Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Sever–severozapad
Kuda ide Srbija

Sever–severozapad

PDF Štampa El. pošta
Bogdana Koljević   
petak, 29. jul 2011.

Kao neko ko je nekoliko godina, u različitim kontekstima, pisao o Kosovu i Metohiji – a naročito o odnosu „Kosova“, „Evrope“ i „demokratije“ – mogu samo, nažalost, da utvrdim da su se logika pojma i logika stvari još jednom pokazale kao neprikosnovene niti vodilje razvijanja i događanja političke i druge stvarnosti. To znači otprilike sledeće: onog trenutka kada se saživela sa (samo)konstruisanom pričom da postoji nešto izvan Srbije što za Srbiju „nema alternativu“ – i još pri tome zdušno te svoje karte i duboka uverenja otkrila i svojim prijateljima i onima koji to sada nikako nisu – Srbija je izgubila svoje uporište kao država.

Čak, dakle, da je ovo doba „zlatnog procvata“ Evropske unije, a ne 2011. godina – u kojoj je politička i ekonomska sudbina i budućnost ovog saveza krajnje nejasna i neizvesna – ovakav politički potez ne bi bio opravdan, a još manje „vizionarski“, dalekosežan i mudar. Srbija bez uporišta, Srbija bez tla pod nogama, Srbija koja se ne oslanja na samu sebe nego na nešto (ma šta) spoljašnje, (p)ostala je tako zemlja bez razuma, bez kompasa, bez sećanja, bez istorije – i bez budućnosti koju sama stvara. Zato je, nažalost, bilo sasvim logično i predvidljivo da joj „rasplet kosovske situacije“ nikako neće ići na ruku. Na stranu što su mesecima (a nekada i znatno duže) brojni strani, a i domaći, stručnjaci, političari i društveni akteri upozoravali, ili pak „najavljivali“, brutalno ili manje brutalni, da će za „zlatnu“ srpsku kandidaturu „uslov svih uslova“ biti implicitno ili eksplicitno priznavanje Kosova – i što su za problem eskalacije tj. pokušaja menjanja realnosti na severu Kosova isto tako svi znali – i bez tih informacija koje smo imali logika pojma ukazivala je na razvoj koji nekoliko dana netremice posmatramo.

Da li je Srbija, dakle, kroz tragičnu ironiju sudbine ili „na pravdi Boga“, doživela da je morao da se desi, još uvek trajući, pokušaj preuzimanja severa njene pokrajine, da bi se setila da bejaše nekad „najskuplja srpska reč“ i reči koje nemaju cenu i da one glase: „Kosovo je Srbija“? Ali upravo u toj stvari – i to nije nimalo beznačajno – leži potencijal sabiranja i uzdizanja. Jer dokle god postoji nekoliko miliona Srba koji su svesni da je Kosovska Mitrovica danas Beograd i Niš i Novi Sad i da se cela Srbija i ceo srpski narod danas brani na Kosovu dotle je izlaz iz jako teške situacije ipak moguće pronaći. Za to je, međutim, neophodno razumeti da sem „politike mira“ i „politike rata“ postoji nešto treće – a to je „politika principa“. Politika principa, za razliku od druge dve, podrazumeva da postoje legitimni nacionalni i državni interesi od kojih se ne odustaje i oko kojih u isti mah postoji široki konsenzus tj. koji su demokratski izraz volje naroda. Ta politika nije nasilnička i neprijateljska ali ona nikada a priori ne isključuje upotrebu pritiska ili sile – u meri u kojoj teži da se njen stav shvati kao ozbiljan i odgovoran stav iza kojeg u potpunosti stoji kao država i koji se poštuje. I u tom, možda najvažnijem pitanju sa kojim se suočavamo, Republika Srpska može da posluži kao živi uzor kako je u složenoj društvenoj stvarnosti moguće politički delovati, i to na način koji uvažavaju i politički protivnici i oponenti.

I baš kao što su u svim, za njih najtežim trenucima, Srbi u Srpskoj pokazali da su živo tkivo i savest celog srpskog naroda, to danas pokazuju Srbi na Kosovu, spremni da svojim telima brane svoje kućište i postojbinu. To su živi ljudi koji munjevito bude iz „dogmatskog dremeža“ evropskog sna i pozivaju na odgovornost. Njihov jezivi položaj u novonastalim okolnostima označio je, međutim, još jedan, sada verovatno neizbrisiv preokret - a to je povratak politike u politiku. To znači da je marketinškoj marginalizaciji i anesteziranju političkih pitanja najverovatnije u velikoj meri došao kraj. To znači da neće više biti moguće da se govori o „boljem životu građana“, „boljem standardu“, „životnim pitanjima koja su nepolitička“ i slično, i da to stvarno „pije vodu“. Jer pitanje svih pitanja jeste i biće – kako će se braniti Srbija.

Tu postoji još jedna važna stvar. Ukoliko se ne bude postigla saglasnost u pogledu toga da Srbija dostojanstveno i principijelno mora da ustane, nego se umesto toga bude uporno i kontraproduktivno insistiralo na praznoj „politici mira“, to ne samo da neće doprineti boljem rešavanju velikih problema na severu Kosova, nego sobom nosi izuzetan rizik a to je – opet po logici pojma – prevrtanje u „politiku golog nasilja“. Zato je stvar tako dramatično ozbiljna, trenutak možda istorijski, a izbor skoro „fatalan“.

I da ne bude nikakve dileme – iste one zemlje koje sa čijom je „dozvolom“ KFOR prekršio Rezoluciju 1244 i počeo, po sopstvenom priznanju, da sprovodi odluke Hašima Tačija, sasvim dosledno, samo dan kasnije onemogućile su – uloživši veto na zapravo sasvim običnu stvar – obraćanje srpskog ministra na konsultacijama u SB UN. Ali, ako mržnja nema granice ona najčešće ipak ima lice. Zato se srpska politika u celini danas suočava sa jednom, ali najvažnijom dilemom: „Sever“ – ili „Severozapad“. Odlučite sami.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner