Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Ne postoji “pravi način” za vaspitavanje deteta
Kulturna politika

Ne postoji “pravi način” za vaspitavanje deteta

PDF Štampa El. pošta
Nensi Mek Dermot   
utorak, 31. mart 2009.

Kao i mnogi drugi, za DŽudit Rič Haris prvi put sam čula pre 10 godina, nakon izlaska njene najuticajnije knjige, “Svrha vaspitanja: Zašto deca ispadnu onakva kakva ispadnu”1. Muž mi je pružio “Književni dodatak Njujork Tajms-a” preko stola za doručkom. Bacila sam pogled i prokomentarisala “Vršnjaci, ne roditelji, a? Zanimljivo”, i vratila se svome tostu.

Šest godina i dvoje dece kasnije, pitanje roditeljskog uticaja dobilo je za mene daleko veću važnost, pa sam konačno pročitala delo Harisove. Nije u pitanju bilo samo to što imam decu, već i to što ih imam sada, kada se pitanje roditeljskih postupaka čini važnijim nego ikada ranije. Pomalo staromodnim frojdijanskim idejama o tome da mi roditelji možemo da “upropastimo” decu, autoritativni glas neuronauke danas je dodao i pitanje moždanog razvoja.

Očigledno, danas je moguće upropastiti sopstvenu decu na načine koje prethodne generacije nisu mogle ni da pojme. Možemo da ih osudimo na život proveden u emocionalnoj neprilagođenosti, nesigurnosti i sa poremećajem pažnje, samo zato što smo ih dok su bili bebe puštali da plaču, zato što im nismo čitali ili – najgore od svega – zato što smo im dozvolili gledanje televizije pre druge godine. Nalazeći se usred kovitlaca ovakvih roditeljskih strahova, prezira, osuđivanja i osećanja krivice, konačno sam uzela da pročitam knjige J. R. Haris.

Kao da sam razgrnula zavese u mračnoj prostoriji. Njene knjige ne samo da su dobro potkrepljene argumentima, originalne i naučno ozbiljne. Takođe su zabavne i vedre. Glasno sam se smejala, ali i uzdisala sa olakšanjem dok je autorka raskrinkavala svete krave razvojne psihologije (i modernog roditeljstva). Možda od svega najviše ohrabruje njeno opšte gledište o deci, koju ona ne posmatra samo kao puke pasivne primaoce roditeljskog uticaja već i kao samosvojna bića sa sopstvenom voljom, jedinstvene osobe oblikovane svojom dinamičnom povezanošću sa svetom.

Nisu svi pozdravili stav da roditelji nemaju trajan uticaj na to kakva će njihova deca ispasti, niti su uopšte shvatili šta je Harisova pokušala da kaže. Deset godina kasnije, izašlo je drugo izdanje “Svrhe vaspitanja”, a ja sam pozvala Harisovu da razjasni neke od najčešćih zabluda o njenim teorijama, kao i da prokomentariše neka od uzavrelih pitanja dečjeg vaspitavanja danas.

DŽudit Rič Haris: Hvala Vam što ste mi pružili priliku da razjasnim neke nesporazume. Prvo, neki su imali pogrešnu predstavu da sam ja svoju teoriju bazirala na ličnim iskustvima ili motivima. Zapravo, dok sam ja podizala svoju decu, moja uverenja bila su krajnje konvencionalna. Kao i svi ostali, verovala sam u snagu vaspitanja. Nisam shvatila da nešto nije u redu sa tradicionalnim pogledom na razvoj sve dok moja deca uveliko nisu “odletela iz gnezda”. Ono što je promenilo moja ubeđenja jeste dugo i ozbiljno razmatranje rezultata istraživanja. Provela sam godinu čitajući literaturu iz različitih oblasti, uključujući antropologiju, socijalnu psihologiju, evolucionu psihologiju i bihejvijoralnu genetiku. Što sam više čitala, to sam više uočavala da se neke stvari ne uklapaju u tradicionalnu priču.

Još jedan nesporazum nastao je kada su mediji saželi moju poruku u tri kratke reči: “Roditelji nisu važni”. Ono što sam ja zaista rekla jeste da roditelji nemaju dugoročni uticaj na ličnost svoje dece ili na način njihovog ponašanja izvan roditeljskog doma. To ne znači da roditelji nisu važni – oni imaju neke druge uloge u životu deteta. Ako bih vas ubedila da ne možete izmeniti ličnost svoga muža, da li biste zaključili da “supruge nisu važne”?

Za treći nesporazum mediji nisu krivi – on je u potpunosti moja krivica. Moje neodređeno i nedosledno korišćenje termina “vršnjačka grupa” navelo je mnoge ljude da zaključe kako mislim na grupu tinejdžera koja gluvari zajedno. Pa, grupa tinejdžera jeste “vršnjačka grupa”, ali moja teorija nije samo o tinejdžerima. Ona nije o nečemu što se dešava starijoj, ali ne i mlađoj deci. O nečemu što se dešava danas, ali se nije dešavalo u stara dobra vremena. Nije ni o prijateljstvu. Ono što je zbunjivalo jeste da sam termin “grupa” koristila za dve različite stvari: nekada da označim konkretnu skupinu dece, a nekada da označim društvenu kategoriju, na primer “devojčice”.

Dete može da se identifikuje sa društvenom kategorijom “devojčica” iako nikada nije videlo više od dve-tri devojčice na jednom mestu. Ona može sebe svrstati u devojčice i u slučaju kada je druge devojčice ne vole i neće da se igraju sa njom. Društvene kategorije kao što su devojčice, dečaci, muškarci, žene postoje u svakom ljudskom društvu, i u svakom društvu od ljudi se očekuje da se ponašaju na način koji je primeren njihovoj društvenoj kategoriji.

NMD: Primetno je da mnoga od grupnih iskustava koja pominjete današnjoj deci nisu dostupna. Ustanove poput škola i kampova kao da su smišljeno napravljene tako da sprečavaju decu da sama uspostavljaju svoja pravila igre ili da rešavaju napetosti unutar grupe. Roditelji i odrasli koji rade sa decom i mladima osećaju se obaveznim da regulišu njihove aktivnosti, dok drugi odrasli izbegavaju da imaju bilo šta s njima. Šta mislite o ovim promenama i o njihovim posledicama po decu?

DŽRH: Zanimljivo pitanje. U tradicionalnim društvima bez pismenosti, deca su provodila većinu svog vremena igrajući se zajedno. Deca su sama rešavala svoje sukobe, i to su uopšte radila vrlo dobro, uz minimum okršaja. Ali, ukoliko bi stvari izmakle kontroli, bilo koja odrasla osoba iz zajednice bi se umešala.

Postoje dva razloga zbog kojih ovaj tradicionalni obrazac više ne funkcioniše. Prvo, u tradicionalnom selu ili plemenskoj zajednici, svi su međusobno bili u srodstvu. Odrasli koji bi se umešali nisu bili stranci: oni su bili tetke, ujaci, babe, dede. Drugo, razlog zbog koga nije bilo mnogo tuča među decom jeste taj što je starijoj deci bilo dozvoljeno ili se čak od njih očekivalo, da dominiraju nad mlađom. To isto možete videti i u jatu pilića. Jednom, kada se uspostavi “redosled kljucanja”, više gotovo da nema sukoba: manje i slabije ptice potčinjavaju se jačima. Ali, među decom tradicionalnih društava, potčinjenost je bila privremeno stanje. Deca bi počinjala kao najmlađi članovi grupe kojom su upravljali stariji članovi. No, kako je vreme prolazilo, stariji članovi bi izlazili iz grupe a mlađi bi se uspinjali po hijerarhiji. Na kraju bi svako dete stiglo do pozicije da dominira drugima.

U modernim, urbanim društvima stvari tako ne funkcionišu. Tamo gde je gustina naseljenosti veća, a deca su podeljena u grupe prema starosti, oni koji su sitniji za svoj uzrast nemaju priliku da se popnu u “redosledu kljucanja”. Deca koja su manja ili slabija od svojih vršnjaka takva će ostati tokom čitavog školovanja, i zato će biti u opasnosti da postanu žrtve kinjenja. Siledžijstvo je problem u svim razvijenim društvima, i u ovom slučaju, mešanje odraslih – ne stranaca, već obučenih i ovlašćenih odraslih – može biti korisno. Kao što roditelji imaju moć da utiču na dečje ponašanje kod kuće, tako i nastavnici imaju moć da utiču na dečje ponašanje izvan kuće. Programi za smanjivanje nasilja pokazali su se kao uspešni u smanjivanju siledžijstva na igralištu.

U svakom slučaju, kako ste naglasili, deci u razvijenim društvima zaista nedostaju neka od iskustava koja su ranije bila uzimana zdravo za gotovo. Tačnije, ona nemaju priliku da se uspinju na hijerarhiji, od uloge sledbenika do uloge vođe. Da li je štetno po decu što propuštaju takva iskustva? Čovek bi mogao isto tako i da se zapita da li je po decu u tradicionalnim društvima bilo štetno to što im je nedostajalo mnogo toga što današnja deca iškušavaju: odlazak u školu, čitanje knjiga, korišćenje računara i mobilnih telefona itd. Kulture se razlikuju, a jedan od zadataka detinjstva jeste da se prilagodi kulturi u kojoj se odvija. Deca to čine zapanjujuće dobro.

NMD: Jedan od najvažnijih novih trendova koji se pojavio nakon objavljivanja “Svrhe vaspitanja” jeste naglasak na ranom detinjstvu. Otkrića neuronauke kao da potvrđuju njegovu važnost i Obamina administracija je to stavila u fokus svoje politike obrazovanja. Šta mislite o tom pojačanom naglasku na rano detinjstvo, i zašto ovakvi programi (ne)uspevaju?

DŽRH: Hajde najpre da sumiram dokaze u korist naglaska na ranom detinjstvu. Prvo, istraživanja na mačićima i majmunima su pokazala da rani problemi sa čulima – na primer, privremeni gubitak vida na jednom oku – mogu trajno da utiču na razvoj mozga. Kada životinja opet počne normalno da vidi, mozak više nije u stanju da koristi signale koje prima. Drugo, istraživanja na deci koja su rođena gluva pokazala su da rano učenje jezika, bilo jezika znakova, bilo uz ugradnju implanta za sluh, proizvodi bolje rezultate. Gluva deca koja su sa učenjem jezika počela kasnije, nakon pete ili šeste godine, nikada ne budu tako dobra kao ona koja rano počnu da uče. Treće, deca kojima roditelji mnogo govore u prvim godinama, koristeći veći izbor reči, imaju bogatiji rečnik nego deca iz manje stimulativnih domova.

Zvuči prilično ubedljivo, zar ne? Ali hajde sada da vam dam i drugu stranu te priče. Gubitak čula kod životinja ima uticaja, a dokazi kod gluve dece pokazuju da nepostojanje stimulacije može imati trajne efekte na moždani razvoj. Ali činjenica da je nepostojanje stimulacije štetno, ne znači i da što je ima više, to bolje. Jednom kada je minimum zahteva mozga zadovoljen, nema dokaza da dodatna stimulacija donosi i bolje rezultate.

A što se tiče dece kojima roditelji dosta govore koristeći komplikovane reči, da, takva deca jesu naprednija u pogledu rečnika. Malo dete koje nikada nije čulo reč “elokventan” ne može nikako znati šta ona znači. Ali ta prednost je privremena, zato što će je dete, koje tu reč ne čuje kod kuće, čuti negde drugde. To znamo iz studija na usvojenoj deci: neki usvojitelji su u stanju da svojoj deci pruže rani napredak, ali ti efekti se smanjuju tokom detinjstva i izgube se do kasne adolescencije, pošto ih deca iz manje srećnih okruženja sustignu. Primetićete da moramo da koristimo usvojenu decu kako bismo znali šta se tu zaista dešava. U istraživanjima koja obuhvataju decu koju su podigli njihovi biološki roditelji, ne možemo odvojiti uticaje genetike od uticaja sredine na dečji razvoj. Ako inteligentni roditelji podižu inteligentnu decu, da li je to zbog rečnika koji koriste ili zbog toga što je inteligencija, u izvesnoj meri, nasledna? Studije na usvojenoj deci idu u prilog drugom objašnjenju.

Nemojte me, doduše, pogrešno shvatiti – ne tvrdim da su rani obrazovni programi bezvredni. Oni i dalje mogu imati neke korisne efekte, naročito za decu koja rastu u lošim uslovima. Ali na dugi rok, rezultati su vrlo skromni. Ne bi trebalo mnogo da očekujemo od ovakvih programa

NMD: Od objaviljivanja “Svrhe roditeljstva” postali ste baka još tri puta. Koji je vaš najbolji “bapski” savet za današnje roditelje?

DŽRH: Gledajući svoje ćerke kako podižu svoju decu, naučila sam da su saveti baba bespotrebno sušenje usta! Ljudi ne vaspitavaju svoju decu na način na koji su oni bili vaspitavani i na njih ne utiče ono što im govore njihovi roditelji. Metode vaspitavanja su proizvodi kulture. Pošto se kulture stalno menjaju, menjaju se i metode vaspitavanja. Ljudi vaspitavaju svoju decu na način na koji to rade njihovi prijatelji i komšije, što može biti sasvim drugačije od načina na koji su oni vaspitavani.

I opet, u svakoj generaciji, ljudi veruju da postoji samo jedan pravi način za vaspitavanje dece! Upinju se da se povinuju praksama koje odobrava njihova kultura i osećaju se krivim kada ne uspeju. Danas se roditelj oseća krivim ako izgubi takt i pljusne dete po dupetu. U 40-im, kada sam ja bila mlada, roditelji su osećali krivicu ukoliko ne bi pljusnuli dete kada se loše ponaša. Odatle nam izreka “Ovo će mene boleti više nego tebe”. To je značilo “Ne želim zaista da te istučem, ali, zbog pravila moje kulture, moram to da uradim”.

Najbolji savet koji mogu da dam roditeljima jeste da pročitaju malo antropologije i društvene istorije, kako bi postali svesni ogromne raznolikosti praksi vaspitavanja od mesta do mesta i od vremena do vremena. Naravoučenije je da ne postoji “pravi način” da se vaspita dete: postoje bezbrojni načini i nema ubedljivih dokaza da jedan donosi bolje rezultate od drugog. Moja generacija, rođena pre Drugog svetskog rata, vaspitavana je od strane roditelja koji su mislili da bi suviše pažnje ili ljubavi “razmazilo” dete i učinilo ga uobraženim. Poklanjali su malo pažnje školovanju – to je bio zadatak nastavnika. Telesno kažnjavanje, kako sam ranije pomenula, korišćeno je rutinski, a očevi su pre bili viđeni kao izvor discipline, nego kao izvor brige i ljubavi.

Uprkos značajnim promenama u metodama vaspitavanja koje su se od tada desile, ljudi se nisu promenili. Uprkos smanjenju upotrebe telesnog kažnjavanja, ljudi nisu manje agresivni. Uprkos stalnom porastu maženja i hvaljenja, deca nisu srećnija niti samouverenija.

Jedan od mojih ciljeva prilikom pisanja “Svrhe vaspitanja” bio je da roditeljstvo učinim malo lakšim i opuštenijim. Nadala sam se da će se roditelji osećati manje krivim zbog svake sitnice koju čine, i da će biti spontaniji i prirodniji. Za sada nema naznaka da se to događa. Ali, na jedan ili drugi način, stvari će se promeniti do vremena kada moji unuci postanu roditelji. Moji unuci neće vaspitavati svoju decu na način na koji su njih vaspitavali njihovi roditelji.

(Tekst preuzet iz magazina “Spajkd” http://www.spiked-online.com/index.php?/site/reviewofbooks_printable/6399/)