Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Banjaluka-Zagreb-Sarajevo: iskorak iz nezavršenog rata?
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Banjaluka-Zagreb-Sarajevo: iskorak iz nezavršenog rata?

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Durmanović   
utorak, 15. jun 2010.

Nedavni dolazak predsednika Hrvatske Ive Josipovića u Republiku Srpsku predstavljao je prvu posetu jednog hrvatskog predsednika ovom entitetu, a tek drugu posetu visokog zvaničnika susedne zemlje Srpskoj, i to 10 godina nakon dolaska tadašnjeg hrvatskog premijera Ivice Račana u Banjaluku. To samo po sebi nije ni izbliza dovoljno da Srbi u RS budu uvereni da će otvorene probleme sa Hrvatskom ubuduće znatno lakše rešavati, ali, ako je suditi po reakcijama srpskih političara i „običnog sveta“ sa kojim je Josipović imao (ne)posredan kontakt, poseta hrvatskog predsednika bila je dovoljna za nadu da će se barem neke ratne nepravde prema Srbima početi ispravljati.

„Poštovanje svih žrtava“ kao novi srpsko-hrvatsko-bošnjački princip

Retko ko je iskreno mogao da se nada da će se Josipović prilikom posete RS izviniti porodicama srpskih žrtava za zločine koje su počinili pripadnici Hrvatske vojske u poslednjem ratu u BiH. Tim pre što se Josipović nije izvinio ni tokom prethodne posete Sarajevu i Federaciji BiH, kada se obratio poslanicima Parlamentarne skupštine BiH, te položio vence na spomenike stradalim Bošnjacima u Ahmićima i stradalim Hrvatima u Križančevom selu na prostoru srednje Bosne, gde je „odao počast i poštovanje žrtvama“. „Moj govor u parlamentu BiH je loše interpretiran. To nije bilo izvinjenje, već sam izrazio žaljenje zbog ratnih zbivanja“, rekao je Josipović dan nakon posete Sarajevu i obilaska pomenutih stratišta[1].

Pošto se, dakle, nije izvinio za zločine nad Bošnjacima, nije se moglo očekivati ni da se Josipović izvini za zločine nad Srbima. Uostalom, Josipović nije ni najavio da će se Bošnjacima izvinjavati, niti je to ko od njega tražio među zvaničnicima u Sarajevu ili među porodicama žrtava u Ahmićima. Niti je Josipović od bilo koga u Sarajevu zatražio izvinjenje za zločine nad Hrvatima. Naposletku, desetak dana kasnije Josipović je naglasio da je hrvatska vojno-policijska akcija „Bljesak“ – u kojoj su pre 15 godina, praktično, gotovo svi Srbi prognani sa područja zapadne Slavonije u RS, a više stotina ubijeno i ranjeno – „bila izvrsno pripremljena i provedena vojno-redarstvena operacija”[2].

Ipak, trideset dana kasnije, Josipović je - baš kao i sa pojedinim bošnjačkim političkim i verskim prvacima i u Ahmićima i u Križančevom selu - zajedno sa srpskim političkim vođama i jednim bošnjačkim, predsednikom SDA Sulejmanom Tihićem, u jednom danu obišao mesta zločina nad Srbima, Bošnjacima i Hrvatima na prostoru RS. Dolaskom u Sijekovac kod Broda, gde su krajem marta 1992. godine pripadnici Hrvatske vojske(HV) i lokalnih paramilitarnih hrvatsko-muslimanskih snaga pobili desetine srpskih civila, Josipović je postao prvi hrvatski predsednik koji se poklonio srpskim žrtvama ratnih zločina u BiH. “Došao sam ovde izraziti pijetet i sućut ljudima koji su tu stradali i mislim da je posebno važno da su ovde prisutni predstavnici svih veroispovesti i narodnosti. To pokazuje ljudski pristup i poštovanje prema žrtvama”, izjavio je Josipović nakon što je položio venac na spomenik srpskim žrtvama u Sijekovcu, zajedno sa Tihićem, te predsednikom i premijerom RS, Rajkom Kuzmanovićem i Miloradom Dodikom[3]. Josipović nije rekao ništa više okupljenim meštanima i porodicama žrtava, ali je mnogima među njima i to bilo dovoljno: deo meštana je čak aplaudirao Josipoviću, a preživelim svedocima masakra gest hrvatskog predsednika ulio je nadu da će zločinci biti kažnjeni[4]. Tihić je poručio da je došao u Sijekovac da oda počast nevinim žrtvama, istakavši da “ne sme da bude kolektivne krivice”. “Postoji kolektivna odgovornost da izvedemo sve one koji su počinili zločine pred lice pravde i nađemo sve one koji su nestali, da ih dostojanstveno sahranimo”, istakao je Tihić.

