Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Medijski haos Srbije
Kulturna politika

Medijski haos Srbije

PDF Štampa El. pošta
Mladen Đorđević   
sreda, 19. maj 2010.

Svetski dan slobode medija koji je obeležen početkom maja dao je mogućnost srpskim novinarima da se još jednom podsete svog depresivnog položaja, i da u prigodnim govorima predstavnika novinarskih udruženja i vlasti još jednom čuju kako bez slobodnih medija nema ni demokratije. Jalovi govori nisu mogli da sakriju opštepoznatu činjenicu da u srpskoj „demokratiji“ i medijima odlučujući uticaj imaju različiti centri moći, dok je novinarska profesija duhovno i materijalno degradirana. Nedavnim usvajanjem izmena Zakona o javnom informisanju novinarstvo je izgubilo još jedan deo svojih ionako ograničenih sloboda, a prema poslednjem izveštaju organizacije „Fridom haus“, Srbija se našla na 78. mestu u svetu po slobodi medijskog izražavanja i klasifikovana je kao zemlja sa delimično slobodnom štampom. Deset godina od pada takozvane „TV Bastilje“, gotovo svi glavni pisani i elektronski mediji su čvrsto pod kontrolom vlasti, odnosno vladajuće klase, dok lokalni mediji tavore u siromaštvu i besparici izloženi na milost i nemilost lokalnim političkim stranakama i biznismenima. U takvoj situaciji, sloboda medija, bezbroj puta isticana kao jedan od najbitnijih elemenata demokratskog društva, za većinu medija i novinara, a posebno onih lokalnih postala je gotovo nemoguća.

Spisak lepih želja

Prema izveštaju „Fridom hausa“ iz našeg regiona status slobodne zemlje uživa Slovenija, a iza Srbije su plasirane Crna Gora (80), Hrvatska (85), a zatim Makedonija (94) i BiH (97). To što je kod suseda gore nikako ne može da pruži utehu, niti da sakrije sve probleme srpskog novinarstva, koji nisu rešeni ni posle deset godina vladavine partija i ličnosti koje su uređenje medijske sfere u vreme osvajanja vlasti upravo proklamovale kao jedan od svojih najvažnijih ciljeva. Stanje u medijima pre 2000. nije bilo nimalo sjajno, posebno posle Zakona o medijima iz 1998. Pored udarnih pesnica tadašnje vlasti, postojali su i brojni manji mediji koji su ili bili u vlasništvu ili pod kontrolom države, ili koji su osnivani kao privatni uz blagoslov režima, da bi mu zauzvrat davali direktnu ili indirektnu podršku. U Srbiji ipak nije vladao totalni medijski mrak niti je režim imao poptunu kontrolu, pošto je postojala i razvijena mreža lokalnih i prestoničkih medija, od toga mnogi su imali spoljnu podršku i aktivno su bili na strani tadašnje opozicije, ali su bez obzira na svoje usmerenje činili protivtežu često apsurdnom režimskom izveštavanju.

U etru je pred kraj Miloševićeve vladavine, uprkos postojanju republičkog ministarstva za informisanje vladao priličan haos, a prema nekim procenama, krajem 2000. godine na teritoriji Srbije je program emitovalo preko 800 samo elektronskih medija. Stoga je među pripadnicima tadašnje opozicije i dela novinarske struke postojala saglasnost da se posle promena mora pristupiti reformi medija, a tadašnji DOS je u svom predizbornom programu predvideo ozbiljne i sveobuhvatne promene. DOS-ov program je predviđao kompletnu i brzu reformu zakonske regulative u roku od godinu dana, privatizaciju svih medijskih kuća u državnom vlasništvu, ukidanje zloglasnog „radikalskog” Zakona o javnom informisanju iz 1998. i transformaciju državne radio-televizije u moderni javni servis, koji bi se finansirao iz pretplate. DOS je još tada predviđao dovođenje trećeg (komercijanog) operatera mobilne telefonije na srpsko tržište, kako bi se ukinuo monopol koji drži Telekom Srbija. Program je predvideo ukidanje monopola u fiksnoj telefoniji i monopola kontrole pristupa Telekoma Srbija nezavisnim internet provajderima, sa idejom da se to javno preduzeće transformiše i državni paket akcija u njemu proda.[1] Predizborni program DOS-a bio je očigledno sveobuhvatan, a odmah posle 5. oktobra krenulo se u pripremu nacrta zakona o informisanju, radio difuziji, telekomunikacijama i dostupnosti javnih informacija. Od strane novih vlasti oko medija i telekomunikacija su se angažovali političari poput Žarka Koraća, Borisa Tadića i Dragora Hibera, a prihvaćena je i inicijativa da radna grupa za izradu budućih zakona bude sastavljena od predstavnika medija i struke, kao i nevladinog sektora. Razni međunarodni akteri, koji su do tada ionako uložili značajan novac, takođe su bili uključeni u proces reforme medija, poput eksperati Saveta Evrope, OEBS-a, stručnjaka iz Fonda za otvoreno društvo, Fridom Hausa i IREX-a takođe i američki USAID, nekoliko britanskih i holandskih ministarstava i fondacija, BBC ...[2]

Međutim, iako se nova vlast deklarativno zalagala za usvajanje evropskih demokratskih standarda i punu afirmaciju nezavisne regulatorne prakse, ubrzo je postalo jasno da ni novi vlastodršci, a ni oni koji su s njima došli u paketu, ili prešli na njihovu stranu, nisu želeli da se olako odreknu uticaja na medije. Stoga je u proteklih deset godina zajedničkim delovanjem državnih organa i zaintersovanih neformalnih i formalnih centara moći u oblasti medija napravljen haos, koji je stvorio mogućnosti za jaku kontrolu medija i nesmetane manipulacije, dok je većina medija svedena na nivo prosjaka koji preživljavaju samo dobrom voljom političara i svojih oglašavača i donatora.

Selektivna privatizacija

Donošenje zakona i privatizacija medija u državnom vlasništvu posmatrani su početkom decenije kao lek za skoro sve boljke. Zakonom o radiodifuziji donetim jula 2002. i Zakonom o javnom informisanju iz aprila 2003. elektronskim medijima u vlasništvu države je za privatizaciju dat rok do jula 2006. Štampani mediji u državnom vlasništvu trebalo je da se privatizuju najkasnije u prvoj polovini 2005. godine. Ovi rokovi su 2005. godine pomereni, a zatim nisu ni poštovani, pošto je do kraja 2009. godine privatizovano tek 48 medija, odnosno 36 odsto od predviđenog broja. Privatizacija se međutim u brojnim slučajeva pokazala kao neuspešna, a ponegde je i u medije, kao i u privredu ušao sumnjivi kapital. Zbog lošeg gazdovanja, pojedini kupljeni mediji su dovedeni do propasti, a kupoprodajni ugovori raskinuti, a jedan od najdrastičnijih primera ove prakse su lokalna televizija, radio i nedeljnik „Ibarske novosti“ iz Kraljeva sa 60-togodišnjom tradicijom. Prema podacima iz 2009. samo 44% kupaca ranije su imali veze sa medijskom delatnošću, dok je 56% došlo iz neke nemedijske delatnosti. [3] Strani kupci učestovali su samo u privatizaciji TV B92, koji je kupio MDLF iz SAD, Pobedu Kruševac je kupio Media Svjat iz Bugarske, NIN je kupio „Ringier“ iz Švajcarske, a smederevski Naš glas firma sa Kipra.

Međutim, u isto vreme kada su neki mediji prepušteni haosu tržišta, pojedini mediji su Vladinim zaključkom s kraja 2007. godine, izostavljeni iz procesa prodaje. Na inicijativu Ministarstva za državnu upravu i lokalnu samoupravu Vlada je tada usvojila Zaključak kojim se odlaže postupak privatizacije lokalnih elektronskih medija koji emituju program na jezicima nacionalnih manjina dok se ne usvoje izmene Zakona o radiodifuziji. Ovaj potez je objašnjen opasnošću od ukidanja manjinskih programa, a na ovu ideju su došli Bojan Pajtić i ministar za državnu upravu i lokalnu samopuravu Milan Marković, koji su smatrali da će se na taj način sačuvati „tradicionalna multietičnost zemlje“. Većina vojvođanskih medija tako je skinuta sa spiska za privatizaciju, kao i mediji na jugoistoku Srbije koji, pored srpskog, emituju programe na albanskom, romskom i bugarskom jeziku, i mediji u Sandžaku koji emituju programe na srpskom i bošnjačkom jeziku. Ovu odluku su zatim iskoristili i neki mediji iz centralne Srbije koji su naknadno prijavili manjinski program i tako dobili izuzeće od privatizacije.[4] Zatim je donet i Zakon o savetima nacionalnih manjina, kojim je Savetima omogućeno da osnivaju medije.

Takođe, krajem 2007. Vlada je napravila još jedan izuzetak, donošenjem Zakona o glavnom gradu, kojim se predviđa da Beograd može da osnuje radio i TV stanice i novine, a prema objašnjenju ministra za državnu upravu i lokalnu samoupravu Milana Markovića, ta odluka je doneta jer se smatralo da je Beograd „nešto posebno, drugačije od ostalih jedinica lokalne samouprave“ i da zato može da osniva medije. Na taj način privatizacija je zaobišla i RTV Studio B, dok su vlasti potpuno ignorisale tzv. „Kragujevačku inicijativu“, kojom se zahtevalo da nekoliko najvećih elektronskih medija van Beograda dobiju status regionalnih javnih servisa.

Izuzeće dela medija iz privatizacije, i doneti zakoni o lokalnoj samoupravi, glavnom gradu i Savetima nacionalnih manjina, bili su u direktnom sukobu sa ranije donetim medijskim zakonima, i doveli su do nejednakih uslova za funkcionisanje medija na tržištu. Mediji koji su ostali u državnom vlasništvu ostali su pod kontrolom politike i postali su nelojalna konkurencija komercijalnim emiterima. Pored toga, nije regulisano ni pitanje piraterije, a prema podacima Republičke agencija za telekomunikacije (RATEL), 2008. registrovan je 181 piratski emiter sa 211 frekvencija, od kojih je do sada ugašeno oko sedamdeset.

Kriza i neravnopravan položaj medija

Nakaradna i selektivna privatizacija dovela je do neravnopravnog položaja medija na tržištu, a ionako težak položaj pogoršala je ekonomska kriza. Treba ipak napomenuti da propadanju i tavorenju brojnih medija nisu kumovali samo loše zakonodavstvo i loši vlasnici, već i preveliki broj medija na malom tržištu. Tako je 2009. godine TV i radio program sa dozvolom RRA emitovalo čak 467 stanica, što znači da u proseku na oko svakih 16.000 ljudi dolazi po jedan elektronski medij, što je nedovoljno za tržišnu održivost. Prema računicama iz 2007, 10 velikih televizija prihodovalo je mesečno od reklama i komercijalnih programa oko 8 miliona evra (u proseku 800 000 evra po televiziji), dok su ostalih 120 televizija prihodovale prosečno 14.000 evra mesečno. S druge strane, oko 300 legalnih radio stanica od reklama su prosečno prihodovale 2 250 evra mesečno. Ekonomska kriza je prouzrokovala dodatne teškoće, pošto je nekadašnji trend rasta medijskog tržišta, čija je vrednost 2008. dostigla 200 miliona evra, prekinut 2009. godine kada je pao za 22%, dok su očekivanja za 2010. još gora. Zbog toga, brojne medijske kuće već neko vreme posluju sa gubicima i teško naplaćuju svoja potraživanja. U nekim medijima plate kasne mesecima, u drugima su male i neredovne, dok se od njih i dalje očekuje da uredno servisiraju sve svoje obaveze prema državi i regulatornim telima. Shodno tome, većina televizijskih i radio stanica nije u stanju da emituje ozbiljan program, niti da opstane. U isto vreme, dva javna servisa (RTS i RTV) obezbeđuju sredstva za svoj rad putem pretplate, ali ujedno konkurišu za reklame najpre velikim komercijalnim stanicama, čime narušavaju ravnopravnu tržišnu utakmicu.[5]
Prevelik broj medija je problem i u štampi, jer u Srbiji danas posluje čak 503 štampana medija. Dnevno izlazi 20 štampanih medija, nedeljno 83, dvonedeljno sedam, a mesečno 177. [6] Tokom 2008. oglašavači su u štampane medije uložili 36 miliona evra, tj. prosečno 72 hiljade u svako registrovano štampano glasilo, što na mesečnom nivou iznosi manje od šest hiljada evra po novini (od toga mnogi listovi prihoduju daleko manje). Sa ovakvim mesečnim prihodima malo koji list ili magazin može samostalno opstati, a ovo posebno otežava to što se zbog krize mnogo više ulaže u marketing na televiziji. Štampu je kriza znatno potresla, tiraž dnevnih listova je pao za približno 13 odsto u odnosu na 2008, dok se pad tiraža nedeljnih i dvonedeljnih izdanja kreće i do 21 odsto. Broj oglasa u štampi tokom 2009. bio je u proseku niži za 30 do 50 odsto nego tokom 2008. Prošle godine je iz štampanih medija otpušteno od hiljadu do dve hiljade ljudi, u gotovo svim medijima smanjene su plate i otpušten veliki broj honoraraca. Ugašena su dva poznatija dnevna lista (Borba i Glas javnosti), nestalo je nekoliko manje etabliranih magazina, a takođe i neke lokalne novine.

U ovakvoj situaciji mediji nemaju mnogo izbora, niti mogućnosti za ozbiljan i odgovoran rad. Glavni cilj je preživeti, u situaciji kada je opstanak imperativ, mediji, pa i oni najveći, postaju mnogo prijemčiviji na pritiske da se okrenu i budu blagonakloni prema pojedinim političkim opcijama i političarima. Krupan kapital i oglašavači takođe, ozbiljno pritiskaju i ucenjuju medijske kuće, koje ne smeju da dovode u pitanje svoj opstanak, čime mutni poslovi mnogih velikih firmi i njihovih vlasnika, koji se svakodnevno oglašavaju ostaju sakriveni, dok se afere obelodanjuju usled političkih potreba.

Često su glavni izvor novca i preživljavanja donacije, a pošto je dobar deo svojevremene inostrane pomoći ukinut, novac sada mnogo češće stiže od države i lokalnih samouprava. Mediji još uvek mogu i iz stranih izvora dobiti donacije putem konkursa za projekte koji su u političkom interesu donatora, a na sličan način je prošle godine i Ministarstvo kulture obezbedilo sredstva za sufinansiranje dela medija po podnetim projektima u oblasti informisanja. Ova sredstva su, međutim, bila nedovoljna i donekle selektivna. Pored toga, lokalne uprave izabranim lokalnim medijima dodeljuju subvencije, koje se pravdaju naknadama za praćenje zasedanja lokalnih skupština i rada lokalnih organa vlasti. Opštine, međutim, najčešće finansiraju glasila pod njihovom kontrolom, dok su druga prepuštena tržištu. Tako su, na primer, nedavno u Kraljevu odabrane tri lokalne televizije i jedan lokalni nedeljnik dobili donaciju od oko 6 miliona dinara, dok je u Pirotu opština nedavno pomogla rad lokalnih medija sa 13,4 miliona dinara. Pomoć donatora, države i lokalnih samouprava često je jedini način opstanka mnogih medija, posebno lokalnih, ali je glavna posledica ove prakse stvaranje nelojalne konkurencije medijima koji žive od tržišta i politička kontrola novcem poreskih obveznika. Stoga i ne iznenađuje što većina medija, a posebno lokalnih, nema ni želju ni mogućnost da služe informisanju građana, već se njihovo postojanje koristi za podršku lokalnim donatorima i moćnicima, koji često bez ikakvih skrupula nastoje da određuju sadržaj medija, dok nepodobnim medijima i novinarima uskraćuju prava na informacije i prisustva događajima. Lokalni mediji su često na ivici pažnje, i za razliku od velikih nisu u stanju da izazovu veliku pažnju javnosti, dok su pritisci na njih mnogo brutalniji i otvoreniji, do su lokalni novinari često meta verbalnih pa čak i fizičkih napada.

Deset godina posle obećanih promena, novinarstvo i medijska scena u Srbiji nisu mnogo odmakli od vremena za koje se smatralo da će zauvek otići u ružnu prošlost, a odnos prema medijima se ne razlikuje mnogo od ranijeg SPS modela. Verovatno se mislilo da će mediji biti slobodni, kada se pričalo o reformama i slobodi, ali od svih onih koji nisu spremni da rade po diktatu političara i novih moćnika.
__________________

[1] http://www.nuns.org.yy/dosije/17/10.jsp
[2] http://www.nuns.org.yy/dosije/17/10.jsp

[3] Od toga je najviše bilo onih koji se bave trgovinom 12,20%, građevinarstvom 9,76 %, iz industrije 7,32%, iz sektora usluga 7,32%, a iz ugostiteljstva 4,88% kupaca.

[4] Među ovim su između ostalih Novi Put iz Jagodine, RTV Ćuprija, Radio S Smederevo, RNjP Paraćin, Radio Požarevac, Radio Despotovac, Radio Smederevo, RTV Trstenik, RTV Kruševac.

[6] Dvomesečnika je 73. Kvartalno izlazi 65 štampanih izdanja, polugodišnje 9, a godišnje 15. Pod odrednicom „drugo“, registrovana su 54 štampana medija.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner