednosti koje postoje kod Srba u (užoj) Srbiji jer se verovalo da su te vrednosti mnogo “srpskije” nego u drugim krajevima bivše Jugoslavije gde su Srbi živeli izmešano sa ne-Srbima. Takođe, polazilo se u ovom slučaju i od toga da pravi Srbi ne bi trebalo da imaju išta zajedničko sa pripadnicima onih naroda i nacija protiv kojih su ratovali nakon raspada (i razbijanja) SFRJ, isto kao i za vreme Drugog svetskog rata. Konačno, polazilo se i od pogrešnih kulturološko-društvenih predubeđenja ekavskih Beograđana i Novosađana da je ijekavica provincijski izgovor zaostalih seoskih sredina. Pri ovako u suštini emotivno-nacionalnom pristupu čisto naučni aspekti u rešavanju problema su bili gotovo potpuno zanemareni zarad državnog ujedinjenja Srba sa obe strane reke Drine. Ipak, prevladavanjem logike „zdravog razuma“ ova odluka političkog rukovodstva RS je konačno preinačena od strane Narodne skupština Republike Srpske 11. novembra 1994. g. u vidu ustavnog amandmana po kome se u Republici Srpskoj kao službeni jezik koristi srpski ekavskog i ijekavskog izgovora dok se za službeno pismo proglašava ćirilica.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner