Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Put Beograda do Brisela vodi preko Zagreba
Kuda ide Srbija

Put Beograda do Brisela vodi preko Zagreba

PDF Štampa El. pošta
Vojislav M. Stanojčić   
sreda, 29. januar 2014.

Otkako je prethodna vlast povela kampanju za pristupanje Srbije Evropskoj uniji, naša javnost je već više godina na udaru dobro smišljene i vođene propagande koja građane uverava kako im članstvo države u toj organizaciji donosi velike koristi. Tadašnja vlada, videći u Briselu spas za teške i mnogobrojne nevolje zemlje, zasipala je građane porukama da “Evropa nema alternativu”, te se stoga ni za trenutak ne treba dvoumiti oko donošenja odluke o pristupanju organizaciji evropskih država. Od vlade koja se služila takvim sloganom nije se, razumljivo, ni moglo očekivati da će se potruditi da Uniju predstavi sveobuhvatno, da skrene pažnju i na neke njene moguće loše strane, a koje, u krajnjoj liniji, ne bi bile korisne po interese Srbije.

Jednoumlje, ipak, nije bilo svemoćno. Čuli su se i neki zabrinuti glasovi, različiti od vešto dirigovane propagande “proevropljana”. Preporučivali su da se članstvo u Evropskoj uniji sagleda sa svih strana, da se ne donosi brzopleta odluka, ali su bivali ućutkani gromoglasnijim povicima pristalica pristupanja. Stanje se ni posle izbora u maju 2012. i promene vlasti nije nimalo izmenilo, naprotiv, propaganda za ulazak u EU postala je još napadnija. Dojučerašnji opozicionari, koji su prethodnu vlast osuđivali zbog namere da Srbiju kandiduje za članstvo, doživeli su “prosvetljenje” pošto su oformili Vladu. Setili su se kako su i oni već odavno bili za Evropu, ali im je to sad tek postalo potpuno jasno.

Ovo očigledno “zakasnelo paljenje” podstaklo je besomučnu propagandu koja treba da uveri javnost u Srbiji kako, zapravo, izbora i nema. Brisel je njena sudbina, a građani će početi da žive lako i bezbrižno čim i njihova zemlja stigne na cilj. Ni najnoviji “proevropljani”, međutim, ne kažu koji se sve uslovi moraju ispuniti da bi pregovori u pristupanju uopšte počeli, a koji, u stvari, još ništa ne znače. Zamislimo radost i olakšanje nekog putnika kada posle dosta vremena i napora stigne na prag kuće u koju je krenuo, ali i njegovo razočaranje kad shvati kako će ga domaćin ostaviti da još dugo stoji ispred vrata, ili ih možda nikada i neće otvoriti.

No, pošto je u toj evropskoj zemlji Dembeliji sve savršeno, otpada i potreba da se suviše razmišlja i postavljaju zabrinuta pitanja o tome da li je baš sve onako idealno, kao što se može saznati iz naših strogo kontrolisanih medija. Iz kojih se, recimo, ne može pročitati, čuti i videti kako se danas živi u siromašnijim zemljama članicama: Bugarskoj, Rumuniji, ili najmlađoj među njima, Hrvatskoj...

Da li je njihovim građanima sada bolje nego pre pristupanja EU? Očigledno nije samo Evropska unija “bez alternative”, već i slike koje nam o njoj prikazuju njeni navijači iz zemlje ili iz inostranstva. Ako se kroz opštu galamu nekako i probiju glasovi koji sumnjaju u hvalospeve Evropskoj uniji i osećaju potrebu da o njoj više saznaju, oni će biti bezobzirno i bezobrazno ućutkani. Kao što je to nedavno pokušao nemački ministar spoljnih poslova. On je “ evroskeptike” zbog neprijatnih pitanja koja postavljaju jer ne žele da “kupuju mačku u džaku” proglasio “ljudima bez mozga”.

No, uz sve druge prepreke, približavanje Srbije briselskim vratima ima još jedno "ali što devojci sreću kvari”. Čak i pod pretpostavkom da ispuni sve zahteve koje joj postave organi EU, ipak je moguće da ne pređe preko njenog praga. Kao što je poznato, prema statutu ove organizacije evropskih država, da bi nova zemlja bila primljena u članstvo, potrebna je saglasnost svih sadašnjih dvadeset osam članica. Dovoljno je da jedna bude protiv, pa da od prijema ne bude ništa.

Prvo upozorenje na to šta bi na putu u Brisel moglo da čeka Srbiju stiglo je iz nekadašnje bratske i susedne republike. Umilne zvuke pastoralne simfonije “Srbija u Evropskoj uniji” u izvođenju naših vladajućih stranaka i njihovih strogo kontrolisanih medija narušila je kakofonična reakcija predsednika Hrvatske stranke prava.

Već prvog dana po početku pregovora o pristupanju, on je izjavio da “Srbiji za ulazak u Evropsku uniju treba pripremiti pakao”, navodeći odmah i kako bi to trebalo učiniti. U pristupnim pregovorima Srbije i EU Hrvatska mora pokrenuti pitanja ratne odštete i osude svih zločinaca koji su počinili zločine u Hrvatskoj tokom Domovinskog rata. To uključuje i lica u srpskom političkom vrhu odgovorna za otvaranje logora u Srbiji i odgovornost vrha tzv. JNA za rat u Hrvatskoj. Mora se postaviti i pitanje nestalih lica, vraćanje ukradene imovine, regulisanje granice na Dunavu, kao i prava Hrvata u Vojvodini, a oko toga ne sme biti pogađanja, niti odstupanja. Dok se ta prava (Hrvata) u Srbiji ne podignu na nivo prava koju imaju Srbi u Hrvatskoj, ne sme biti razgovora o davanju saglasnosti Hrvatske na određena poglavlja koja će Srbija otvarati u procesu pristupanja.

Na kraju svoje izjave – predloga, predsednik HSP-a zaključio je kako oko pristupnih pregovora Srbije i EU mora postojati “cjelokupna strategija hrvatske diplomacije... Hrvatska ne smije prokockati ovu priliku, jer je jedino dobro što Hrvatska može imati od Evropske unije prilika da Srbiji ispostavi svoje zahtjeve i oko njih ne popusti”.

Inače predsednik Hrvatske stranke prava poznati je “evroskeptik” (što je, prema nemačkom ministru spoljnih poslova, "čovek bez mozga”), a stranka koju predvodi jedina je u Saboru Hrvatske glasala protiv pristupanja Evropskoj uniji. Šta se još o njemu može pročitati na internetu? Rođen je 1954. godine u Osijeku, i po struci je mašinski inženjer, ali je, u stvari, političar. Bio je sedmostruki prvak Hrvatske u veslanju i, što je najvažnije, nosilac je spomenice Domovinskog rata (koja u današnjoj Hrvatskoj verovatno ima istu vrednost kao spomenica 1941. u bivšoj Jugoslaviji). Ime mu je Danijel Srb. Nisam našao podatke o njegovim roditeljima, već samo o pradedi, koji se zvao Čedo (pre će biti –Čedomir?). Što mi baš nekako ne liči na hrvatsko ime, a o prezimenu i da ne govorimo.

Gde li ono i kada nastade nezaboravna izreka “Poturica je gori od Turčina”?

Ako ostale političke stranke u Hrvatskoj još ćute, to nije pozdan znak kako se ne slažu sa izjavom Danijela Srba. Možda se one samo u tišini pripremaju da prihvate zamisao i predlog predsednika HSP-a o pripremanju “pakla za Srbiju”? A u čemu bi im se svojevrsnim ucenama,  verovatno, rado pridružile još neke zemlje članice EU sa kojima se Srbija graniči.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner