Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > U BiH su potrebna autentična rešenja, a ne rešenja diktirana spolja
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

U BiH su potrebna autentična rešenja, a ne rešenja diktirana spolja

PDF Štampa El. pošta
Gordon N. Bardoš   
nedelja, 07. novembar 2010.

(Novi Reporter, 3.11.2010.)

Profesor dr Gordon N. Bardoš je dobro poznato ime svima onima koji se ozbiljno bave političkim putevima i stranputicama na balkanskim prostorima ili, barem, pokušavaju to da čine ozbiljno. Dugo godina je pomoćnik direktora “Hariman Instituta” u Školi za međunarodne i javne odnose na Univerzitetu Kolumbija u Njujorku. Reč je o najstarijem i najvećem multidisciplinarnom institutu u SAD koji se bavi Rusijom, postsovjetskim republikama, istočnom Evropom i Balkanom. U svojim tekstovima i  javnim nastupima profesor Bardoš se odlikovao umerenim i nepristrasnim stavom o političkim prilikama na Balkanu, što je predstavljalo pravo osveženje u poređenju sa mnogo češće medijski eksponiranim američkim “stručnjacima” za Balkan poput Danijela Servera, Mortona Abramovica, Kurta Volkera i ostalih iz plejade onih koji su američku politiku na Balkanu u protekle dve decenije kritikovali najčešće polazeći od uverenja da je trebalo da bude još oštrija prema Srbima nego što je bila. U kraćem intervjuu za “Novi Reporter”, profesor Bardoš iznosi tezu da zvanični Vašington pokazuje znakove namere da tzv. “nedovršene poslove” u BiH i na Balkanu sve više prepušta u ruke lokalnih političara, a da nedavna poseta američkog državnog sekretara Hilari Klinton Sarajevu, Beogradu i Prištini - u tome možda ima značenje kamena međaša. U razgovoru smo se, pak, prvenstveno bavili situacijom u i oko BiH.

- Čini mi se da je poseta državne sekretarke Hilari Klinton najviše ohrabrujuća poseta nekog visokog američkog zvaničnika regiji jugoistočne Evrope u skorije vreme. Mislim da ovo može da predstavlja preokret SAD i u strateškom pogledu prema celom regionu i jedan filozofski preokret. Sad, videćemo kako će se situacija dalje odvijati, ali mislim da je ovo bila veoma važna poseta.

Može li se reći da će sada doći do neke zajedničke strategije EU i SAD kada je reč o BiH, imajući u vidu da su Vašington i Brisel delovali bez zajedničke strategije ?

- To je komplikovano pitanje, zato što ni sama EU nema zajedničku strategiju ni za BiH, ni za čitavu regiju. Vidimo, na primeru Kosova, da pet članica EU ne priznaju Kosovo kao samostalnu državu. Čini mi se da i u politici EU postoje razne struje kada je reč o politici prema BiH i naravno da će onda biti nekih različitih pogleda i između EU i SAD kada je reč o BiH. S druge strane, važno je šta je zajedničko: svako i u Vašingtonu i u Briselu i u Moskvi i u regionu prihvata teritorijalni integritet i nezavisnost BiH. Tako da najbitnije ostaje napraviti strategiju o tome kako provesti neke reforme što se tiče Ustava BiH. Tu ima nekih razlika, ali videćemo kako će se sve to odvijati.

Da li u Vašingtonu nameravaju da izvrše veće političke pritiske na lidere Srba, Hrvata i Bošnjaka u BiH ili će SAD biti zadovoljne da sami lideri naprave dogovor o nekim manjim koracima ?

- Ako se rukovodimo javnim istupima sekretarke Klinton tokom posete regiji, izgleda da će Vašington primeniti jednu novu taktiku prema regionu, pa tako i prema BiH, a to je da su reforme pitanje o kojem sami lideri u BiH moraju da se dogovore. Čini mi se da je upravo to početak jedne nove filozofije u politici SAD prema regionu, što znači da je puno opao sav onaj entuzijazam koji je preovladavao u SAD u poslednjih deset - petnaest godina u pogledu američkog angažmana u svetu, pogotovo zbog problema i tragedija u Iraku i u Avganistanu. Jednostavno, ljudi su počeli da shvataju da postoje neki limiti američke moći i uticaja u svetu. Ljudi shvataju da međunarodna zajednica, znači i SAD, mogu da obezbede u BiH i celoj regiji jednu mirnu, bezbednu situaciju, gde politika može da se odvija u nekim normalnim okvirima, bez straha od nasilja i rata. Međutim, ostalo je na političarima u BiH da razgovaraju kako da naprave sistem koji je u duhu i balkanske i bosanskohercegovačke političke tradicije i političke kulture.

Kako se u Vašingtonu najčešće vidi novi bošnjački član Predsedništva BiH Bakir Izetbegović: kao umereni političar sklon dogovoru sa Srbima i Hrvatima ili, pak, kao pritajeni bošnjački nacionalista kojeg zanima samo unitaristička vizija BiH ?

- To još uvek treba da vidimo. Mislim da je, u velikoj meri, Bakir Izetbegović kao političar još uvek dosta nepoznat američkoj publici, iako je njegovo prezime veoma prepoznatljivo. Kakav će on biti političar i kako će sarađivati sa srpskim i hrvatskim kolegama - tek treba da se vidi. Tako da u Vašingtonu za sada nema nekih jakih utisaka o njemu.

Kako u Vašingtonu najčešće gledaju na vodećeg srpskog političara u BiH Milorada Dodika: kao na lidera koji može biti konstruktivan u reformama u BiH dok se ne ugrožava pozicija RS, ili kao na političara od kojeg preti potencijalna opasnost da otcepi RS od BiH ?

- Znate, svaki političar će da vam kaže da se popularnost u politici i u javnom životu uvek menja: nekad je neki političar gore, a nekad je dole. Tako je pre nekoliko godina, ako se sećate, Ričard Holbruk rekao da je Milorad Dodik najperspektivniji političar svoje generacije u BiH. Danas možda više nema toliko Dodikove popularnosti kod Holbruka i nekih drugih u Vašingtonu, mada i to može opet da se promeni. Međutim, meni se čini da Dodik sada ima jednu veliku šansu i da je u jakoj poziciji da igra veoma konstruktivnu ulogu ne samo u RS, već u celoj BiH. U sadašnjoj konstelaciji političkih snaga, čini mi se, stvorena je šansa da bude napretka u BiH i Dodik će imati možda odlučujuću ulogu u svemu tome.

Na šta konkretno mislite ?

- Čini mi se da je sada jedan pozitivan trenutak za BiH i za celu regiju u smislu da su se svi akteri uglavnom složili u nekim stvarima, kako među velikim silama u Vašingtonu, Briselu i Moskvi, tako i na regionalnom nivou, između Beograda, Zagreba i Sarajeva. A čini mi se da je tako i u samoj BiH. Sudeći po konstelaciji političkih snaga u BiH nakon ovih izbora i po njihovim javnim istupima, izgleda da preovlađuje mišljenje da politika u BiH treba da bude više realistična i da se vodi na osnovu kompromisa i konsenzusa. U ovakvom političkom trenutku ima šanse i za Dodika i za ostale političare u BiH da naprave neke korake napred.

Da li to znači i više razumevanja u Vašingtonu nego ranije za stav Srba da RS ne može biti ukinuta u okviru BiH, odnosno da je Srbima prihvatljiva samo BiH u kojoj može opstati RS na načelima Dejtonskog sporazuma ?

- U Vašingtonu preovlađuje stav da ne treba ukinuti Dejtonski sporazum, a status RS je sastavni deo Dejtonskog sporazuma. Dejtonski sporazum, takođe, znači da se neće dopustiti da se BiH raspadne. Tako da nije odgovorno govoriti niti o raspadu BiH, niti o ukidanju RS. Ne mislim da je tu problem. Ono što se vidi sada nakon posete sekretarke Klinton je da će više važnosti biti dato nekim autentičnim, domaćim političkim rešenjima u BiH, nego pokušajima da se nešto diktira spolja. Mislim da se došlo do zaključka da neka navodna rešenja koja su diktirana spolja nemaju legitimitet kod svih naroda u BiH, a da nešto što je legitimno i stabilno mora doći izvorno, iz političkog sistema i političkog dijaloga u BiH.

Da li to znači i da u Vašingtonu više nego ranije uviđaju da mandat OHR-a treba što pre okončati, jer predstavlja smetnju demokratskom dijalogu u BiH, tim pre što se doživljava kao jedna nedemokratska institucija u BiH ?

- Čini mi se da većina ljudi koji se bave Balkanom i BiH shvataju da više nema potrebe za snažnim međunarodnim učešćem u političkom životu unutar BiH. Ako se sećate one važne izjave Međunarodne komisije za Balkan, koju je vodio Đulijano D'Amato, date pre pet-šest godina - već tada su rekli da je nužno da se zatvori OHR. Danas, petnaest godina posle rata, kada nema nasilja u BiH, kada je prošlo toliko slobodnih demokratskih  izbora, kada je politički sistem relativno stabilan - nema više potrebe za OHR-om. To se shvata sve više i više.

Da li u Vašingtonu danas ima više razumevanja nego pre za stav da su mnogo veće šanse za opstanak BiH kao decentralizovane, federalne države – kakvu zagovaraju Srbi i Hrvati – nego za centralističku državu kojoj teže Bošnjaci ?

- U Vašingtonu, pa i u Briselu, uglavnom se razume da je BiH jedna komplikovana država i da to zahteva jedan nešto komplikovaniji politički sistem od političkih sistema u kojima preovlađuje jedan narod. I među Bošnjacima ima raznih pogleda po ovom pitanju, a ne samo onako kako je sadržano u Vašem pitanju. Iz javnih istupa Sulejmana Tihića, pa i od Bakira Izetbegovića, videli smo jedan veći stepen razumevanja za stav da politika u BiH ne može da se diktira iz Sarajeva, nego da moraju da se razumeju i stavovi Banjaluke i Mostara itd. Dakle, najvažnije političke vrline u BiH su dijalog, kompromis i konsenzus, i to je jedini put koji vodi napred.

Mislite li da je moguće da Federacija BiH, zbog ogromnih troškova funkcionisanja sa 10 kantona, u doglednoj budućnosti bude transformisana u entitet sa 2-3 kantona, od kojih bi jedan bio sa većinom hrvatskog stanovništva, što sve glasnije zahtevaju hrvatske partije ?

- Najvažnije je naglasiti da svako buduće političko pitanje u BiH jeste, pre svega, pitanje za narode i građane BiH. Važno je da svaki budući dogovor zadovoljava građane BiH i uvažava njihove legitimne interese, a ne da zadovoljava neke međunarodne birokrate. Ako građani Federacije BiH misle da je bolje pretvoriti 10 kantona u 2-3, što da ne ? Međutim, bitno je da se taj proces, kao i svaka reforma u BiH, odvija mirnim putevima, kroz legitimne institucije političkog sistema, poštujući ustavni poredak  i bez političkih pretnji ili unilateralnih poteza. I opet da naglasim važnost dijaloga, kompromisa i konsenzusa. Važno je da ljudi znaju da međunarodna zajednica neće dopustiti da opet bude nasilje i rata u BiH, a da političke debate i političke konflikte - koji postoje u svakoj zemlji i u svakom društvu - treba da rešavaju mirnim putem.   

Koliko je utemeljena teza da se u Briselu dejtonska BiH vidi kao „balkanski Kipar“ i da kao takva nikada neće biti primljena u EU ?

- Neki ljudi u Briselu verovatno gledaju na BiH u takvom smislu, ali lično ne mislim da ta paralela stoji. I pored svih problema u BiH, etničke zajednice nisu tako podeljene kao na Kipru, postoje i funkcionišu zajedničke institucije, postoji sloboda kretanja i prometa preko entitetskih granica itd. Takođe, što se tiče situacije u BiH, tu susedne zemlje ne igraju negativnu ulogu, kao što, na primer, Turska igra u slučaju Kipra, s obzirom na to da je Turska priznala „Tursku Republiku Severni Kipar“ a da turska vojska drži pod okupacijom taj deo ostrva.

 

Šta mislite o pojačanom anagžmanu Turske i Rusije u BiH i na Balkanu, imajući u vidu da se Turska najčešće doživljava kao zaštitnik Bošnjaka, a Rusija kao pokrovitelj Srba ?

- Mislim da je to pojednostavljeno. Primera radi, pre nekoliko dana je ruski ambasador u BiH Aleksandar Bocan Harčenko bio u Banjaluci i rekao je da Rusija podržava integritet i suverenitet BiH. Tako da ja lično ne vidim da ruska politika ima neku negativnu ulogu u BiH. Za Tursku ćemo tek da vidimo, pošto se Turska pojavila na Balkanu u nekom važnijem smislu tek u poslednjih par godina i meni još nije sasvim jasno kakvu će ulogu igrati ubuduće. Ali, čini mi se da bi najgora stvar za BiH bila da strane zemlje igraju neku ulogu u unutrašnjoj politici u BiH. Kao što sam već rekao, međunarodna zajednica ima važnu ulogu kada je reč o bezbednosnoj situaciji u BiH, kako bi se osigurao mir u zemlji. S druge strane, iskustvo u ovih poslednjih 10-15 godina nam govori da kad god su razni međunarodni faktori pokušavali da utiču na unutrašnju politiku u BiH - to uglavnom nije bilo pozitivno. I da je bolje da se strani akteri ograniče na obezbeđenje mira, a da se vođenje unutrašnje politike ostavi domaćim političarima.

Kakva budućnost čeka ceo Balkan sa sadašnjim statusom Kosova kao jedne vrste zamrznutog konflikta na međunarodnom planu?

- Sada smo u takvoj situaciji i to je tako, nažalost. Čitav ovaj proces rešavanja budućeg statusa Kosova ja bih okarakterisao kao diplomatski debakl za Vašington, jer dve trećine zemalja u međunarodnoj zajednici ne priznaje Kosovo kao samostalnu državu, a samo Kosovo je jedan zamrznuti konflikt. Tako sada imamo zastoj u celom regionu. Bilo je i drugih mogućnosti da krenemo napred u rešavanju tog problema, ali sad smo u poziciji u kojoj smo. Ovo ostaje veliki problem za celu regiju, a ne samo za odnose između Srbije i Kosova. Jedina dobra stvar u svemu ovome je da su se Beograd i Vašington složili da se o tome neće složiti, ali da će nastojati da ostvare napredak gde je to moguće u odnosima Srba i Albanaca.

Nedavno ste u svom tekstu “Teror na Balkanu” upozorili da se u Vašingtonu potcenjuje opasnost od terorističkog potencijala u radikalnom krilu balkanskih muslimana. Da li je Vašington, zapravo, spreman da “zažmuri” na jedno oko pred tom opasnošću, zarad trenutne političke stabilnosti u BiH, Makedoniji i na Kosovu, a da, pri tome, previđa da bi tako radikalni islamistički elementi u bliskoj budućnosti mogli znatno da ojačaju i postanu mnogo veća opasnost ?

- Ja bih to malo drugačije objasnio. Prvo, ne bih rekao da ta opasnost ima neke veze sa izvornim islamom. Takođe, treba naglasiti da termini kao što su „islamski terorizam“, „pravoslavni terorizam“ ili „katolički terorizam“ nemaju nikakvog naučnog smisla, iako pojedinci iz svih tih vera mogu učestvovati u takvim akcijama ili zločinima. Drugo, svi znamo da 99 odsto i više muslimana na Balkanu nemaju veze sa terorizmom i nemaju nikakvog interesa ni simpatije za to. Problem su, međutim, male ćelije u raznim zemljama na Balkanu i to je velika opasnost ne samo za Balkan, nego i za Evropu i za Ameriku. Videli smo 11. septembra 2001. godine šta je dvadeset ljudi uradilo najjačoj zemlji na svetu. Kada su to mogli da urade u SAD, onda zamislite kakve probleme bi samo mogli da naprave 5,10,15 ili 20 naoružanih ljudi po Sandžaku, Makedoniji, Kosovu itd. U tom smislu, to je jedna velika opasnost o kojoj moramo ozbiljno voditi računa.

(Razgovarao Slobodan Durmanović)