Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Šta nas čeka u državnom kapitalizmu
Ekonomska politika

Šta nas čeka u državnom kapitalizmu

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Radović   
petak, 10. oktobar 2008.
Više od 20 godina je neprikosnoveno tržište blaženom svetlošću obasjavalo ceo svet i sad – posle kratkog sumraka, brzo je pala noć. Odjednom su svi u mraku: političari, bankari, finansijski eksperti, ekonomisti i novinari. U mraku i strahu. Kome se okrenuti u neizvesnosti? Pa da, “arhaičnom monstrumu”. Kao i obično, bez mnogo filozofije i ideologije, veoma pragmatično – tvorci liberalnog modela su se i u ovim teškim vremenima okrenuli državi. Znaju staro pravilo: država ne može da usreći građane, ali im sigurno može pomoći u nesreći.

 

U donedavno neprikosnovenom ultraliberalnom ekonomskom modelu – država je optuživana da anahronim pristupom ekonomiji ograničava liberalizam u njegovoj težnji da blagodetima zaspe celo čovečanstvo. A taj atavizam države je pronalažen u njenoj težnji da još malo kontroliše finansijske tokove i da od banaka traži malo opreza u zaštiti uloga i štednje građana. Štednje koju su banke, u opštoj euforiji, direktno ili kroz penzijske i druge fondove sve neodgovornije nudila za špekulacije na finansijskim tržištima. Ta država je stalno i svuda mučila liberale dosadnom navikom da porezom progoni uspešne i bogate. I tako ih sputava u razvoju.
A sad se pojavila i nova reč u rečniku liberala: nacionalizacija. Mada, moramo priznati da se u međuvremenu desilo nešto strašno – finansijski krah. A on može i da se proširi na ekonomiju. Celom sistemu preti propast.

Američka vlada je toga potpuno svesna i zato povlači do juče nezamislive poteze. Nacionalizovala je Fredi Mak i Fani Maj, dve ogromne hipotekarne banke, nacionalizuje i najveću svetsku osiguravajuću kompaniju AIG i to pod neverovatnim okolnostima. Vašington je uvideo i da strategija pojedinačnih poteza, ne može dugo i predlaže plan za globalno spasavanje ekonomije kroz osnivanje fonda od 700 milijardi dolara. Nije u pitanju spasavanje samo loših đaka, ceo razred je pao na ispitu iz finansija – svima treba pomoć jer je ceo sistem pred kolapsom. Treba iz bilansa američkih finansijskih institucija odstraniti nenaplativa, trula potraživanja da bi im se popravilo finansijsko stanje i omogućio nastavak rada – a američki poreski obveznik će platiti ceh.

Nacionalizacija je jedina stvar koja preostaje kada su sva tržišna rešenja iscrpljena. Naime, kada se pređe kritični prag svi tržišni mehanizmi se pokreću u istom smeru. Posle izvesnog vremena to je sistem koji nema nikakvu protivtežu. To je uostalom u saglasnosti za individualističkom racionalnošću koju promoviše liberalni model – ludost je kupovati kada svi prodaju.
Kao što su špekulativni mehanizmi proizveli strahovit rast cena, rast obima transakcija i ne manji rast rizika za vreme ekspanzije, oni u recesiji proizvode kumulativni pad cena i urušavanje svih segmenata tržišta. Tu stihiju može ograničiti samo država.

Američki plan Henrija Polsona je iznenađujući, ali u suštini ilustruje staru liberalnu prećutnu dogmu – privatizacija profita i nacionalizacija gubitaka. Izgleda nemoralno je da američki građani treba da plate 700 milijardi dolara za pokrivanje gubitka Volstrita. Takvog nemorala će uskoro biti i u Evropi, i svugde po svetu, gde će države spasavati finansijske institucije.
Jer sad se jasno vidi da je jedna od udarnih slika liberalnog modela bila obična propagandna laž. A kako su nam samo slikovito prikazivali te nove kapitaliste, vitezove rizika i hrabre preduzetnike novih ekonomskih avantura. Ti finansijski geniji su mogli da rade šta god bi im palo na pamet – nisu se ustručavali u smišljanju neverovatnih konstrukcija – zaradili su ogroman novac, bili otelotvorenje bezobzirnosti i pohlepe, ali na kraju – nisu, u stvari, oni rizikovali, već poreski obveznici i društvo u celini. 

Globalna opasnost: U celoj priči osim nemorala ima i nešto paradoksalno. Neoliberalni finansijski lobiji, zalažući se decenijama za deregulaciju i vodeći pozicioni rat protiv državnog mešanja u finansije i ekonomiju, osiono su sebi obezbeđivali ogromne prihode. Ali čim se tržište novca suzilo i počela kriza, odmah su bestidno pohitali da traže zaštitu i pomoć države. Paradoksalno je i da čovek koji nacionalizuje po Americi nije niko drugi nego Henri Polson. Ministar finansija ultraliberalne, desničarske administracije i bivši predsednik “Goldman Saksa”, jedne od najvećih svetskih poslovnih banaka i ikone finansijskog kapitalizma. Kako sudbina može biti pakosna. Ovaj bankar nije mogao ni sanjati da će završiti karijeru u ranoboljševičkom maniru – etatizacijama po hitnom postupku. Nije bilo lako, ali nije imao izbora.

Proteklih 20 godina Volstrit je dosezao vrtoglave profite, bankari su beskrupulozno plovili novčanim tokovima pa sad kad su izvori presušili državni budžet daje 700 milijardi da pokrije gubitke kvazimangupa. A sasvim bi bilo normalno da oni odgovaraju pred sudom jer su svoje žrtve prevarili dva puta – prvo proneverivši njihov novac, a drugo zbog povećanja poreza koje sledi. Teško je ne biti ogorčen povodom toliko nemorala, ali se mora shvatiti da je ovaj potez koliko nepravedan, ipak neophodan. A evo zašto. 

S čim se, u stvari, suočava američka administracija? Sa globalnim urušavanjem finansijskog sistema. Rizik globalnog sloma podrazumeva da zbog guste međupovezanosti u finansijskom sistemu, nelikvidnost jedne banke, kolateralno povlači za sobom nelikvidnost određenog broja drugih banaka čije bankrotstvo prouzrokuje propast drugih banaka, i td.. Pad jedne banke, lančanom reakcijom, vodi propasti celog sistema. Globalno urušavanje bi brzo zahvatilo ceo svet. Zato se globalni krah finansijskog sistema ne sme dopustiti. Na pragu smo velike katastrofe i to je ono protiv čega se bori Polsonov plan. Treba imperativno zaustaviti ovaj mehanizam, jer kolaps finansijskog sistema znači trenutno isparavanje uloga, depozita, ušteđevina; nestajanje kredita i gašenje svih finansijskih tokova.

Prava priroda globalne finansijske pretnje je, u stvari, globalna ucena. Jer finansijski sistem je sposoban da primora državu na određene poduhvate pod pretnjom strahovite odmazde. Taoci su građani. Ako država ne reaguje blagovremeno, raspad sistema će joj naneti toliku štetu da će se teško oporaviti. Na ekonomskom nivou ova finansijska pretnja zapravo se smatra novom vrstom oružja masovnog uništenja i sledi osnovne principe teorije odvraćanja.

Tolika moć proizilazi iz činjenice da finansije zauzimaju posebno mesto u strukturi kapitalizma. U finansijskom kapitalizmu, modelu koji gromko propagira ultraliberalizam, baš su finansije te koje spajaju sve šavove i kroz svetsku elektronsku mrežu regulišu novčane tokove. Izlaskom na svetska tržišta i ekspanzijom finansijskog inženjeringa, svi duguju svima i svako potražuje od svakog. Upravo ta neverovatna isprepletenost interesa daje finansijama toliku važnost. I najmanji zastoj u ogromnom krvotoku može imati niz ozbiljnih posledica. Ako stane srce – ekonomski sistem u celini puca po svim šavovima! A srce tog globalnog sistema je Volstrit koji je u predinfarktnom stanju.

Pod tim okolnostima svaki izbor je bolan.

Može li se dopustiti kolaps i zadovoljiti pravda? Da celo to gramzivo društvo najzad bude kažnjeno i nađe se na ulici. Nažalost, zadovoljstvo i osećaj pravde bi trajalo kratko jer bismo svi bili zahvaćeni vrtlogom. Kada padaju finansijske konstrukcije ili čitavi sistemi, oni se ne urušavaju ravnomerno, po vertikali sami po sebi, kao tornjevi i kule. Oni se raspadaju u neredu i haosu izazivajući razaranja na sve strane. Na kraju kobne posledice stižu do svakog pojedinca.
To je to! Finansijska bomba spremna je da eksplodira. Spasavanje bankara je rešenje koje je politički i moralno neprihvatljivo, ali izbora nemamo. 

Put u propast: Da se osvrnemo unazad. Raspodela prihoda je, od 1945. pa sve do kraja 70-ih, konstantno išla u prilog radu – povećanje plata je sistematski pratilo evoluciju profita. Početkom 80-ih odnos je počeo da se menja u korist kapitala – sve veći deo prihoda je išao akcionarima. U ranim 90-im, ultraliberalni model nameće finansijsku deregulaciju i kroz razvoj tržišne ekonomije i globalizaciju, preusmerava nacionalna bogatstva u korist uskog kruga odabranih. Srednja klasa se pauperizuje. Sve je manje bogatih, ali su sve imućniji, i sve je više siromašnih koji su u sve težoj situaciji.

Nove globalne tehnologije, ubrzanje saobraćaja i geografsko proširenje ultraliberalnog sistema temeljno su promenili odnos vlasnika sredstava za proizvodnju i zaposlenih. Zaposleni su stavljeni u uslove surove konkurencije: rast produktivnosti, imigracija i izmeštanje.
Ultraliberalni model nameće duplu stegu: sa jedne strane pritisak na cene, što je posledica opšte konkurencije, a sa druge strane pritisak akcionara na troškove koji zahtevaju rentabilnost uloženog kapitala, i sve više profita. Između pada cena i rasta produktivnosti, između čekića i nakovnja, su zaposleni i njihove plate. Plate su postale glavna varijabla za prilagođavanje napregnutim uslovima poslovanja. Pritisku nema kraja.

Nagrađujući kapital nauštrb rada, amputiraju se ogromna sredstva iz normalnog ekonomskog ciklusa: kupovna moć zaposlenih se smanjuje, a rast prihoda akcionara neće podržati potrošnju, jer bogati uglavnom već imaju sve. Zato će bogati, a radi se o velikim svotama, radije ići na špekulativna tržišta riskantnih finansijskih proizvoda. Ti proizvodi su dvostruko riskantni. Formalno – oni deluju na špekulativnim tržištima. Suštinski – rezultati sofisticiranog finansijskog inžinjeringa koji kombinuju svopove, terminske obveznice, opcije i derivative sve su nerazumljiviji, sve kompleksniji i sve slabije kontrolisani.

Prihodi od plata čine potrošnju, a potrošnja je skoro tri četvrtine potražnje. Da bi se održala potražnja potrebni su potrošači sa kupovnom moći. Niski prihodi zaposlenih čine ih dosta bledim potrošačima. 

Kako obezbediti osiromašenim radnicima nove prilive da im se nekako održi kupovna moć? Odgovor je prost – kroz zaduživanje. Veštačko održavanje potrošnje ima lošu stranu: ravnoteža je sve neizvesnija. I najmanji udar može prouzrokovati urušavanje celog sistema. To se i desilo. Prve žrtve krize su hipotekarne banke koje su skromnim američkim domaćinstvima nudile povoljne kredite koje ovi, sa svojim opadajućim prihodima, nisu bili u stanju da plaćaju. Onda su gramzive hipotekarne banke svoju neopreznost velikodušno prenele na celu finansijsku zajednicu, ponudivši titrizovana (ali i dalje neizvesna, često nenaplativa) potraživanja špekulantima. Uvek u potrazi za novim proizvodima, ovi geniji finansijskog inženjeringa su neoprezno ili zlonamerno fingirali suštinu tih vrednosti predstavivši ih sigurnom investicijom.
Kad su pale prve nenaplative menice, uslovi kredita su se pooštrili i cene nekretnina su prestale da rastu. Kako su trula potraživanja nastavila da pristižu u sve većem obimu, počeo je pad cena nekretnina i krenula je sumnja u sigurnost hipotekarnih garancija. Kad su banke konačno shvatile razmere gubitaka, počela je kriza poverenja. To je dovelo do kolapsa drugorazrednih hipotekarnih kredita. Udar na hipotekarne vrednosti je uvukao ceo finansijski sektor u oluju.
Tako je neoprezna špekulativna logika finansijera zamenila opreznu i trudoljubivu industrijsku logiku. Ova devijacija nas je dovela do ruba propasti.

Nije bilo potrebno biti ekspert da bi se zaključilo da je taj model neodrživ. On je bio poguban pre svega za zaposlene. Ali je na kraju došao glave i samim finansijskim moćnicima.
Šta činiti: Jednom aktivirana bomba globalnog rizika ne može se dezaktivirati. Popuštanje pred ucenama finansijskog kapitalizma se čini suštinski nepravednim. Ako proširimo vremenske horizonte dilema može imati moralno rešenje: temeljna reforma kapitalizma. Treba hitno spasavati bankare, ali treba i bezuslovno zahtevati radikalnu promenu mehanizma tržišta finansija.

Nažalost u Polsonovom planu, nema nikakvog predloga reformi. I to izgleda kao savršeno jednostrana pomoć, bez najmanje uslovnosti kako na zakonodavnom tako i na ekonomskom polju. Ali ta unilateralnost je najveći problem. Svi uslovi za potpunu reformu sistema su tu, samo Henri Polson nije našao za shodno ni da tu temu pomene. Može se tu i tamo čuti, pre u Evropi nego u Americi, da je neophodno više morala u kapitalizmu. Nažalost, tišina o konkretnim reformama je zaglušujuća.

Moguća rešenja: Kapitalizam je prošao više kriza i možda se neke pouke mogu izvući. Često se spominje 1929. I postoje neke lekcije iz Velike depresije. Tokom krize 1929. nedostajao je brz i neposredan odgovor vlasti. Na početku ove krize državne institucije su se donekle obezbedile protiv nedostatka likvidnosti i opremile se materijalnim sredstvima za hitne intervencije. Ti se mehanizmi danas vide. Centralne banke intervenišu od avgusta 2007. Otvorile su slavine likvidnosti. Iako su “tekle” povelike količine, to nije bilo dovoljno. Iako zamašna, intervencija nije bila dovoljna, ona je bila nužna. Federalne rezerve i evropske centralne banke su uradile ono što je nedostajalo 1929.

Posebno su SAD prevazišle vlastite tabue, preokrenule sopstvene dogme, upuštajući se u nacionalizaciju i preuzimanje ogromnih trulih potraživanja od privatnog finansijskog sektora. Etatizacija ovih razmera je neviđena. Sve će biti urađeno da bismo bili pošteđeni propasti. Vatrogasni arsenal za hitne intervencije je impresivan i to je velika lekcija naučena iz krize krajem 20-ih. Neophodno je razoružati krizu na samom početku. Kada se proširi i rasplamsa – prekasno je.

Država treba da plati stabilizaciju sistema, pod uslovom da ona ponovo preuzme kontrolu nad finansijama. A može se živeti u kontrolisanom sistemu finansija. Čak se živelo veoma dobro. Nije posredi nostalgija, već istorijska činjenica.

Moramo ponovo aktivirati vrednosti solidarnosti na kojima se temeljio kapitalizam sa ljudskim licem. Uostalom, samo nacionalna solidarnost može spasiti kapitalizam. Samo država, parama iz budžeta, tj. svi poreski obveznici solidarno, može izbaviti kapitalizam. Onda je sasvim normalno i da oporavljeni kapitalizam reintegriše te iste principe solidarnosti u svoj budući modus operandi. Jer između 1945. i 1985. na Zapadu je neprikosnoveno vladao kapitalizam. Jeste strah od komunizma činio kapitaliste obazrivijima prema zaposlenim. Ali ta opreznost nije bila osnovni razlog za 40 godina visokog ekonomskog rasta.

Prosperitet je bio direktna posledica poštovanja tri vrste solidarnosti. One su i danas imperativi:
1. Neophodno je, nakon 20 godine apsolutnih privilegija davanih kapitalu, krenuti u prenos dela stvorenih bogatstava na zaposlene. Poreska politika je fundamentalno sredstvo ekonomske solidarnosti. Ona mora što manje oporezovati prihode od rada, stimulisati investicije, a visokim stopama ciljati na prihode špekulativnih operacija. Sa povećanjem neto plata, ne samo da će se značajno podržati potrošnja već će se rešavati i problemi prezaduženosti. Zaposlenima sa boljim prihodima neće biti potrebna dodatna zaduženja.
2. Nužno je da socijalni minimumi definitivno prestanu da budu ona stavka u budžetu koja se stalno smanjuje. Kroz društvenu solidarnost i zagarantovani minimalni dohodak treba reaktivirati pojam države blagostanja. Socijalna davanja (radna, zdravstvena, penzijska) nisu trošak već investicija u građansku sigurnost i budućnost. Osnovni dohodak nije korist samo za održavanje nivoa potrošnje ljudi koji su sticajem okolnost na minimalnoj zaradi. Wegovo postojanje (i sigurno plaćanje) omogućava pristojan život, dostojanstvo i nadu penzionerima, nezaposlenim i bolesnim. Društveni doprinosi moraju svima garantovati osnovni dohodak koji je jedino rešenje koje pomiruje evoluciju zapošljavanja i socijalnu pravdu.
3. Kejnzova rešenja iz 30-ih godina bila uspešan odgovor na probleme nesigurnosti, depresije i ekonomske neizvesnosti. Državni intervencionizam je princip koji ograničava slobodu tržišta zakonima. Državna intervencija bi omogućila kapitalizmu da kontroliše i usmerava ekonomske tokove tako da služe interesu celog društva i ne ugrožavaju socijalnu pravdu. Ravnomerno raspoređen prosperitet je najbolji garant stabilnog ekonomskog rasta i socijalne pravde. Zanemarivanje solidarnosti i odustajanje od težnje ka opštem blagostanju se pokazalo velikom greškom. Od rata do sredine 80-ih, solidarnosti je bilo, finansije su bile pod kontrolom i nije bilo nijedne velike krize. Osigurana je puna zaposlenost, zaposleni su živeli sve bolje, deoničarima je bilo veoma ugodno, rast je bio 5 posto, preduzeća su ciljanim investicijama podržavala dinamiku inovacije, širila i modernizovala proizvodne kapacitete.
Državni nadzor bi značio kraj neprozirnog finansijskog inženjeringa, drakonska ograničenja mogućnosti banaka da ulaze u rizične investicije, knjigovodstvena pravila sa ograničenim ulaganjima po tipu investicija, ali i zakonsku regulativu sa striktnim razdvajanjem depozitnih aktivnosti i špekulativnih operacija. Država mora da sprovede ovu korenitu promenu. Samo ona može, uzvodno, političkom akcijom izglasati zakonski okvir, a nizvodno, preko ekonomskih agenata, nadzirati poštovanje ovih pravila.

Ovaj strateški zaokret liberali nikad ne bi izveli u normalnom uslovima, iz solidarnosti. Oni su jednostavno na to bili prisiljeni iz nužde. Istorija im nije dala da biraju. Strašno je da nakon prepada početkom 80-ih i velike pljačke koja je trajala skoro četvrt veka, ultraliberalizam završava s planetarnom otmicom. Nažalost, opet ćemo morati platiti jer smo svi taoci. Ali, očigledno bi bilo skandalozno ako bi se ostalo samo na ovom. Nespojivost kapitalizma i opšteg blagostanja koju je na podmukao način propagirao finansijski liberalizam, može biti rešena samo kroz razvoj solidarnosti. Nema kontradikcije između kapitalizma i socijalnog napretka. Kapitalizam je ekonomski sistem proizvodnje bogatstva, a ne način raspodele. Liberalizam i globalizacija su poremetili ravnotežu u raspodeli novostvorenih vrednosti između rada i kapitala (u posleratnom iznosio je 70:30). A sad se čini da je posle propasti ultraliberalnog modela, koji je čovečanstvo podredio surovim zahtevima tržišta, napokon došlo vreme da se ekonomija i finansije vrate u službu čoveka. 

(Autor je bivši direktor Poreske 
uprave Srbije, sada strateški savetnik “Traks korporacije” u Parizu)

Preneto iz nedeljnika NIN 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner