Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Strogo kontrolisana principijelnost
Kosovo i Metohija

Strogo kontrolisana principijelnost

PDF Štampa El. pošta
Marinko Lolić   
četvrtak, 03. februar 2011.

Kad se u javnosti, krajem prošle godine, prvi put pojavila vest o izveštaju specijalnog izvestioca Parlamentarne skupštine Saveta Evrope Dika Martija o trgovini ljudskim organima, u kojem se govori o tome da postoje ozbiljne indicije o umešanost u ovaj zločin tzv. dreničke grupe, čiji je šef bio kosovski premijer Hašim Tači, domaća i svetska javnost bila je iznenađena ne toliko sadržinom, koliko samom pojavom ovog izveštaja, u trenutku kad se očekivao početak dugo najavljivanih „tehničkih“ pregovora između Beograda i Prištine.

Neki od prvih domaćih komentara u ovom hrabrom i plemenitom gestu Dika Martija prepoznali su nešto od duha slavnog Arčibalda Rajsa, koji je kao građanin jedne male zemlje, „prožete osećanjem pravde“ bez dvoumljenja prihvatio poziv predsednika srpske vlade, da dođe u Srbiju i da istraži zločine austrougarske vojske. Rajs je, međutim, došao u Srbiju, kako je kasnije sam objasnio, ne samo da ispita da li je „pravda samo prazna reč ili ona, uprkos svemu i uprkos izgledu, vlada ipak svetom,“ već je sebi zadao reč da „postane oruđe te pravde, pa ma zato žrtvovao sve što ima, sve što mu je dotle činilo život prijatnim.“

Pojedini delovi izveštaja Dika Martija zvuče kao reči iz čuvenog pisma Emila Zole predsedniku republike, kojem je Klemanso, kao urednik Zore, ne tražeći pristanak pisca Žerminala, dao senzacionalan naslov: Optužujem!

S druge strane, pojedini delovi izveštaja Dika Martija zvuče kao reči iz čuvenog pisma Emila Zole predsedniku republike, kojem je Klemanso, kao urednik Zore, ne tražeći pristanak pisca Žerminala, dao senzacionalan naslov: Optužujem! Da li zaista izveštaj Dika Martija treba shvatiti kao buntovnički čin, kojim se, kao u doba Emila Zole „pozivaju ljubitelji istine i pravde na borbu protiv laži i nepravde, da li ovaj izveštaj predstavlja krik ljudske „nade u zemlji razuma, zastavu okaljane istine koja se vijori iznad sramote“ ili je to samo, kako misle neki poznavaoci globalnih političkih kretanja, pokušaj američke diplomatije da se posle Harisa Silajdžića, preko ovog izveštaja, oslobodi još jednog balkanskog ratnog „jastreba“, Hašima Tačija.

U ovim i drugim nedoumicama treba tražiti glavne razloge zbog kojih je, već više puta, na drastičan način uverena u neprincipijelnost međunarodnih institucija i njenih visokih predstavnika, srpska politička javnost, a posebno njeki njeni iskusniji politički analitičari, vest o izveštaju švajcarskog diplomate, koji se, pre pet godina, proslavio otkrivanjem američkih tajnih zatvora u Evropi, dočekala s velikom dozom skepse. Doduše, u početku je i sam Dik Marti pokazivao – kasnije je to postalo jasno – da je, u stvari, fingirao skromnost, tvrdeći da su podaci o trgovini organima od strane kosovskih Albanaca poznata stvar, i da je, u svemu tome, čudno samo to što se, ovim strašnim zločinom niko, dosad, nije ozbiljno bavio.

Nažalost, kad je reč o ovom problemu, Dik Marti je samo donekle u pravu. Ozbiljnih istraga o nehumanom postupanju s ljudima zaista nije bilo, ali je isto tako činjenica, da srpsko tužilaštvo za ratne zločine, u svom pokušaju da ispita navode Karle del Ponte o dešavanjima u tzv. Žutoj kući (sada okrečenoj u belo) u severnoj Albaniji, nije naišlo na razumevanje i saradnju albanskog tužilaštva i albanskih vlasti. Pokušaj jednog novinara da od Bernara Kušnera, prvog šefa civilne misije UN na Kosovu, sazna da li su osnovane priče o trgovini ljudskim organima, završio se teškim uvredama.

Ozbiljnih istraga o nehumanom postupanju s ljudima zaista nije bilo, ali je isto tako činjenica, da srpsko tužilaštvo za ratne zločine, u svom pokušaju da ispita navode Karle del Ponte o dešavanjima u tzv. Žutoj kući (sada okrečenoj u belo) u severnoj Albaniji, nije naišlo na razumevanje i saradnju albanskog tužilaštva i albanskih vlasti.

Po svojim pravnim, moralnim i političkim konsekvencama, trgovina ljudskim organima na Kosovu i u Albaniji spada među najstrašnije zločine koji su se dogodili tokom i nakon NATO agresije na Srbiju godine 1999. Na različite načine zataškavan i ignorisan, ovaj zločin već dugo vapi za hitnom i temeljnom istragom koja bi pomogla da se o više stotina kidnapovanih Srba i drugih osoba nealbanskog porekla sazna istina. Stoga, tvrdnja Dika Martija da njegov izveštaj nije „prosrpski niti je usmeren protiv naroda Kosova“ predstavlja „korektnu politizaciju“ vlastitog izveštaja, i zbog toga mu ne treba zameriti. Jer, to je onaj idealni model politizacije u kojem Srbi nisu nikada političke žrtve, bilo da je reč o nekoliko hiljada ili nekoliko stotina stradalih. Međutim, bez obzira kako ko politizirao, korektno ili nekorektno, sasvim je jasno da se politički aspekt i efekat ovog problema teško može prenebregnuti, ne samo kad je reč o izvršiocima ovog zločina, već i o njihovim zaštitnicima na Zapadu. Imajući u vidu upravo mogućnost da rezultati ove istrage mogu dovesti u pitanje ionako krhki politički kredibilitet kosovskih lidera, politički sponzori kosovske nezavisnosti potrudili su se da ambicije i početni entuzijazam Dika Martija o istrazi kriminalnih radnji OVK budu strogo kontrlosani.

Glavni kreatori međunarodnog političkog javnog mnenja, pod žestokim pritiskom SAD i Brisela, odlučili su da Diku Martiju odmah jasno stave do znanja da se u rešavanju ovog problema mora strogo voditi računa da Rusija i Srbija ne politizuju rezultate eventualne istrage. Ipak, i pored nesumnjivo žestokih američkih pritisaka, očekivalo se da će Dik Marti pokazati mnogo više moralnog integriteta i da će, s obzirom na težinu zločina koje je počinila OVK i njeni komandanti, uz prećutnu saglasnost njihovih zapadnih mentora, insistirati na rasvetljavanju trgovine ljudskim organima do kraja i bez političkih ograničenja. Pokazalo se, međutim, da su takva očekivanja bila nerealna, jer je, već posle prvih upozorenja, švajcarski diplomata, odlučio da znatno ublaži svoje prvobitne formulacije, služeći se, pri tome, poznatim diplomatskim trikom, da je pogrešno shvaćen. Odjednom je osetio potrebu da naknadno tumači ono što je sasvim jasno napisao u svom izveštaju i što je već u svetskom javnom mnenju bilo shvaćeno kao prvi ozbiljniji pokušaj da se ukaže i na albansku stranu rata koja vrvi od najjezivijih zločina.

Međutim, čim se takva ideja pojavila u javnosti, američka diplomatija uplašila se, da bi se, u otkrivanju tamne strane kosovske nasilne nezavisnosti, poput skandala sa Vikiliksom, moglo otići predaleko. Stoga se Vašington potrudio da, svojim diplomatskim kanalima, na vreme obuzda ambicioznog švajcarskog diplomatu. Ubrzo se pokazalo da je oštra američka diplomatska reakcija „dala željene rezultate“ jer je Dik Marti u svojim intervjuima više puta upozorio da njegov izveštaj treba pažljivo pročitati i da on u njemu nigde decidno ne kaže da se gospodin Tači bavio trgovinom ljudskim organima, već se to odnosi na njegove najbliže saradnike. Jedini Tačijev greh, po Martijevom mišljenju, jeste u tome što je teško poverovati da on, s obzirom na svoju bliskost s OVK, o ovim zločinima nije ništa znao. Zanimljivo je primetiti, da izvestiocu Parlamentarne skupštine Saveta Evrope Diku Martiju ne pada na pamet da, s obzirom na verodostojnost dokaza, do kojih je, kako sam tvrdi, došao, bar sugeriše da postoje indicije da bi gospodin Tači mogao da ima komandnu odgovornost, ili da se, u ovom slučaju, može govoriti o zločinačkom udruživanju. Po svemu sudeći, Dik Marti, izgleda, smatra da bi takve sugestije predstavljale samo nepotrebnu politizaciju teškog ratnog zločina.

Glavni kreatori međunarodnog političkog javnog mnenja, pod žestokim pritiskom SAD i Brisela, odlučili su da Diku Martiju odmah jasno stave do znanja da se u rešavanju ovog problema mora strogo voditi računa da Rusija i Srbija ne politizuju rezultate eventualne istrage.

Posle svega što se moglo čuti o ovom izveštaja, pre zasedanja Parlamentarne skupštine, bilo je sasvim jasno, da će on, u svom friziranom i sa stanovišta istrage i pravde, limitiranom obliku, biti prihvaćen u Savetu Evrope. Međutim, rezolucija koja je, uz dva amandmana Dika Martija, doneta u Savetu Evrope, bez obzira na njen kvalitet, po svemu sudeći, ostaće mrtvo slovo na papiru, ako se ne formira tim od stručnih i nekorumpiranih istražitelja koji bi ceo slučaj temeljno ispitali i, nakon toga, vinovnike ovog ekstremnog zločina priveli pravdi. Da će put do istine i pravde biti dug i trnovit, već su nam nagovestili neki od evropskih moćnika koji bi trebalo, s obzirom na svoju institucionalnu moć da pomognu da se ovaj problem što pre reši. Tako je, na primer, Ketrin Ešton požurila da, i pre nego što je počela sednica Saveta Evrope, izjavi da nema potrebe da Euleks imenuje specijalnog tužioca za trgovinu ljudskim organima, jer misija EU na Kosovu već raspolaže kadrovima – nezavisnim tužiocima na terenu koji će sprovesti istragu i da neće biti formirani nikakvi posebni istražitelji koji bi se bavili ovim slučajem, pa je sasvim jasno, da od ozbiljne istrage, najverovatnije, neće biti ništa.

Svakom iole upućenom, u kosovska politička zbivanja jasno je da je istraga o nehumanom postupanju s ljudima i trgovini ljudskim organima na Kosovu i Albaniji nemoguća, ne samo zato što bi „njeni rezultati bili ispolitizirani od strane Rusije i Srbije,“ već, pre svega, zato što je njena politizacija završena američkim diskretnim, trostrukim limitiranjem: dokle se, u ovoj istrazi, sme ići, ko može, a ko ne sme, biti optužen. Zahtevajući da se istraga o trgovini ljudskim organima obavi i mimo Euleksa i Dik Marti je shvatio zamku u koju je upao, ali sada je kasno.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner