Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Mrske stolice iz Pazove

PDF Štampa El. pošta
Nenad Kecmanović   
sreda, 11. april 2012.

Obeležavanje dve decenije od početka rata u Sarajevu predstavljalo je još jednu propuštenu priliku da Sarajlije, a to su danas isključivo Bošnjaci, autentičnu ratnu dramu kroz koju je prošlo Sarajevo realno prikažu kao zajedničku tragediju svih njegovih žitelja koji su se podelili i sukobili zbog pitanja da li BiH treba da se osamostali ili da ostane u okviru Jugoslavije. I da konačno sebi priznaju da se građanski rat na nacionalnoj osnovi, sa svim stradanjima i razaranjima, mogao izbeći da je kompromis „Bosna cela iz dva dela“ Izetbegović potpisao odmah 92. u Lisabonu, a ne tek 95. u Dejtonu. Naprotiv, sarajevski mediji i bošnjački političari nisu propustili da ponove stare priče o „agresiji“, „okupaciji“, „opsadi“, „fašizmu“, „snajperima“, „ubistvima“, „naprasnom zlu“...

Prvo, o „srbijanskoj agresiji" (Avaz) nije se radilo jer su se na sarajevskom ratištu tukle uglavnom nacionalno podeljene Sarajlije, a ne Srbijanci. Isto kao što ni njihovo političko rukovodstvo nisu činili Slobodan Milošević, Bora Jović i dr., nego Sarajlije, poput dr Koljevića, dr Plavšićeve, dr Karadžića, dr Maksimovića, dr Buhe, mr Krajišnika, koji su do rata u čaršiji bili neuporedivo i poznatiji i priznatiji nego Izetbegović, Silajdžić, Čengić, Ajanović, Behmen, Bičakčić i dr., za koje se pre rata nije čulo dalje od mahalskih sokaka po obroncima Baščaršije.

Drugo, o „opsadi" Sarajeva takođe nije moglo biti reči jer grad nije bio spolja opkoljen nego iznutra podeljen, tako što su od ukupno deset gradskih opština muslimani uglavnom držali Stari grad, Centar, Novo Sarajevo, Novi grad..., a Srbi Grbavicu, Ilidžu, Vogošću, Ilijaš, Hadžiće, Pale itd.. Pošto su prve opštine bile centralne, a druge rubne, Srbi su zaista imali veliku vojnostratešku prednost, ali linija fronta je prolazila kroz grad, a ne oko njega.

Treće, ni o „okupaciji" Sarajeva nema osnova da se govori jer nikada tokom rata ni jedna ni druga nacionalna strana nije kontrolisala čitav grad, a valjda su i Srbi imali pravo na jedan njegov deo. Štaviše, muslimani su neprestano neuspešno pokušavali da pomere liniju razgraničenja, dok su Srbi uglavnom držali na početku zaposednute položaje. Indikativno je, međutim, da Avaz izmišljenu srbijansku okupaciju poredi sa stvarnom otomanskom i dolazi do zaključka da je ona prva „kulturno obogatila Sarajevo", dok je ova druga donela „samo krvavi pir koji još traje".

Četvrto, u brojnim komemorativnim manifestacijama nigde se ništa i ne pominje o političkim uzrocima rata. Ni reči o preglasavanju u parlamentu, majorizaciji u vladi i Predsedništvu, o razlozima za povlačenje srpskih predstavnika iz zajedničkih organa, o smrtovnicama koje su uglednim Srbima objavljene u „Voksu", o medijskoj satanizaciji jednog konstitutivnog naroda, o dramatičnom izvlačenju srpskog rukovodstva na Pale.

Peto, o brojnim antisrpskim manipulacijama muslimanske vlasti uveliko su progovorili sami akteri, ali o tome zvanično Sarajevo uporno ćuti. Bez komentara su ostali upozorenje generala Mekenzija da su muslimanski snajperisti pucali po svojima, svedočenje specijalca Čegara da je na masu pred skupštinom pucano sa „Unisovih" kula a ne iz „Holidej ina", javno hvalisanje aktiviste SDA da je zavrtao gas za Sarajevo po naređenju iz partijskog vrha, nedavna izjava Edina Garaplije da je „sarajevske Romea i Juliju" na mostu Vrbanja ustrelio policajac Herenda iz Ševa itd.

Kada Bakir Izetbegović povodom 6. aprila govori o srpskoj agresiji, o etničkom čišćenju, ubistvima i silovanjima, ali ne u BiH, gde je toga bilo u izobilju sa sve tri strane, nego baš u Sarajevu, onda je to čisti cinizam. Jer u olimpijskom gradu su na pet odsto svedeni Srbi a ne muslimani, na Kazanima nadomak grada klani su i u jamu bacani Srbi a ne muslimani, u Velikom parku u centru grada streljani su srpski oficiri JNA a ne muslimanski oficiri tzv. Armije BiH, u desetinama sarajevskih privatnih zatvora prebijani su Srbi a ne muslimani i silovane Srpkinje a ne muslimanke, na smrtonosno kopanje rovova na liniji fronta oko Sarajeva odvođeni su Srbi a ne muslimani, sa posla i iz stanova, iz redova za hleb i vodu u ratnom Sarajevu izbacivani su opet Srbi a ne muslimani.

Naprosto i kada ih je u početku rata u užem delu grada bilo najbliže predratnom broju, Srbi su bili nezaštićena manjina, nad kojom se kao taocima iživljavala nadmoćna muslimanska većina. Što je najgore, bili su to baš oni Srbi i Srpkinje koji su, naivno verujući u priče o tome kako ne samo SDP nego i SDA hoće multi-kulti i građansku BiH, ostali u Sarajevu. Počelo je s likvidacijom srpskog svata Gardovića, koji je ubijen pred Starom pravoslavnom crkvom, i profesora Medicinskog fakulteta dr Najdanovića, koji je masakriran nađen pored „Koševskog" stadiona sa rukopisom Juke, Cace, Ćele, Dede, Kruške... Ali, ti predratni kriminalci, koji su prve ratne noći u Sarajevu porazbijali izloge i opljačkali sve radnje po gradu, nosili su uniforme sa činovima tzv. Armije BiH i postoji njihova kolektivna fotografija s vrhovnim komandantom Alijom. A muslimanski sunarodnici su ih slavili kao crne bisere, zlatne ljiljane i heroje odbrane grada. Paljanski izvori prebrojali su oko 10.000 srpskih žrtava unutrašnjeg terora u muslimanskom delu grada, Srpsko građansko veće - oko tri hiljade, a muslimanski evidentičari uvek govore samo o pojedinim incidentima koje ne treba uopštavati i prljati uspomenu na veličanstveno ratno Sarajevo.

Koliko god da ih je bilo, oni nisu dobili svoje „crvene stolice" u šestoaprilskom performansu Harisa Pašovića na glavnoj sarajevskoj ulici, a nisu ih ožalile ni „Žene u crnom" na odgovarajućoj beogradskoj priredbi, niti su mogli da dođu u grad i to javno obave njihove porodice, prijatelji, poznanici i sunarodnici, odavno rasejani od Srbije do Skandinavije, Kanade i Australije. A u Bakirovoj evidenciji oni se valjda vode kao kolaboranti „jugoarmade" i „srbočetnika", koji su „sakrivali oružje" i „svećama navodili artiljeriju sa brda", ili su, što je još gore, podmuklo pribrojani žrtvama srpskih granata i snajpera. Zato je danas u Sarajevu ostalo svega nekoliko hiljada predratnih Srba, a komšije Bošnjaci će priču o njihovom ratnom stradanju u olimpijskom gradu možda pomenuti jednog 6. aprila kada ode i poslednji. Sve dotle će izgleda da mrze i stolice koje imaju veze sa Srbima: Pašović je izviždan kada je primećeno da je plastična scenografija nabavljena u Pazovi. Da li naše komšije i jedinstvenu BiH zamišljaju kao sliku i priliku njenog glavnog grada ili su u petak samo na jedan dan zaboravili mantru o lepotama građanske Bosne koju nam ponavljaju ostalim danima u nedelji?

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner