Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > U "Ujvideku" 1942, tri dana posle Svetog Jovana
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

U "Ujvideku" 1942, tri dana posle Svetog Jovana

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Srbulović   
sreda, 16. januar 2013.

Nekoliko dana uoči Bogojavljenja, Jelka Jovandić je usnila Svetog Jovana koji joj je rekao: „Došao sam po svoje stado“. Beleži tu rečenicu u svojoj knjizi o porodici Jovanović-Vakini, dr Vera Jovanović. Jelena – Jelka Jovandić je posle pričala da tada nije znala šta to znači.

A onda je došao 6, odnosno 19. januar 1942. Voda je u Ujvideku bila osvećena, javio se Bog u liku Oca i Sina i Svetoga duha. Kažu u raznim rečnicima simbola da voda briše istoriju, jer uvodi u novo stanje: uranjanje se može porediti sa polaganjem Hrista u grob, posle čega On vaskrsava. Verujem da su u pravu.

Sutradan, 7, odnosno 20, bio je dan proslavljanja Svetog Jovana, krstitelja, proroka i preteče. Mnoge pravoslavne i srpske porodice u Ujvideku, u tišini i strahu proslavile su svog sveca-zaštitnika, koji je samo dan ranije krstio Bezgrešnog u reci i tako je učinio svetom.

Te 1942, Sveti Jovan nije proslavljen onako radosno, veselo, pa i preterano glasno, kako je to uobičajeno. Već su bile izdate naredbe da od 21. niko ne izlazi iz kuće bez posebnog odobrenja, jer će to biti najstrože kažnjavano. Mađarske vlasti u Ujvideku su najavile raciju, policijsku akciju provere igozolvanja, pretres kuća zbog oružja i hapšenja onih čije delovanje nije u skladu sa zakonima mađarske države. Od Hortija nam ostao naziv racija umesto genocid – da se ubice ne naljute, da ne narušimo odnose i bolje sutra.

Iz šajkaških militarskih, ali i okolnih prtenih sela stizale su strašne vesti o ubijanju, o bestijalnom iživljavanju nad Srbima, pre svih, a potom i nad malobrojnijim Jevrejima.

A onda je došao 21. januar, prvi dan posle Svetog Jovana, pa 22. januar... Racija se, umesto provere dokumenata pretvorila u ubijanje Srba i Jevreja, kao i u celoj Šajkaškoj, najpre onih koji su živeli u centru – najbogatijih, kako bi se pljačkom namirilo lojalno mađarsko stanovništvo, a i ono drugih nacionalnosti koje se vodi pod „saradnici okupatora“. Krugovi smrti, započeti u centru, širili su se, kao talasi, prema udaljenijim delovima grada. Leševi pobijenih su ostavljani na ulici, veći broj još živih ljudi, uglavnom Jevreja, doveden je do Uspenskog groblja tu likvidiran i ostavljen. Zemlja je bila smrznuta i nije se moglo kopati. Pobijeni su ležali po celom gradu.

Treći dan posle Svetog Jovana, 23. januar, bio je petak, nije ni svanuo. Bilo je neverovatno hladno i celog dana je bio neki ledeni sumrak. Tadašnji Ujvidek, imao je svoj Jovanovski (ili Jovanski) kraj, koji je ime dobio po pravoslavnom groblju i kapelici posvećenoj Svetom Jovanu. Troglava Jugoslavija je srušila kapelu i kažu preselila groblje, ali je ceo kraj sa nazivom Jovanski – dočekao i doba Ujvideka. Posle Drugog svetskog rata, izgradnjom višespratnica i novom uličnom regulacijom, uklonjen, izbrisan je Jovanski kraj.

E, u Jovanovskom kraju, u tada Piroškoj, a posle Rumenačkoj, na broju 36, živela je sa svojih pet sinova udovica, samohrana majka Jelena Jelka Jovandić, tri dana posle Svetog Jovana.

Posle rata je Komisiji za utvrđivanje ratnih zločina ispričala kako su se pucnji čuli od Vašarišta još od pola osam i kako su bivali sve bliži njihovoj kući. Njen muž Đurica je umro 1927, iste godine kada se rodio peti, najmlađi sin. Bili su sirotinja koja se izdržavala od zemljoradnje. Stariji novosadski sveštenici su mi posvedočili da je Jelena pripadala Bogomoljačkom pokretu – onom koji je uobličio i koji je podržavao sveti vladika Nikolaj Žički. Tog 23. januara u pola osam ujutro, Milorad je imao 28 godina, Sava 26 (tek se neku nedelju ranije vratio iz zarobljeništva, kraljev soldat!), Paja je imao 24, Živko 20, a najmlađi Bora 15.

U kuću su banuli žandarmi. Pitali su ih koje su vere. Sava je odgovorio da su pravoslavne. „Vadrac“, rekao je žandarm, „divlji Srbin“. Razdvojili su ih: majku u jednu sobu, decu u drugu. Onda su decu izveli u dvorište, majka je pokušala da izađe, ali je mađarski vojnik sa druge strane čvrsto držao kvaku, bio je jači, nije mogla. Sinovi su je zvali: „Mama, spasite nas“! Među Srbima se u ta vremena držalo do pravila da se majka i otac oslovljavaju sa Vi. Začuo se prvi pucanj. Jelka Jovandić, u Jovanovskom kraju, trećeg dana po Svetom Jovanu se obeznanila. Shvatila je šta joj je poručio Sveti Jovan, kada je rekao „Došao sam po svoje stado“. Nema toga u arhivama, jer u nauci nema Boga. Okamenjena u bolu, Majka Božija je stajala pod krstom na Golgoti, gde je Njen Sin prinet na žrtvu, dok su se pod krstom kockali o haljine Gospodnje. Jelena – Jelka je stajala pod pet krstova na kojima je izdisalo njenih pet sinova, nemoćna za bilo šta. Posle su nas učili da je Bogorodica opijum i da Majka Jugovića nikad nije postojala. Da treba da gledamo napred, a ne nazad.

Kad je izašla u dvorište, uz komšijsku tarabu ležalo je pet sinova, razmrskanih glava. Svima je pucano u potiljak. Još su se tu vrzmali žandarmi. Molila je da i nju ubiju, nisu hteli, samo su je naterali da im da pare koje je imala u kući. Kockali se o haljine Gospodnje, tri dana posle Svetog Jovana, a u petak. Morala je da da trinkelt majstorima za obavljen posao. Onda su otišli. Ona je zapomagala, bila je u kući i u dvorištu, zvala i budila svoje sinove, grlila ih, zazivala komšije. Nikog nije bilo, ledeni sumrak, ne sviće, već se stalno smrkava, a i komšije su, uglavnom, pobijene. U neko doba, pojavio se kamion sa vojnicima. Naterali su je da uđe u kuću, a njene mrtve sinove pobacali su u kamion i otišli. Kao cepanice. Kada je izašla iz kuće, dece više nije bilo u dvorištu. Ušla je u kuću, uzela je jednu praznu kutiju i izašla napolje. Tu je pronašla delove raznetih lobanja, malo kose i deliće mozgova svojih sinova i stavila ih kutiju. Leševi sinova su odneti na novosadsku plažu Štrand, tamo gde su toga dana vršene likvidacije najvećeg broja civila – Jevreja i Srba. U koloni, deca i stari su molili da ih ubiju preko reda, jer im je hladno i ne mogu više da izdrže. Vojnici su im izlazili u susret. „Bači će polako, da ne boli“ – govorio je mađarski vojnik u Čurugu dok je testerisao živo srpsko devojče na pola. Uviđavan svet,  ni nalik Vadracima.

Gazili su po utabanom snegu, ispod koga je pesak, da bi preko dasaka, hodali po zaleđenoj vodi, desetak metara napred, do probušene rupe u ledu. Najlepša rečna plaža u Evropi - jedina plaža agonije.  Kleknuli bi, a onda bi im se metkom  u potiljak oduzimao život. Tela bi u padu, samo gurnuli pod led. Ostalo je činila reka. Polaganje u grob kao pogruženje u vodu, bio je petak, raspeće, pogruženje u grob, krštenje u svetoj vodi i promena strane: prelazak u Carstvo u kome nema zla. Sa svih mesta u gradu gde su bili leševi, donošeni su ovde i bacani u Dunav. I oni sa Uspenskog groblja. Mrtvi su bili smrznuti, vukli su ih kao kerove i bacali kao cepanice, pričala je Jelena Jovandić posle. 

Tamo gde su posle turili spomenik i gde se drže pomeni, niko nije ubijen, niko bačen pod led. Zgodno je za žive, a i kamere bolje „uvate“. Neka, nema veze, pomeni su ionako potrebniji nama, živima. Otvorili smo krug koji je Gospod sa Svetim  Jovanom zatvorio.

Posle se pričalo, a ta se priča ustalila, kako su ubijani Srbi, Jevreji i Romi. Nema Roma među žrtvama, ali su mi pričali neki ižablja (tako se na bačkom jeziku kaže kad je neko iz Žablja, srpskog ratničkog mesta koje je ime dobilo po sablji), da soldati koji su počinili razna nepočinstva nisu bili baš skroz Mađari, a nisu svi bili ni sasvim beli. Tako su mi rekli.

Niko ne pominje bele Ruse kao kolektivnu žrtvu, a oni to jesu, kroz ceo prošli vek, pa i u Raciji. Mala, 9-godišnja Tatjana Dronova, zaklana i mrtva pogružena u vodu, upisana je u žrtve, ali njeni roditelji, koji su likvidirani sa svojim detetom, nisu. Bele Ruse i Srbe je isplativo ubijati. A korisno je kad ubaciš Rome, tad se priznaje. Nauka u kojoj nema Boga.

Jelka Jovandić je, potom, sa kutijom u kojoj je bilo njenih 5 sinova, ušla u kuću i zatvorila vrata. Šta se događalo iza zauvek zatvorenih vrata, zauvek zatvorenog doma Jovandića?

Šta mislite?

Jelena Jovandić nikad nikog nije teretila za smrt svojih sinova. „Mi smo sa svima dobro živili, nikome se nismo zamerili, niti se ko nama zamerio. Svima će Gospod dati po zasluzi“, govorila je. Tako je mogao da govori samo onaj ko zna, vera nije dovoljna. Sveta znanja. Od kutije u kojoj su se nalazili delići moštiju njenih sinova, nikad se nije odvajala, tražila je da je sa tom kutijom sahrane. Da li je to učinjeno – ne znam. Deliće mozgova je sahranila tu, u dvorištu, iznad toga je, kažu, podigla mali spomenik. Nikad nije kanonizovana, čak se smatra i da nije žrtva, jer je ostala živa.  Po njenoj deci se zove parče jedne ulice u Novom Sadu, pa i to od pre 20-tak godina. Negde od 1991. Ulica braće Jovandić. Blizu je ulice gde im je bila kuća. A kad je zbrisan Jovanski kraj, zbrisana je i Rumenačka, pa je nova ulica dobila novi naziv: Ulica Salvadora Aljendea. Adresa Bogorodice: Salvadora Aljendea 36, Golgota. Pišite.

Šta je Jelena? Biće da je simbol, svedok i dokaz da ima Boga i da je život večan i da pobeđuje. I da su njena deca večno živa. Ona to zna i svedoči i dokazuje sobom. Civilizacija ove planete počiva na stradanju Nevinog Sina i nemom bolu Majke. Ovde puta 5. Nismo prepoznali. Nema veze, drugi put.

Pričao mi je prijatelj koji je 60-ih godina prošlog veka išao u srednju Mašinsku, u neposrednoj blizini Jelkinog doma, da su njih profesori često vodili u kuću Jovandića. Ona im je govorila o svojim sinovima, o potrebi da praštaju i o Bogu. Vera Jovanović je u svojoj knjizi napisala da je Jelka posadila pet jablanova u dvorištu.   

Po nju je Sveti Jovan došao 1971. Promena strane, Carstvo u kome nema zla, svi Jovandići su opet skupa, ovaj put zauvek. Nebeska Srbija. Kuća je srušena, jablanovi su posečeni, na tom mestu podignute su višespratnice, čak su i ulični pravci izmenjeni. Jovanovski kraj, kao ni Jovandići, više ne postoje. Nema nikakvih obeležja koje bi govorile o njoj, ništa. Spomeničić je sklonjen, a za sahranjene delove mozgova ne znam. Možda su ostali tu, u temeljima neke novogradnje, a možda su i odneti sa šutom kad se krčilo.

Na Almaškom groblju u Novom Sadu, na mestu gde je sahranjena sa svojim mužem, podigla je za života skromni nadgrobni spomenik. Pored njene i muževljeve, tu su i slike svih pet sinova i njihova imena. Na nadgrobniku je tekst koji mnogo kazuje. Ali, ko je tu kome pisao, ne znam. Spomenik se raspada i kad se skroz sruši i nestane, nestaće i poslednji materijalni trag o njenom postojanju. Simbol Racije, svedok i dokaz da postoji Bog, simbol i svedok da je život večan i da Dobro uvek pobeđuje, a koji nismo prepoznali kao ni mnogo puta ranije i mnogo puta kasnije. Tela sinova je odneo Dunav i neko ih je negde već sahranio. Valjda. Stari Novosađani i Sremci preko puta godinama po Raciji nisu jeli ribu.

Ostao je Štrand, samo kao najlepša rečna plaža u Evropi, mesto gde se svakog leta desetine hiljada mladih bezbrižno sunča i kupa, dok kafedžije pripremaju klopu, a sa razglasa tutnji muzika za dobro raspoloženje. Grad i privatnici uzmu dobru kintu. Od prošlog leta tu je i kamp za posetioce „Egzita“, brenda po kome smo poznati u svetu.

Dobar je Gospod, baš onako ok.