Hronika | |||
Bugarska traži hitnu pomoć Rusije u rešavanju ekonomskih problema |
![]() |
![]() |
![]() |
petak, 24. septembar 2010. | |
Čaj jedno, čas drugo odgovorno lice u Bugarskoj komentarisalo je tri ranije sklopljena energetska projekta sa Rusijom kao nepovoljne. Nije ostao po strani ni sam premijer Borisov, koji je pretio da će odustati od realizacije zajedničkog naftovoda Burgas-Aleksandrupolis i atomske centrale Belane. A gasovod Južni tok, za koji je Bugarska ključna tranzitna zemlja, postao je odjednom nezanimljiv. Simpatije Sofije su se premestile na stranu Nabuka, o kome još nije doneta konačna odluka. A sada odjednom u rikverc. Bugarska opozicija je mnogo puta optuživala vladajuću stranku za rusofobiju. Pri čemu, na štetu nacionalnih interesa zemlje, koju je vlast lišila investicija od mnogo milijardi i prihoda od tranzita nafte i gasa. Nova vlada je objasnila: oni samo žele da dobiju od Rusije povoljnije uslove za Bugarsku po već sklopljenim ugovorima. Stav zasnovan na populizmu, ali šta možemo... U međuvremenu cene gasa na veliko, koje nisu u vlasti političara, skočile su za 25%, pogoršavši i tako postojeću socijalnu napetost među bugarskim stanovništvom. Strategija bugarskog rukovodstva, tipična za niz bivših saveznika SSSR, sastoji se u traženju naklonosti SAD i EU na račun konfrontacije sa Moskvom. I ekonomski - ona se nije opravdala. Očekivana „zlatna kiša“ iz Vašingtona i Brisela nad Sofijom se tako i nije prolila. Ekspert Evropskog instituta za energetiku Nikolaj Kavešnikov potvrđuje: Zaista, nova vlast je prvo davala oštre izjave povodom revidiranja odnosa sa Rusijom u sferi energetike. Meni se čini da je to bila isključivo ispolitizovana pozicija. Provevši godinu dana na vlasti, i iskoristivši je samo za izvesno cenjkanje sa Rusijom, kako bi se revidirali uslovi nekih ugovora u svoju korist, bugarsko rukovodstvo je sada, smatram, steklo adekvatniji pogled na situaciju. Naftovod Brugas-Aleksandrupolis Bugarskoj je potreban. Niko u istom tom Briselu nema ništa protiv ovog projekta. Što se tiče Južnog toka, prilično je teško naći u samom Briselu ljude koji bi se oštro protivili. Oba projekta se međusobno dopunjuju i nisu konkurentni. Ako pogledamo sastav učesnika projekata, oni se u mnogome presecaju. I tu je Bugaska u poslednjih godina dana ispala iz opštih tokova. U junu je izjavu dao predsednik Gasproma Aleksej Miler. Smisao je bio da svet ne počiva na Bugarskoj. Kopnena tranzitna deonica Južnog toka može da prođe i preko Rumunije. Na jesen koncern planira da započne odgovarajuće pregovore sa Bukureškom, koji je signalizirao da je spreman. Nije li to takođe nateralo tvrdoglave bugarske lidere da se trgnu? Mišljenje Nikolaja Kavešnikova. Mislim da, mada je ta izjava takođe iz reda onih: da kažemo i vidimo kako će reagovati... Graditi preko Rumunije značilo bi značajno uvećati cenu i menjati čitav niz već postojećih sporazuma. Mislim da je upravo sada sazreo trenutak da se okonča sa oštrim izjavama i da se još jednom načini pokušaj realnog dogovora. Vreme zaista pritiska bugarsko rukovodstvo. 2011. godine prestaju da važe dva osnovna ugovora za izvoz ruskog gasa u Bugarsku. A to je 3,2 milijarde kubnih metara godišnje. Sofija pokušava da nađe alternativni izvor, dogovara se o godišnjim isporukama jedne milijarde kubnih metara azarbejdžanskog gasa tranzitom preko Turske. Ali ovde postoje specifični problemi. Između ostalog, nema transportne infrastrukture. A na gas iz Bakua čeka veliki red zainteresovanih. Među pretendentima je ruski Gasprom. Uz to jedna milijarda ipak nije u stanju da kompenzuje gubitke od tri milijarde. (Glas Rusije) |