Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Distriktov rođendan

PDF Štampa El. pošta
Branislav Ribar   
ponedeljak, 12. mart 2012.

Dok su se oko podneva, 8. marta 2012. godine, poslije parastosa služenog pored spomenika žrtvama minulog rata u brčanskom predgrađu Grbavica, na kojemu su ispisana imena 43 Grbavičana i 22 iz susjednih sela, rodbina, komšije i prijatelji nevino stradalih, skrušeno, potreseni navalom bolnih sjećanja, razilazili u grupicama,  dok su istovremeno na mjesnom pravoslavnom groblju još dogorijevale svijeće upaljene za pokoj duša 13 krvnički umorenih Srba, zarobljenih 8. marta 1993. godine u obližnjem selu Boderište, više ili manje ugledne zvanice sa svih nivoa vlasti – od distrikta Brčko do najvišeg – OHR-a – zaposjele su prve redove u velikoj sali brčanskog Doma kulture, gdje je intoniranjem himne BiH, nametnute ovoj zemlji, kao i zastava i mnogo štošta drugog, otpočinjala centralna svečanost obilježavanja 12. godišnjice proglašenja predratne opštine Brčko distriktom.

Specifičnost ove neobične lokalne zajednice je i nacionalno izdifirencirani odnos njegovih građana prema proslavi 8. marta. Datum koji je nekada svuda u svijetu, pa i u Brčkom, bio asocijacija za Međunarodni dan žena, u brčanskoj mjesnoj zajednici Grbavica, čiji su žitelji uglavnom srpske nacionalnosti, od 1993. dan je velike tuge. Svjetski ratni piromani i vatrogasci, osione vestern-demo(n)krate, zasigurno su raspolagali podatkom da su tog martovskog dana pripadnici Armije BiH, nastale objedinjavanjem lokalnih paravojnih formacija, zarobili 13 boraca Vojske Republike Srpske u brčanskom selu Boderište, odakle su ih četiri dana kasnije, zvjerski iskasapljene, isporučili, zarad razmjene(!?), njihovim najbližim. Bezbožnički, ignorišući da se taj dan u jednom dijelu Brčkog obilježava jaucima i suzama, 8. mart proglasiše Brčko distriktom BiH.

Tugu i očaj Grbavičana, osuđenih na život bez djece, očeva i braće, kojima evo već 19 godina 8. mart svanjava kao Veliki petak, odavno već malo ko u distriktu čuje, još manje poštuje. Ne razumiju ovi nesrećnici, poput Ratka i Vajke Tomić koji tog dana ostadoše bez oba sina – 21-godišnjeg Stojana i tri godina mlađeg Dragana, niti ih uostalom zanimaju politikantske tirade o nužnosti izgradnje multietničkog društva pod izgovorom da se to „jednostavno mora“, odnosno „valja nam, ipak, živjeti zajedno“, kao ni smisao i trajnost međunacionalnog pomirenja na istrošenoj i odbačenoj ideološkoj matrici bratstva i jedinstva.

Posebno ih vrijeđa širenje novog „kozaračkog kola“ nadomak groblja kamo su dželatskom rukom na vječni počinak poslati njihovi najdraži. Svjesni su da se prošlost ne može promijeniti, ali se ne mire sa inertnošću i nipodaštavajućim odnosom onih koji su nadležni za rasvjetljavanje zločina i sankcionisanje vinovnika. Smatraju da poslije 8. marta 1993. godine, u Brčkom slavlja ni terevenke nije dostojno ni obilježavanje Međunarodnog dana žena, a kamoli rođendana distrikta. Slavlja iz inata, ma u čijoj režiji da su upriličena na dan tuđe tuge, luciferovska su djela koja nikada i nigdje nisu na dobro izašla.

Distrikt Brčko slavio je svoj 12. rođendan punih osam dana. Ovogodišnja „Ivkovkova slava“ trajala je od 3. do 10. marta. Ovlašteni za zavlačenje ruke u budžetsku kasu kažu da se potrošilo znatno manje nego ranijih godina. Najviše se, čime se hvale u organizacionpom odboru za obilježavanje danā distrikta uštedjelo na koncertu Harisa DŽinovića, priređenog 7. marta uveče na centralnom gradskom trgu, koji je koštao 45 hiljada maraka (oko 22,5  hiljade evra), duplo manje od ponude Gorana Bregovića koja zamalo da bi prihvaćena.

I to je specifičnost ove jedinstvene lokalne zajednice ne samo u BiH, nego i na Balkanu. „Ogled za ugled!“ – kako onomad rekoše utemeljivači distrikta. U međuvremenu te riječi postaše floskula koju sve češće podsmješljivo navode i oni koji su se od distrikta podobro ovajdili.

U minulim danima rođendanske proslave, na prigodnim priredbema i skupovima izrečeno je mnogo hvalisavih riječi na račun do sada postignutog u razvoju maloljetnog distrikta, čiji godišnji budžet već godinama premašuje 200 miliona KM (oko sto miliona evra). Čak je u uspješne investicije ubrojano i nekoliko samo započetih, ili polovično realizovanih tzv. projekata, poput fabrike za prečišćavanje otpadnih voda, pa fabrike vode bez piće (koja je mrtav kapital bez nove vodovodne mreže), te izgradnja gradskog stadiona (Brčko već odavno nema ni člana Prve fudbalske lige RS!).... Među projektima na koje bi, tobože, trebalo da budu ponosni Brčaci pominjana je i prije pet godina popločan centar grada za koji je, prema nekim pokazateljima, iz lokalnog budžeta izdvojeno oko osam miliona KM. Kako i gdje zbrinuti oko 12 hiljada nezaposlenih, koliko ih je registrovano u brčanskom Zavodu za zapošljavanje, u uslovima kada je privreda zamrla? Čemu, zašto i do kada glomazna lokalna uprava u kojoj više od 60 nadfšefova, šefova i podšefova prima mjesečno više od 2.000 KM? O čijem trošku i čijom voljom su nezakonito formirani i nestručnim kadrom popunjeni kabineti lokalnih vlastodržaca?... Takva pitanja, razumije se, ne pominju se za slavljeničkim tzrpezama.

Umjerniji u slavljeničkoj euforiji na sve ovim povodom istaknute uspjehe sumnjičavo klimaju glavama. Poneki, štaviše, smatraju da je distrikt Brčko samo jedna „veš-mašina“ za pranje novca. Jedino joj se, vele, ne zna rok upotrebe i trajanja.