Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Vreme iluzija i oslobođenja
Kuda ide Srbija

Vreme iluzija i oslobođenja

PDF Štampa El. pošta
Boško Obradović   
četvrtak, 06. avgust 2009.
Duhovno, nacionalno i državno stanje srpskog naroda danas moglo bi se okarakterisati kao istorijski pad, posrtanje i malaksalost, kao i neobično odsustvo psihološke veze sa realnošću sveta i vremena u kome živimo. Ovo prvo, istorijski umor i zanemoćalost čitavog jednog naroda koji je činio velika dela u prošlosti, deluje zastrašujuće i više nego zabrinjavajuće, iako nije prvo takvo iskušenje u našoj istoriji, dok ovo drugo, psihološko „vreme iluzija” u kojima živimo čini se mnogo opasnijim i tragičnijim po svojim posledicama, možda upravo zato što ga zapravo nismo ni svesni.

Društveni ideali našeg vremena više nisu vrednosti poput porodičnog života, skromnosti, radinosti, vladavine zakona, zadužbinarstva i nacionalnog sna, već umišljena zemlja Dembelija (ili Debiliji) za kojom se čezne, kao za prostorom i vremenom beskonačnog nerada i olake sreće. Narod koji živi u takvoj etnopsihološkoj virtuelnoj realnosti, daleko od okrenutosti sebi i sopstvenim kapacitetima i mogućnostima, zarobljen u iluzijama i lažnim očekivanjima, nema pravo na nadu da će mu se desiti bilo šta drugo izuzev potpunog istorijskog kraha još jedne velike svenarodne utopije.

Neotitoizam

Prva iluzija zasniva se na jugonostalgičarskom maštanju o povratku u izgubljeni titoistički raj, legendarno vreme nerada i dobrog života, oličeno u bratstvu i jedinstvu, crvenom pasošu i farmerkama iz Trsta. Kada se malo bolje zagledamo u ovu mitsku predstavu videćemo odsustvo bilo kakvih socijalnih ili socijalističkih vrednosti i interesovanja, već isključivo površni materijalizam i konformizam zapadnog tipa.

Nosioci titoističke spomenice ne žele da u svoju bajkovitu predstavu nekadašnjeg raja koji bi trebalo obnoviti unesu bilo šta od autentičnih vrednosti doba velikog poleta posle Drugog svetskog rata: udarničke obnove zemlje, radnih akcija i javnih radova, društvene solidarnosti, insistiranja na opštem obrazovanju, medicinskoj i socijalnoj zaštiti, pa i nekoj vrsti socijalističkog morala. (Da usput primetimo: U komunizmu se na jedan tragičan način toliko često graniče ideološke nebuloze, veliki zločini i gušenje slobode sa ogromnim optimizmom, idealizmom i humanizmom.) Vreme u kome su naši dedovi radili dva posla, kao pioniri kasnijeg relativnog berićeta, pre podne od ranoga jutra u fabrikama a popodne do u noć na svojim poljoprivrednim imanjima, nije predmet jugonostalgičarskog evociranja uspomena. U njihovim pričama nalazimo samo neku balkansku raju koja po ceo dan ništa ne radi, a maksimalno se provodi i uživa, imajući bez većeg požrtvovanja sve što joj je potrebno.

Ogromna nacionalna energija koja stoji neiskorišćena troši se na ovakvu jugonostalgiju, jednu šizofrenu i patološku nacionalnu samoobmanu koja će, ako se nastavi i razvije, biti pogubna po one još preostale i zapretene potencijale srpskog naroda.

Evrounijatstvo

Druga iluzija novijeg je datuma i predstavlja projekciju obećane zemlje Evropske Unije i rajskog života koji će uslediti u budućnosti nakon našeg učlanjenja u ovo „izabrano društvo”. Samo naizgled reč je o nečemu novom i do sada neviđenom, dok se zapravo radi o transponovanju jugonostalgičarskog mita na briselsku političku perspektivu u okviru koje će svi naši problemi biti rešeni, a da mi izuzev pristajanja na ovo privilegovano članstvo nećemo morati ništa drugo da uradimo. Evrounijatski san nije ništa drugo nego neotitoizam, opasna navika da će neko drugi o nama da misli i omogući nam lagodan i ugodan život, bez našeg velikog truda i napora. Razmere ove ideološke opijenosti, nekritičnosti i kolektivne naivnosti koja veruje u besplatni ručak sa Zapada postaju tragikomične.

Vernici ove ideologije, poput svojih blizanaca jugonostalgičara, nisu spremni da iz ove slike sveta uzmu ono što zaista vredi već samo ono što njihovim navikama odgovara. Idolopoklonički evrounijatski diskurs u Srbiji danas neće nas obavestiti o pravim razlozima životnog uspeha na Zapadu i podsticati na celodnevni vredan rad, poštovanje brojnih društvenih procedura i pravila, strogo sledovanje zakonu, surovu borbu protiv korupcije, besprekornu zaštitu životne sredine, brigu o zdravlju, kondiciji, ugroženim socijalnim kategorijama, zadužbinarstvu... Obožavaoci evrounijatskog ideološkog plana i programa sve vreme vrše autocenzuru i donose nam u Srbiju titoističko-briselsku projekciju Evropske Unije kao Centralnog komiteta i Velikog Brata koji će da brine o nama, a mi treba samo da mu se prepustimo ako želimo da ostvarimo sve svoje snove.

I tako nam sa Zapada, kao toliko puta u našoj istoriji, stiže samo ono najgore, duhovni i socijalni eksperimenti, potkulture, osiromašenje smisla postojanja i totalitarizam.

Ruska magla

Treća iluzija emotivno je jaka i utemeljena i istovremeno štetna ništa manje nego prve dve. Ovaj stari srpski nacionalni san o „majci Rusiji”, „beskrajnom plavom krugu i u njemu zvezdi”, starijem bratu, zaštitnici i spasenju koje će nas izvući iz svih naših stradanja i životnih problema, samo je jedno veliko bekstvo od preuzimanja lične i nacionalne odgovornosti. Jezičko, duhovno i kulturološko jedinstvo srpskog i ruskog naroda, pa umnogočemu slična i isprepletena zajednička istorija i sudbina, kao i beskrajna međusobna ljubav i poštovanje, ne smeju voditi odsustvu shvatanja razlika između jedne male, srpske države i jedne velike, ruske imperije. Naše pozitivne međusobne narodne emocije ponekad se ne poklapaju sa našim državnim interesima.

Ozbiljan narod i država ne smeju se sigurno osloniti na bilo šta van sebe i svojih mogućnosti. Posebno ne smeju dozvoliti da stoje u mestu sa onim što je sopstvenim snagama moguće popraviti kod svoje kuće dok čekaju veliku pomoć spolja.

Umesto brojnih konkretnih praktičnih tema i oblika saradnje između naše dve države, mi ćemo silno vreme potrošiti na velike ideje i prazne priče. Umesto našeg jasnog opredeljenja za geopolitičko preorijentisanje na nove sile sa Istoka i krajnje otvorenog, iskrenog i direktnog zahteva za odgovorom šta od Rusije zaista možemo očekivati, mi se diplomatski prenemažemo, ulazimo u pakt sa istorijskim dušmanima i grabimo se za novim integracionim iluzijama.

Zalutalost u ruskim maglama oduzima nam mnogo vremena i nade. Opstanak našeg naroda i države doveden je u pitanje i mi sebi više ne smemo dopustiti bilo koju istorijsku iluziju. Ruski odgovor nam je potreban što pre, kao i sveukupno preispitivanje naših spoljnopolitičkih opredeljenja i alternativa u svetlu velikih geopolitičkih promena u svetu. Sve karte staviti na sto i videti koji potez garantuje ostvarenje najvećeg procenta nacionalnih interesa. I taj potez odlučno povući bez ikakve emotivne i ideološke zadrške prema bilo kojoj strani sveta.

Koreni velikih iluzija

Sve tri gorepomenute iluzije su istog, istočnjačkog porekla. U nama se nataložilo to ogromno nasleđe meditacije, nirvane, lenjosti, inercije, „na dušeku sve duvan pušeći” filosofije života. U tom smislu, mi nismo i ne smemo biti Istok, nego mi jesmo i treba da budemo Zapad, predstavljen u njegovim najboljim temeljima: radni elan, samoinicijativa, životna borba, socijalna briga, lična i društvena odgovornost, osvajanje vlastitog životnog uspeha, zakonopravilo. Ali nismo i nikako ne smemo biti Zapad u smislu izvitoperenja autentičnog, pionirskog Zapada u današnjem pravcu: individualistička uskogrudost, humanistička sebičnost, moralno licemerje, socijalna surovost, sticalački bes, potrošačka groznica, globalni imperijalizam. U ovom, vrednosnom pogledu, mi smo definitivno pravoslavni Istok: vera, duhovnost, etika, pravednost, socijalna odgovornost još uvek čine smisao našeg postojanja.

Kako su Srbi od duboko promućurnog, snalažljivog, radnog i životnog postali poltronski, neradnički i lakoveran narod sklon velikim iluzijama, pitanje je za ozbiljna socijalno-psihološka istraživanja. Koliko to ima veze sa napuštanjem sela i tamošnjeg nezavisnog položaja, i osvajanjem gradova, zahteva udobnosti i sputanosti raznih vrsta koje se potom leče bajkovitim očekivanjima, možemo diskutovati. Činjenica je da bi danas mnogi koji su bežali iz seoske bede i jednostavnosti u bogati gradski život u svakom smislu želeli da se vrate prvobitnoj slobodi i skladu. Da li je u gradu moguća sloboda i da li je moguće obnoviti seoski život, nisu samo filosofska i privredna, već i duboko životna i strateška pitanja za budućnost srpskog naroda. Povratni proces iz grada u selo bio bi takođe kraj jedne velike socijalne iluzije.

Novi srpski nacionalni program

Preduslov i početak novog nacionalnog programa bio bi istovremeni prekid sa svim velikim iluzijama koje su nas u ovom trenutku zarobile kao narod. Već 20 godina nema nikakvog uspešnog društvenog pomaka i reforme iz prostog razloga što sve vreme ostaje isti psihološki profil prosečnog Srbina koji više nije lični i društveni borac, porodični i nacionalni trudbenik, socijalni i državni graditelj. Ispijen od iluzionističkih snova i očekivanja, duhovno i moralno umoran, biološki istanjen, kulturološki poražen i kolonizovan, državotvorno razbijen, savremeni Srbin kao da nema snage da se suprotstavi, da se prene i krene iz početka, da poveruje u sopstveni smisao života, povrati veru u sebe, istorijsku misiju i budućnost naroda kome pripada. Moderni Srbin odabrao je kukavičku liniju manjeg otpora i njime je zavladao duh predaje maskiran u razne iluzije koje ga varaju da je skok iz svakodnevice u obećanu zemlju blizu. A naša jedina realna Obećana zemlja je Srbija i za njen opstanak i napredak valja se mnogo pomučiti, naraditi i žrtvovati.

Odgovor na ovo psihološko stanje koje je ovladalo nama ne može biti samo političke prirode, već nam je potrebna promena celovitog sistema vrednosti, svih naših verovanja, snova, mana, pogrešnih učenja i vaspitanja. Mi nismo pripremili novu generaciju sa novim/starim pogledom na svet i novim/starim moralnim navikama, i samim tim ne raspolažemo potrebnim novim nacionalnim menadžmentom za 21. vek. Svaki budući nacionalni program koji ne bude vodio računa o ovoj sferi dubinskog nacionalnog preumljenja i preporoda unapred je osuđen na neuspeh. Duhovna revolucija, moralno buđenje, biološko ustajanje, kulturološka samobitnost, nacionalno osvešćivanje, patriotsko jedinstvo i državotvornost, bili bi samo početak promene ovog psihološkog nasleđa. Potom bi morali da uslede potpuno drugi pogledi na svet i život, potpuno nove radne navike i socijalni ideali, sasvim drugačija organizacija ličnog, porodičnog, društvenog i državnog života.

Nekadašnji PIONIR i na Zapadu i na Istoku bio je Pošten, Iskren, Odan, Napredan, Istrajan i Radan, a takav bi morao biti i pionir srpske budućnosti. Njegova uporišta smisla života i socijalne ostvarenosti, pored ovih vrednosnih ideala, trebalo bi da budu i:

1) orginalna ličnost koja misli svojom glavom i neguje sopstvene stavove (a ne klonirani potrošač i globalni seljak),

2) brak i porodica (a ne individualna samoća i protivprirodnost),

3) Crkva (religiozna zajednica, parohija kao jedna od najvećih neprimećenih društvenih snaga srpskog naroda),

4) nacionalna država koja forsira privatno preduzetništvo, vladavinu zakona i socijalnu solidarnost.

Za ovu novu nacionalnu viziju potrebni su nam duboka vera, novo oduševljenje, samoinicijativa, samoorganizovanost i samodisciplina, istrajnost i kontinuitet u nacionalnom radu, nova organizaciona kultura, i Mlada Srbija, lišena svih iluzija, koja bi bila spremna da podnese generacijsku žrtvu da bi se ovaj istorijski prelaz napravio. Samo tako „Vreme velikih iluzija” može postati vreme samooslobođenja i novog podviga. 

(Autor je sekretar Upravnog odbora Srpskog sabora Dveri)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner