Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > „Južni tok“ nije zlatna koka, ali može biti zamajac ozbiljnog ekonomskog preporoda
Ekonomska politika

„Južni tok“ nije zlatna koka, ali može biti zamajac ozbiljnog ekonomskog preporoda

PDF Štampa El. pošta
Nevenko Škrbić   
petak, 28. februar 2014.

„Južni tok“ i srpska politička scena

U današnjoj podeljenoj i zavađenoj Srbiji teško je naći jedno pitanje oko koga se bezuslovno slažu sve političke opcije u zemlji. Čak ni kategorički imperativ evropskih integracija, ta velika mantra srpskih političara, nije na srpskoj političkoj sceni bez ozbiljnih kritičara i protivnika. Međutim, bezmalo svi srpski javni delatnici se slažu oko toga da izgradnja međunarodnog gasovoda „Južni tok“ predstavlja jedan od najvažnijih ekonomskih projekata u Srbiji, a oni malobrojni koji iz ideoloških razloga (ili po zadatku) to i ne misle, ćute, budući da nisu u stanju da smisle bilo kakve ozbiljne prigovore mimo papagajskog ponavljanja stereotipa o Rusima iz vremena Informbiroa i Hladnog rata. Najveći politički igrači u zemlji se utrkuju da na sebe preuzmu zasluge za „dovođenje „Gasproma“ u Srbiju“, jedni su posao ugovorili, drugi potpisali, treći su mu dali status strateškog nacionalnog projekta, četvrti su ga pustili u pogon, dok su peti „garant njegove realizacije“. Bez sumnje, razlozi ovoliko nedvosmislene podrške su dvojaki. Prvo, u uslovima devastirane privrede u „večnoj tranziciji“ i zavrtanja slavine u krizom pogođenim zapadnim zemljama, teško je naći investitora koji će u jedan projekat upumpati 1,7 milijardi evra, pogotovo u projekat koji državi Srbiji garantuje stabilne prihode narednih 40 godina. Drugo, saradnja sa Rusijom i uvođenje ruskog kapitala u zemlju imaju skoro plebiscitnu podršku građana, a podrška ruskim projektima uvek je idealan način da neki političar ili stranka sa sebe speru deo odgovornosti za krotko saučestvovanje u neoimperijalističkom porobljavanju Balkana od strane Vašingtona, Berlina i Brisela.

Ali kakva je, zapravo, korist koju Srbija ima od „Južnog toka“? Ako je suditi po egzaltiranim izjavama poslovično neobaveštenih srpskih političara i podjednako neinformisanih i površnih srpskih novinara, „Južni tok“ bezmalo predstavlja cevovod koji će u Srbiju da dovozi, ne gas, nego pare, i to će preko njega, kao preko sistema kap-po-kap, cela Srbija da se navodnjava devizama u gotovini, pa naše vlasti (baš kako one to najviše vole) neće morati ni prstom da mrdnu, a u zemlju će svake godine ulaziti stotine miliona dolara. U stvarnosti, situacija je znatno drugačija, a „Južni tok“ za Srbiju predstavlja šansu da se pokrene iz ekonomske letargije, šansu koju i dalje možemo lako da prokockamo, baš kao što možemo prokockati i te očekivane „tranzitne milione“. Pogledajmo, dakle, kakvu konkretnu korist „Južni tok“ može da donese srpskoj (političkoj) ekonomiji.

„Gasprom“ kao prethodnica ruskih kompanija na Balkanu

Pre svega, izgradnja „Južnog toka“ predstavlja veliki tehnološki i simbolički uspeh „Gasproma“ i Rusije, i znak njenog povratka na Balkan na velika vrata. Izgradnja ovog gasovoda povlači za sobom druge ruske projekte i kompanije. „Gasprom“, kao najveće i najmoćnije rusko preduzeće, u svakoj zemlji u kojoj se pojavi predstavlja prethodnicu ruskog biznisa u celini. Busanje u grudi viševekovnim bratstvom i izjave ljubavi preko medija su jedna stvar, ali kada se u ruskoj stručnoj štampi počnu pojavljivati konkretni podaci da „Gasprom“ dobro posluje u nekoj zemlji, i da se u toj zemlji ne susreće sa brojnim problemima koje su mu pravile vlasti drugih zemalja, ta zemlja u tom trenutku postaje privlačna za ruske investitore. Upravo ovu vrstu uloge u Srbiji je odigrala „Gasprom njeft“ sa kupovinom NIS – bez obzira na žestoki otpor prozapadnih medija i marginalnih (ali medijski veoma solidno pokrivenih) prozapadnih stranaka i organizacija o „ruskoj pljački“, pozitivni rezultati poslovanja NIS i odsustvo bilo kakvog konflikta sa srpskim vlastima (pogotovo kada se uporede sa čestim i ozbiljnim nevoljama „MOL“ u Hrvatskoj, „Surgutnjeftegaza“ u Mađarskoj, „OMV“ u Rumuniji i „Lukoila“ u Bugarskoj) primamile su u Srbiju veći broj ruskih banaka i preduzeća, i ekonomski rezultati tog jačanja saradnje se već počinju osećati, pre svega ako se pogleda značajno povećanje srpskog izvoza u Rusiju.

Ove ruske kompanije zemljama regiona mogu da ponude znatno više od praznih obećanja i evrointegracijskih snova koji se svode na degradaciju tržišta rada i eksploataciju resursa – one mogu da ponude konkretan novac i ozbiljnu saradnju sa jednim likvidnim finasnijskim sistemom i jednim bogatim tržištem u stalnom i munjevitom razvoju, ukoliko za to postoji interesovanje. Za sada je očigledno da postoji interesovanje da se ta i takva saradnja uspori, zakoči, ili bar maksimalno obesmisli. Domaći briselski janjičari i apologete EU već se utrkuju sa izjavama koje ovo jačanje saradnje sa Rusijom nazivaju „privremenom merom“ dok Srbija ne uđe u EU, i ne bude primorana da ukine svoju jedinu komparativnu prednost u odnosu na zemlje regiona – Carinski sporazum sa Rusijom, a za to zauzvrat dobije bescarinski režim sa EU, koji već godinama jednostrano primenjuje na svoju sopstvenu štetu. Istovremeno, zapadni mediji u zemlji i regionu forsiraju ideološku priču o „evropskim energetskim integracijama“ i „Južnom gasnom koridoru“, gde se od „Transjadranskog gasovoda“ (TAP) pravi nekakva „alternativa“ projektu „Južni tok“, nešto što on nikada ne može biti, i što opet, nanosi dugoročnu štetu ovom projektu, koji se iz sfere ekonomskog interesa i razvoja energetike uporno prevlači u domen ideologije i antiruske političke propagande.

Rusija je u Srbiji zdrava konkurencija, a EU – monopolist

Na planu razvoja srpske i regionalne energetike, „Južni tok“ predstavlja svojevrsni „dašak svežeg vazduha“ i jednu realnu ekonomsko-energetsku alternativu slepom „integrisanju u Evropsku energetsku zajednicu“, koja opet ne predstavlja ništa drugo nego energetsku kolonizaciju „periferne Evrope“ od strane bogatog i industrijalizovanog „centra“. Evropska energetska politika Balkanu do sada nije ponudila ništa osim mogućnosti da strane kompanije u našem regionu proizvode energiju koju će jeftino prodavati na evropskom tržištu, a skupo lokalnom stanovništvu. Uostalom, već čujemo nemačke „liberale“ koji, u duhu nekih „starih-dobrih vremena“ jadikuju kako „nije  fer“ da južne i istočne evropske zemlje jeftino prodaju struju svojim „lenjim i nedisciplinovanim građanima“, dok ih nemačke kompanije i građani plaćaju skupu struju i bacaju toliki novac na subvencije  „zelene energije“.

Istovremeno, „Južni tok“ predstavlja istinsku priliku da se ta evropska centripetalna sila u domenu energetike zaista iskoristi i stavi u funkciju energetskog razvoja regiona. Jer, koliko god evropske birokrate ponavljale mantru o „energetskoj diversifikaciji“ i „očuvanju energetske nezavisnosti“ (podrazumeva se „energetske nezavisnosti Evropske unije od Rusije“), upravo je evropski faktor u regionu onaj koji se bavi „energetskim porobljavanjem“ i razgradnjom domaćih energetika u korist krupnih energetskih kompanija sa Zapada, dok realizacija „Južnog toka“ predstavlja mogućnost da u ove zemlje uđe kapital koji ne nosi sa sobom ogromni paket političkih uslova evropskih institucija, i ne povlači za sobom neprestano gubljenje kontrole nad vlastitom energetikom u korist Berlina i Brisela. Pri tome nema sumnje da domaće vlasti, navikle da se pokoravaju stranim gospodarima umesto da vode samostalnu politiku, spremno hitaju da sopstvenu energetiku izruče u ruke Moskvi onako kako bi nju hteo da prigrabi Brisel, ali to više govori o odsustvu političke vizije i ekonomske strategije samih domaćih elita, nego o ambicijama Moskve, koja je nebrojeno puta dokazala da u Evropi samo želi da bude tretirana kao ravnopravan partner, te da je vrlo ozbiljna i pouzdana kada je u pitanju ispunjavanje preuzetih ugovornih obaveza.

Jer Moskva je na Balkanu upravo suprotno od onoga što o njoj govore propagandisti EU – u našem regionu ona ne nastupa kao „monopolist“, već upravo kao „zdrava konkurencija“. Da, „Gasprom“ kontroliše gasno tržište Balkana, ali iz prostog razloga što je njegov gas na „Balkanu“ najpovoljniji, i što je spreman da izgradi infrastrukturu koja je potrebna da bi se ovaj siromašni deo Evrope snabdevao još povoljnije i pouzdanije. Srbija, kao i bilo koja druga zemlja Balkana može da se snabdeva i tečnim prirodnim gasom (TPG) iz Alžira, Norveške, Alžira ili Katara, ali je takav oblik snabdevanja jednostavno preskup, pa ove zemlje svoj gas prodaju onima koji sebi mogu da ga priušte. Dominantan položaj „Gasproma“ na ovom tržištu stoga predstavlja upravo rezultat one „slobodne tržišne utakmice“ o kojoj Zapadnjaci toliko vole da pričaju, ali samo kada su uslovi „slobodne utakmice“ unapred namešteni za njihove krupne korporacije, kao što je to slučaj sa integracijom neke zemlje-kandidata u EU. Nerazvijene zemlje evropske periferije tako se primoravaju da svoje osiromašene građane i finansijski uništene kompanije ostave na milost i nemilost „slobodnog tržišta“, ali kada te same države žele da izađu na slobodno tržište i kupuju najpovoljniji ruski gas, uglas se diže galama o „ruskom energetskom porobljavanju Evrope“. I dok „Gasprom“ i ruske kompanije na Balkanu, upravo u duhu ideologije koju nominalno zastupa EU, samo „hoće da posluju“, Evropska unija je ta koja svojim članovima i pretendentima na članstvo otima energetiku, kao nosioca ekonomskog razvoja, iz ruku, i nameće im svoja pravila za koja oni niti su glasali, niti ih je ko pitao da li ih kao „građani Evrope“ podržavaju. EU stoga predstavlja jedinog pravog (političkog) monopolistu na Balkanu, koji, nominalno liberalizujući „slobodno evropsko tržište“ isto potčinjava svojim potpuno netransparentnim i oligarhijski diktiranim pravilima i direktivama, i gušeći (ili privatizujući) svaki oblik lokalne konkurencije u kolonizovanim perifernim državama.

Zaključak

Učešće Srbije u „Južnom toku“ predstavlja ozbiljan geostrateški uspeh naše zemlje, utoliko veći što glavni magistralni pravac ovog gasovoda sada u potpunosti prolazi preko naše teritorije. Ne treba zaboraviti, da je prvobitni predlog „Južnog toka“ podrazumevao da će glavna cev preko Bugarske i Grčke ići za jug Italije, pri čemu bi Srbija u najboljem slučaju dobila neki sporedni krak, ili bi završila kao zemlja-uvoznik poput Hrvatske, ili bi čak bila potpuno zaobiđena. Srećom po nas, ekonomska kriza u Evropi, a pogotovo u Italiji i Grčkoj, učinila je centralnoevropsko tržište daleko primamljivijim za Ruse, pa je Srbija, ne samo dobila status tranzitera za puni kapacitet gasovoda, nego i priliku da se pretvori u istinsko gasno čvorište na Balkanu, preko koga će se ruskim gasom snabdevati Hrvatska i BiH, a u perspektivi Makedonija i čak Crna Gora. Razvijajući ovu magistralnu gasnu mrežu, Srbija može da stvori idealne uslove za povoljnu gasifikaciju svojih gradova i, što je neuporedivo važnije, svoje industrije, kojoj je preko potrebna svaka, i najmanja prednost u odnosu na konkurenciju, koju može da dobije. Dakako, ukoliko Srbija ne bude u stanju da podigne standard svojih građana kako bi mogli da kupuju gas, odnosno da očuva svoju industriju od propasti i sveopšteg stečaja, onda njeno tržište neće biti zanimljivo za rusku kompaniju, i od gasovoda zaista neće imati nikakve druge vajde od tranzitnih taksi. S tim što i njih može da izgubi, ukoliko saradnju sa Rusijom ne bude koristila za razvoj svoje privrede, već isključivo za popunjavanje sve većeg i sve opasnijeg državnog duga.

Još važnije od svega rečenog, ukoliko Srbija ne bude spremna i sposobna da iskoristi ovaj ekonomski zamajac koji joj je ponudila Rusija, i otvori prostor za ozbiljnu, partnersku saradnju sa ruskim kompanijama, već odluči da se kao tikva niz vodu pusti niz maticu evropskih integracija i svoju zemlju preda na upravljanje mudrim i blagonaklonim evropskim gospodarima, veoma brzo i veoma lako može da izgubi tu ozbiljnu komparativnu prednost koju joj je dao „Južni tok“, ili Carinski sporazum sa Rusijom. Bahata, birokratizovana i beskrupulozna evropska elita pokazala je već nebrojeno puta da celi Balkan tretira kao svoj feudalni posed, gde njihovi vazali uživaju u privilegijama i prosperitetu, dok se stanovništvo i privreda tretiraju kao potrošna roba. Rusija je, sa druge strane, pre svega na primeru Ukrajine pokazala da više nema strpljenja za takve „feudalne elite“, i uporno insistira na bilateralnim i uzajamno korisnim partnerskim odnosima sa zemljama Balkana i Istočne Evrope. Ukoliko su te zemlje sposobne i spremne da vode samostalnu ekonomsku politiku i vode računa o svojim sopstvenim ekonomskim interesima, saradnja sa Rusijom idealan je način da se izvuku iz krize i stagnacije koja je zahvatila celi kontinent. Ukoliko to nisu sposobni, nema tog „Južnog toka“ i ruskog kredita koji i može spasti od propasti.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner