Postmoderna demonizacija Srba

(Nezavisne novine, 22.12.2009)

U ratu 1992-1995. godine koji je, ustvari, bio borba za teritorije na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, velikosrpska ideja, materijalno osnažena velikim količinama oružja i kadrovima bivše JNA, odnijela je težak danak u krvi gdje su brojčano najviše stradali Muslimani koji su se, između ostalog, često nalazili u sendviču između Hrvata i Srba.

Ali, ako je tako, što ćemo sa drugim dvjema stranama?

- Što ćemo sa velikohrvatskim aspiracijama prožetim neoustaškom ideologijom Tuđmanovog perioda i agresijom regularnih hrvatskih trupa na BiH?

- Što ćemo sa panislamističkom ideologijom muslimanske strane potpomognutoj u oružju i materijalno od brojnih islamskih zemalja, posebice Iranom i Saudijskom Arabijom, uz obilatu asistenciju mudžahedina i, naizgled začuđujuću, aktivnu podršku SAD?

Sve tri strane su radile stravične zločine od kojih su bili akcentuirani jedino oni srpski! Zločini za koje je Srebrenica glavna metafora koja označava:

- kako stradanja Srba od strane Orićevih trupa u periodu od 1992. do 1995,

- tako i stradanja Muslimana (vojnih formacija i civila) zarobljenih u proboju prema svojim linijama nakon naređenog (od strane vlastitog ratnog rukovodstva) napuštanja Srebrenice, te masovno i bespravno egzekutiranih od nekih dijelova srpske soldateske.

Povrh svega, mora se shvatiti da je, pored naših kleronacionalista, osnovni krivac i najveći zločinac u čitavoj ovoj priči takozvana međunarodna zajednica, koja je, namjerno razbijajući Jugoslaviju, glavni akter u balkanskom užasu kojeg je svjesno proizvela i čiji smo mi, građani BiH, Hrvati, Bošnjaci, Srbi i ostali, svekolike žrtve.

Ako netko sumnja u to, neka razmisli o sličnim ratnim užasima koji bi se desili, na primjer, u Francuskoj, Španjolskoj ili Belgiji ako bi "međunarodna zajednica" volšebno odlučila da pomogne separatističke pokrete Korzikanaca, Baska ili Flamanaca! Povijest Europe i njenih neprekidnih ratova, od kojih su mnogi trajali više decenija, nas uči da krvoprolićima na tim prostorima nikada ne bi bilo kraja.

Da je sve ostalo na "uobičajenim" ratnim dešavanjima, "ni po jada" jer bi se stvari kad-tad smirile, pogotovu 15 godina nakon završetka rata. "Al ne dadoše dušmani".

Na veliku radost Muslimana i Hrvata, "međunarodna zajednica" (a posebno Amerika) je, prvenstveno preko svjetskih medija koje najvećim dijelom kontrolira, (sa dodatnim bombardiranjima i ucjenama Srba), unaprijed bila "zapikala" ovaj narod kao budućeg krivca za sve što će se dešavati tijekom ratnih sukoba, a i decenijama nakon toga. Za ovu tvrdnju postoje neosporni dokazi koje sam objasnio i dokumentirao u svojim knjigama o geopolitici Balkana ("Novo totalitarno društvo..." - engl, "Demonizacija Srba" - engl. i sh. prijevodi) i u mnogobrojnim člancima.

Što bilo da bilo, psihosociološki posmatrano, neophodno je napraviti analizu demonizacije Srba koja ne gubi na intenzitetu kako bi se izvukle korisne pouke iz evolucije ovog fenomena.

Najvažnije je reći da je klevetnička kampanja protiv Srba dobila planetarne razmjere. Po intenzitetu i prljavoj mašti ona se jedino može mjeriti sa sličnim napadima vođenim u povijesti protiv Jevreja. Nema nijednog atributa i negativne "nacionalno-vjerske karakteristike" kojima su se klevetali Jevreji, a da isti ili slični nisu bili prišiveni Srbima.

"Postmoderna" je i u ovom slučaju dala svoj pečat. Tako su, tijekom ratnih zbivanja, Srbi bili optuživani čak i za upotrebu genetičkog inženjeringa. Njega su navodno, u stilu nacističkog ratnog zločinca Mendela koji je djelovao u koncentracionim logorima, koristili tako što su u materice Muslimanki ubacivali pseću spermu poradi čega su se rađala djeca-mostrumi! Ova perverzna priča je zabavljala publiku Zapada više od godinu dana.

Nikoga nije bilo briga za dokaze ovih i sličnih tragikomičnih bedastoća. Bilo je jedino bitno izmisliti i proširiti vijesti o srpskoj zločinačkoj prirodi. Pojedine činjenice su se karikirale do besvijesti. Tako je za vrijeme rata jedna europska komisija, koja je djelovala iz Zagreba (dakle, "izuzetno objektivna"!), na osnovu četiri (4) obrađena slučaja silovanja Muslimanki od strane Srba zaključila da su Srbi, u relativno kratkom periodu silovali dvadeset tisuća (20.000) Muslimanki! (Iscrpan pregled demonizacije Srba zasnovan na isključivo zapadnim izvorima vidjeti u istoimenoj autorovoj knjizi).

Zato, radi lakšeg razumijevanja i protudjelovanja antisrpskoj propagandi, poučno je razmotriti i izvore aktuelne demonizacije Srba u BiH:

1) "Međunarodna zajednica" ostaje i dalje glavni izvor ovog fenomena, s tim što su metodi te demonizacije (osim povremenih kampanja o Srebrenici) danas indirektni, "suptilniji":

- Demonizacija se sprovodi tako što se preko pravosudnog sistema BiH "objektivno" procesuiraju prvenstveno Srbi, što se medijski intenzivno difuzira dok se dosijei o zločinima drugih dviju strana uglavnom zadržavaju u ladicama;

- Drugi vid sistemske demonizacije uspostavljen je tako što se naknadno u Dejtonskom sporazumu antipravno uvrstila klauzula o konstitutivnosti triju naroda na čitavom području BiH. Dosadašnja praksa je bila takva da su Bošnjaci vodeći antisrpske kampanje (npr. povodom grba i himne RS) redovno u Ustavnom sudu BiH dobijali procese zahvaljujući glasovanju stranih sudija.

- Treći vid demonizacije je najmanje direktan i svodi se na sistematsko "čerupanje" RS od njenih dejtonskih nadležnosti preko odluka visokog predstavnika, a u korist Bošnjaka;

- Četvrti vid demonizacije je masovno, nasilničko smjenjivanje legalno izabranih srpskih narodnih predstavnika, a na osnovi takozvanih bonskih ovlašćenja;

- Peti vid demonizacije proizlazi iz skandaloznih presuda Haškog tribunala (ICTY) nedvosmisleno uperenog protiv Srba, a krajnje blagonaklonog prema onima koji su činili zločine nad Srbima.

2) Bošnjaci (a Hrvati u manjoj mjeri), očekujući novi val turskog "civilizacijskog" djelovanja koji je na ovim prostorima najavljen, sprovode u međuvremenu permanentnu i intenzivnu demonizaciju Srba, ne samo medijsku nego i preko školskih udžbenika, te vjerskog obrazovanja. U tom je kontekstu posebno monstruozno uvođenje vjeronauka u dječje vrtiće što je u suprotnosti sa Deklaracijom Ujedinjenih nacija koja proskribira ideološko, političko i vjersko ideologiziranje najmlađih. Do čega to dovodi, sjetimo se samo komičnih situacija u vezi s ukidanjem Djeda Mraza, te tragične scene jednog bošnjačkog sela gdje su djeca tražila oslobođenje njihovog imama optuženog za pedofiliju!

Sve u svemu, bošnjačka demonizacija Srba zasnovana je na sljedećim nakaradnim konstrukcijama:

- RS je genocidna tvorevina;

- Implicite, Srbi su genocidan narod;

- SPC je jedan od stubova te genocidnosti;

- Srbi su izvršili agresiju na BiH;

- Ne valja stavljati u isti rang agresore i zločince (Srbe) i njihove žrtve (prvenstveno Bošnjake);

- Ergo (implicite), zločini koje su Bošnjaci počinili prema Srbima bili su izazvani i praktično nužni;

- Idem (isto tako), pošto su, navodno, Srbi prvi izvršili etnička čišćenja, etnička čišćenja izvršena od strane njihovih protivnika bila su nužna posljedica ovakvog srpskog zločinačkog djelovanja.

3) Nažalost, treći vid demonizacije Srba potiče od Srba samih. Srpske "humanitarne elite" i većim dijelom političari, kako u BiH tako i u Srbiji, kao da se mazohistički natječu u proglašavanju i potvrđivanju Srba kao zločinaca. Prevode se i koriste udžbenici gdje se Srbi (posebno bosanski) tretiraju genocidnim narodom.

Posebno je tragična epizoda sa prihvaćanjem, od dobrog dijela srpske političke i intelektualne javnosti, kvalifikaciju srebreničkog zločina (11-17. srpnja 1995.) od strane dvaju međunarodnih sudova u Hagu kao genocidnog akta. Međutim, to je apsolutno pogrešno jer zdrav razum govori da (djelomično) uništenje jednog naroda uključuje, u prvom redu, eliminaciju svih reproduktivno sposobnih osoba (dakle žena i djece) i da se, uzgred rečeno, takav čin izvodi na mnogo širim prostorima i sa eliminacijom daleko većeg broja individua. A ako je za genocid, u prvom redu, važna nakana i princip, a ne i broj žrtava, onda je jasno da su, po tom principu, svi zločini počinjeni od sviju strana u BiH bili genocidni.

Last, but not least (i tako, za sada, dođosmo do kraja). Pošto se demonizacija Srba kreira u posebnim institucijama za psihološko ratovanje i kao takva sprovodi permanentno, sistematski i gebelsovski, bilo bi dobro kada bi Srbi bili u stanju da adekvatno naučno (te medijski pa i, po potrebi, sudski) odgovore na ovaj, za njih, najvažniji izazov njihovoj samosvojnosti u suvremenoj povijesti.

U ovom su eseju dati metodološki osnovi za razumijevanje "antisemitskog" blaćenja Srba koje se neće ni u sljedećoj deceniji zaustaviti. Dosadašnje amatersko suprotstavljanje prikazanoj demonizaciji bilo je neefikasno. Potrebno bi, dakle, bilo stvaranje posebnog instituta za potiranje antisrpskog djelovanja, instituta koji bi se, radi efikasnosti, povezao sa ostalim adekvatnim institucijama (mediji, pravosuđe, PR agencije, itd). To je vjerojatno jedan od suštinskih načina ispravljanja već nanesene teške štete srpskom narodu i zaustavljanja dalje erozije srpskog identiteta kako unutar BiH, tako i na međunarodnom planu.