Nakon Sijekovca, slično se dogodilo i pošto su Josipović, Kuzmanović, Dodik i Tihić položili vence na mestima stradanja Hrvata i Bošnjaka kod Prijedora: u Briševu u kojem su pripadnici Vojske RS ubili 67 hrvatskih civila, te u Kozarcu na mestu gde se gradi spomen-obeležje za 1860 ubijenih Bošnjaka u ovom selu[5]. Dodik je u ime Vlade RS izrazio saučešće svim porodicama žrtava, bez obzira na to na kojoj oni bili strani. ”Svi koji su počinili zločine, dok su god biološki živi, moraju biti gonjeni od strane sudova i tužilaštava”, naglasio je Dodik. Kuzmanović je istakao da je posetom tri stratišta poslata poruka da je pravda za žrtve dostižna. “Ovo je naš zajednički vid ilustracije kako bismo svetu pokazali da su sve žrtve, bez obzira čije i kog naroda bile, zaslužile našu pažnju i pijetet”, istakao je predsednik RS[6].

Sve ove poruke u javnosti u RS i BiH naišle su na odobravanje, a među ostalim srpskim, hrvatskim i bošnjačkim političarima u BiH nije bilo negativnih reakcija. Možda se moglo očekivati da Josipović najpre obiđe mesta masovnih zločina nad Srbima u Mrkonjić gradu, počinjenih u napadu Hrvatske vojske krajem rata u BiH, ali, ako se držimo stava da su sve žrtve vredne poštovanja, moglo bi se reći da je već i posetom Sijekovcu Josipović napravio istorijski iskorak u procesu ispravljanja ratnih nepravdi nad Srbima. To jeste samo prvi korak, ali se pokazalo da Srbi u RS poštuju makar i taj mali korak, tim pre što su im od Josipovićevog prethodnika Stjepana Mesića najčešće stizale uvrede i ponižavajuće poruke. I tim pre što je, za razliku od Mesića – za kojeg je RS bila i ostala “tvorevina utemeljena na etničkom čišćenju i genocidu” – Josipović prihvatio da RS ima svoju ustavnu utemeljenost. To, naravno, ne mora da znači mnogo u budućim političkim procesima u i oko BiH, ali predstavlja kvalitativan pomak u odnosu zvaničnog Zagreba prema RS.

Naposletku, Josipović je pokazao predsedniku Srbije Borisu Tadiću kako je, makar kao on, mogao zadobiti poštovanje Srba u RS, umesto što je prinuđen da među većinom svojih sunarodnika u RS trpi prezir što zbog donošenja Deklaracije o osudi zločina u Srebrenici u Skupštini Srbije, što zbog brojnih jednostranih, neuzvraćenih izvinjenja. Jer, možda bi sve bilo barem malo drugačije da je Tadić 11. jula 2005. godine pozvao nekog iz Sarajeva da već sutradan, nakon odavanja počasti bošnjačkim žrtvama u Srebrenici, odu zajedno da odaju počast i srpskim žrtvama u Podrinju. Ili kada bi to učinio ovog 12. jula – zajedno sa Tihićem, recimo. Ovako, gotovo da je u zaborav među Srbima u RS pala i Tadićeva jedina poseta srpskom stratištu u Kravici kod Bratunca na godišnjicu zločina, 7. januara 2006. godine.

Srbi, svakako, u Sulejmanu Tihiću ne prepoznaju političkog prijatelja, ali nemaju razloga da sumnjaju u njegovu iskrenost kada izražava poštovanje srpskim žrtvama. Srpski političari su u Tihiću do sada prepoznavali isključivo političkog partnera, ali ga nisu pozivali da zajedno obiđu makar neko “malo” mesto zločina. Tako je i u Sijekovac, umesto Srba, Tihića pozvao – Josipović. “Pravo da vam kažem mene je sramota što nisam ranije otišao. Možda zbog toga što me nisu ni zvali – bilo bi nezgodno da se čovek pojavi u jednoj takvoj atmosferi žalosti... Mislim da je ovo dobro što smo svi otišli i u Sijekovac i Briševo i Kozarac. I mislim da bi to trebalo da bude praksa, ubuduće da odlazimo na sva ova stratišta. Odajemo počast ljudima, ubijeni su ljudi, nije važno ko je koje nacionalnosti”, tako sada može da tvrdi Tihić[7].

Ni Milorad Dodik, kao ni Boris Tadić, nema problema da izrazi izvinjenje bošnjačkim žrtvama u Srebrenici, ali, za razliku od Tadića, Dodik i ostali srpski političari u RS znaju da potenciraju i vrednost vojnih akcija bez kojih Srbi ne bi preživeli, kao, na primer, akciju “Koridor života” koja je omogućila spajanje istočnog i zapadnog dela RS i u kojoj su mnogi srpski zatočenici oslobođeni iz logora HV-a i HVO-a. Naporedo s tim, Dodik se trudi da se drži stava da su sve nevine žrtve vredne poštovanja, te tako, zasad, istrajava i u nastojanju da bude utvrđena “konačna istina o događajima u Srebrenici bez manipulacije koje su bile prisutne u izveštaju Komisije Vlade RS o Srebrenici iz 2004. godine”. “Vlada RS i institucije RS na bazi tog izvještaja tada su uputili javno izvinjenje u vezi sa događajima u Srebrenici. To je i danas zvanični stav institucija RS koji niko nije povukao niti treba da povuče, ali se ne može na bazi iskrivljenih podataka stvarati faktička istina koja kao takva ne može biti održiva”, nedavno je poručio Dodik, izbegavajući da masakr nad srebreničkim Bošnjacima nazove genocidom[8]. Sve to nije sprečilo Josipovića i Tihića da zajedno sa Dodikom u jednom danu obiđu stratišta srpskih, bošnjačkih i hrvatskih žrtava.

Nerazumevanje i političke prepreke

Pa, ipak, poštovanje koje su ovi političari pokazali prema patnjama porodica žrtava neće biti ni izbliza dovoljno da još mnogi nekažnjeni zločini u BiH budu procesuirani u pravosudnim institucijama. Već je manje-više poznato da su do sada zločini nad Srbima uglavnom bili na dnu prioriteta u pravosudnim institucijama u BiH i u Hrvatskoj. I tu ni Tihić ni Josipović za sada ne mogu mnogo da učine, tim pre što nisu suočeni samo sa pravosudnim timovima koji nisu previše zainteresovani za procesuiranje zločina nad Srbima, već i sa snažnim otporom u društvenom miljeu iz kojeg dolaze. Pored otpora sa kojim se suočava u Hrvatskoj, Josipović je naišao na nerazumevanje čak i u redovima franjevaca u RS. Tako je fra Mirko Filipović, gvardijan samostana svetog Marka na Plehanu kod Dervente, otkazao gostoprimstvo Josipoviću prilikom posete RS pošto mu je predočeno da hrvatski predsednik namerava da se pokloni srpskim žrtvama u Sijekovcu. “Ja sam predsednikovom savetniku objasnio da je polaganje venca u Sijekovcu isto kao da ode da položi venac stradalim Srbima u Vukovaru”, rekao je Filipović, optužujući Josipovića da “ide na ruku srpskoj mitologiji”[9].

Nerazumevanje na koje nailazi Tihić mnogo više govori o nespremnosti bošnjačkog društvenog establišmenta za suočavanje sa zločinima koje su počinili pripadnici (pro)muslimanskih vojnih formacija. Silajdžićeva odbrana Ejupa Ganića – osumnjičenog za zločin nad pripadnicima JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 3. maja 1992. godine – razlikovala se, ipak, od Tihićeve. Samo zbog svoje benigne izjave da je u Dobrovoljačkoj “bilo i zločina o čemu pravosudne institucije treba da daju konačnu reč”, Tihić je oštro napadnut i od Silajdžića i od poglavara Islamske zajednice u BiH reisa Mustafe ef. Cerića i njegovog zamenika Ismeta ef. Spahića. Oni su optužili Tihića da je „srpski igrač“ i „agent srbijanske strane u sporu u Londonu“, tvrdeći da nije dokazano da se u Dobrovoljačkoj dogodio bilo kakav zločin, sem „zločina protiv BiH“(Silajdžić)[10].

Ova unutarbošnjačka polemika u Sarajevu ne prestaje i, kako stvari stoje, neće se ni zaustaviti, a u osnovi se svodi na to da Tihić sve češće ističe da su u poslednjem ratu u BiH i Bošnjaci činili zločine nad Srbima, dok Silajdžić istrajava na tezi da je „na BiH izvršena agresija“, tvrdeći kako su, u stvari, nad Bošnjacima počinjeni „planski zločini“, a da su zločini nad Srbima i Hrvatima predstavljali „pojedinačne zločine“. I Tihić je, naravno, uveren da je „na BiH izvršena agresija“, ali to uverenje sve manje ističe, pokazujući, za razliku od Silajdžića, volju za uvažavanjem činjenica o počinjenim zločinima i nad Srbima i Hrvatima. Tihiću je u tome od pomoći i ratno iskustvo koje je bilo suprotno Silajdžićevom: dok je Tihić na početku rata u BiH bio zatočenik u srpskim logorima i zatvorima, Silajdžića srpski i hrvatski logoraši često prozivaju da nije ništa učinio da bi sprečio zlostavljanje i ubistva Srba i Hrvata u muslimanskim logorima i zatvorima, tvrdeći da je o tome bio veoma dobro obavešten kao visokopozicionirani funkcioner tokom celog rata.

Naposletku, Silajdžić i svoju posetu predsedniku Srbije uslovljava zahtevom da, pored Tadića, poseti i Iliju Jurišića, prvostepenom presudom u Beogradu osuđenog za zločin nad pripadnicima JNA 15. maja 1992. godine u Tuzli. Već i sama ova Silajdžićeva namera izazvala je burno negodovanje među Srbima u RS, dok je Sulejman Tihić poručivao da bi bilo bolje da u Beograd odu sva tri člana Predsedništva BiH, a ne samo Silajdžić. Ali, Tihić još nije bio obavešten da je Tadić u posetu pozvao samo Silajdžića, a ne sva tri člana Predsedništva BiH. Srbi su bili zaprepašteni Tadićevim potezom, a Tadić nije pružio nikakvo objašnjenje, pa će, na kraju, pre članova Predsedništva BiH kod predsednika Srbije stići upravo Tihić sa delegacijom svoje SDA.

Za to vreme, Silajdžić nastavlja da učvršćuje svoju listu prioriteta od kojih ne namerava da odustane, ne uzbuđujući se previše ni kada se Srbi zgražavaju nad svečanim prijemom u Silajdžićevu Stranku za BiH generala Atifa Dudakovića, kojeg za zločine nad Srbima i “abdićevim” muslimanima u zapadnokrajiškim opštinama ne sumnjiče samo stradalnici, već i Tužilaštvo BiH, mada je istraga i duga i spora.

U međuvremenu, Dodik i Josipović su u RS posebno razgovarali o pomoći Hrvatima da se vrate u deo Posavine koji pripada RS, a gde se do sada vratilo tek nekoliko procenata predratnih žitelja hrvatske nacionalnosti. Interesantno je da se, tom prilikom, Dodiku pred novinarima nijednom nije “omakao” problem povratka desetina hiljada Srba proteranih iz Hrvatske koji sada žive u RS: pomenuo ih je samo Josipović, istina onako usput. No, čak i iskazana dobra politička volja u Banjaluci i u Zagrebu neće biti dovoljna za “održivi povratak svih na svoje”. Prosto zato što je za održivi povratak na obe strane potrebno mnogo više novca nego što ga sada imaju i vlasti u RS i BiH i vlasti Hrvatske, a i povratak imovine rešen je na različite načine u dve zemlje: dok je sva imovina izbeglih Hrvata u RS vraćena vlasnicima, uključujući i povratak stanarskih prava predratnim korisnicima – mada nije sve i obnovljeno – Srbi izbegli iz Hrvatske u RS, praktično, nikako ne mogu da dođu do svojih stanarskih prava, a ni obnova njihovih kuća ne ide lakše nego obnova kuća Hrvatima koji bi da se vrate u RS. Razlika je bila prisutna i u odnosu vlasti prema proteranim sunarodnicima u novim domovinama: Hrvati iz RS, naseljeni uglavnom tik preko Save, dobijali su pomoć države Hrvatske mnogo veću od pomoći koja je od RS i BiH stizala Srbima iz Hrvatske rasutim širom RS.

Ovo su samo neke od niti u zamršenom klupku nerešenih imovinsko-pravnih odnosa na relaciji Banjaluka–Sarajevo–Zagreb. Ipak, pokazalo se da političke volje za nastavak “trilateralne saradnje” ima, a i prvi korak je učinjen: on izgleda veliki za zagovornike regionalne saradnje, pogotovo u očima Brisela, ali je još uvek mali za narode u “dejtonskom trouglu”. A svaki sledeći korak biće teži, jer će se njegova vrednost meriti konkretnim potezima.


[1] Srna, 20.4.2010.

[6] Isto.

[8] Srna, 19.4.2010.

[10] Tanjug, 30.5.2010.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner