Kulturna politika

Čak, Nik i mi

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
nedelja, 21. jun 2009.

Na ostrvu Ki Maraja,

živi jedan strašan baja.

Ime mu je Sloter Nik,

veliki je ljubavnik.

Srpska narodna pesma

Industrija izvanrednosti

Kada bi neko u renesansi, ili pogotovo tokom devetnaestovekovnog romantizma, stvorio vrhunsko delo, proslavio bi se svojom veštinom i talentom, a zatim postajao poznat – što je značilo da su njegove usluge naručivali evropski dvorovi, a radove sa njegovim potpisom plaćali suvim zlatom. Ne jedan umetnik je vlastitom slavom zaradio sebi doživotnu penziju kod nekog od apsolutnih monarha na kontinentu – što mnogim njihovim kolegama dan-danas nedostižno, a kamoli u ondašnja vremena, ozloglašena po svojoj socijalnoj nepravednosti. Ali iza svake slavne ličnosti, stajala su po pravilu izvanredna dela, od kojih je ona slavu pozajmljivala i na kojima se ova slava zasnivala. Pri tome se, naravno, često događalo da se nečije delo proslavi tek (dosta) vremena nakon autorove smrti i da isti nikada ne doživi slast vlastitih lovorika. Daleko od toga da se danas slične stvari ne događaju, ali opet se mnogo štošta temeljno promenilo.

Proizvodnja dela pretvorila se danas, na primer, u proizvodnju delatnika. Postati „poznatim“ ili „slavnim“ nije više sreća koja se događa samo zaslužnima, nakon što njihova dela prođu dugotrajni i mukotrpni proces kritičkog (i istorijskog) vrednovanja. S obzirom da je umetnost postala industrija, pozornica tržište, a umetnička dela proizvodi koje treba plasirati, proces proizvodnje morao se značajno „modernizovati“. Od milja se to zove „menadžmentom u umetnosti“, a u praksi se svodi na temeljno marketinško-ekonomsko obrađivanje celog procesa koji od umetnikove zamisli vodi ka „krajnjem potrošaču“. Tu se uključuje ekstenzivno istraživanje tržišta, nemilosrdna optimizacija proizvodnje i naravno – besomučno reklamiranje i samoreklamiranje. Pri tome, idealni „proizvod“ ne bi trebalo da se bitno razlikuje od vrhunskih dela svetske baštine, a pod „bitnim“ se podrazumeva da bi trebalo približno toliko da košta. Pošto se, kako smo rekli, umetnička dela poznatih i slavnih daleko bolje i skuplje prodaju, značajan deo proizvodnog procesa i svojevrsna „bočna grana industrije“ postala je proizvodnja poznatih (tzv. „selebritija“).

Na prvi pogled, nema ništa prirodnije. Svaki režiser za svoj film traži najomiljenije glumce, na koje publika najbolje reaguje, kao što svaki upravnik galerije želi da prodaje dela slikara koji je u javnosti najtraženiji. Ali sa svakom godinom, čast izuzecima, „poznati i slavni“ postaju sve mlađi, sve beskarakterniji i sve više nalik jedni na druge. Zlatno pravilo kapitalizma „proizvedi jeftino i prodaj skupo“, upareno sa savremenim imperativom za masovnošću koji dovodi do bukvalnog „štancovanja“ slavnih ličnosti, sve se manje povinuju volji i interesovanjima kupaca, a sve više sami diktiraju „mode“ i „trendove“, koji opet određuju ko je „aktuelan“, ko je „bivši“, a ko svojim imenom i pojavom predstavlja prvorazredni „brend“, koji se može iznova i iznova preprodavati svake godine u novom pakovanju (i istovremeno prodavati bilo šta što mu reklamna kompanija stavi u ruke).

Internet kao „kontramedij“

Ono što najviše smeta kod ovih zvezda i zvezdica (i svetskih i lokalnih) jeste ogromna razlika između njihovog bogatstva i medijske pažnje na jednoj, a talenta i kreativnih sposobnosti na drugoj strani, i teškog života i anonimnosti niza umetnika koji mogu biti i znatno više nadareni i izvanredni, ali se jednostavno nisu „probili“. Mehanizam proizvodnje slave deluje naizgled potpuno proizvoljno – medijska elita može slavnu ličnost načiniti od bilo koga, pri čemu skoro da nema nijednog ljudskog nedostatka koji se ne može nadoknaditi šminkom, post-produkcijom ili medijskim spinovanjem. Sa druge strane, naizgled, neko može biti izvanredan u svakom pogledu, a da oči javnosti nikada ne dopru do njegovih zadivljujućih sposobnosti.

Da sve nije baš tako, postarao se, kako to već biva, Internet – taj najveći zaštitnik zanemarenih i anonimnih na planeti. Mreža Youtube omogućila je tako nepoznatim talentima da se u veštini i šarmu takmiče sa najpoznatijim (i najbogatijim) umetnicima planete i njen uspeh bio je toliko izvanredan, da je ovaj amaterski forum preko noći postao gledaniji od najmoćnijih TV stanica. Mediji već vode otvoreni rat protiv ove i sličnih Internet stranica, starajući se da strogo razdvoje „amaterske“ od „profesionalnih“ sadržaja, štiteći „autorska prava“ ovih drugih od pogleda ljudi koji se zanose da bi to što oni, slavni, čine, moglo da se poredi i podjednako vrednuje koliko i čangrtanje nekih anonimusa na Internetu. Pa opet, mnogi su od sebe napravili „poznate“ samo pomoću kreativnih i duhovitih klipova na Internetu, zaobilazeći tako čitave spratove na stepeništu ka slavi i, naravno, lišavajući niz „menadžera“, „lovaca na talente“ i „stručnjaka za stajling“ svoga mučno zarađenog hleba.

Ono što ovu vrstu popularnosti čini „revolucionarnom“, jeste daleko veći procenat njene „demokratičnosti“, ne u smislu povlađivanja „širokim narodnim masama“ različitih sladunjavih i ružičastih institucija pop-kulture, već upravo u omogućavanju značajnog procenta samostalnosti gledalaca u proceni i vrednovanju onog što se gleda. Internet kultura je, makar načelno, „vrednosno neutralna“. Ona prosto iznosi na videlo proizvod, čiju sudbinu dalje rešava kolektivna volja posetilaca tog mesta na mreži. Medijsko manipulisanje nije isključeno, budući da ono i dalje utiče na formiranje ukusa i kriterijuma ljudi koji delu pristupaju – ali oni, istovremeno, skoro da nemaju uticaja na vrednovanje tog pojedninačnog nastupa, pesme ili grafičkog rada. Internet se tu pojavljuje kao nadmoćni posrednik, koji podriva sve ostale medije i (ako zanemarimo da su upravo Internet korporacije danas najmoćnija i najbogatija preduzeća) preskače skoro sve korporativne (i u mnogo čemu reketaške) stepenice između stvaraoca i gledaoca.

Strah od mraka – i Norisa Čaka

Ovo „izigravanje“ dobro uhodanih medijskih projekata može se pratiti na osnovu niza kulturnih anomalija, kojima obično na ovaj ili onaj način kumuje neka grupica entuzijasta okupljena oko određenog mesta na Internetu. Svakako najupečatljiviji primer predstavlja neočekivano i izvanredno vaskrsavanje stare i skoro zaboravljene zvezde borilačkih filmova američke „B“ produkcije iz osamdesetih, Čaka Norisa. Ovaj holivudski veteran „odslužio je svoje“ u nizu filmova koji su glorifikovali specijalne službe američke vojske (poput serijala „Nestali u akciji“ i „Odred Delta“), a karijeru je „završio“ u seriji „Voker – teksaški rendžer“, gde je iz epizode u epizodu u zatvor slao komične negativce sa stetson šeširima, nakon što je svakog razoružavao/neutralisao svojim prepoznatljivim stilom „nogom u glavu“.

Pre nekoliko godina, međutim, grupa ljudi koji su, po svoj prilici, bili dvanaestogodišnji klinci na vrhuncu Norisove popularnosti, a koji su se „formirali kao ličnosti“ na besmislenim i često prosto tupavim zapletima i raspletima Norisovih filmova, pokrenuli su, sada već nadaleko poznati Internet sajt Činjenice o Čaku Norisu. Ova Internet prezentacija je svojevrsna oglasna tabla, na kojoj su zabeleženi svi paradoksi i Gordijevi čvorovi koje na svetu ne može niko da reši, osim Čaka Norisa (i to najčešće nogom u glavu). Ovi kratki biseri variraju od bedastoća, preko zaista nadahnutih, do naprosto izvanrednih. Ukusi se razlikuju, pa različiti čitaoci i posetioci sajta ističu različite omiljene citate, ali rezultat celog ovog cirkusa (koji je započeo kao jedan najobičniji forum doskočica grupe obožavatelja jedne potpuno marginalne medijske ličnosti) jeste planetarna popularnost Čaka Norisa, koji diljem sveta ulazi u doskočice i narodne umotvorine iz kojih potiskuje tradicionalne mesne junake poput Nasrudin Hodže, Jare Cimermana ili Marka Kraljevića. Pri tome, ova eksplozija popularnosti izgleda potpuno slučajna, bez skoro ikakvog mešanja medijskih „kreatora stvarnosti“, koji svakako ne bi bili skloni da za planetarnog medijskog idola postuliraju jednog konzervativca, kreacionistu i republikanskog aktivistu, čije je rešenje za sve probleme noga u glavu, a koji toliko odudara od svega što Holivud u poslednje vreme protura kao svoje „vrednosti“.

Kasno Noris na Kosovo stiže

Od neverovatnih sposobnosti koje Norisu pripisuje internacionalna publika, nama su svakako još zanimljivija „ostvarenja“ koja je američki karatista postigao u našoj zemlji, vrativši se iz penzije kao zvezda Interneta. Cirkularna pisma i mobilne poruke prepuštale su mu tako da sastavi srpsku vladu (bez SPS), stavljale ga u kontekst mesnih heroja poput Milke Canić (koja mu je keva), Bate Živojinovića (koji mu je ćale) ili Mileta Kitića (koji je nikad jači), a nije prošao dan od Bajdenove posete Beogradu kad je čaršija saznala da je američkog potpredsednika na daleki Balkan poslao, ko drugi, nego Čak Noris (da proveri ko je taj Mile Kitić). Njegova popularnost u Srbiji, sa jedne strane počiva na možda čak i nešto većem broju ljubitelja ispraznih američkih „B“ serija i filmova (u beskraj repriziranih tokom devedesetih), ali pre svega pokazuje sa kolikim se žarom i, pre svega lokalnim šarmom srpska Internet javnost nadovezuje na svetske trendove („američki“ Čak je „dvaput brojao do beskonačnosti“, dok je „srpski“ – „ispravio krivu Drinu“ i sl.).

Ono što je tu, međutim, jedino važno, jeste da je ova vrsta glorifikovanja jedne drugorazredne holivudske zvezde duboko subverzivna po samu industriju popularnosti i homogenizaciju kulturnih vrednosti, iako na prvi pogled deluje kao njihov bezazleni izdanak (ili korov). Pre svega, obožavanje Čaka Norisa je preterano na toliko vidan način, da samo sasvim mala deca mogu njegovu novostečenu popularnost da zamene za onu „pravu“, pa da pohitaju da svoje sobe zatrpavaju proizvodima sa njegovim likom (koje su preduzimljivi zapadnjaci već pustili u promet). On je slavna ličnost koja nikako nije uzor za podražavanje. Jedna od osnovnih vrednosti „poznatih i slavnih“ leži u tome što „svi žele da budu (kao) oni“. Čakovi natčovečanski kvaliteti, međutim, toliko su hiperbolisani, a njegovo odudaranje od uglancanih, upeglanih i idealnih holivudskih superzvezda toliko je očigledno, da u celom projektu „činjenica“ o njemu nije moguće videti ništa osim pronicljive parodije onog što su producenti „B filmova“ možda hteli da naprave od njegovih likova, ali nikada za to nisu imali mogućnosti, niti medijskog autoriteta.

Na sve to se može gledati i iz drugog ugla. Uvek žedna veselja i zabave, globalna publika se zamorila od večito istih heroja sa srebrnih ekrana i okrenula, propustivši svoj ukus kroz svakako bizaran Internet filter, daleko originalnijem, izvornijem i iskrenijem (super)heroju i uzoru od današnjih. Kao pripadnik „stare garde“, Noris se ne plaši da se upusti u hladnoratovski diskurs „dobrih i loših momaka“, na kome se inače temelji loša politika, ali odlični filmovi. Norisova „ostvarenja“ obiluju upravo onim praznim, plitkim moralizatorstvom koje Holivud danas nevešto prikriva, ali koje leži u temelju njegovog statusa kao svetionika zapadne civilizacije i njenih vrednosti. Fenomen Čaka Norisa svojevrsni je odgovor na „povlačenje superheroja iz javnog života“ – tako lucidno parodirano u „Diznijevom“ i „Piksarovom“ megahitu Porodica Neverovatni (The Incredibles, 2004) – i odražava potrebu društva odraslog na stripovima i praznim holivudskim filmovima da ukaže prstom na „negativce“ i razračuna se sa njima bez obzira na relativizacije i političku korektnost kojoj je Holivud počeo da robuje. Njegova popularnost danas predstavlja svojevrsni spomenik „jednostavnosti“ nekadašnjeg života i stvarnosti, koja se sve više gubi u baruštini savremenog „masovnog informisanja“.

Svake srpske majke dika

Srpske „činjenice o Čaku Norisu“, ako i vrlo duhovite, samo predstavljaju produžetak Internet tendencije koja je zahvatila ceo svet. Proteklih par nedelja, međutim, iznelo je u prvi plan jedan medijski fenomen daleko neobičniji od „povratka“ vremešnog američkog šibadžije iz Teksasa. Zahvaljujući neobičnom sklopu (Internet) okolnosti i pank festivalu u Novom Sadu, Srbiju je posetio Rob Stjuart, skoro potpuno nepoznati kanadski glumac koji je svoje lice, glas i nekada dugu, crnu kosu pozajmio kultnom privatnom detektivu sa floridskog ostrva Ki Maraja, Niku Sloteru. Ispostavilo se, tako, ne samo da naša javnost ima sluha za „svetske podzemne trendove“, nego da poseduje sposobnost da iznedri vlastite trendove po istome modelu.

Tako je grupa znatiželjnih Kanađana, koji su hteli napraviti krajnje standardnu reportažu o tome kako su teške životne okolnosti u Srbiji devedesetih podigle do kultnog statusa jednu krajnje rutinski „odrađenu“ i pomalo „već viđenu“ detektivsku seriju, ostala zatečena pred prizorom kako se histerija za Sloterom Nikom povampiruje na njihove oči. Prvo su mirni građani skakali od sreće prepoznajući na simpatičnom Stjuartu šarmerski osmejak večitog ženskaroša Nika, zatim se u roku od nekoliko dana (putem Interneta) cela zemlja digla na noge, što je dovelo da se Kanađanin (verovatno prvi put u karijeri) oseti u cipelama svojih daleko poznatijih kolega iz Holivuda, da bi se na kraju njegove posete mobilisali bukvalno svi mediji u zemlji, pokrenule humanitarne akcije pod pokroviteljstvom Ambasade Kanade, a Slotera Nika zahvalna Srbija ispratila kao Stinga, Madonu ili Rolingstonse.

Holivudsko đubrište i kulturna ekologija

Šta se, u stvari, dogodilo? Popularnost serije tokom devedesetih je jedna stvar, ali sasvim druga ako se pokaže da „kult Slotera Nika“ živi više od petnaest godina kasnije! Ne treba ni pomenuti da su se mediji utrkivali u plitkim i pravolinijskim interpretacijama ovog „fenomena“. Navodno, „devedesetih je bilo jako teško“ (a posle smo, valjda, procvetali), pa se narod okrenuo „tračku lepote i dobrog života“, koje je, između izveštaja sa ratišta i redova pred prodavnicama, nalazio u večernjim emitovanjima (i jutarnjim reprizama, koje su se obavezno gledale) „Tropske vreline“. To je svakako delimično tačno, i Rob Stjuart je u Srbiji dočekan kao slavna ličnost par excellence i zato što smo mi danas društvo koje je u mnogo čemu definisano upravo „devedesetim“, i to bez obzira da li pripadamo primitivnim i zaostalim nacionalistima koji su Jugoslaviju bacili u vihor rata, ili njihovim beskompromisnim kritičarima i reformatorima, za koje se devedesete tek neće završiti još nekoliko decenija. Pa opet, kao i u slučaju Čaka Norisa koji je samo jedan u moru ispraznih holivudskih heroja iz osamdesetih, „Tropska vrelina“ nije bila jedina (niti najbolja) vesela i pozitivna razbibriga u ono vreme, pa opet „Čuvari plaže“ ili „Dosije Iks“ teško da ostavljaju iza sebe jednaku euforiju. Obe potonje serije u Srbiji nisu načinile ništa veći odjek nego u ostatku sveta, dok je „Tropska vrelina“ čisto srpski fenomen, pa čak i ako je „Lepa si Pamela“ inspektora Blaže verovatno bolja pesma od „Slaughteru Nietzche“ novosadskih „Ateista“, ova druga se zasniva na autentičnoj kulturnoj reakciji ovog naroda na ono što je navedena serija za njega predstavljala.

Sve što važi za Čaka Norisa, važi i za Nika Slotera, s tim što Nik Sloter predstavlja potpuno lokalnu recepciju jednog iskorišćenog i odbačenog holivudskog formata. U pitanju nije bezazlena stvar, budući da do izražaja dolazi jedan suštinski „alterglobalizam“, zasnovan na ignorisanju i zaobilaženju korporativno umrežanih i izreklamiranih do besmisla savremenih medijskih „proizvoda“, za račun proizvoda koji dolazi iz iste kuhinje, ali je izgubio svoj značaj i (finansijsku) vrednost, pa samim tim i kulturološku štetnost. U pitanju je svojevrsna reciklaža kulture, koja pokazuje suštinsku nesklonost srpskog naroda ka kulturološkom izolacionizmu (za koji ga često optužuju oni koji u zemlji neprekidno insistiraju na potrebi za „reformom“ kulture i narodnog duha), ali istovremeno i refleksnu nespremnost dela medijske javnosti da učestvuje u kupoprodajnom igrokazu savremenog sveta filma i muzike i njegovih protagonista, slavnih ličnosti koje predstavljaju industrijske proizvode i korporativne „pi-arove“. Pri tome, mnoštvo narodnih umotvorina vezanih za Nika Slotera, Silvi DŽerard i njihove ostrvske dogodovštine poprimaju čisto lokalni, narodski karakter (počev od epskog deseterca u kome se Niku „pesme pevaju“, pa sve do urbanih motiva koji se primećuju, recimo, u kratkom stripu Alekse Gajića iz vremena Studentskog protesta '96.-'97.), što unekoliko predstavlja „đubretarenje“ srpske kulture po holivudskom smetlištu, ali istovremeno i svojevrsni manifest globalne „kulturne ekologije“ – možda krajnje autentičnog odgovora na izazove globalizacije koja sve više gubi mah i poprima sve neprijatnije lice.

Beogradska premijera „Tropske vreline“

Istovremeno, popularnost „Tropske vreline“ može se analizirati i strogo sadržinski. Srpski narod oduvek je bio sklon lepoti, novcu i lagodnom životu, što se može pratiti ne samo kroz književne i filmske motive („Koštana“, „Ivkova Slava“, ili „Tri palme za dve bitange i ribicu“), nego i kroz načine na koje je naše društvo uvek nastojalo da ustroji vlastiti život – od kafanske kulture, preko ulaganja u vikendice i letovališta na jadranskoj obali, pa sve do danas hiperbolisane žeđi za „putovanjima“ i „belim Šengenom“. U prvoj polovini devedesetih, u svojevrsnoj kulturološkoj i istorijskoj crnoj rupi, srpski narod se, izgleda, suočio sa nekim od svojih iskonskih strasti i prohteva. Tendencije uporne, ali prikrivene amerikanizacije u jugoslovenskom periodu tada su se iskristalisale i Beograd (a za njim, u skladu sa mogućnostima, i drugi gradovi), počeli su sebe polako da grade po uzoru na upravo Ki Maraju iz „Tropske vreline“.

Nakon izvanrednog uspeha i popularnosti ove serije u Srbiji, Beograd je započeo naporni projekat samooblikovanja po ugledu na fiktivnu stvarnost karipskog ostrva, uz sve manje obzira prema surovoj balkanskoj stvarnosti u koju je bačen. Ako ništa drugo, klima nam je pošla na ruku – pa je tako Ada Ciganlija iz godine u godinu sve manje nalik na socijalističko odmaralište za radni narod i umorne građane, a sve više na ekskluzivno tropsko ostrvo; smireni i setni orijentalni duh gradskih kafana počeli su da smenjuju, sada već nadaleko slavni, splavovi, svojevrsna kristalizacija noćnog života zamišljene Ki Maraje; a beogradske baje (koje se nisu „primile“ na havajke i konjske repiće – što je mnogo, mnogo je – ali i dalje gaje kult slavnih Sloterovih maljavih grudi) dobile su priliku da svoje naporne radne dane završavaju u okruženju zgodnih lepotica u bikinijima, koje nimalo ne zaostaju za lepim statistkinjama „Tropske vreline“. Podizanje stope kriminala i razmahivanje tokova sumnjivog novca, čiji smo svedoci u protekloj deceniji, samo su završni detalji na velikom kulturnom projektu pretvaranja Beograda u tropski raj.

Gostovanje Roba Stjuarta bacilo je svetlo na nešto mnogo veće od puke „neistine o Srbiji“. Dobroćudni Kanađanin svakako je ostao dirnut toplom dobrodošlicom nacije koja „kliče“ liku koji je on krajnje slučajno i nesvesno stvorio, te nema sumnje da će svoje tople utiske preneti svakome do koga njegov skromni uticaj dopre. Ali naši zbunjeni mediji njegovu posetu su pratili u potpuno pogrešnom tonu. Nik Sloter nije ona slavna ličnost koja može da utiče na globalnu javnost da prestanu sa okrutnošću prema životinjama, da štede električnu energiju, ili čak da promene svoj negativni stav prema Srbima (jer eto, i Srbi, kao i svi „obični“ ljudi vole plažu i dobar provod). Zapravo, Nik Sloter uopšte nije slavna ličnost (on nije ni „ličnost“, već samo „lik“) van ove naše zemlje, budući da je „Tropska vrelina“, ako se izuzme šačica vernih ljubitelja, van Srbije skoro potpuno zaboravljena. On nikakvu istinu odavde ne može da iznese – on je ovamo došao da bi nama doneo ono što smo prizivali petnaest godina, da bi stavio tačku na projekat koji smo sve ovo vreme sprovodili.

Nik Sloter nije bio samo štaka koja nam je pomogla da „preživimo devedesete“. Devedesetih smo mi sebi zacrtali da izgradimo svet prema viziji koju nam je podario ovaj nacionalni heroj – vedru i pozitivnu iluziju crno-bele pravde koja uvek trijumfuje, začinjene odanim prijateljima, lepim ženama i satima provedenim u tropskom baru na plaži – i sve što nam je na kraju bilo potrebno bilo jeste da nekako dovučemo Nika ovamo, ne bi li nam on potvrdio da je sve zaista kako treba. A kada smo svoju stvarnost najzad toliko prispodobili njegovom ostrvu iz snova, Nik Sloter nam je sam došao. I dopalo mu se. I sada mu, to jest, Robu Stjuartu, nakon što je otkrio svoju neslućenu popularnost u Srbiji, ostaje još samo da na Adi Ciganliji otvori bar „Tropska vrelina“, kad već nije vičan detektivskom poslu, pa da se preseče crvena vrpca i srpska holivudska idila zvanično pusti u pogon. I ko mari što to nema veze sa našom realnošću? Ako u pitanju i jeste opsena i fantazija, barem je naša. I nema veze ako je i jesmo pozajmili od Holivuda – on se svoje tropske vizije odrekao i izgubio u lavirintu neizdržive stvarnosti i američke dnevne politike. Mi se držimo našeg, „pravoslavnog“ Holivuda i, kao u stara vremena, krojimo svoju sudbinu, makar i onu fiktivnu. U današnjem svetu, i tako sve od fikcije i počinje.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner