Vučićevo mirotvorstvo i "cipelarenje" u BiH

Otkako je onomad u Mostaru dosadašnji i budući premijer Srbije Aleksandar Vučić poručio Srbima i Bošnjacima "Bošnjaci u srpske cipele, Srbi u bošnjačke cipele, ne bi li se bolje razumeli", sve u sklopu svoje ranije promovisane "misije" istorijskog pomirenja Srba i Bošnjaka - nije se dogodilo bog zna šta novo što bi ukazalo da ta Vučićeva "misija" odmiče napred. Obnova Ferhat- pašine džamije u Banjaluci, srušene 1993. godine, poslužila je predstavnicma RS, pa i mnogim Srbima, da pokažu da jesu spremni i da uđu u "bošnjačke cipele", ali, s druge strane, malo je Bošnjaka pokazalo spremnost da obuje "srpske cipele".

Dok je, recimo, banjalučki muftija Osman Kozlić isticao da nas sve danas "opominju i Jasenovac i Srebrenica, kao i Ferhadija, kao i manastir Dečani", Vučićev turski kolega Ahmet Davutoglu potencirao je "ostvarenje sna Alije Izetbegovića". Predsednik RS Milorad Dodik, vrpoljeći se u stolici, oćutao je tokom ceremonije Davutogluov govor, baš kao i svi ostali srpski predstavnici, da bi dan-dva kasnije osudili skandalozne delove Davutogluove poruke.

Za bošnjačkog člana Predsedništva BiH Bakira Izetbegovića ništa nije bilo sporno:  šta više, moglo bi se reći da mu je možda bilo i pomalo krivo što i sam nije mogao reći sve ono što je rekao Davutoglu; a da su mu njegove reči izuzetno prijale, pokazao je Izetbegović mlađi time što je odmah ustao sa svoje stolice i čestitao Davutogluu na govoru. Napokon, malo ko je u Sarajevu hteo glasno da kaže, poput penzionisanog bošnjačkog diplomate Hajrudina Somuna, da je Davutogluu "bilo bolje da nije ni dolazio u Banjaluku".

I dok banjalučki muftija pokazuje spremnost i sposobnost za (sa)osećanje za stradanje Srba, Izetbegović mlađi, kao ni mnogi drugi u bošnjačkoj eliti, toj vrsti empatije nisu skloni kada je reč o zločinima nad Srbima u ratovima devedesetih godina prošlog veka. Izetbegović mlađi jeste onomad u Mostaru, pored Vučića, "priznao" pravo Srbiji(da li i svim Srbima?) da se "seća zločina u Drugom svetskom ratu i osnivanja NDH", ali ovaj vodeći bošnjački političar nikada nije pomenuo srpske žrtve u poslednjem ratu u BiH, sem kao neku vrstu kolateralne štete. Napokon, poglavar Islamske zajednice u BiH(IZ BiH) reis Husein Kavazović, koji je do sada istupao znatno umerenije od svog prethodnika Mustafe Cerića, u jednom od poslednjih istupa izneo je neprimerene optužbe na račun "vrha Srpske pravoslavne crkve iz Beograda da ohrabruje srpski nacionalizam i isključivost i doprinosi veličanju zločina i zločinaca čime dodatno otežavaju put pomirenja"!?

Dakle, ni reis Kavazović, ni Izetbegović mlađi ne pomišljaju da bi trebalo da obuju "srpske cipele" ni onda kada srpski političari u BiH, pa i sam Vučić, obuvaju "bošnjačke cipele", pa je pitanje: kome, zapravo, Vučić nudi svoje cipele i čije on pokušava da obuje? Oni kojima u BiH nudi - neće ih još zadugo obući, dok on svakodnevno navlači, po potrebi, svačije: i tesne i prevelike, a broj pogodi uglavnom kada ih menja sa Bošnjacima u Novom Pazaru. Što već spada u domen političke/politikantske trgovine.        

Vučićevo "cipelarenje" u BiH iliti pozajmljivanje cipela između Srba i Bošnjaka - kao što smo na ovom mestu primetili još prilikom Vučićeve promocije sopstvene misije "istorijskog pomirenja" Srba i Bošnjaka - biće prevashodno shvaćeno kao njegovo posipanje pepelom, pri čemu ni Srbi u Republici Srpskoj ni Bošnjaci u Federaciji BiH nikako neće razumeti zašto bi i oni to trebalo da učine, jer su, svako iz svoje perspektive, vodili rat za odbranu svojih nacionalnih interesa, a da pritom i među jednima i drugima gotovo da nema porodice koja nije izgubila nekog od svojih članova.

A za pravedan odnos prema mrljama iz ratne prošlosti, potrebno je da, prema istim kriterijumima, budu procesuirani barem svi veći ratni zločini. To se do sada nije dogodilo, prvenstveno kada je reč o zločinima nad Srbima, a pitanje je da li će se dogoditi i u narednih desetak godina.

U međuvremenu, Vučića će, kako sam kaže, "mučiti nejedinstvo srpske politike u Republici Srpskoj. "Imam dobre odnose sa svima njima i oni su svi moji dobri prijatelji, i Dodik, i Ivanić, Bosić, Tadić i drugi. Voleo bih da imaju bliže i bolje odnose", tvrdi Vučić. Ljuto zavađeni između sebe, svi ovi Vučićevi "prijatelji" kipte od međusobnog neprijateljstva, nazivajući jedni druge veleizdajnicima, izdajnicima, kriminalcima.....

Dok tako međusobno "ratuju", "prijatelji" se paralelno i odvojeno sastaju sa Vučićem, manje-više mu se diveći svi redom kao nekrunisanom svesrpskom caru, "izmučenom" njihovim nejedinstvom. Pa, ipak "prijatelj" Dodik mu je smanjio jednu muku time što je, praktično, na savet "prijatelja" Vučića još jednom zamrznuo referendum o pravosuđu BiH, s kojim se u startu nisu slagali "prijatelji" Bosić i Ivanić, a kasnije ni Dodikov koalicioni "prijatelj" Marko Pavić. Zauzvrat, "prijatelj" Dodik je počastvovan Vučićevim pozivima na svaku državnu ceremoniju u Srbiji i sastancima na svakih mesec-dva dana sa Vučićem, a ni "prijatelji" Bosić i Ivanić nisu ništa manji Vučićevi "prijatelji". "Prijateljstvo" se održava sledbeništvom Vučićevog proevropskog kursa, koje u srpskoj varijanti zapadno od Drine može da odstupi koji stepen levo ili desno, ali sa puta ne može da skrene. Vučić je za taj put svoje "cipele" podelio svim "prijateljima", nekima su one prevelike, nekima tesne, ali ih, izgleda, svi nose sa sve manje muke, valjda kako ih s vremenom razgaze.

Nije poznato da li im je vlasnik cipelarnika savetovao da jedni drugima povremeno pozajmljuju cipele, tek oni to i sami često čine: izuju se, pa se nemilice gađaju cipelama. Pa, sad, ako na predstojećim mitinzima malo jače zamahnu jedni na druge, biće posla i za "mučenog" Vučića. S obzirom da mu se ne mili ulično neprijateljstvo među njegovim "prijateljima", jer to onda može da se prenese i u dvorište vlasnika cipelarnika, za očekivati je da on reši i sebe i njih te "mučnine": nakon dan - dva mitingovanja svojih "prijatelja", vlasnik cipelarnika se pojavljuje kao "deus ex machina" -  "pomiritelj" svojih ljuto zavađenih "prijatelja". S oreolom "mučenika", dakako.