Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Između međunarodnog prava i politike sile
Kosovo i Metohija

Između međunarodnog prava i politike sile

PDF Štampa El. pošta
Bogdana Koljević   
utorak, 15. decembar 2009.

Umesto uvoda: istorijska rasprava o legalnosti ili politici moći?

Usmeni deo rasprave pred Međunarodnim sudom pravde je završen. Živa reč 28 zemalja i pismena reč 36 svetskih država potvrdila je da je vaistinu reč o „procesu veka“, o „istorijskoj raspravi“, o „svetskom događaju“ koji se odvija pred lupom međunarodne javnosti, što je Srbija godinama govorila. I u samom Međunarodnom sudu pravde složili su se da je sučeljavanje istorijsko ne samo zato što u njemu učestvuje svih pet stalnih članica SB UN ili što se nakon pedeset i četiri godine SAD i Ruska Federacija nalaze na istoj, a drugoj strani stola, nego i najpre stoga što se nikada ranije sud o ovakvom slučaju nije izjašnjavao.

Zato je to u mnogo čemu (i za mnoge) slučaj Kosova „biti ili ne biti“ svetskog prava i/ili svetske politike. Može se reći da je Republika Srbija uspela da – u skladu sa osnovnom intencijom – tok diskusije usmeri na sam čin proglašenja nezavisnosti, tj. na pitanje da li je taj čin bio pravno validan ili ne. U tom smislu, dilema i borba o kojoj je reč potvrdila se kao borba između prava i politike (i to jedne sasvim određene politike moći i sile).

U proteklom vremenu Priština je mnogo manje odmakla u potvrđivanju „državnosti“ nego što se to očekivalo. Od 192 zemlje članice UN, tzv. „Republiku Kosovo“ priznale su 63 zemlje – od kojih su mnoge takođe najavile da bi bile spremne da preispitaju svoju odluku ukoliko mišljenje MSP bude izražavalo nelegalnost otcepljenja. Prethodnih dana kosovski Albanci, kao i oni koji su ih podržali u Hagu, pokušali su da proces prebace sa pravnog na politički teren, ali izgleda ne sa mnogo uspeha. Srpska delegacija, predvođena Dušanom Batakovićem, pokazala se spremnom i odlučnom u snažnom insistiranju na nelegalnosti secesije. Znajući, međutim, da će odluka MSP biti pravna ili će biti politička, i da će se borba za interpretaciju voditi i na pravnom i na političkom terenu, Srbija je donela mudru odluku da na čelu njenog tima vrsnih međunarodno afirmisanih pravnika bude „jedan istoričar“, koji je u isti mah i reprezentativan „istoričar sadašnjosti“ – znajući da će biti suočena sa najgrubljim istorijskim revizionizmom i da ipak ulazi u pravni proces političkog karaktera.

Jedna izjava i jedan demanti, skoro afera sa predsednikom MSP-a Hisašijem Ovadom pred početak usmenog izlaganja, potvrdili su da je sasvim moguće da mišljenje suda neće biti (samo) ili radije, čisto pravno. Pojava Ovadine izjave da se može očekivati da će sudije imati različita mišljenja i da odluka neće biti jednoznačna, istini za volju, vrlo brzo je demantovana. U demantiju se isticalo da je predsednik suda zapravo rekao da je ovoj fazi postupka nemoguće predvideti kakav će stav sudije zauzeti. Takođe je naglašeno da iako može biti različitih pogleda – usvojeni stav predstavljaće mišljenje suda u celini.

Tako smo počeli.

Argumentacija Srbije – odbrana međunarodnog prava, poretka i sveta

Nikada do sada Generalna skupština UN, Savet bezbednosti, niti bilo koja druga međunarodna institucija nisu prihvatile otcepljenje jednog dela teritorije neke države. Međunarodno pravo ne poznaje pravo na jednostranu secesiju. U slučaju Kosova i Metohija potkopani su sami temelji međunarodnog prava.

Rezolucijom 1244 SB UN isključeno je bilo kakvo rešenje statusa Kosova koje nisu prihvatile obe strane i koje nije odobrio SB UN. Rezolucija predviđa da se budući status odredi pregovorima i političkim rešenjima. Srbija smatra da nisu sve mogućnosti u pregovorima iscrpljene, kao i da su pregovori trajali relativno kratko u poređenju sa drugim složenim slučajevima.

Dušan Bataković izneo je da će mišljenje suda imati veliki značaj za UN i da će predstavljati smernicu za delovanje ove svetske organizacije. Obrazlažući da je Srbija ponudila široku autonomiju kosovskim Albancima, uključujući članstvo u međunarodnim organizacijama, Bataković je podsetio da Kosovo čini srpsku istoriju i kolevku njene državnosti i jedan od ključnih temelja njenog identiteta.

U uvodnoj reči Bataković je naglasio da je kosovska jednostrana deklaracija o nezavisnosti pokušaj da se ukine administracija UN na Kosovu, kao i da se ukine suverenitet Srbije a nezavisnost nametne kao rešenje. Ističući da demokratska Srbija iskreno žali zbog svih tragedija i žrtava svih nacionalnosti (kao i da procesuira zločine), Bataković je podsetio sud da su u ovom momentu osnovna ljudska prava srpskog i nealbanskog stanovništva na Kosovu i Metohiji vitalno ugrožena. Trend iseljavanja se nastavlja, svi veći kosovski gradovi, izuzev jednog, etnički su očišćeni od srpskog i ostalog nealbanskog stanovništva. U sličnom smislu, šef srpske delegacije je podsetio na pogrom nad Srbima 2004. godine i na uništavanje srpskih crkava i manastira, kao i na činjenicu da su Srbi od konstitutivnog naroda u Srbiji protiv svoje volje svedeni na status manjine u svojoj državi.

Član srpske delegacije Vladimir Đerić istakao je da odluka skupštine – koju je potpisao predsednik Kosova a podržao i premijer – nije u skladu sa rezolucijom niti ustavnim okvirom koji je važio u trenutku donošenja te odluke. Priština pokušava da izbegne tu činjenicu predstavljajući da odluku o proglašenju nezavisnosti nisu doneli organi privremene samouprave nego „demokratski izabrani predstavnici naroda“.

Nemački profesor međunarodnog prava Andreas Cimerman za propast pregovaračkog procesa optužio je Martija Ahtisarija, ukazujući na to da su bečki pregovori bili predodređeni na neuspeh zbog njegove pristrasnosti. Istom prilikom Cimerman je podsetio da je secesija Kosova izvedena dok je pokrajina bila pod upravom misije UN. U svetu ima više takvih misija i one se uvek uspostavljaju uz saglasnost vlade u datim zemljama, tako da bi bio opasan presedan ako bi te zemlje, posle iskustva sa Kosovom, zaključile da dolazak mirovnih snaga zapravo predstavlja prvi korak u secesiji kriznih regiona koji traže nezavisnost. Rezolucija 1244, prema rečima Cimermana, predviđa da će se budući status pokrajine odrediti kroz miran politički proces, pregovore i saglasnost svih učesnika, kao i da status mora da ga odobri SB UN. Samo SB UN, koji je i postavio međunarodnu upravu na Kosovu i Metohiji, nadležan je za izmenu stanja. Andreas Cimerman takođe je naglasio da pravo na secesiju inače i ne postoji, a profesor Marsel Koen zapitao je koji su to argumenti koji bi mogli ubediti sud da je Kosovo „jedinstven slučaj“.

Član srpskog tima Saša Obradović u sličnom kontekstu istakao je da kosovski Albanci nisu imali pravo na samoopredeljenje zato što nisu poseban narod, niti je Kosovo kao pokrajina ispunjavalo uslove za samoopredeljenje. Obradović je takođe izneo ne samo argument da nikakvo priznanje Kosova ne može da garantuje retroaktivnu zakonitost, nego i ključni argument da se bez prava ne može izgraditi ništa što je trajno u međunarodnoj zajednici. Na taj način, ukazano je na to da pitanje statusa Kosova čak nije samo pitanje međunarodnog prava u celini nego i trajnosti i stabilnosti međunarodne zajednice.

Malkom Šo u tom smislu je podsetio na sudu da je međunarodna zajednica do sada bila dosledna u primeni principa teritorijalnog integriteta i suvereniteta država, i to ne samo na države nego i njihove entitete, navodeći kao primer slučaj BiH na kojem je insistirala na njenoj teritorijalnoj celovitosti. Šo je ukazao na to da zbog prisustva hiljada vojnika međunarodne zajednice i uprave UN Kosovo niti ima efektivnu vladu, niti sposobnost da uspostavlja spoljne odnose, te da ne zadovoljava kriterijume samostalne države.

Argumenti Republike Srbije, dakle, u najbitnijim određenjima, označili su da: a) nikada do sad GS UN, SB niti međunarodne institucije nisu prihvatili secesiju dela teritorije neke države; b) da deklaracija o nezavisnosti stoji u suprotnosti sa Rezolucijom 1244; v) da su dovedeni u pitanje sami temelji međunarodnog prava; g) da etnički motivisane secesije mogu prouzrokovati nestabilnost i podstaći separatizam širom sveta; d) da se istorijski argument identiteta takođe nalazi na strani Srbije; đ) da se dovodi u pitanje stabilnost međunarodne zajednice; e) da je samo SB UN nadležan za konačno rešenje statusa; ž) da su osnovna prava srpskom i nealbanskog stanovništva na Kosovu i Metohiji danas ugrožena; z) da Kosovo ne zadovoljava kriterijume samostalne države.

Argumentacija autora jednostrano usvojene Deklaracije o nezavisnosti – uloga istorijskog revizionizma i pretnje nasiljem

Druga strana u sporu, tj. autori Deklaracije o nezavisnosti (a ne „Vlada Kosova“ kao što je 1. decembra izvestio medij B92), za šefa delegacije imenovala je Skendera Hisenija, ali je glavne „argumente“ izneo Majkl Vud. Vud je istakao da deklaracija nije bila „iznenadna“ niti „nasilna“, te da je proglašenje nezavisnosti bilo „prirodan sled“ događaja nakon dugogodišnje represije i zločina koje su počinile srpske vlasti.

Vud je takođe izneo krajnje kreativno tumačenje i sažetak regionalne istorije, uz tvrdnju da ugrožavanje prava Albanaca seže daleko u prošlost kada su „Srbi oteli Kosovo otomanskoj imperiji, pridružili ga Srbiji i počeli ugrožavanje albanskog stanovništva“.

Ovome svakako treba dodati i ključni „argument“ Skendera Hisenija da je n nezavisnost „nepovratna“, te da bi dovođenje u pitanje „činjenice nezavisnosti“ ozbiljno ugrozilo bezbednost u regionu.

Član delegacije autora deklaracije o nezavisnosti Šon Marfi negirao je pred sudom da je jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova bilo u suprotnosti sa Rezolucijom 1244 SB UN. Predstavnici Srbije, rekao je, propustili su da ukažu na to gde to u rezoluciji piše. Članovi delegacije u sličnom duhu su ponovili da nezavisnost Kosova ne može biti presedan za druge regione u svetu zato što je i po Ahtisarijevom zaključku „Kosovo jedinstven slučaj i zahteva jedinstveno rešenje“.

Argumentacija autora deklaracije, dakle, može se rezimirati na sledeći način: a) nezavisnost je „nepovratna“ i to je „politička činjenica“; b) Ahtisari kao autoritet; v) deklaracija je bila „prirodan sled događaja“; g) deklaracija nije bila u suprotnosti i zabranjena Rezolucijom 1244; d) Kosovo neće biti presedan za druge regione jer je „jedinstven slučaj“.

Problem sa ovom vrstom i tipom argumentacije je da, uglavnom, nema baš nikakve veze sa pravom – a čak i sa politikom ima manje veze nego što joj se čini. Recimo, za pravo – a jednim delom i za politiku – sasvim je nevažno da li je nešto bilo prirodno ili neprirodno. Kategorija „prirodnog“, pa onda i „prirodnog sleda događaja“ zaista ne znači ništa u međunarodnom pravu, a uglavnom ni u međunarodnoj zajednici i svetskoj politici u celini. Štaviše, poznata je u mnogo čemu i dihotomija i opozicija između „prirodnog“ i „pravnog“, baš kao što je, sa druge strane, sasvim jasno da to što u Rezoluciji 1244 nigde izričito ne piše da je secesija zabranjena – nikako ne može da znači da je dozvoljena. Ako usvojimo stav da je „sve što nije izričito zabranjeno, dozvoljeno“,ili stav da „prirodan sled događaja“ predstavlja nit vodilju za politiku i pravo, onda je sigurno jedino to da smo na dobrom putu ka punoj anarhiji u svetu. Ne manje važno, u politici nema nepovratnih činjenica, u istom smislu u kojem su „političke činjenice“ mnoge i raznovrsne, a često i promenljivog karaktera. Najzad, autoritet Martija Ahtisarija ovde je pretpostavljen autoritetu SB UN, a „jedinstvenost slučaja“ suprotstavljena političkoj činjenici mnogobrojnih separatističkih pokreta širom sveta koji pažljivo prate ovaj proces.

Svetske razmere pro et contra

Argumentacija zemalja koje su nastupile u prilog samoproklamovanoj nezavisnosti južne srpske pokrajine uglavnom se bazirala na tvrdnji da je: a) Kosovo imalo pravo na samoopredeljenje zbog kršenja ljudskih prava i b) da u Rezoluciji 1244 nema ničeg specifičnog što bi sprečilo secesiju. Tako su predstavnici Albanije, Nemačke i Saudijske Arabije (poslednji u pet minuta izlaganja) celokupnu „odbranu“ zasnovali na ovim „argumentima“, kao nešto kasnije i Holandija, doduše uz „dopunski“ dodatak da su snage SRJ i Srbije „proterale više od 700.000 Albanaca sa Kosova“.

Norveška i Jordan naglasile su da međunarodno pravo „izričito ne zabranjuje takve deklaracije“, tj. kako je istaknuto od predstavnika Norveške, „međunarodno javno pravo ne reguliše jednostranu deklaraciju o nezavisnosti koja je politička činjenica“. To ne znači ni prihvatanje, ni odobravanje, ni uskraćivanje, ni ohrabrivanje secesije. Nastupanje Norveške je zanimljivo i utoliko što je izričito rečeno da princip zaštite teritorijalnog integriteta „ne obavezuje entitete unutar država.“ U slučaju Jordana, stvaranje države Kosovo „nije akt secesije nego stvaranje države na teritoriji koja od raspada SFRJ nije bila ni pod čijim suverenitetom“.

Danska je otišla malo dalje u tvrdnji da je Rezolucija 1244 potvrđivala „pravo Kosova na samoopredeljenje“ i da je slučaj Kosova „jedinstven“, i zato neće poslužiti kao presedan koji bi vodio ka nestabilnosti u međunarodnim odnosima. Finska je u nastupu pred sudom, sem već mnogo puta ponovljene teze da je reč o političkom aktu zasnovanom na događajima iz prošlosti, takođe iznela ideju da se međunarodno pravo „ne bavi“ proglašavanjem nezavisnosti.

Pomenimo i predstavnike Austrije, koji su u obraćanju sudu u Hagu, pored ideje da „u međunarodnom pravu ne postoje pravila koja zabranjuju deklaraciju o nezavisnosti ili otcepljenju“, dodali da su „deklaraciju usvojili izabrani predstavnici koji su izrazili volju naroda Kosova, a međunarodno pravo to ne zabranjuje.“

Slučaj Francuske, međutim, verovatno je, sa gledišta međunarodne politike i prava (a i političke psihologije) ipak, najzanimljiviji. Francuska je, pred kraj rasprave, pozvala MSP da se ne izjasni o legalnosti secesije, istovremeno tvrdeći da ta deklaracija nije prekršila međunarodno pravo. Ocenjujući da bi odgovor na pitanje o legalnosti kosovske deklaracije bio „lišen bio kakvog praktičnog učinka“ jer je „nezavisnost Kosova realnost“, Francuska je pozvala najviši sud UN da odbije da se izjasni. „Secesija nije u suprotnosti sa međunarodnim pravom i sud bi zato trebalo da odbije da zauzme stav“. Francuska je takođe naglasila da je pitanje zakonitosti deklaracije „veštački nametnuto GS UN“ koja „ni na koji način ne može delovati“, zaključujući da su „bitni organi“ UN poput SB i generalnog sekretara „zauzeli neutralan stav“ o deklaraciji, navodeći da je to dodatni razlog za odbijanje suda da se izjasni.

Sa druge strane, argumentacija u prilog Srbije bila je raznovrsnija i ubedljivija, upravo u onom smislu u kojem je nemačka štampa izveštavala da se „nezavisnost Kosova nalazi pred sudom“ i da Srbija i oni koji je podržavaju imaju dobre međunarodnopravne argumente. Predstavnik Rumunije rekao je da u trenutku proglašenja nezavisnosti Beograd na Kosovu nije kršio prava stanovništva, da je Srbija u 2008. bila potpuno drugačija država u odnosu na 1999. godinu i da odluka o proglašenju nezavisnosti ne može biti zasnovana na okolnostima od pre 10 godina. Takođe, u trenutku secesije Kosova, SFRJ nije postojala već 16 godina. Raspad SFRJ je okončan 1992. godine a Kosovo je od tada bilo sastavni deo Srbije i nije bilo entitet sa pravom na samoopredeljenje koje bi opravdalo secesiju.

Kina je naglasila da je deklaracija bila protivna međunarodnom pravu i Rezoluciji 1244: „Kosovo je posle raspada SFRJ bilo deo SRJ, tj. Srbije. Sastavni delovi suverenih država, po međunarodnom pravu, nemaju pravo na jednostranu secesiju … a princip zaštite teritorijalnog integriteta je kamen temeljac međunarodnog pravnog poretka.“

Kina je odbacila tumačenja po kojim je odredba rezolucije bila „neobavezujuća“ podvlačeći da je upravo vlada u Pekingu, kao stalni član SB, insistirala da garancija teritorijalnog integriteta SRJ posle „nezakonitog“ vojnog napada NATO bude uvrštena u dokument. „Zato Kina i nije blokirala usvajanje Rezolucije 1244.“ Po Rezoluciji 1244 budući status Kosova trebalo je da bude utvrđen kroz sporazum obe strane u političkom procesu ali je bilo kakvo rešenje „moralo poštovati teritorijalni integritet“ SRJ, tj. Srbije. Odbacujući ideju da je pregovarački proces bio „iscrpljen“, Kina je podvukla da je to mogao utvrditi samo SB UN, na kojem je bilo da odluči o daljim merama.

Pravna savetnica MIP-a u Pekingu takođe je istakla da pravo na samoopredeljenje uživaju samo narodi ili teritorije kolonija ili područja pod stranom okupacijom, kao i da se nezavisnost Kosova ne može razumeti kao „svršen čin“ zato što su je priznale 63 države.

Kipar je naglasio da nacionalne manjine, kao što su kosovski Albanci, nemaju pravo na samoopredeljenje, i da priznavanje nezavisnosti otvara mogućnost manipulacije u situacijama gde separatistički pokreti nastoje da se otcepe od matične države. Međunarodno pravo nije neutralno u odnosu na secesiju. To se naročito odnosi na situacije gde se secesija ostvaruje upotrebom sile.

Bolivija i Brazil ukazali su na kršenje međunarodnog prava, tj. da narod Kosova nije imao pravo na samoopredeljenje i secesiju jer po međunarodnim propisima to pravo uživaju isključivo bivše kolonije i entiteti koji su bili pod stranom okupacijom. „Kosovo nije bilo kolonija, niti je bilo pod stranom okupacijom“, istakao je ambasador Bolivije Sarmijento. Sarmijento, kao i ambasador Brazila, upozorili su na to da „nelegalna“ jednostrana deklaracija o nezavisnosti može imati dalekosežne posledice za međunarodne odnose.

Španija je istakla da je proglašenje nezavisnosti u suprotnosti sa međunarodnim pravom jer je time prekršena Rezolucija 1244 i narušen princip teritorijalnog integriteta i suvereniteta Srbije koji je uklesan u 1244 SB UN. „Usvajajući 1244 SB UN nije glasao za nezavisnost Kosova“, rezolucija je donela „mudru ravnotežu između interesa obe strane“ i pravo Albanaca da se samoopredele kroz organe samouprave i autonomije. Budući status morao je biti sporazum obe strane, Španija smatra da je 1244 još na snazi sve dok SB ne donese drugačiju odluku. „Može se zaključiti da se, u odsustvu odluke SB UN, pregovori o Kosovu moraju nastaviti“. Jednostrani akt jedne strane ne može biti „sporazum“ koji je predvidela 1244, „o rešenju se moraju dogovoriti obe strane i mora ga podržati SB UN“.

Hrvatska, još jednom

Nastup Hrvatske u Hagu, sada već skoro „tradicionalno“ i po običaju, bio je presedan u svakom smislu. Naravno, ne samo zato što Hrvatska jedina nije predala pismeni podnesak a pojavila se da uzme usmeno učešće u raspravi, što nije praksa, niti stoga što je Hrvatska otvorila novi neprijateljski front sa Srbijom. Nastup Hrvatske jedinstven je i po tome što je pokušao da objedini sve (ne)zamislive argumente u prilog kosovskoj nezavisnosti, pridodajući mu sopstveni „izum“. Sve ovo bi se, cinično, moglo sagledati i kao „priprema“ i „uvežbavanje“ za direktnu konfrontaciju sa Srbijom sledeće godine na istom mestu, za navodni genocid.

Dogodilo se, naime, ono što je Srbija i pretpostavljala, da su predstavnici Hrvatske pokušali da kažu da je Kosovo u okviru SFRJ imalo status republike, čime je na eksplicitan način otvoreno pitanje statusa Vojvodine.

Insistiranje na ustavnom pravu na otcepljenje AP bivše SFRJ, nesumnjivo je akt neprijateljstva velikih razmera. Teško da bi se moglo reći da je pominjanje AP slučajno, s obzirom na to da Hrvati vrlo dobro znaju da su u toku političke netrpeljivosti oko usvajanja Statuta Vojvodine, i da je to trenutno bolna tačka u Srbiji. Zastupnica Hrvatske rekla je da je Kosovo bilo konstitutivni deo SFRJ i da je kao AP, imalo pravo na samoopredeljenje, tj. proglašenje nezavisnosti,pozivajući se na Ustav iz 1974. i njegovo „brutalno“ ukidanje 1989. Takođe, Hrvatska je naglasila da pravno utemeljenje nezavisnosti proističe iz neuspeha pregovora, kao i sistematske represije i kršenja ljudskih prava, kao i da je postojanje Kosova kao države „međunarodna činjenica“.

SAD i Ruska Federacija o pravu i moći

„SAD poziva međunarodni sud pravde da Deklaraciju o nezavisnosti Kosova ostavi netaknutu kao izraz volje kosovskog naroda, bilo odbijajući da se izjasni o njenoj legalnosti, bilo utvrđujući da međunarodno pravo ne zabranjuje deklaracije o nezavisnosti“, rekao je američki zastupnik. Američki predstavnik, slično kao francuski, apelovao je na sud da se ne bavi širim pitanjem samoopredeljanja u međunarodnom pravu ili da, u suprotnom, Kosovo posmatra kao „poseban“ slučaj. Međunarodno pravo „ne reguliše“ deklaraciju o nezavisnosti, a Rezolucija 1244 je „anticipirala, iako nije unapred odredila“ nezavisnost Kosova kao ishod. „Nema nikakve protivrečnosti između u miru proglašene deklaracije o nezavisnosti i međunarodnog prava“. Kao „dokaz“, američki predstavnik je naveo da je 9 od 15 članica SB UN koje su izglasale Rezoluciju 1244 kasnije priznalo Kosovo. Američki predstavnik nije propustio da ponovi ideju da se principa teritorijalnog integriteta moraju po međunarodnom pravu pridržavati samo države a ne i unutrašnji entiteti,kao ni da dodatno osnaži holandski „argument“, pozivanjem na presudu Haškog tribunala u slučaju Milutinović (?!) i proširenim spiskom da je 1999. „ubijeno 10.000 a proterano oko milion Albanaca“.

Ruska Federacija naglasila je da je još uvek na snazi Rezolucija 1244. Opšte međunarodno pravo „sprečava Kosovo da proglasi nezavisnost“ jer narod Kosova ne uživa pravo na samoopredeljenje. Rezolucija 1244 još važi i svi su dužni da je se pridržavaju, kao i garancije teritorijalnog integriteta i suvereniteta Srbije koju sadrži. Rusija je takođe istakla da 1244 nije mogla biti „preinačena odlukom“ izaslanika Martija Ahtisarija da okonča pregovore i preporuči nezavisnost kao „jedino rešenje“. Privremeni međunarodni režim na Kosovu mogao je da okonča samo SB UN. Negirajući tvrdnje zemalja koje podržavaju ideju da međunarodno pravo „ne reguliše“ deklaracije o nezavisnosti, predstavnik Ruske Federacije Gevorgijan je podsetio da je SB UN proglasio nelegalnim nezavisnost Severnog Kipra i Rodezije, zato što je secesija zabranjena „van konteksta kolonija“. „Često čujemo da međunarodno pravo nije pravo, da se ne odnosi na izuzetke i da je moć pravo. Ovaj slučaj je prilika da pokažemo da međunarodno pravo važi.“

Međunarodni stručnjaci o Kosovu i Međunarodnom sudu pravde

Holandski stručnjak za međunarodno pravo Andre de Hog istakao je da bi odluka Međunarodnog suda pravde u Hagu da deklaracija o nezavisnosti nije u skladu sa međunarodnim pravom primorala Prištinu da pregovara o novom rešenju sa Beogradom, dok bi u suprotnom došlo do ubrzanog priznavanja i od strane drugih zemalja. U sličnom duhu Mark Veler sa Univerziteta u Kembridžu, prema pisanju londonskog Ekonomista, naglasio je da je bi sud „napravio ogroman presedan“ ako bi zaključio da su kosovski Albanci imali pravo.

Istaknuti međunarodni stručnjak, profesor ustavnog prava i osnivač Instituta za federalizam Tomas Flajner nedavno je podsetio da je Rezolucija 1244 jedini akt ikad donet kojim se zabranjuje secesija. Jedinstvenost kosovskog slučaja, prema Flajneru, ležu upravo u tome što je Rezolucija 1244 jedini akt kojim se zabranjuje secesija dela teritorije jedne zemlje, čime se garantuje teritorijalni integritet tadašnje SRJ. Flajner smatra da ukoliko bi Međunarodni sud pravde doneo mišljenje u prilog nezavisnosti, to bi dovelo do uništenja međunarodnog prava, jer nikad u međunarodnoj zajednici do sada nije postojao slučaj da se jednom narodu prizna pravo na samoopredeljenje. Kurdi su se pozivali na to pravo, ali ni do danas međunarodna zajednica nije im dala pravo na samoopredeljenje, tj. nije im dala državu. Stav da je Kosovo država jer ima teritoriju, vlast i narod „potpuno ignoriše realnost u svetu“. Najzad, prema Flajnerovom mišljenju, nema nikakvog razloga da se situacija na Kosovu sagledava kao drugačija od one u Sudanu, u Kašmiru ili sa Kurdima koji imaju teritoriju, narod, i vlast? To bi značilo da bi svako ko se bori oružjem i kontroliše teritoriju mogao da dobije državu. To bi bio kraj sveta. U pitanju je čitav međunarodni pravni poredak. Mišljenje za nezavisnost dovelo bi do haosa, anarhije i uništenja međunarodnog prava.

U članku „World Will Follow Kosovo’s Day in Court“ Tim DŽuda je naglasio da, iako je mišljenje suda možda neobavezujuće mišljenje, ono je mišljenje koje će svakako imati veliki uticaj, pogotovo na zemlje sa sličnim problemima. DŽuda je podsetio čak i na to da kosovska „nonšalantnost“ u odnošenju spram suda, i uverenje da nema mnogo veze kakvo će biti mišljenje suda jeste nešto što ih može mnogo koštati. Navodeći slučaj Zapadne Sahare – od 44 zemlje koje su prvobitno priznale Zapadnu Saharu 22 su tokom godina povukle svoje priznanje – DŽuda zaključuje da su međunarodni odnosi promenljivog karaktera (jer postoje „shifting sands of international relations“), i da će se, u slučaju mišljenja u korist Kosova od Tibeta do Katalonije koristiti isti argumenti.

Prema novim pregovorima

Srpski zvaničnici naglasili su da bi početna pozicija u pregovorima bila ona koju smo imali kada su pregovori prekinuti 2007. Takođe su ukazali na fleksibilnost u pristupu i značaj kompromisnog rešenja, koje jedino može omogućiti dugotrajnu stabilnost Balkana.

Stav Međunarodnog suda pravde u Hagu ne obavezuje ali ima veliki politički i moralni autoritet i težinu. Ono što je prednost za koju se opredelila Srbija je njegova plauzibilnost, tj. za razliku od opcije podnošenja tužbi protiv država koje su priznale Kosovo kao nezavisnu državu (što bi značilo da sud treba da odluči da li je nečije priznanje u redu ili nije), ovde je pitanje koje je postavljeno sudu mnogo direktnije: „Da li je samoproglašena nezavisnost privremenih institucija na Kosovu u skladu sa međunarodnim pravom?“. Da li je realno očekivati nove pregovore ukoliko mišljenje suda bude u korist Srbije?

Predsednik suda Hisaši Ovada ocenio je da je „normalno“ da odluku suda „prihvati“ Generalna skupština UN, koja je i zatražila mišljenje. Da li će Generalna skupština zatim po tom mišljenju i postupiti, zavisi od nje, ali to bi bilo sasvim logično. Ovo su neki od razloga za optimizam srpskih zvaničnika da će nakon mišljenja zaista biti otvorena mogućnost za pregovore. Ukoliko sud pored povrede međunarodnog prava uzme u obzir i opasnost koju presedan etnički motivisane secesije ima po međunarodni poredak i svetsku bezbednost, i činjenicu da bi u protivnom zbilja moglo doći do dramatične političke krize svuda u svetu sa nesagledivim ishodima, mišljenje u prilog Srbije moguće je, čak i verovatno. Ukoliko se potvrdi da je ne samo dve trećine sveta i istorijska pravda nego i međunarodno pravo na strani Srbije, put prema pregovorima biće otvoren. Razume se, od odlučujuće važnosti biće „dan posle“. To će biti borba za interpretaciju savetodavnog mišljenja, koje će, čak i ako bude skoro sasvim jasno, sadržati mogućnost proizvoljnog tumačenja. To će zbilja, kao što je skoro rečeno, biti borba koju ne smemo izgubiti.

Prema srpskom jedinstvu (možda jednog dana?)

Ukoliko se zbilja ispostavi, što nije nemoguće, da je u ipak nedozvoljeno u 21. veku rasparčavati miroljubivu demokratsku članicu UN, ukoliko Međunarodni sud pravde stane u odbranu osnovnih principa prava, onda će biti vrlo važno da borbu interpretacije i za nove pregovore ne izgubimo mi sami. Za to je potrebno da budemo jedinstveni i istrajni, za to je potrebno toliko nedostajuće jedinstvo svih državnih organa, svih građana, svih politički stranaka i nevladinih organizacija i celog srpskog naroda.

Danas svedočimo da za srpsku borbu pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu ima vrlo malo podrške u javnosti, a kamoli neophodnog jedinstva. Da li je ovo možda najveća srpska borba, uz koju mnogi neće da stanu i neće stati? Možda će biti i najveća srpska pobeda. Da li je moguće da će to biti srpska pobeda kojoj se skoro niko neće obradovati? Ako je tako, onda smo već izgubili.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner