Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > (Ne)saradnja Srbije i BiH u predmetima ratnih zločina
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

(Ne)saradnja Srbije i BiH u predmetima ratnih zločina

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Durmanović   
sreda, 13. februar 2013.

Trideset prvog januara glavni tužilac Srbije za ratne zločine Vladimir Vukčević i glavni tužilac BiH Goran Salihović potpisali su Protokol o saradnji u progonu osumnjičenih za ratne zločine, zločine protiv čovečnosti i genocid[1]. Zapravo, dokument je, umesto Salihovića, potpisala v.d. glavnog tužioca Jadranka Lokmić-Misirača, jer je Salihović na dužnost stupio sledećeg dana, no on će svakako biti najodgovorniji za njegovo sprovođenje, kao novi “menadžer” Tužilaštva BiH. Protokol je potpisan u Briselu posle skoro dve godine ubeđivanja vlasti u Sarajevu od strane zvaničnika EU i SAD da od tog dokumenta neće imati više štete od koristi, dočim je Tužilaštvo Srbije još ranije deponovalo potpis svog glavnog tužioca, čekajući potpis sarajevskog kolege.

Šta (ni)je predviđeno protokolom ?

Da će Salihović, hteo ne hteo, biti pod pritiskom da sprovodi Protokol onako kako ga najradije budu čitali u Sarajevu jasno je još od onda kada su se potpisivanju tog dokumenta usprotivili član Predsedništva BiH Željko Komšić i predsednica Suda BiH Meddžida Kreso. Njihova podrška Protokolu i sada je izostala, a protivljenje je pojačano oštrim kritikama koje dolaze od strane predstavnika nekih od najznačajnijih organizacija koje se bave istraživanjem ratnih zločina nad Bošnjacima[2], dok su predstavnici udruženja bošnjačkih žrtava listom izrazili nepoverenje u Protokol[3].

Salihović je, pak, odgovorio da je Protokol “dobra stvar i za žrtve”, te otvoreno priznao da su potpisivanje dokumenta “očekivale Evropska komisija i SAD, jer je ovo početak regionalne saradnje koja vodi u pomirenje”[4].  Glavni tužilac Srbije za ratne zločine Vladimir Vukčević pokušao je nekako da odobrovolji bošnjačku javnost navodeći da se “na ovaj način izbegavaju paralelne istrage”,te  ističući da nije tačno da će građani BiH ići na suđenja u Srbiju[5].

Izručivanje optuženih ili osumnjičenih, svaako, nije predviđeno pomenutim protokolom, već je taj dokument zamišljen da bi omogućio direktnu komunikaciju tužilaštava BiH i Srbije, formiranje zajedničkih istražnih timova i načine njihovog rada. Iako su i u jednom i u drugom tužilaštvu sada isticali kako je ovo veliki korak napred u progonu ratnih zločinaca, istina je da taj dokument nije pravno obavezujući i da se primenjuje po principu dobrovoljnosti. ​​ “Suština ovakvih sporazuma nisu pravni principi, nego volja obe strane da delegiraju drugoj strani predmet za koji se misli da će se tamo efikasnije vodit(…) Suština je da se ceo sporazum bazira na dobrovoljnosti. Jedna strana može, a ne mora da ustupi dokaze, isto tako druga strana može, ali ne mora da pokaže želju da vodi predmet za koji su mu ustupljeni dokazi” – ovo je rekao Vukčevićev zamenik Bruno Vekarić još pre dva meseca, kada je propao prethodni pokušaj potpisivanja protokola[6].

(Ne)zaintersovanost za ratne zločine nad Srbima

Prema tadašnjim Vekarićevim rečima, Tužilaštvo Srbije je zainteresovano za predmete “Dobrovoljačka” i “Tuzlanska kolona”,  odnosno za ukupno desetak predmeta, kako sada kaže Vekarić - ne otkrivajući o kojim predmetima je reč -  dok predstavnici udruženja srpskih žrtava u RS tvrde da su to poznati predmeti ratnih zločina nad Srbima za koje do sada u Sudu BiH gotovo niko nije odgovarao. “Sem Dobrovoljačke i Tuzlanske kolone, tu je i predmet ‘Veliki park Sarajevo’ gde je privedeno osam vojnika JNA koji su tu ubijeni i spaljeni, a samo je jedan pronađen i identifikovan. Srbija je prikupljala dokaze i za ‘slučaj Sijekovac’, dokaze o zločinima u Podrinju, o Šavničkoj grupi, o zločinima na Kupresu i drugima. Nadam se da se dokazi iz Srbije neće prebaciti BiH, jer u tom slučaju ti predmeti ne bi bili procesuirani”, smatra predsednik Organizacije porodica zarobljenih, poginulih boraca i nestalih civila RS Nedeljko Mitrović[7].

Za šta je sve Tužilaštvo BiH zainteresovano za sada je navodno tajna. ”Prvi korak će biti da će, ispred Tužilaštva BiH, moj zamenik ići u Beograd da izvrši pripreme i razgovore”, bilo je sve što je rekao novoimenovani glavni tužilac BiH. Ali, ako je suditi po ranijim izjava ministra pravde BiH Bariše Čolaka, “to su krivična dela koja su počinjena u sabirnim centrima, logorima u Srbiji, ako eventualno bude takvih postupaka“[8].

S druge strane, ministar pravde Srbije Nikola Selaković pominjao je da je Tužilaštvo Srbije za ratne zločine “dosadašnjim delovanjem dalo primer sličnim tužilaštvima u zemljama okruženja kako posao treba raditi, bez političke ostrašćenosti i političke pristrasnosti”[9], prethodno ističući da srpsko tužilaštvo ima obavezu da ozbiljno procesuira i predmet “Dobrovoljačka”. ”Kada je taj slučaju u pitanju, u javnom mnjenju u Srbiji ostaje trajna sumnja da ga nadležni organi u BiH nisu do kraja istražili, odnosno da se radi o klasičnom primeru nesprovođenja krivičnog postupka iz političkih razloga. Srpsko Tužilaštvo za ratne zločine dužno je da pokrene postupak protiv svakog lica za koga ima osnovane sumnje da je počinilo ratni zločin, a pogotovo kada su u pitanju teški zločini kao što je ‘slučaj Dobrovoljačka’. Tom tužilaštvu je predat ogroman materijal koji sadrži dokaze o mnogim zločinima počinjenim na teritoriji BiH i oni bi trebalo da budu istraženi”, izjavio je nedavno Selaković[10].

Podsećanja radi, među najpoznatijim slučajevima obustavljanja istraga Tužilaštva BiH protiv visokih civilnih, vojnih i policijskih funkcionera RBiH kriju se u predmetima “Dobrovoljačka” i “Tuzlanska kolona”. Tužilaštvo BiH sada vodi istragu još samo protiv NN lica kao neposrednih izvršilaca ubistava vojnika JNA, dok su odgovornosti oslobođeni Ejup Ganić, Stjepan Kljuić, Jovan Divjak, Zaim Backović itd. S druge strane, Tužilaštvo u Beogradu još uvek vodi istrage protiv svih tih osoba koje su njihove kolege u Sarajevu oslobodile, pa se postavlja pitanje kako će se saradnja u tim predmetima odvijati.

Zato neće biti neobično ako ono što usledi bude ličilo na dugotrajnu igru živaca, koja neće biti lišena ni političkih pritisaka, kako iz Sarajeva, tako i iz Brisela i Vašingtona. To otvara prostor za političku manipulaciju tekstom protokola u kome se izričito navode strogi uslovi prema kojima dokumenti/kopije jedne države (ne)će moći da budu dati drugoj državi bez saglasnosti nadležnih institucija. Pogotovo je teško je zamisliti da će neko u Sarajevu ustupiti tužilaštvu u Beogradu dokumente Predsedništva RBiH u kojima se, recimo, govori o držanju i tretmanu srpskih civila u logorima na području pod kontrolom ARBiH: primera radi, u onim slučajevima u kojima je Tužilaštvo BiH oslobodilo odgovornosti 455 osumnjičenih osoba za zločine nad Srbima u logoru “Silos”. Takođe, nije teško zamisliti situaciju da tužioci u Beogradu prilježnije obave svoje istrage o zločinima nad Srbima u BiH nego njihove kolege u Sarajevu – delom i zbog većeg poverenja srpskih svedoka i žrtava u beogradske tužioce – ali da dokazi iz Beograda tužiocima u Sarajevu opet budu “nedovoljni” za podizanje optužnica u tim predmetima. Izvesno je, takođe, da će srpski tužioci pretendovati da učvrste praksu ispitivanja svedoka/osumnjičenih Bošnjaka u BiH kojima se nikako ne ide u Beograd, zajedno sa svojim sarajevskim kolegama. I obrnuto. Takva praksa je uspostavljena u nekim slučajevima i bilo bi normalno da se ustali posle potpisivanja protokola, tim pre što je za to zainteresovano i Tužilaštvo BiH.

Ali, kako je Tužilaštvo Srbije zainteresovano za mnogo više nerešenih slučajeva ratnih zločina nad Srbima u BiH nego Tužilaštvo BiH, ne bi bilo neobično, a ni prvi put, da ih u nameri da rasvetle što više tih zataškanih zlodela – spreče bošnjački zvaničnici u Sarajevu raznoraznim opstrukcijama. Jer, za većinu bošnjačkih političara i do sada su neki od najstrašnijih ratnih zločina nad Srbima u BiH bili samo incidenti za koje mogu biti odgovorni samo “neodgovorni pojedinci”. A to, po njihovim nepisanim pravilima, bivaju NN lica koja, onda, niko ne može, ne sme ili ne ume da otkrije.   

Drugim rečima, dobra volja na koju se u protokolu poziva, u Sarajevu će se najradije tumačiti kao test dobre volje Srbije da kazni počinioce ratnih zločina nad Bošnjacima u BiH - koji su nastanjeni u Srbiji - a da, istovremeno, tužioci Tužilaštva BiH “dobrovoljno” oslobađaju Bošnjake i ostale zvaničnike i pripadnike RBiH od bilo kakve odgovornosti za počinjene ratne zločine nad Srbima u BiH. Još ukoliko pokrovitelji protokola iz Brisela i Vašingtona budu imali naodmet vremena za čekanje ne bi li u Sarajevu bar malo ublažili svoje stavove – onda će se porodice srpskih žrtava i preživeli logoraši u BiH načekati dok ne dođu do pravde.


[2] Autor “Bosanske knjige mrtvih” Mirsad Tokača u izjavi za Federalnu novinsku agenciju(Fena) potpisivanje dokumenta poistovetio je sa činom kapitulacije. “To je kapitulantska odluka. Zločin se desio na teritoriji BiH, žrtve su pale na tlu BiH i jedino mesto gde se mora suditi je BiH”, rekao je Tokača

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner