Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Ideologija političke korektnosti protiv ideologije Klinta Istvuda
Kulturna politika

Ideologija političke korektnosti protiv ideologije Klinta Istvuda

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Brkić   
nedelja, 12. februar 2017.

Najveća snaga  i pretnja političke korektnosti potiče upravo od činjenice da je niko nije doživljavao kao stvarnu pretnju. Pojavila se tiho, ogrnuta navodnom borbom za prava, posvećeno grickala strane fondove, motala se po državnim kuloarima i za jedva par decenija postala ona nedodirljiva moć, bez čijeg odbobrenja više niko ne diše, a kamoli otvara usta. Ukoliko joj se usprotivite, vaš pad je neminovan, a da pri tome nikada nećete saznati ko vas je stvarno gurnuo niz liticu. Dobro umreženi glasovi bez lica, koji se odazivaju na ime civlno društvo, postali su ona paralelna vlast, što sudi svakom i ne odgovara nikom. Stvorena je parazitska klasa, duboko urasla u državno tkivo, koja više ne preti samo demokratskom ustrojsvu, već i opstanku naroda čijim se resursima obilato hrani.

Tumor političke korektnosti nije samo zahvatio Srbiju, već je metastazirao globalno, preteći i samim Sjedinjenim Državama, na čijem tlu je stvoren. “Land of the free, home of the brave” odavno više nije zemlja ni hrabrih ni slobodnih, već više podseća na orijentalnu postmodernu despotiju, u kojoj je držanje jezika za zubima postalo glavno umeće političkog preživljavanja. No, kao što je u zemlji slepih jednooki čovek kralj, tako i u stadu pokornih reč slobodnog čoveka daleko odlekuje. Glas je ni manje ni više podigao osamdesetšestogodišnji glumac Klint Istvud, izjavivši za magazin Eskvajer da je:

 „...potajno svima dosta političke korektnosti i ulizivanja. Zapravo smo u generaciji pičkica. Danas smo svedoci situacije gde ljude optužuju da su rasisti i slično. Kada sam odrastao, takve stvari nisu shvatane kao rasizam...“ 

Ono što je zapravo Klint Istvud poručio zabezeknutom establišmentu i zbunjenom plebsu, jeste da je čitav koncept pogrešan, da se prava i sloboda ne poklanjaju, kao što to tvrdi politička korektnost civilnog društva, već se za njih bori i da se ona osvajaju, što najčešće nije prijatno niti ugodno, baš kao ni sam život.

Pervezna logika politički korektne distopije pokušala je nametne suprotan koncept. Ona je tvrdila da ćemo, ako iz našeg govora uklonimo sve oštre, neprijatne i ubojite reči, stvoriti harmonično i pravedno društvo koje počiva na poštovanju prava svih... Dobro, ne baš svih, već samo nekih i to onih grupa koje su arbitrarnom voljom političke korektnosti proglašene kao ugrožene. Perverzija se pre svega ogleda u činjenici da su se aktivisti i borci protiv diskriminacije poslužili diskriminacijom kao oruđem, pritom ne nalazeći u tome ništa čudno. Odsustvo čuđenja i zapitanosti krajnje je lako objasniti ugodnom pozicijom arbitara koju su sami sebi dodelili. Pošto je njima dobro, i koncept je dobar. Revolucija može da se okonča. No,  kada upitate borkinju za prava žena zar nije logičnije da se bori za prava svih, njen po pravilu odričan ogovor, saopštiće vam da su okončani ne samo elementarna logika, već i zdrav razum. Uklanjanjem reči iz našeg govora, one se faktički uklanjaju i iz našeg mišljenja, a prestankom mišljenja prestaje čovekovo postojanje. Kranja konsenvenca ideološkog modela političke korektnosti glasi: Smrt leči sve (društvene) bolesti, baš kao što i ukidanje svesti rešava sve protivrečnosti koje ona u sebi nosi.

Kazna za odricanje od zdravog razma u korist besmislene socijalne teorije usledila je trenutno i neopozivo. Politički korektan aktivizam, koji je u istu grupu abonenata pozitivne diskriminacije (afirmativne akcije) stavio žene, homoseksualce i migrante, javno je ponižen kada su migranti u Kelnu u toku novogodišnje noći napali 2000 Nemica u pokušaju da ih siluju i kada je islamski fundamentalista uz povike “Alahu agbar” u Orlandu izmasakrirao više desetina homoseksualaca. Pošto je jedna navodno ugrožena grupa nasilno ugrozila druge navodno ugrožene grupe, postalo je jasno da je car go, da je teorija potpuno besmilena, a da su borci za političku korektnost ordinarna grupa slepaca, kojoj je promaklo ono što je svima bilo očigledno. Ako  zatvorite oči pred  realnošću, to ne znači da će vas ona poštedeti svog prisustva.

Postoje večne i nepobitne istine koje ni jedna ozbiljna politička ideologija ne može da negira ili da ih promeni. Može samo da se suoči sa njima ili da odbije da to učini. Svetom vladaju sila i volja. Odricanje od sile i volje, svet neće učiniti boljim mestom, već samo će samo biti razlog nestanka svakog onog ko ih se odrekao. Ovu konstantu, kao portparol tihe i još uvek politički nekorektne većine,  Klint Istvud je duhovito prokomentarisao:

Imam veoma oštar stav po pitanju kontrole oružja - ukoliko u mojoj blizini ima nekog oružja, želim ja da budem taj koji ga kontroliše“.

Magnum ne laže. On je neporeciva činjenica života koliko i smrti, koja ne podleže ni jednom teorijskom političkom modelu, već ih stvara po meri vlasnika. Na panične povike iz Diznilenda političke korektnosti kako svaka potencijalna sila nužno predstalja i nasilje, te da budućnost sveta isključivo leži u razoružavanju, što od ubojitih sredstava, što od zdrave pameti, magnum u rukama još uvek slobodnog čoveka smireno i spartanski kratko odgovara – Dođi i uzmi. (ΜΟΛΩΝ ΛΑΒΕ). „Samo iz mojih  hladnih mrtvih ruku” (“Only from my cold dead hands”), dodaje Čarlston Heston sa mesta predsednika Američke nacionalne asocijacije za oružje (NRA) , čisto da ne bi ostavio prostor pogrešnim tumačenjima.

Nije nimalo slučajno da prvi amandman u američkom Ustavu garantuje slobodu govora, dok  drugi štiti pravo građana da poseduje oružje iz prostog razloga - duhovne slobode nema bez one fizičke i obrnuto. Veliki blef NGO aktivista koji se eufemistički predstavljaju kao borci za socijanu pravdu (SJW) ciljao je upravo “slobodu govora” kao glavnu metu, svestan da u razmeni argumenata sa magnumom ne bi bio dovoljno ubedljiv. Plan je bio jednostavan. Ograničiti i ukinuti slobodu govora, a samim tim i slobodu mišljenja, nametnuti autoritet paradržavnog civilnog društva, koje niti ko bira, niti kome odgovara, a zatim će se građani sami razoružati i prepustiti na milost politički korektnih politika, uz obavezu da obilato finasiraju iste.

Mehanizam na koji se civilno društo oslanjalo u ovom naumu moguće je razumeti samo ako razumemo suštinu civilnog društva. Senzorna i puzajuća pamet civilnog društva gamiže uvek u onom pravcu iz kog primeti da dolazi novac. Stavite na sto oveću sumu novca za npr. finasiranje prava migranta ili rodne ravnopravnosti i oko stola će se tili čas skupiti gomila parazita, koji su upravo shvatili kako je upravo to najveći društveni problemi koji je njihov aktivizam (uz skromnu nadoknadu) oduvek žudeo da reši. Kratko rečeno, suština civilnog društva je legalna korupcija svesti. Nijednog aktivistu ne zanimaju stvarni ciljevi, niti posledice onog što radi, pa čak ni činjenica da najčešće radi na sopstvenu i trajnu štetu, sve dok od tog ima kratkotrajnu korist.

Čak i površna analiza naizgled nepovezanih politika civilnog aktivizma otkriva stvarni cilj njegovog postojanja, a praćenjem tragova novca dolazimo i do glavog konspiratora i nalogodavca. U pitanju je krupni bankarski i korporativni kapital, koji je početkom 20. veka lobiranjem uneo u zakonsku regulutivu SAD mogućnost da deo onoga što bi inače platio na ime poreza preusmeri na “društveno odgovorne politike”. Tačnije rečeno, umesto da napuni državni budžet, krupni kapital je kroz korupciju svesti počeo da kupuje javni uticaj i još više uvećava moć. Finasirajući pojedince, grupe, ideološke tokove i razorne politike, ciljao je na uklanjanje najveće pretnje soptvenom postojanju, a to je zajednica slobodnih ljudi. Prava žena imala su za cilj da razbiju porodicu, prava migranata da uruše etničke temelje nacionalnih država, prava homoseksulaca ciljala su tradiciju i etiku, prava manjina (shodno principu divide et impera) generisala su sukobe i podele, a sam projekat političke korektnosti gađao je, ni manje ni više, već samu svest ili bar ono što je od nje ostalo. Bez zajednice, bez države, bez porodice, bez samosvesti, poslednji slobodni ljudi kao atomizovani pojedinci postaju lak plen čopora korisnih idiota na kratkom povocu krupnog kapitala.

Imajući sve ovo u vidu, poređenje političke koretnosti civilnog društva sa tumorom, postaje jasnije i opravdano. Tumor, kao autoimuna bolest, svoje postojanje prvenstveno duguje nesposobnosti organizma da ga prepozna kao bolest, šireći se polako i ubijajući domaćina. Dobra vest je da je orgnizam napokon shvatio da nešto nije u redu. Dijagnozu je uspostavio Donald Tramp u više navrata, tokom svoje predsedničke kampanje uz neskrivene simpatije Klinta Istvuda, čiju je podršku dobio.

“...Svi žele da budu politički korektni i to je glavni problem koji imamo sa ovom zemljom...” .... “...Postavili su političku korektnost iznad zdravog razuma, iznad naše sigurnosti i iznad nas svih. Odbijam da da budem politički korektan...”...”...Ljudi ginu, jer smo pokušavali da budemo politički korektni. Neće se više desiti ...”

Igrajući ovim rečima na kartu političke nekorektnosti, kao sigurnog znaka postojanja svesti, Tramp se obratio onim slobodnim ljudima koji su takođe prepoznali bolest i spremni su da se bore. Neočekivo jaka reakcija organizma usledila je trenutno prvo od pripadnika PEGIDE u Evropi, čvrsto suprotstavljenoj neodrživoj politici imigracija, a zatim i od desnih konzervativaca oko Breitbarta, koji su u onlajn kampanji doslovno izmasakrirali ideološke postavke feminizma. Sadašnje stanje bi se najbolje moglo opisati kao globalni građanski rat između politički korektnih zombija na kratkom povocu krupnog kapitala i ostataka slobodnih ljudi, čije mišljenje nije na prodaju, a čija sloboda nema cenu. Svako ko zna da niko prava ne poklanja, već se ona osvajaju i brane ličnom borbom, našao se na pravoj strani. Zdrav razum i Klint Istvud potvrđuju:

“Ponekad, ukoliko želiš da vidiš promene na bolje, moraš uzeti stvar u svoje ruke.”