Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Istina nabijena na kolac
Kosovo i Metohija

Istina nabijena na kolac

PDF Štampa El. pošta
Vladislav B. Sotirović   
sreda, 04. novembar 2009.

O Kosmetu se pisalo mnogo, a naročito nakon separatističkih pokušaja kosovometohijskih Albanaca da odvoje ovu južnu srpsku oblast od Srbije i uključe je u Veliku Albaniju proleća 1981. g., a pisaće se još više nakon kaubojske privremene otimačine Kosmeta 17. februara 2008. g. Od tog proleća te 1981. g. progon ne-Albanaca sa svojih ognjišta se drastično intenzivirao, a od ovog terora albanskih šovinista nisu bila pošteđena ni crkvena lica koja sve do današnjih dana stoički izdržavaju albanski teror. Mnogi Srbi su i pre, a naročito nakon „Kosovskog proleća“ 1981. bili prinuđeni da se isele iz svojih domova napuštajući ih u bežaniji tako da ni prag svoje kuće nisu stigli da poljube kao što je to bio vekovni običaj prilikom iseljavanja. Međutim, koliko je autoru ovog teksta poznato, do sada nije urađen jedan sistematski i sveobuhvatni hronološki registar albanskih zločina na Kosmetu, pa je ovaj kratak tekst pokušaj doprinosa popunjavanju praznina u našem znanju o stradanjima kosmetskih Srba (ovom prilikom od 1981. do 1987. g.) a može ga upotrebiti i tzv. „Međunarodni sud pravde“ u Hagu koji prvi put u istoriji treba da presudi da li je samoproglašenje neke provincije za nezavisnu državu od matice legalan i legitiman čin. Ovom prilikom bismo Sudu, ili pak Vladi Republike Srbije koja je i podnela zahtev za razrešenje spora i samim tim i preuzela obavezu da podnosi i sva relevantna dokumenta i činjenice kojima raspolaže kako bi se spor pravično priveo kraju, želeli da skrenemo pažnju na jedan vremenski segment iz povesnice kosmetskog čvora.

Svima koji se čak i iz hobija bave istoriografijom, odnosno amaterski čitaju balkansku povesnicu, poznato je da su Srbi starosedelački narod na Kosovu i Metohiji, što potvrđuju srednjovekovni popisi stanovništva, a jedan od najrelevantnijih je otomanski „defter“ („poreska knjiga“) iz 1455. godine, tj. iz godine pada Novog Brda i otomanskog zauzimanja Kosmeta. Defter jasno kazuje (lingvističkom analizom ličnih imena i prezimena poreskih obveznika, što je uradio npr. Pavle Ivić) da je na čitavoj feudalnoj oblasti Vuka Brankovića (što je oko dve trećine današnjeg Kosova i Metohije) bilo samo oko 2% albanskog življa i to uglavnom koncentrisanog u oblasti oko Đakovice. Svako ko se iole bavio toponomastikom Kosova i Metohije zna da su skoro svi toponimi u ovoj oblasti slovenskog, tj. srpskog porekla, i da Albanci čak i nemaju ni svoj jezičko-nacionalni naziv za KiM, a odrednicu „Metohija“ (od grčkog „metoh“ – crkveno zemljište) smišljeno odbacuju jer se ona vezuje isključivo za pravoslavnu crkvu (u kosmetskom slučaju za srpsku). Danas, deset godina nakon „Milosrdnog anđela“, kad na Kosmetu živi po proceni 97% Albanaca, postavlja se krucijalno pitanje: kako su Albanci od 2% u 1455. g. uspeli da doguraju do 97% u 2009? Sa povesne tačke gledišta postoje dva dovoljna odgovora na postavljeno pitanje kojim su se albanski ekstremisti služili:

· sistematskim i sveobuhvatnim terorom nad nealbanskim narodima na Kosmetu; i

· plansko-političkim prirodnim priraštajem.

Ovde bismo se zadržali, usled nedostatka prostora, samo na prvom od gore pomenuta dva aspekta albanizacije Kosmeta (u formi fizičkog nasilja) i to samo na jednom vremenskom segmentu od godine 1981. pa do 1987. Naime, iako je povesti znano da albanski zulumi nad  ne-Albancima počinju odmah nakon njihovog preseljenja iz severnih delova (Gegi) ekonomski zaostale Albanije nakon 1689. godine – prvo na poluopustele oblasti plodne metohijske kotline a nakon toga i Kosova – ovom prilikom ćemo se zadržati samo na periodu nakon pokušaja prolećne secesije Kosmeta 1981. g. pa do posete Slobodana Miloševića Kosovu Polju aprila 1987, navodeći isključivo najupečatljivije konkretne primere albanskog terora.

Kao prvi teroristički zločin albanskih ekstremista nad lokalnim Srbima još u toku secesionističkih demonstracija iz 1981. g. javlja se podlo umorstvo jednog srpskog mladića 2. aprila, prilikom povratka albanske mase sa mitinga u Prištini za Veliku Albaniju (na kome je inače jedna od glavnih izvikivanih parola bila: „Ovo je Albanija!“). Ubistvo se desilo na izlazu iz Vučitrna. Međutim, iako su službe državne bezbednosti postbrozovske Jugoslavije imale sve relevantne podatke o tome šta se tačno dogodilo, ovaj slučaj se faktički držao kao strogo poverljiva državna tajna i nije ugledao svetlost dana sve do 1988.

Nakon ovog „Vučitrnskog slučaja“ iz 1981. na red dolazi likvidacija Danila Milinčića pred njegovom kućom u selu Samodreži, 2. juna 1982. Tom prilikom su četvorica Albanaca uz psovke i šeretluk držala bespomoćnog Danila, dok mu je jedan albanski emigrant sasuo čitav okvir municije iz pištolja pravo u srce. Sve se to događalo naočigled Danilove matere koja je bezuspešno pokušavala da zaštiti nevinog sina. U tom trenutku albanski egzekutori su namerno ostavili Danilovu majku u životu da bi nesrećna žena što više patila, što se može poistovetiti sa ustaškom praksom iz Jasenovca, kada su egzekutori vršili masovna silovanja i klanja srpske dece pred očima njihovih majki i očeva. Nažalost, nije ništa neobično da je kasnije i ostatak Danilove porodice nastradao, što je samo jedna od tipičnih karakteristika sudbine srpskog naroda na Kosmetu ali i šire.[1]

Sledeće prijavljeno podmuklo zlodelo albanskih ekstremista je ubistvo oca srpske porodice Šarića u selu Meće kod Đakovice pred njegovom kućom 3. jula 1983. g. Za ovaj slučaj se tačno zna da ga je izvršila jedna cela albanska familija. Da na ovim prostorima u etničkom smislu nema mesta ni za koga drugoga već samo za Albance, potvrđuje i dalja sudbina srpske porodice Šarića čija je imovina ubrzo opljačkana (jer se nisu odmah iselili nakon ubistva glave porodice), a ostatak porodice se besomučno proganja do konačne bežanije sa Metohije. 

Te 1983. jednog drugog srpskog mladića, Miloša Košutića, iz sela Sazlije kod Uroševca (alb. Ferizaj), pretuklo je šest Albanaca, i to lopatama. Košutić je od dobijenih batina nakon nekoliko dana preminuo.

Na ovako kratkom prostoru je nemoguće pobrojati sva mnogobrojna silovanja srpskih žena, monahinja, starica pa čak i devojčica, ali ćemo navesti ona najkarakterističnija za navedeni period obrade u ovom tekstu:

· Godine 1983. silovana je devetogodišnja srpska devojčica u selu Žitinje kod Vitine. Štampa je objavila i fotografiju ove devojčice u rukama očevim koji ju je pronašao u kukuruzu;

· Iste 1983. g. silovana je i sedamdesetdvogodišnja starica monahinja Ana u manastiru Gorioču kod Istoka;

· Godine 1984. u avgustu silovana je dvanaestogodišnja devojčica u Ljubeniću kod Peći;

· Nakon toga su 1984. g. silovane starije žene (54 g.) u Belom Polju kod Peći, kao i posetiteljke manastira Svete trojice kod Mušutišta;

· U godini 1984. je zabeležen i slučaj silovanja jedne starije žene (57. g.) u Starom Selu kod Uroševca;

· Godine 1986. je silovana Beograđanka N. K. (inače majka jednog deteta) i to od nekoliko Albanaca u Kosovskoj Mitrovici u julu mesecu.

Albanski terorizam, ipak, nije se zadržao samo na teritoriji Kosova i Metohije jer su albanski ekstremisti godine 1986. u Novom Sadu kod Vitine teško ranili jednog srpskog mladića koji je jedva preživeo ovaj atentat. 

Ipak, najžalosnija ali i najkarakterističnija epizoda u stradanju kosmetskih Srba odlokalnih Albanaca u devetoj deceniji prošloga stoleća je sigurno (čak i u svetskoj povesnici) besprimerni „Slučaj Martinović“ iz godine 1985. Naime, Srbina Đorđa Martinovića iz Gnjilana su trojica „maskiranih“ napadača uhvatili na njegovoj njivi 1. maja 1985. i nabili ga na bocu i tako ugurali bocu u debelo crevo! Bitno je ovom prilikom da se istakne da su zvanične nadležne vlasti iz Gnjilana u svom prvom izveštaju navele da je nad Martinovićem izvršen „gnusni zločin nasilja“. Ovaj civilni izveštaj su potvrdile i prve lekarske analize nekoliko specijalističkih komisija lekara. Međutim, ono što se događa nakon toga može da posluži kao „korpus delikti“ antisrpske politike brozovske i postbrozovske Jugoslavije – na scenu stupa politička mašinerija viših i najviših političkih državnih vlasti kojoj je osnovni cilj bio da povrati vernost u poljuljano „bratstvo i jedinstvo“ kao osnovne tekovine revolucionarne borbe (preko srpske grbače i vratova) naših šest naroda i mnogobrojnih narodnosti (ali svi sa istim pravima ma koliki im broj bio i ma šta su u skorijoj povesnici radili onima drugima).

Drugim rečima, ponovo lažni Boro i Ramiz stupaju na političko-ideološku scenu da zabašure ono što se zabašuriti ne može. Ova mašinerija „bratstva i jedinstva“ ubrzo je uspela da plasira drugo, ali zvanično i „politički korektno“, priopćenje za javnost i tisak da se ovde u suštini radilo o „samopovređivanju“ Srbina Martinovića koji je, dakle, samoinicijativno (i verovatno sa totalnim sadomazohističkim užitkom) gurao i do polovine debelog creva dogurao bocu. Čak je ova nova „bratstvo-jedinstvenička“ verzija „Slučaja Martinović-boca“ dobila i zvaničnu potvrdu zasnovanu na „izjavi“ samog Martinovića, kao i na novim „lekarskim“ nalazima.

Naravno, ovakvi šarlatanski policijsko-politički izveštaji i priopćenja nisu mogli glatko da prođu, bar kod dela malobrojne (nepotkupljene) srpske inteligencije, pa se odmah javilo i nekoliko protestvujućih srpskih intelektualaca i novinara koji bi se mogli danas naći na udaru istrage postpetooktobarske Srbije za saradnju sa Haškim tribunalom pod optužbom da su tada svojim napisima i izjavama širili ratno-huškačku politiku Beograda na Kosmetu, a posebno obraćanjem domaćoj i svetskoj javnosti protestom pod naslovom „Istina nabijena na kolac“. U svakom slučaju, ovaj „Slučaj Martinović-boca“ je najbolji pokazatelj u kojoj meri je stradanje Srba na svojoj sopstvenoj zemlji moralno diskreditovano i faktografski izopačeno kako u Brozovoj „bratstveno-jedinstveničkoj“ Jugoslaviji, tako i u delu svetske (zapadne) javnosti.

Na opšte zaprepašćenje Srba širom Jugoslavije (ali ne i drugih) u svakovrsnim nasiljima nad kosovskometohijskim Srbima vrlo često su učestvovali (i pre i nakon Miloševićeve posete Kosovu Polju aprila 1987. g.) i Albanci zaposleni u državnim organima (dakle finansirani iz državnog budžeta u koji je proporcionalno najviše sredstava uplaćivano iz centralne Srbije), a najviše iz službe državne bezbednosti na Kosmetu. Tako je npr. jedan albanski milicajac pokušao da siluje igumaniju manastira Gračanice Tatijanu na praznik Velike Gospojine 28. avgusta 1988.     

Na kraju da iznesemo i neke zaključke i zapažanja a na osnovu zvaničnih komunističkih državnih organa (dakle, radi se o minimiziranju problema, podataka i čitave situacije) za gore obrađeni period od 1981. do 1987:

· Po popisu stanovništva iz 1981. g. na Kosmetu je živeo ukupno 1.584.441 stanovnik. Od toga je Albanaca bilo 1.226.736, Srba 209.498 a „Crnogoraca“ 27.028. Međutim, mora se podvući da se ovde radi o zvaničnim popisnim podacima koji što se tiče broja Albanaca na Kosmetu nisu relevantni s obzirom na to da su Albanci bojkotovali poslednja tri jugoslovenska popisa stanovništva (1971, 1981. i 1991). Po poslednjem relevantnom popisu iz 1961. Albanaca na Kosmetu je bilo 67%, tako da su sve kasnije brojke o postotku i apsolutnom broju Albanaca u ovom delu Srbije u stvari „napuhane“ i zloupotrebljavane u dnevnopolitičke svrhe i nesvrhe;

· Dok je natalitet za čitavu Jugoslaviju iznosio u proseku 0.7% na Kosmetu je ta brojka bila 2.7%;

· Broj nezaposlenih je iznosio 127.000 (dakle, radi se o potencijalnoj „revolucionarnoj masi“ koja usled nerada ima viška slobodnog vremena za revolucionisanje i zulumarenje);

· Godine 1987. broj etnički čistih naselja na Kosmetu u kojima žive isključivo Albanci iznosio je 650;

· Od 1981. g. do 28. februara 1987. g. sa Kosmeta se iselilo (najmanje) 22.307 Srba i „Crnogoraca“ (tj. nezvanično i mnogo više);

· Od 1981. g. otkriveno je osam dobro organizovanih albansko-terorističko-balističkih ilegalnih organizacija i 90 zulumćarskih grupa;

· Samo u godini 1986. ove šovinističke organizacije i grupe su izvele 382 fizička napada na ne-Albance, kao i Albance koji nisu želeli da sarađuju sa njima uključujući i oštećenje imovine Srba i Crnogoraca. Izvedeno je i 106 napada na organe javnog reda, 44 sabotaža i diverzija, podmetnuta su 53 požara a zabeleženo je i 21 skrnavljenje spomenika na srpskim grobljima.


[1] O kakvim se ekstremistima radi potvrđuje i ispovest Srbina Spasića iz sela Šipovca na Kosmetu 1998, a što je zabeleženo u britanskom dokumentarnom filmu [u trajanju od 72 minuta] „Dolina Drenice“ [“Valley of Drenica”]. Film, inače, nije do sada prikazan u postpetooktobarskoj Srbiji – čak ni u cenzurisanoj formi kao npr. po ugledu na češki film o kosmetskoj golgoti „Oteto Kosovo“. Autor ovog teksta je došao do filma [“Valley of Drenica”] radeći u Arhivu Otvorenog društva Centralnoevropskog univerziteta u Budimpešti. Na zahtev relevantnih organa Republike Srbije spreman sam da kopiju istog filma ustupim dotičnim organima kao doprinos potkrepljivanju stava Republike Srbije u Hagu da se u slučaju 28. februara 2008. g. radi o nelegalnom i nelegitimnom unapred isplaniranom činu, s obzirom da se na filmu jasno vidi da je tzv. OVK bila do zuba naoružana i potpuno uniformisana kao i svaka druga regularna armija; dakle, ne kao tipična gerila – za razliku od lokalnih kosmetskih Srba koji su svoje kuće branili od OVK u trenerkama i farmerkama – kao i da se OVK služila istom vrstom terorističkih metoda koje se navode u ovom tekstu za godine 1981-1987.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner