Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Srpstvo i srbijanstvo
Kuda ide Srbija

Srpstvo i srbijanstvo

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
četvrtak, 02. decembar 2010.

U jeku sve intenzivnijih rasprava o srpskim nacionalnim interesima i srpskom nacionalnom identitetu sve češće se može čuti da se govori o srbijanstvu kao o nekoj posebnoj ne samo jezičkoj odrednici. Srbijanstvo se neštedimice koristi u zvaničnoj hrvatskoj propagandi, zato se u njihovim medijima neprestano govori o srbijanskom predsedniku, srbijanskoj prestonici, srbijanskoj vladi ili srbijanskom gospodarstvu.

Ovakav pristup Srbiji i srpstvu ima svoje duboke korene i doseže u vreme formiranja nacionalnih pokreta tokom devetnaestog i u prvim decenijama dvadesetog veka kada je bilo potrebno jasno pokazati da srpski narod u Hrvatskoj ne može biti sastavni deo jedinstvenog srpskog nacionalnog korpusa.

Ovakav pristup Srbiji i srpstvu ima svoje duboke korene i doseže u vreme formiranja nacionalnih pokreta tokom devetnaestog i u prvim decenijama dvadesetog veka kada je bilo potrebno jasno pokazati da srpski narod u Hrvatskoj ne može biti sastavni deo jedinstvenog srpskog nacionalnog korpusa. Zato se i izraz srbijanstvo javlja kao oživljavanje poznatih propagandističkih obrazaca korišćenih u dugotrajnim i tragičnim ne samo političkim obračunima. Međutim, savremena politička namera je očigledna i na istom je tragu, potrebno je ograničiti i omeđiti artikulaciju i zastupanje srpskih nacionalnih interesa samo na Srbiju i uklopiti ih u već uhodanu političku matricu koja se ne sme prostirati van njenih granica.

Sam pojam srpstva i dalje se u tom ključu tumači i doživljava kao neka vrsta zločudne imperijalnosti i velikosrpskog nacionalizma. Zato nije slučajno što se sada aktuelizuje srbijanstvo kao jasno određena geografska, kulturna i politička odrednica. Kao jedna od suštinskih posledica ovakvog pristupa je i dalje potenciranje postojanja samo jednog političkog naroda u Hrvatskoj, a Srbi su odavno izgubili svoju konstutivnost i svedeni su na meru pripadnosti etničkoj i nacionalnoj manjini a funkcionišu kao sve manji korpus hrvatskih Srba ili hrvatskih građana srpske nacionalnosti. Ovakvu poziciju pripadnika srpskog naroda u Hrvatskoj najbolje je izrazio istoričar Drago Roksandić. Pritom moram istaći, kada je reč o Republici Hrvatskoj, da nije istina da je većina Srba u Hrvatskoj sudelovala u pobuni protiv Hrvatske, odnosno u ratu protiv nje. Etnodemografska većina je ionako živela na područjima koja su stalno bila pod vlašću legalnih hrvatskih vlasti. Mnogi su izbegli s krajinskih područja na razne strane, a nisu retki oni koji su bili izloženi represiji krajinskih vlasti. Nedavno smo prvi put mogli pročitati da se u Hrvatskoj vojsci borio nemali broj hrvatskih građana srpske nacionalnosti.“

Sam pojam srpstva i dalje se u tom ključu tumači i doživljava kao neka vrsta zločudne imperijalnosti i velikosrpskog nacionalizma

Kakve bi reakcije ne samo u okviru naše prosvećene i liberalno demokratski osvešćene anacionalne javnosti izazvalo određivanje pripadnika nacionalnih manjina kao srpskih građana mađarske, albanske, bošnjačko-muslimanske ili hrvatske nacionalnosti . To bi bilo okarakterisano i stigmatizovano kao pokušaj asimilacije, izliv velikosrpskog nacionalizma, potiranje evropskih vrednosti i nastojanje da se ponište nacionalna i manjinska prava različitih nacionalnosti koje danas žive u Srbiji. Nevolja je u tome što se srbijanstvo sve više javlja u nastupima političara, javnih i kulturnih delatnika i u samoj Srbiji. Kao da se ponovo javlja vreme Tome Vučića Perišića i podela na otačastvene sinove i nemačkare. Još jedna u nizu naših tragičnih raskola i podela kojih je uvek bilo i koji traju i danas.

Ova pojava se skladno uklapa u politikantsku poviku na Beograd i sitno političko kalkulanstvo u optužbi za beogradizaciju Srbije, a sve pod vidom zalaganja za što obuhvatniju regionalizaciju naše države. Taj način govora se sve češće i istrajnije javlja i u kulturnoj sferi, pa se mogu čuti sve upornija zalaganja za postojanje srbijanske knnjiževnosti kao omeđenog rezervata. Tako se poništava ukupni korpus srpske književnosti i kulture jer se ona ograničava i svodi samo na geografske okvire Srbije, bez obzira na to što su srpski jezik i srpska kultura široko rasprostranjeni na prostorima Balkana. Naša kultura i književnost se nisu stvarali i ne stvaraju se na srbijanskom jeziku već na srpskom jeziku koji je dugo i uporno funkcionisao kao srpsko-hrvatski jezik i to nakon razbijanja federalne Jugoslavije i formiranja novih nacionalnih jezika nastalih na razvalinama jugoslovenske države i u novormiranim nacional-građanskim državama.

Kao da se ponovo javlja vreme Tome Vučića Perišića i podela na otačastvene sinove i nemačkare.

Svetozar Miletić je u pismu pesniku Petru Preradoviću 1846. godine zapisao. „Mi ćemo ostati Srbi i nećemo biti ni Hrvati ni Ilirci“. Da li smo mi danas spremni da prihvatimo suštinsko značenje ovih reči napisanih pre 150 godina a da ne moramo da se izvinjavamo što pripadamao srpskom narodu, a ne nekakvom derivatnom srbijanstvu.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner