Godišnjica obljetnice

Govoreći nedavno na obilježavanju nekakve godišnjice, valjda BIA, bivši predsjednik Srbije je, umjesto „godišnjica“, uporno ponavljao „obljetnica“, pa „obljetnica“, iako mu je sigurno „godišnjica“ uobičajena. Samo po sebi, u Srbiji imunoj na jezičko čistunstvo, to ne mora biti ništa loše, u pravoslavnom kalendaru stoji „Ljeto Gospodnje 2012“ pa što ne bi bila „obljetnica“. Doduše, u ekavskom govoru srpskog jezika, „obletnica“ može stvoriti sumnju da li govornik govori o godišnjici, ili oko nečega „obleće“.

Predstojeće obilježavanje 4. avgusta, 1995. ljeta Gospodnjeg, početka teškog stradanja Srba Krajišnika od vlasti novostvorene hrvatske države (NHD), biće prilika da narod čuje šta govore i možda šta misle oni koji su pred mikrofonom i kamerom, iza tastatura i uredničkih redakcija.

U NHD nema nepoznanica, kako je već viđeno, tako će biti i sada: grandiozne vašarske svetkovine sa pjevanjem i pucanjem, euforija i trijumfalizam. Čelnici i časnici će uživo dopunjavati svoje hagiografije, a obični dragovoljci, branitelji i bojovnici, sve hrabriji kako vrijeme odmiče, proklinjaće sudbu kletu što im ne dade još deset dana da iziđu, ma šta na Drinu, na Moravu i na Timok Crni, Beli, Zeleni, kakav li je.

Haški „stradalnici za hrvatsku stvar“ biće opjevavani i oplakivani. Tabu teme imaju biti preskočene, ili novogovorom političke korektnosti iz riznice manifesta europodobnosti, obesmišljene od apsurda i potpuno suprotnog značenja. Sigurno neće biti spomenuto zašto su Srbi izbačeni iz Ustava, zašto ni na jednom od pregovora sa Srbima Krajišnicima nisu htjeli razgovarati o političkim rješenjima, nego samo o kontroli teritorije, u kojim je to bitkama u ekstatičnoj „Oluji“ ostvarena „briljantna vojnička pobjeda“, zašto je na srpska sela i gradiće ispaljeno više granata, mina i raketa, nego na vojne položaje, je li to urađeno po vojnim instrukcijama američke agencija MPRI, pa te „topničke dnevnike“ do danas nisu smjeli dati u Hag, čekajući da Hag prestane da ih traži, zašto do danas nije urađeno ništa na sprovođenju Bečkog i Sarajevskog sporazuma, kako su to Srbi Krajišnici okupirali sami sebe, kako to da je nakon hrvatske pobjede nad agresorom trećina državne teritorije opustjela, da li je trećina teritorije po katastru vlasništvo Srba, kakva je država u kojoj su mitske ličnosti, generali i vojskovođe, narednik Legije stranaca i vlasnik noćnog bara u zagebačkom predgrađu Prečko, koliko je imovine i koje je vrednosti opljačkano...

Ovo malo pomenutog i mnogo više nepomenutog jesu problemi Srba Krajišnika, ali su prije svega opasni problemi nezdrave, hrvatske mitomanije, dakle hrvatski problemi. Nezdravo je kolektivnu samoidentifikaciju graditi na mržnji prema drugom, a opasno, dugoročno posmatrano, zasnivati je na lažima i poluistinama. Problemi će im samo rasti, pozlata će se kruniti sve dok se ne pojavi ogoljena istina od koje se ne može jednostavno odvratiti pogled zato što surovo gleda pravo u oči. Te mitove neće srušiti Srbi. Srušiće ih Hrvati, mladi, pametni ljudi, koji se neće baviti time ko priča, nego šta priča. Mladost je čudo, ne samo da ne vjeruje autoritetima, samo postojanje autoriteta im je izazov, njihovo naduvavanje preko svake mjere čini ih sve iritantnijim, ali i ranjivijim. Ovo će se sigurno desiti, odnosno s vremenom dešavati, bez obzira na to što je u konstruisanje, održavanje i širenje tih mitova upregnut cjelokupni obrazovni sistem, državni instituti i mediji. Varljiva je nada da će mitovi trajati vječno jer ih podržava najveći svjetski buzdovan. Nijedna teška topuzina nije trajala vječno pa neće ni ta.

Kako će na našoj, srpskoj strani, biti obilježen 4. avgust ne zna se. Do sada je održavan parastos u crkvi Sv. Marka, ponekom Krajišniku je udjeljeno desetinu sekundi u TV programu, ili desetak redova u štampi da kaže nešto, ali samo o žrtvama. Dva dokumentarna filma, do sada snimljena, kao u cvatuće doba socrealizma, pozavidio bi im i Ždanov i R. Zogović, izvode varijacije i egzibicije na zadatu temu: “Kako je Slobodan Milošević protjerao Srbe iz Krajine“. Ni riječi o srbocidnosti hrvatske vlasti niti o NATO bespilotnim letilicama i avijaciji, koja je dejstvovala po Krajišnicima. Razni političari su davali različite izjave, a neki bi oćutali, kao „prosrpski“ predsjednik prošle godine. Rezolutan i razgovjetan je svojevremeno bio V. Koštunica govoreći o „zločinu kojim je uništen i iskorenjen ceo jedan narod, Srbi Krajišnici“. Kako političari, tako i mediji, govorili su „oluji“, „vojnopolicijskoj akciji Oluja“, pa čak i „vojnoredarstvenoj akciji Oluja“.

Ovdje treba zastati zbog najmanje dva razloga: 1) haške presude hrvatskim generalima i 2) hronične upotrebe riječi „oluja“ van njenog semantičkog određenja.

Kada je nedavno posle izbora, a pre stupanja na dužnost Predsjednika Republike Srbije, T. Nikolić negdje rekao da smatra da se u Srebrenici desio ratni zločin, ali ne i genocid, odmah se digla „ala i vrana“, od one anonimne briselske službenice (!), preko tzv. regionalinh lidera i činovnika IJu (EU), sve do Huseina B. Obame, da se presuda Haškog tribunala ne smije ignorisati niti negirati. Dakle, opštinski genocid, kako je pisano i šlus!

Zašto bi sada, za godišnjicu takvog civilizacijskog dometa kao što je famozna, slavna „Oluja“, srpski predsjednik izjavio bilo šta drugo od onog kako je pisano u haškoj presudi? Smije li on izjaviti išta drugo, nego samo citirati, da se radi o „udruženom zločinačkom poduhvatu trajnog i nasilnog uklanjanja Srba, na čijem je čelu bio Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske“. To je savršena prilika da pokaže svoju evrofiliju svima, od I. Josipovića koji na svom predziđu evropskih „vrednota“ budno stražarči nad domorocima poludivljeg Zapadnog (?) Balkana i javno izražava sumnje u iskrenu evroprepodnost srpskog predsjednika, pa do dalekog, svetskog a njihovog gospodina Huseina B. Obame, naslednika administracije, čiji visoki činovnik tog avgusta 1995. godine komentariše zatiranje Srba Krajišnika kao „provjetravanje geografskih karata“.

Javni TV servis „evropske“ Srbije (imamo li teritorije i istočno od Bosfora i Dardanela), kao i druge bezalterativne studiob92prva, TV kuće su uvijek do sada sa puno požrtvovanja propagirale haška suđenja i presude, pa zašto bi sad bilo drukčije.

Nema razloga da se drukčije ponašaju ni najstarije novine na Balkanu „Čijisitimali“, blještećevečernje i druge. Slijedeći tradiciju medija na našim prostorima, koje su hoćeš, nećeš, često pored informativne imale i edukativnu funkciju (ili je to bila fiks ideja novinara), možda je prilika da se objasni šta znači ono „udruženi zličinački poduhvat“, šta je zapravo „trajno i nasilno uklanjanje Srba“, kakva je država čiji je predsjednik na čelu udruženog zločinačkog poduhvata i kakva država nastaje trajnim i nasilnim izgonom stanovnika po nacionalnoj osnovi. Treba se nadati da najevropljani neće propustiti ni ovu priliku da afirnmišu „evropske vrednosti“ ali nikad se ne zna ko ima svoju glavu, a ko misli tuđom.

Kao što se „ljubičica bela“ sa početka teksta uhvatila za „obljetnicu“, tako se srpski političari i mediji drže „vojnopolicijski akcije oluje“. Za B.T. je jasno jer je jednostavno. Rodni bi Del Boju tu logiku časkom objasnio:“Vidiš, oni kažu obljetnica i odoše u EU!“ Neodbranjivo !

Zašto se pametni ljudi drže te sintagme, da li je riječ samo o inerciji, svojevrsnoj intelektualnoj tromosti, papagajskom nivou odnosa pojma i predmeta mišljenja, bogobojažljivom prihvatanju svega što je zapadnije od Šida i Batrovaca (osim Srba Krajišnika), ili običnoj malicioznosti? Najpre, nije sporno da su u modernim armijama ratni planovi na nivou države, kao i planovi ofanzivnih i defanzivnih operacija u ratovima, imali kodne nazive. Njemački plan za rat sa SSSR zvao se npr. „Barbarosa“, a hitlerovci su previdjeli maler u imenovanju jer se taj vođa krstaškog pohoda udavio prelazeći jednu rijeku u današnjoj Turskoj. Sporno je, međutim, što rijetko ko zna da se napadna operacija Vojske Republike Srpske, u julu 1995. godine u Istočnoj Bosni zvala „Krivaja 95“, nego se mora kazati „genocid u Srebrenici“. Istovremeno, za udruženi zločinački poduhvat trajnog i nasilnog uklanjanja više od 250 hiljada Srba sa 17 hiljada kilometa kvadratnih teritorije, veće nego neke evropske države i iz 14 opština, upotrebljava se eufemizam „oluja“, oznaka atmosferske pojave. Da li bi bio „genocid“ da se to desilo na teritoriji samo jedne opštine. Vjerovatno najpoznatiji srpski metodolog istrživanja u književnosti, prof. dr. Petar Milosavljević, smatra da u svakom tekstu postoje nivoi: metanaracije, paradigme i naracije, a da se hermeneutika bavi tumačenjem, interpretacijom značenja.

Metanaracija je na najvišem stepenu uopštavanja, to je tačka gledišta, saobražavanje ideji posebnih i pojedinačnih priča. U metanaraciji se pored saobražavanja ideji, neke priče promovišu, druge eliminišu, treće se bez stvarnih događaja kreiraju, a neki događaji ostaju bez priča. Metanaracija, ideja, tako stvara paradigmu (model, obrazac, formulu) i oni koji ga prihvataju, ostaju „zasužnjeni“ naracijom koja se proizvodi, robovi metanaracije koji nikad neće moći vidjeti cjelinu.

Hrvatska metanaracija o velikoj NHD, kao „božanskom proviđenju, ostvarenju hrvatskog državnog prava i hrvatskih pravica“, porodila je (nameće mi se izraz „oštenila je“, ali je neprimjereno upotrebiti ga nakon što ga je Jesenjin napisao u Pjesmi o keruši) brojne, sebi saobražene paradigme, npr: o remetilačkim, ružnim, prljavim, zlim Srbima, tisućugodišnjoj kulturi, agresiji Srbije, herojskom domovinskom ratu, pravdi i krivdi... Jedna od tih paradigmi, formula, iskazana je imeničnom sintagmom “vojnoredarstvena akcija „oluja““. Njen autor je J. Bobetko, general, koji je uhapšen i istjeran iz JNA 1971. godine kao hrvatski šovinista, pa se aktivirao `91., kad mu je došlo vrijeme. Bez mnogo mašte prepisao je iz naziva „Pustinjska oluja“ za Irak, kao što je i „Bljesak“, prepisao iz „Blickrig“ od drugog sponzora. Dio sintagme „vojnoredarstvena“ treba da proizvodi iluziju da se radi o eliminaciji ograničenog problema unutar države za koju se angažuje „redarstvo“ i vojska. Nema tu nikakve politike, kao da je samo narušen u većoj mjeri javni red i mir, ili su kriminalci ovladali nekim slamom Rio de Žaneira ili Meksiko Sitija i sada vojska i policija na zakonit način vaspostavljaju vladavinu zakona. Naravno, vojska i policija su iz istih krajeva kao što su bili posle 10. aprila 1941. godine, „zakon“ uvode na istim teritorijama kao pre predeset godina, a van zakona su oni čiji su preci preživjeli „stegu i zakon“ 1941-45. godine. Riječ „akcija“ treba da stvori iluziju da se radi o ograničenim dejstvima manjih snaga. Nije to ofanziva, a kamoli agresija. Sama riječ je višeznačna, u opštoj upotrebi, od fizike, pa do sporta, vašeg supermarketa ili seksa. Ništa neobično, svakodnevno, bezlično, neodređeno. Stvarnost je drugačija, upotrebljavaju se svi raspoloživi oružani sastavi, više od 150 hiljada ljudi NHD i 10-tak hiljada iz HVO, uz podršku NATO bespilotnih letilica i avijacije na bojištu, a oficira i agenata u štabovima, s tim što se danas poimenično zna ko je u realnom vremenu bio u hrvatskom MUP-u, a ko u Glavnom stožeru. Naposljetku „oluja“, riječ za ne čestu, ali normalnu meteorološku pojavu, što nije problematično ni kao kod za oružanu agresiju, jer su ga legitimisali najveći svjetski izvoznici demokratije, sve tražeći hemisko oružje, a znajući da ga nema.

Srpski problem je što nema svoje percepcije, u našoj javnosti dominiraju recipijenti obrazaca i priča jedne ratujuće strane, one koja je ratovala protiv Srba Krajišnika, a ono što je u riječima to je i u mislima, baš kao što S. Sremac reče: „Kad Srbin hoće da bude objektivan, usvaja mišljenje svog neprijatelja“. Za Srbe Krajišnike je to agresija na Republiku Srpsku Krajinu, zatiranje i iskorijenjivanje, pljačka svega što su imali i odlazak u progonstvo. To ne mora svima izgledati tako, ali Ujedinjenim nacijama je to napad na zonu pod zaštitom UN (UNPA), ni njima nije „oluja“. Stvarno je tužno i prežalosno da ima ljudi, koji pravdajući se da žure negdje, a ne stižući nigdje, redukuju svoj iskaz na „oluju“, kao da ne znaju za Tuđmanovo „učinite da Srbi nestanu“, iz stenograma sa Briona, ili presudu „... udruženi zločinački poduhvat trajnog i nasilnog uklanjanja Srba, na čijem je čelu bio Franjo Tuđman predsjednik Republike Hrvatske“. Znate kad je, kažu, u komunističko vrijeme, neki aktivista jednog opštinskog komiteta, ogorčen neskladom stvarnosti i ideološke priče, zavapio: „Da li je moguće drugovi, da smo svi mi volovi!“ Koja su to crna vremena bila, kad je neko mogao tako nekorektno, a potpuno nekažnjeno da se izrazi o trpeljivoj, teglećoj marvi. Ma, volovi su zakon...

(Autor je nekadašnji komandant Srpske vojske Krajine)