Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Šta to slavi Hrvatska

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
utorak, 04. avgust 2009.

(Iz Arhive NSPM, 8.8.2007)    

Obeležavanje godišnjice „Oluje“ kao vojno-redarstvene akcije hrvatske vojske, koja je dovela do najvećeg egzodusa srpskog naroda u savremenoj Evropi nakon Drugog svetskog rata, u Hrvatskoj je još jednom iskorišćeno za odbranu pre svega zvaničnog državnog i nacionalnog stava da je ova akcija bila legitimni vojni poduhvat kojim je Hrvatska oslobođena od okupatora i agresora. Bez obzira na to što je i u Haškom tribunalu ova akcija okarakterisana kao udruženi zločinački poduhvat koji je za posledicu imao nezabeleženo etničko čišćenje, zvanična hrvatska propaganda i najviši državni funkcioneri ne odustaju od stava o domovinskom i oslobodilačkom karakteru rata na teritoriji koju su većinski nastanjivali Srbi.

I ovom prilikom u svojim istupanjima najviši državni funkcioneri Hrvatske, predsednik Stjepan Mesić i premijer Ivo Sanader, odgovaraju na optužbe iz Srbije o karakteru akcije „Oluja“, koje su, iako veoma umerene i korektno intonirane, izazvale veliki otpor i odijum u hrvatskoj javnosti. Zato je slanje poruke Srbiji imalo za cilj da tamošnjoj javnosti još jednom ukaže na to da nemaju nameru da odustanu od dobro poznate retorike o velikosrpskoj agresiji i okupaciji. Na ovaj način oni se u isto vreme obraćaju i svojoj javnosti i verovatno otvaraju predizbornu kampanju služeći se retorikom devedesetih kada je na delu bila ogoljena antisrpska propaganda. Očigledno je da će odnos prema preostalom srpskom narodu, ratu u Hrvatskoj i ukupnim srpsko-hrvatskim odnosima biti jedna od ključnih tema u predstojećim parlamentarnim izborima.

Državni vrh Hrvatske je u izjavama povodom obeležavanja godišnjice „Oluje“ ispoljio apsolutno jedinstvo. Prema njihovim mišljenju, „Oluja“ je bila sjajno izvedena vojno-redarstvena akcija, koja je najzad, posle toliko vremena i dugotrajnih političkih sukoba, rešila sve probleme Hrvatske jer je okončala njihov najveći istorijski problem i balast i dovela do definitivnog rešenja srpskog pitanja. Nakon ove „sjajne“ vojne pobede, u Hrvatskoj je ostalo manje od tri odsto Srba, i time je ostvaren stari politički cilj najekstremnijih i najradikalnijih šovinističkih ideologa – da se konačno i za sva vremena stavi tačka na srpsko pitanje.

Franjo Tuđman, priznati otac hrvatske države i nacije, svojevremeno u izjavama nije krio da zastupa ovako zamišljen način rešavanja srpskog pitanja – kroz radikalno etničko čišćenje Hrvatske od remetilačkih Srba, koji su na svojim opancima doneli srpsku zemlju, kako je govorio tadašnji visoki funkcioner Hrvatske Demokratske Zajednice i predsednik Hrvatskog sabora Stjepan Mesić. Zato srpski zastupnik u ovom saboru Milorad Pupovac s pravom pita šta se to slavi u Hrvatskoj kada se „Oluja“ uzdiže u rang domovinske zahvalnosti i oslobođenja od agresora.

Šta zaista slavi Hrvatska? Odgovor nam mogu dati Mesić i Sanader svojim izjavama na Kninskoj tvrđavi. Sudeći po Vjesniku, osvrćući se na nedavne izjave srbijanskih čelnika o „Oluji“ kao zločinu kojem je cilj bilo proterivanje Srba, Mesić navodi: “Hrvatska je željela izlaz iz krize dogovorom, ali druga strana je nametnula rat. Bilo bi dobro da u Srbiji dožive katarzu i shvate gdje je planiran rat i odakle je vođen. Oni to moraju jasno i glasno reći ne radi nas, nego radi svojih građana. Nije dovoljno reći ’To je napravio Milošević’. On sâm nije mogao napraviti ništa. Oni koji su birali Miloševića i ratnu opciju moraju znati i da odgovaraju za posledice. Na našoj strani je bilo onih koji su činili nedozvoljene radnje, no mi ih procesuiramo. Bilo bi dobro da Pupovac i drugi kažu istinu o Srbima u hrvatskim redovima koji su dali živote za Hrvatsku, a i na referendumu o samostalnosti najveći deo Srba glasao je za samostalnost.“

Sanader se samo pridružuje Mesićevim ocenama: „Peti kolovoza Hrvatsku čini ponosnom jer je ’Olujom’ dokazala odlučnost da sama riješi svoje probleme, što svet cijeni. Očito u Beogradu još nisu shvatili da su oni počinili agresiju na Hrvatsku i držali gotovo trećinu njenog teritorija pod okupacijom skoro četiri godine. Dok Srbija ne shvati da je bila agresor, a da je Hrvatska imala pravo i dužnost braniti se, neće biti dobro. Radi same Srbije i njenih građana, moraju se suočiti sa prošlošću i shvatiti da je ’Oluja’ bila opravdana oslobodilačka operacija na koju smo ponosni. Danas slavimo pobjedu isterivanja okupatora iz zemlje. Nečasne radnje se procesuiraju i one ne mogu baciti ljagu na ’Oluju’ jer nema kolektivne krivnje, već samo individualne. Nitko osim nas neće pisati hrvatsku povijest i mijenjati povijesnu istinu. Danas smo samosvesvjesni, imamo čvrst međunarodni položaj i na pragu smo ulaska u EU i NATO. Što prije tamo uđemo, bit ćemo sigurniji u to da nitko neće mijenjati povijesnu istinu“, ističe Sanader, koga naši građanski politički krugovi veličaju kao predstavnika umerenog i reformskog krila Hrvatske demokratske zajednice.

Ni Vladimir Šeks nije propustio priliku da se oglasi, pri čemu je on još rezolutniji i određeniji. Izjave iz Srbije on je ocenio kao guranje glave u pesak i pokušaj revizije i krivotvorenja istorije zbog unutrašnjopolitičkih prilika u Srbiji. “’Oluja’je bila i ostala najsvetlija stranica domovinskog rata, oslobodilački akt slamanja terorističke prijetnje i terorističke tvorevine. ’Oluja’ je bila utemeljena i na rezolucijama UN, a srpske ratne vođe su same natjerale Srbe na egzodus iz Hrvatske. Krivotvorenje povijesti da se radilo o zločinačkom pothvatu i protjerivanju Srba s ovih područja neće ugledati svjetlo dana.“

Iz ovih izjava jasno je kako najznačajniji hrvatski državni funkcioneri zamišljaju srpsku katarzu. Najvažnije je da srpska strana prihvati kolektivnu krivicu za otpočinjanje rata u Hrvatskoj jer suočavanje sa prošlošću pretpostavlja priznanje i prihvatanje kolektivne krivice. Nažalost, ovakve stavove dele i naši dežurni borci za ljudska prava i uterivanje istine o srpskim zločinima i suočavanju sa prošlošću. Oni se pri tome nijednim saopštenjem nisu oglasili povodom najvećeg egzodusa srpskog naroda posle Drugog svetskog rata, a inače su veoma aktivni povodom drugih godišnjica. Verovatno se slažu sa stavom hrvatskih zvaničnika da su Srbi otpočeli rat u Hrvatskoj kao agresori i okupatori i da su nakon “Oluje“ dobili šta su i zaslužili, pravedan izgon i etničko čišćenje, a da su sami sebe prognali sa svojih teritorija u Hrvatskoj, prateći slepo svoje ratne vođe, dok je hrvatska vojska samo počinila zanemarljive nedozvoljene i nečasne radnje, proterujući srpsko stanovništvo.

Reč „zločin“ nije upotrebio nijedan hrvatski funkcioner jer bi to dovelo u pitanje domovinski i oslobodilački karakter akcije. Za proterane i brutalno ubijane srpske starce i civile rezervisano je samo spominjanje nedozvoljenih i nečasnih radnji. Ana Trbović u tekstu „Bolan podsetnik masovnog izbeglištva“ na veoma ubedljiv način govori o ponašanju naših boraca za ljudska i građanska prava: “Ono što najviše poražava, međutim, jeste slaba zainteresovanost pobornika ljudskih prva u Srbiji da se bave ovim pitanjem, kao i činjenica da najviše srpske diplomate ponekad ne smeju ni da razgovaraju sa političkim predstavnicima Srba iz okruženja. Zaboravljaju da je borba za ljudska prava jedno od vodećih evropskih načela i da je borba za srpska prava istovremeno i borba za evropska prava. I EU zaslužuje kritike jer ne preduzima ozbiljne mere da promeni hrvatski odnos prema povratku Srba, već se zasada zadržava na pismenim opomenama, dozvoljavajući Hrvatskoj da uživa pogodnosti statusa zvaničnog kandidata za članstvo u EU.“

Pored pismenih opomena, Mesić i Sanader nam rezolutno poručuju da Srbi moraju da dožive katarzu tako što će konačno priznati da su smišljeno organizovali i sproveli agresiju na nezavisnu Hrvatsku i da su kolektivno krivi za otpočinjanje rata. Treba reći da je u „Oluji“ učestvovalo 300.000 hiljada dobro obučenih i naoružanih hrvatskih vojnika, koji su imali logističku i konkretnu vojnu pomoć snaga NATO pakta i jedinica iz Bosne i Hercegovine. Nasuprot ovim snagama, dvadeset hiljada krajiških boraca nije imalo jasnu predstavu o strateškoj političkoj i vojnoj koncepciji rukovodstva Krajine. Odnos je bio sedam prema jedan, i to je taj oslobodilački pohod ponosne hrvatske vojske koja je koristila taktiku spržene zemlje i planiranog etničkog čišćenja. Ne treba propustiti da se kaže da je teritorija Republike Srpske Krajine bila pod zaštitom UN. Pri tome, niko od hrvatskih zvaničnika nije izrekao ni reč saosećanja za proterane Srbe. Za njih su to bili i ostali agresori i okupatori koje je trebalo – kako je to licemerno, ali iskreno govorio Tuđman – pozivati kao da ostanu, a činiti sve da se prognaju i nikad više ne vrate na prostore na kojima su živeli vekovima.

Ta je taktika primenjivana u „Oluji“ i dala je rezultate kojima je Tuđman bio zadovoljan. Napokon se ostvarila njegova vizija: Srbi u Hrvatskoj više nikada neće biti značajan politički i društveni činilac, najzad je rešeno srpsko pitanje. U tim „oslobodilačkim“ danima Tuđman nije krio oduševljenje činjenicom da su Srbi napustili Hrvatsku, u čemu ni tada, a ni danas nije usamljen.

U svom poznatom i toliko puta oprobanom propagandističkom maniru hrvatski funkcioneri tvrde da je u toku sprovođenja, a naročito nakon okončanja “Oluje“, bilo sporadičnih nečasnih i nedozvoljenih radnji koje se procesuiraju, ali se domovinski i odbrambeni karakter akcije ne može i ne sme dovoditi u pitanje. Ovaj klasični politički mit je univerzalni aksiom u koji retko ko u hrvatskom političkom i društvenom životu sme posumnjati. Bilo bi interesantno da nam hrvatski funkcioneri kažu koliko je to individualnih počinitelja nečasnih i nedozvoljenih radnji procesuirano. Kada se slavi isterivanje okupatora i agresora iz Hrvatske, reč je zapravo o perfidnoj i neprikrivenoj nameri da se obavi etničko čišćenje srpskog naroda, koji je do 1989. bio konstitutivni narod u Hrvatskoj.

Sanader i Mesić nisu pomenuli da su prognani Srbi bili građani Hrvatske koji su vekovima živeli na ovim prostorima, čak su i glasali za nezavisnost Hrvatske i učestvovali u jedinicama hrvatske vojske. Za njih su oni pravedno isterani velikosrpski agresori koji su okupirali trećinu hrvatske teritorije. Istoričar Vasilije Krestić u mnogobrojnim radovima argumentovano je pokazao kontinuitet hrvatske politike čiji je cilj bilo konačno rešavanje srpskog pitanja. On je, komentarišući tezu o srpskoj krivici za organizovanje i otpočinjanje rata u Hrvatskoj, nedavno rekao: “Video sam mnoga hrvatska dokumenta i apsolutno odbijam tezu da su Srbi izazvali rat. Glavni cilj Hrvatske i Tuđmana je bio da putem rata dobije etnički čistu državu. Podsetio bih na Tuđmanovu izjavu da rata ne bi bilo da ga nismo hteli.“

Proslava godišnjice “Oluje“ obeležena je i koncertom pevača Marka Perkovića Tompsona u Čavoglavama, kojem je prisustvovalo više od 50 hiljada ljudi. On je inače poznat kao otvoreni zagovornik proustaških stavova i etničkog čišćenja Srba. “Srbi lažu, oni su takav narod. Ne mogu oni nas voljeti niti je to prirodno. Oni su naši vječni zakleti neprijatelji, povijest je to pokazala i stalno se to ponavljalo. Uostalom, zašto mi publika na koncertu ne bi vikala ’Ustaše, ustaše’? Taj bi koncert mogao biti primjer svim političkim strukturama kako mladi mogu biti jedinstveni. Nema ničeg lošeg u mojem iznošenju desničarskih, ustaških uvjerenja. Ne treba zakonom zabraniti isticanje ustaških simbola u javnosti. Meni osobno ne smetaju ustaški simboli. Zašto bi mi smetali?“

Kolona automobila na ulazu u ovo mesto bila je duga deset kilometara, a u pratećim manifestacijama učestvovao je ministar u hrvatskoj vladi Dragan Primorac. Da li to znači da on podržava otvorene proustaške stavove? O tome Sanader nije našao za shodno da kaže ni reč.

Ipak, da licemerstvo zaista bude dovedeno do vrhunca, Sanader se pobrinuo izjavom da je „Olujom“ Hrvatska dokazala odlučnost da sama reši svoje probleme, što, smatra on, svet zna da ceni. Što je to rešavanje predstavljalo etničko čišćenje više od 250.000 Srba iz Hrvatske, ne zanima mnogo ni Sanadera ni međunarodnu zajednicu, jer je – na njihovo obostrano zadovoljstvo – problem Srba u Hrvatskoj konačno rešen. Postavljati sada pitanja o poštovanju ljudskih i nacionalnih prava Srba zakasnelo je i uzaludno jer njihova kolektivna krivica ima prednost nad politički korektnom pričom o ljudskim pravima. To efikasno rešavanje nacionalnih i teritorijalnih problema, makar i na račun neprikosnovenih ljudskih prava koje je „Olujom“ demonstrirala Hrvatska, istorijska je lekcija koju Srbija i Srbi nisu nikada uspeli da nauče i sprovedu. Zato su i platili, a plaćaju i dalje, najskuplju cenu.

Sve objektivne političke analize i istorijska istraživanja pokazuju da rat u Hrvatskoj nije nastao samo kao rezultat srpske pobune, već je bio sastavni deo političke tradicije shvatanja i rešavanja srpskog pitanja. Očigledno je da svi relevantni politički, društveni i stranački faktori u Hrvatskoj stoje iza svog novouspostavljenog političkog osnivačkog mita o domovinskom i oslobodilačkom karakteru „Oluje“ i ovu poruku jedinstveno upućuju javnosti u Srbiji. Jasno je da su ovako izloženi stavovi hrvatskih državnih funkcionera novi veliki izazov za započete procese normalizacije odnosa između dve susedne nezavisne države. Zato nije ni čudno što se u Hrvatskoj neprestano i odlučno odbacuje naučno i teorijski zasnovana teza o građanskom ratu jer ona ruši tvrdnje o srpskoj agresiji i okupaciji, kao i o domovinskom oslobodilačkom ratu.

U našem političkom životu nikada nije postojala ta vrsta političkog jedinstva u oceni stradanja srpskog naroda u Hrvatskoj. Postoje čak i veoma glasne i politički uticajne snage građanske i liberalno demokratske orijentacije koje nam upravo Mesića i Sanadera preporučuju kao uzor u suočavanju sa prošlošću i stvaranju uslova za razvoj dobrosusedskih odnosa. Jasno je da se oni nikada neće moći uspostaviti na zdravim i trajnim osnovama ako se od srpskog naroda i dalje uporno traži da prođe katarzu tako što će se osloboditi velikosrpstva i suočiti se sa zločinima počinjenim u njegovo ime. Pri tome, treba priznati kolektivnu krivicu za „agresorski“ rat u Hrvatskoj i prihvatiti ocenu da su Srbi i Srbija bili agresori i okupatori, i da su sami sebe proterali sa svoje zemlje u Hrvatskoj, kako to slavljenički tvrde Sanader i Mesić. Zato, s puno prava, i dalje možemo postavljati pitanje šta to slavi Hrvatska kada “Oluju“ proglašava za oslobodilačku i domovinsku vojnu akciju, čiji je krajnji rezultat bilo etničko čišćenje stotine hiljada Srba.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner