Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Obama je previše oprezan
Ekonomska politika

Obama je previše oprezan

PDF Štampa El. pošta
Pol Krugman   
sreda, 25. mart 2009.

Kada ste shvatili da smo se vratili u ekonomiju depresije, kako ste je Vi nazvali?

Početkom 2008. bilo je prilično jasno da smo došli do granica konvencionalne politike. Posle pada Braće Leman, sve je bilo jasno.

Kada će se sve završiti?

Predhodni slučajvi nisu dobri. Japanska depresija se završila sa bumom izvoza iz Kine, ali ovoga puta kriza pogađa ceo svet odjednom, tako da ovo nije neka mogućnost. Velika depresija se završila Drugim svetskim ratom. Postoji prirodan kraj na dugu stazu, ali će to trajati mnogo, mnogo vremena.

Da li su zaiste efikasne usvojene mere?

Do određene tačke menjamo privatni dug za državni dug i pokušavamo da kompenzujemo uzdržavanje kupaca sa povećanjem državne potrošnje. Tako smo izašli iz Velike krize. Tačno je da Kina namerava da izađe iz krize povećanjem izvoza, i da to može da bude osnova druge krize. Ali mislim da je izuzetno važno održati tražnju, iako to nije definitivno rešenje. U suprotnom, ozbiljan je rizik da upadnemo u veliku zamku.

Da li odgovor na krizu grupe G-20 treba da bude u koordinaciji sa odlukama drugih foruma?

Idealno bi bilo da se G-20 dogovori da koordinira fiskalne politike iako, na nesreću, do toga neće doći. Krucijalno je da Evropljani dogovore među sobom osnove za fiskalnu ekspanziju, jer zavisnost između članova EU je mnogo veća nego u odnosu na SAD. U svakom slučaju, neophodan nam je dogovor G-20 da bi se koordinirale fiskalne politike, i takođe plan za spašavanje zemalja u usponu koje imaju probleme. Tu će verovatno odlučujuću ulogu imati MMF, koji bi trebalo da dâ dovoljno sredstava Mađarskoj i Baltičkim zemljama.

Treba li pojačati saradnju između SAD i EU?

Bez sumnje, postoji zavisnost između njih. Svi smo zabrinuti zbog deficita, ali koordinirani napor može da smanji dodatna davanja koje svako treba da učini, i da poveća dobit. U dobroj meri, plan za fiskalni stimulans SAD, pomaže evropskoj ekonomiji. Na primer: mnogo od pomoći dodeljene AIG završava u rukama Evropljana, koji su kupili osigranja za neplaćene dugove (credit default swaps). Sada se mnogi pitaju zašto poreski obaveznici iz SAD treba da spašavaju evropske banke.

A centralne banke?

Tu nisu sasvim jasne posledice. Do određene tačke, otpor Evropske banke da upotrebi sav prostor u kamatnim stopama ide u korist SAD, sa jevtinijim dolarom koji pokreće izvoz, tako da nas sasvim jasno interesuje politika Tričeta.

Kako vidite ekonomiju Španije?

Španija je kao Kalifornija. Obe su doživele građevinski bum, dobile su velike količine stranog kapitala i kada je pukao građevinski mehur, situacija je postala veoma teška. Sada imaju slične probleme: deficit je zabrinjavajući, a pad na berzi je bio neizbežan, mada je gore u Kaliforniji.

Šta treba da se radi?

Biće teško. Ono što zaista zabrinjava u španskoj situaciji je da zbog pripadnosti EU, nije jasno kakva je strategija sređivanja stanja. Da Španija nije član EU, devalvacija bi pomogla, ali ta opcija ne postoji. Fiskalna politika je veoma ograničena za zemlje članice EU. Takođe je ograničena i mogućnost da se deluje u finansijskom sistemu, mada su španske banke pokazale relativno dobru formu. Mogu da se usvoje mere koje bi ograničile udar krize na nezaposlene. Ali, u dobroj meri, Španiji preostaje da čeka da dođe do evropskog oporavka.

Zar Kina ne bi trebalo da igra istaknutiju ulogu?

Da, ako Kina pokaže znake kooperacije. Za sada samo namerava da izađe iz recesije sa devalviranom monetom koja će podstaći izvoz, a politika Federalnih rezervi nema za cilj da Kinezi budu zadovoljni. Osim toga, postoji pretnja da Kinezi mogu da odnesu novac koji imaju u dolarima; ali je tačno da ako duguješ 100 dolara, onda imaš problem, ali ako duguješ bilion, kao što to duguju Kinezi, problem ima Kina.

Može li isti finansijski sistem koji nas je doveo u haos, odrediti pravce u budućnosti?

Nalazimo se pred velikim testom koji trebao da rešimo, a to je rekonstrukcija finansijskog sistema. Obično smo imali mnogo jednostavniji sistem, sa bankama kao posrednicima, ali je sve otišlo u sistem sa brojnim finansijskim institucijama, kompleksinim i slabo regulisanim. To je sasvim jasno propalo. Verovatno bi trebalo da gledamo ka nekom jednostavnijem sistemu, i više u starom stilu. Doći će do mnogih promena, i to prirodno. Sumnjam da će ljudi verovati u ove kompleksne i komplikovane finansijske planove jer su oni propali; oko 400 000 milona dolara je nestalo iz finansijskog sistema. Ali, takođe je neophodna i veća regularizacija onog što imamo, i to će biti teško.

Kriza je odnela mnoge bankare, ali ni jednog regulatora.

U SAD je mnogo supervizora moralo da podnese ostavku na ovaj ili onaj način. Mada nije sasvim sigurno da se sve ovo ne bi dogodilo i da su dobro radili svoj posao. Ali, istina je da nisu ni pokušali to da urade.

Mislite na Grinspana?

Ne, mada je pomalo tužno videti kako je pokušao da brani svoju zaostavštinu. Ali, nisam govorio o njemu.

Može li da dođe, kao 30-tih godina, do takmičarskih devalvacija?

Te devalvacije su pomogle, nisu nanele štetu svetskoj ekonomiji. Ali to je bio drugačiji svet, koji se rukovodio zlatnom podlogom. Sada me brine da li devalvacije zemenjuju drugi tip mera. Ako Kina, na primer, devalvira da bi izašla iz krize, onda to jeste problem.

Kako ocenjujete prve mesece vlade Obame?

Promena na bolje je ogromna, politika je inteligentna i čestita, i samo to ocrtava sasvim drugačiji svet. Problem je u tome što je vlada Obame isuviše oprezna, čak i kada je smelija nego obično, i dalje je isuviše oprezna zbog dimenzija krize. Plan za stimulans, na primer, trebalo je da bude 30% veći, a neće ni da usvoje nikakvu dramatičnu meru u vezi banaka. Prioriteti određeni u budžetu su izvrsni, i mada idu u dobrom pravcu, ne idu dovoljno brzo.

Ali u zdravstvu i politici troška, Obama primenuje duboke reforme.

Postoji fraza koje se pripisuje njegovom šefu kabineta. Ram Emanuel kaže: „Nikada ne treba propustiti da se iskoristi neka kriza“. To sasvim dobro definiše njegov duh. Regan je iskoristio krizu iz 1987. da bi promenio sve. Zašto se ponovo ne bi učinile neke stvari?

Uključuju li te promene i nacionalizaciju banaka?

Izgleda da u tome uopšte nemaju neki finansijski plan. Govore o državnoj i privatnoj kooperaciji, ali u nejasnoj formi i ponekad to zvuči kao poklon tom sektoru. Mislim da će se odgoditi (mada će za to biti potrebno dosta vremena) jedno švedsko rešenje iz 90-tih godina. To će značiti garantovati depozite i privremeno nacionalizovati Citygroup, a verovatno i Bank of America.

Na to mislite kada govore da će kapitalizam biti drugačiji?

Ovo je jedan od onih momenata kada je sva filozofija diskreditovana. Oni koji su branili stav da je pohlepa dobra i da tržište treba samo od sebe da se reguliše, sada su doživeli katastrofu. To su oni isti koji su govorili da ako se podigne porez bogatima, biće užasnih stvari. Klinton je podigao poreze najbogatijima i ekonomija je funkcionisala veoma dobro u toku osam godina, dok je Buš smanjio poreze, i vidite šta se dogodilo. Mislim da će se nametnuti takva promena.

Preti li kriza ponovnom izboru Obame za predsednika?

Obama liči na Ruzvelta, koji nije rešio depresiju, ali se videlo da preduzima mere da bi se izašlo iz krize, i to mu je donelo izbornu pobedu. Mnogi politički eksperti tvrde da glasači imaju slabo pamćenje, da brinu samo o onome što se dogodilo u poslednjih šest meseci, tako da Obama ima vremena da popravi stvari pre nego što dođu naredni izbori.

(Intervju za El Pais Pola Krugmana, dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju 2008)

Preveo Branislav Đorđević