Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > 2009. – godina zapleta u BiH?
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

2009. – godina zapleta u BiH?

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Durmanović   
ponedeljak, 02. februar 2009.

Dvadesetšestog januara ove godine, političke vođe Srba, Bošnjaka i Hrvata u Banjaluci su postigli sporazum koji bi mogao bitno da odredi budućnost BiH. Predsednici SNSD, SDA i HDZ BiH, Milorad Dodik, Sulejman Tihić i Dragan Čović usaglasili su se, pored ostalog, i o principima ustavnih promena u BiH po kojima bi, ubuduće, trebalo da funkcioniše BiH. Jedan stav iz tog dogovora, u kojem se eksplicitno navodi da će na „srednjem nivou BiH biti sastavljena od četiri teritorijalne jedinice, gde je svaka teritorijalna jedinica zasnovana na deobi vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku“ (1) – izazvao je ozbiljne neodumice, kao i oštre optužbe Dodikovih i Tihićevih oponenata. S druge strane, ostali delovi tzv. Banjalučkog dogovora ostali su po strani, iako u tim pitanjima – podele imovine, statusa Brčko distrikta, popisa stanovništva – postoji visokog stepen saglasnosti i među samim Srbima i Hrvatima, a donekle i među Bošnjacima.

Uvod u pregovore

Pre negoli pođemo u razjašnjenje neodumica iz „Banjalučkog dogovora“, važno je da se podsetimo događaja koji su prethodili tom političkom sporazumu. Elem, na sastanku Saveta za sprovođenje mira u BiH(PIC) u februaru prošle godine, istaknuto je pet ciljeva koje vlasti u BiH treba da ispune da bi došlo do zatvaranja Kancelarije visokog predstavnika u BiH (OHR) i transformacije u Kancelariju specijalnog predstavnika EU u BiH(EUSR). Ti ciljevi su definisani kao: 1) prihvatljivo i održivo rešenje pitanja državne imovine; 2) prihvatljivo i održivo rešenje pitanje imovine odbrambenih struktura; 3) puno sprovođenje Konačne arbitražne odluke o Brčkom; 4) fiskalna održivost; 5) uspostava vladavine prava. Osim ovih ciljeva, PIK je zadao i dva uslova: potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju EU i pozitivna ocena političke situacije u BiH koju bi dao PIK (2).

U međuvremenu, BiH je potpisala Sporazum sa EU, dok je ispunjavanje drugog, čisto političkog uslova, ostalo da zavisi od rešenosti vlasti u BiH da ispune pet navedenih ciljeva, i to tako da ponuđena rešenja budu prihvaćena od strane PIK-a. Štaviše, PIK je na svojoj sednici u novembru prošle godine dao okvir za svako rešenje posebno (3), nakon što su, petnaestak dana ranije, Dodik, Tihić i Čović postigli tzv. Prudski sporazum (4). U ovom političkom sporazumu je, pored ostalog, navedeno da će pitanje Brčkog biti rešeno „ustavnim zakonom“, odnosno amandmanom, za koji je potrebna dvotrećinska većina u Parlamentarnoj skupštini BiH. Kasnije će se ispostaviti da su potpisnici napravili lapsus, jer Ustav BiH ne poznaje termin „ustavnog zakona“, pa se pitanje dogovora o Brčkom svelo, zapravo, na izglasavanje ustavnog amandmana.

Dalje, u Prudskom sporazumu je poprilično jasno navedeno kako će se rešavati pitanje imovine u BiH. „Strane su saglasne da se pitanje državne imovine reši na taj način što bi u vlasništvu države bila uknjižena nepokretna imovina potrebna za rad državnih institucija, uključujući tu i perspektivnu pokretnu i nepokretnu vojnu imovinu. Ostala imovina, kao i neperspektivna vojna imovina, pripala bi entitetima, odnosno kantonima i opštinama, prema potrebama entitetskih, kantonalnih i opštinskih institucija. Ukoliko deo nepokretne vojne imovine u budućnosti ne bude potreban oružanim snagama, odnosno vojnim institucijama BiH, ta imovina prelazi na entitete na čijem se prostoru nalazi“ – tako glasi stav o rešenju pitanja imovine. Već iz ovoga je bilo jasno da je Dodik pristao na izvestan ustupak, što će i sam kasnije jednom priznati, navodeći da Dejtonski sporazum ne poznaje kategoriju državne imovine. S druge strane, OHR je ranije doneo odluku da je potrebno postići politički sporazum o podeli dela imovine nekadašnje SR BiH. Na kraju, ostalo je nejasno šta će od imovine pripasti institucijama BiH, jer još ne postoji inventura imovine koja se deli, dok bi, s druge strane, trebalo da bude poprilično jasno da imovina koja je sada u vlasništvu entiteta RS i FBiH – ostaje u vlasništvu entiteta, a to je, posmatrano golim okom, najveći deo imovine. Napokon, pojedini među istaknutim srpskim pravnicima tvrdili su i tvrde da, držeći se striktno slova Dejtonskog sporazuma, institucijama BiH se imovina može dati samo na korišćenje, ali ne i u vlasništvo. S druge strane, Haris Silajdžić zahteva da se sva imovina knjiži na BiH, a da se potom lokalnim vlastima daje isključivo na korišćenje. Kad se sve sabere, ostalo je neizvesno kako će na kraju biti podeljena imovina, tim pre što još nije najjasnije da li će to pitanje moći biti rešeno zakonom u Parlamentarnoj skupštini BiH ili će, pak, biti potrebno doneti ustavni amandman. U prvoj varijanti, partije potpisnika sporazuma imaju prostu većinu, dok im u drugoj varijanti nedostaju poslanički glasovi za dvotrećinsku podršku.

Dvotrećinska podrška će biti potrebna za izglasavanje ustavnog amandmana o Brčkom. PIK je u novembru zatražio da se „Distriktu Brčko mora dati mehanizam pomoću kojeg Distrikt može imati zagarantovan pristup Ustavnom sudu BiH u vezi sa sporovima koje može imati sa entitetima i državom u pogledu njihovih obaveza u skladu sa Odlukom Arbitražnog tribunala, te statusom i ovlastima Distrikta“. Dodik, Tihić i Čović su se „Banjalučkim sporazumom“ u potpunosti obavezali da će ovakav zahtev sprovesti, ne bi li se konačno privela kraju međunarodna supervizija u Brčkom. Pored toga, po zahtevu supervizora Rafija Gregorijana nedavno su sve srpske stranke u Brčkom morale da se pismeno obavežu da će poštovati Odluku Arbitražnog tribunala za Brčko, što je, praktično, značilo da su sve srpske stranke odustale od Rezolucije Narodne skupštine RS s proleća 1999. godine, prema kojoj RS ne priznaje Odluku Arbitražnog tribunala. Podsećanja radi, tom odlukom je deo područja Brčkog koji je bio pod kontrolom RS izuzet od RS, a od tog dela i dela Brčkog pod kontrolom FBiH stvoren je distrikt koji je dobio status kondominijuma, teritorije na koju pravo polažu oba entiteta. Dakle, deset godina kasnije i vlast i opozicija u RS prihvatili su „realnost“ u Brčkom, s tim da bi opozicione partije prihvatile Dodikov dogovor o Brčkom samo ukoliko bi to značilo i okončanje supervizije. U ovom trenutku je, međutim, teško reći da li će supervizija biti automatski okončana usvajanjem Dodik-Tihić-Čovićevog rešenja za Brčko, mada bi to trebalo da se dogodi, imajući u vidu Gregorijanov izveštaj PIK-u u novembru prošle godine, u kojem on kaže da su „gotovo svi glavni elementi Konačne odluke pod njegovim autoritetom ispunjeni“.

Sve u svemu, dogovorima Dodik-Tihić-Čović u Prudu i u Banjaluci naziru se rešenja pitanja Brčkog i imovine u skladu sa zahtevima PIK-a. Kada se tome doda da su preostali ciljevi (četvrti i peti) iz kominikea PIK-a gotovo postignuti, onda bi se moglo očekivati da i sam PIK ispuni svoj drugi uslov, odnosno, da da pozitivnu ocenu političke situacije u BiH, čime bi se stvorio i poslednji uslov za zatvaranje OHR-a, kako BiH više, barem formalno, ne bi bila pod protektoratom. Pre bi se moglo reći da bi sadašnji (polu) protektorat bio zamenjen supervizijom EU, ali još nisu jasni forma i sadržaj briselske supervizije, odnosno hoće li se i u kojoj meri EUSR ponašati intervencionistički, bez obzira što, deklarativno, u Briselu stalno govore o „dogovoru političara u BiH“.

Zaplitanje u ustavne promene

U konktekstu ispunjavanja uslova za zatvaranje OHR-a ostaje, međutim, nejasno zašto su Dodik Tihić i Čović ušli u proces ustavnih promena, pošto se „reforma ustava“ ne pominje ni kao uslov, ni kao cilj niti u jednom kominikeu PIK-a, niti u jednoj izjavi zvaničnika EU.

Možemo, dakle, samo nagađati zašto su otvoreni pregovori o ustavnim promenama, iako nemaju nikakve direktne veze sa odlaskom OHR-a. Istine radi, iz Brisela, a posebno iz Vašingtona, već godinama se „sugeriše“ političarima u BiH da je za ulazak BiH u EU, neophodno izvršiti ustavne promene, odnosno, napraviti „ustavnu evoluciju“, kako je to definisao Oli Ren. Pod tim političkim pritiscima o ovoj temi se pričalo i početkom 2006. godine i zamalo postigao dogovor, ali ni tada, a ni pre, nije se pregovaralo o eventualnoj prekompoziciji BiH. Dakle, ako bismo nagađali zašto su baš sada otvoreni razgovori o četiri teritorijalne jedinice u BiH – kada otvorenih pritisaka iz Brisela i Vašingtona nije bilo – morali bi poći od teze da su hrvatski političari svoj pristanak u ispunjavanje uslova za zatvaranje OHR-a uslovili razgovorima o ustavnom i teritorijalnom preuređenju BiH. Poslednjih godina, Hrvati su na stanovištu da će doći do svoje teritorijalne/federalne jedinice samo ukoliko što pre počnu razgovori o tome, prosto, zato što vreme u BiH najmanje radi za njih.

Oni, zapravo, imaju u vidu da će popis stanovništva koji su Dodik, Tihić i Čović dogovorili za 2011. godinu pokazati da je veliki broj Hrvata iz srednje Bosne, Posavine i zapadne Hercegovine „iscurio“ u Hrvatsku i tada će im biti znatno teže da „osvoje“ svoju teritoriju. Pristankom da pomenuti popis stanovništva sadrži i etničke, verske i jezičke kriterijume – na čemu najviše insistiraju Srbi –Tihić je očigledno iznudio ustupak od Dodika da se razgovara o prekompoziciji BiH. Sem pristanka na popis stanovništva, Tihić je, praktično, ponudio i ustupak na koji nikako ne pristaje Haris Silajdžić, a ni Zlatko Lagumdžija: Tihić je, ustvari, pristao da bude deo rešenja za zatvaranje OHR-a, na čemu Srbi najviše insistiraju, a čemu se Silajdžić ubedljivo najviše protivi.

Naravno, teško je verovati da su stranci spremni da ostanu u BiH u formi OHR-a; pre bi se, zapravo, moglo reći da i Brisel i Vašington teže transformaciji svog prisustva u BiH, jer zbog jačanja diplomatske pozicije Rusije u BiH u poslednjih dve godine, OHR više ne može ni izbliza tako lako da poteže golu silu kao u vreme Pedija Ešdauna. Dakle, utoliko je lakše bilo Tihiću da ponudi da bude deo rešenja za zatvaranje OHR-a, svesnom da se vreme „ešdaunizma“ u BiH više neće vratiti. Zauzvrat je delimično profitirao Dodikovim pristankom da se razgovara o prekompoziciji BiH, ali se, istovremeno, izložio snažnom napadu u bošnjačkom političkom establišmentu, time što je, faktički, pristao na federalizaciju BiH, što se tumači kao ustupak Srbima i Hrvatima u smislu Tihićevog laganog zaokreta od jedinstvenog sarajevskog centralističkog/unitarističkog stava.

„BiH je suverena država u međunarodno priznatim granicama. BiH je demokratska, socijalna i sekularna država utemeljena na vladavini prava i načelu podele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. BiH je decentralizovana država organizovana na tri nivoa vlasti. Srednji nivo vlasti sastavljen je od četiri teritorijalne jedinice, gde je svaka teritorijalna jedinica zasnovana na podeli vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku” – ovo su stavovi koje su usaglasili Dodik, Tihić i Čović u „Banjalučkom sporazumu“. U „Prudskom sporazumu“ stoji da će se još razgovarati i o „funkcionalnijim institucijama, nadležnostima države i usklađivanju Ustava BiH sa Evropskom konvencijom o temeljim ljudskim pravima i slobodama“.

Oba ova sporazuma, međutim, od početka su naišla na različite, pa i potpuno oprečne interpretacije potpisnika. Tihić pod teritorijalnim jedinicama podrazumeva „regije“ sa tačno omeđenim granicama i centrima u Sarajevu, Tuzli, Mostaru i u Banjaluci. „Regija Tuzla išla bi na sever do Save, a na istok do Drine. Banjalučka regija obuhvatala bi Krajinu, sarajevska bi, osim Kantona Sarajevo, zahvatala prostor do Drine te deo srednje Bosne, a mostarska regija protezala bi se od granice Crne Gore do Glamoča i Drvara. Rekli smo da će postojati četiri teritorijalne jedinice. Ispod toga se neće ići. Može biti i više regija, ali se ispod četiri neće ići“, naveo je Tihić koji dan nakon potpisivanja „Banjalučkog sporazuma“ (5). Tihić je, takođe, ponudio rešenja i za razgovore o ostalim ustavnim temama. „U promenama Ustava BiH ugraditi odredbe iz Evropske konvencije o ljudskim pravima. To znači da će svaki građanin imati pravo da bira i bude biran, bez obzira na to gde u BiH živio. Preciziraće se nadležnosti države, srednjeg nivoa i lokalne zajednice. Postojaće i značajan deo ovlašćenja koja će biti zajednička – države i srednjeg nivoa vlasti. U segmentu funkcionisanja vlasti očekujem uvođenje institucije predsednika umesto Predsedništva, premijera i vlade umesto predsedavajućeg i Saveta ministara, najmanje još dva državna ministarstva te veći broj državnih poslanika od dosadašnjeg. Najverovatnije će se u Domu naroda ukinuti entitetsko glasanje, a radićemo na redefiniciji entitetskog glasanja u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH“, naveo je Tihić (6).

Drugim rečima, Tihić podrazumeva ukidanje ili, eufemistički, smanjenje Republike Srpske, a nešto „blažu“ varijantu podrazumeva i Dragan Čović. I on, takođe, govori da u teritorijalnoj raspodeli u BiH „granice RS ne mogu ostati netaknute“, a stavovi iz „Banjalulkog sporazuma“ o reorganizaciji BiH neodoljivo podsećaju na platformu HDZ-a BiH o tri federalne jedinice i „Sarajevskog distrikta“. Zapravo, i Čović i Tihić napominju da su rešenja koja nude potpuno u skladu sa programskim platformama SDA, odnosno HDZ-a BiH. Razlike u ove dve platforme, u najkraćem, tiču se ovlašćenja srednjeg nivoa vlasti, jer u varijanti SDA ta ovlašćenja bi bila svedena na minimum, dok bi u varijanti HDZ-a BiH teritorijalnim jedinicama pripalo negde oko 60 odsto ovlašćenja, dok bi ostalo pripalo državi ili bilo podeljeno između dva nivoa vlasti.

E, sad to što i Čović i Tihić „napominju“ da do „ukidanja RS ne može doći bez volje srpskih političara“ slaba je uteha Srbima u RS, jer to nipošto ne znači delimično odustajanje od njihovih platformi, već pre predstavlja prebacivanje loptice u poltičko dvorište RS.

Dodik na sve ove predloge Tihića i Čovića odgovara rečenicom da je „RS neupitna, a ako će se nešto deliti, onda će se deliti FBiH. Pre će nestati BiH, nego RS“ – uverava Dodik svoje političke protivnike i sunarodnike koji su postali sumnjičavi nakon „Banjalučkog sporazuma“. Sumnjičavi su i Tihićevi politički protivnici i sunarodnici koji ga optužuju da je „pristao da RS ostane netaknuta, a da se deli Federacija BiH“.

Jedino su Hrvati saglasni da je dogovor za njih dobar, uvereni da će konačno dobiti svoju teritorijalnu jedinicu i da bilo kakav ishod za njih ne može biti gori od položaja u kome se sada nalaze.

Šta je, onda, motivisalo Dodika i Tihića da otvore razgovore, u kojima se unapred znalo da su polazišta jednog i drugog – sasvim oprečna ? Dodik očigledno misli da je napravio dobar taktički potez, time što je jabuku političkog razdora bacio među Bošnjake: to se vidi iz Silajdžićevog oštrog reagovanja. Dodik, takođe, ponavlja da je Dejtonski sporazum osnova na kojoj će on graditi stav o ustavnim promenama i da to što se u „Banjalučkom sporazumu“ nigde ne pominje RS ne znači ništa, jer on podrazumeva RS kao jednu od teritorijlanih jedinica. No, istovremeno je stvorio razdor između sebe i gotovo svih ostalih srpskih političara: Dodikov uopšteni pristanak da razgovara o četiri teritorijalne jedinice SDS i radikali smatraju „besramnom izdajom“, dok, recimo, Mladen Ivanić ne vidi bilo kakvu potrebu da se na tu temu uopšte razgovara.

S druge strane, Sulejman Tihić zna da niko u RS sada neće pristati na bilo kakvo smanjenje ni teritorije, ni nadležnosti RS, ali očigledno veruje da će negde na kraju svih razgovora o ustavnim promenama uspeti barem značajno da okrnji poziciju „srpskog entiteta“. Tihić je, zapravo, uveren da će politikom „korak po korak“ narednih godina uspeti da postepeno slabi poziciju pregovarača RS u korist bošnjačkih političara, mada je i sam svestan da će, sem međunarodne podrške njegovoj politici, u tome biti nužno i odustajanje Silajdžića i Lagumdžije od njihove politike koja bi se mogla opisati sloganom „sve ili ništa“.

Ako, nekim slučajem, Tihić dobije podršku od Silajdžića i Lagumdžije za svoj koncept „federalne države regija“, Dodiku će utoliko biti teže da brani ne samo poziciju, već i teritoriju RS. Srbi se tada, u najboljem slučaju, mogu nadati da izgube Istočno Sarajevo u korist „Sarajevo distrikta“, a možda i Srebrenicu, ne bi li zauzvrat dobili bošnjačko priznanje ostatka RS i odustajanje Bošnjaka od dalje prekompozicije BiH. Opstanak celovite RS u sadašnjim granicama čini se da je teže braniti ako se u razgovore o stvaranju četiri teritorijalne jedinice ulazi sa pozicije u kojoj se zahteva ono što se, ustvari, već ima. Uzgred, ma koliko, s jedne strane, bili bliski srpski i hrvatski stavovi o funkcionalnoj podeli, utoliko su, s druge strane, bliži Čovićevi i Tihićevi stavovi o teritorijalnoj podeli zemlje u kojoj se sadašnja granica RS ne vidi kao prepreka. O tome smo na ovim stranicama i pisali pre nešto više od godinu dana (7).

No, dok se ne dođe do tog dugoročnog cilja svih – podele BiH – radiće se, sva je prilika, na funkcionalnim promenama Ustava BiH. Izgleda da će se široka saglasnost najlakše postići, ako već nije, oko izbora članova Predsedništva BiH: usklađivanje za Evropskom konvencijom o temeljnim ljudskim pravima i slobodama se odnosi, zapravo, na izmenu člana koji govori da se, praktično, srpski član Predsedništva može birati samo u RS, a hrvatski i bošnjački samo u Federaciji BiH. Ukidanje etničkog ekskluziviteta za izbor članova Predsedništva BiH neće, naravno, dovesti do toga da će neki od tri naroda ostati bez svog predstavnika u najvišoj instituciji BiH, ali bi, u krajnjoj liniji, moglo dovesti do trasformacije Predsedništva u instituciju predsednika BiH sa dva potpredsednika, što su, recimo, Srbi do sada prihvatali samo pod uslovom da se predsednik i potpredsednici rotiraju tokom jednog mandata, baš kao i sada članovi Predsedništva.

Još značajnija politička bitka će se voditi oko bošnjačkih zahteva za transformaciju Saveta ministara BiH u „funkcionalnu vladu sa premijerom i novim ministarstvima“, čemu se Srbi još uvek oštro protive. Najveće protivljenje Srba do sada je bilo primetno prilikom isticanja bošnjačkih zahteva za ograničavanje entitetskog glasanja u Predstavničkom domu i ukidanja etničkog veta u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Prosto zato, jer je entitetsko glasanje najznačajnija odbrana interesa Srba u BiH. S druge strane, Hrvati smatraju da je etnički veto u Domu naroda jedina linija odbrane njihovih interesa u BiH, dok im entitetsko glasanje ne znači ništa.

No, cela ova priča o funkcionalnim promenama ustava mogla bi se iskomplikovati stavom o reorganizaciji BiH na četiri teritorijalne jedinice, prosto zato što bi realizacija takve reorganizacija značila da se mehanizmi odlučivanja u institucijama BiH i podela odgovornosti prema nacionalnom ključu više ne bi mogli, praktično, održati prema sadašnjem modelu „dva entiteta – tri naroda“, već prema nekom novom koji bi, je li, glasio „četiri federalne jedinice –tri naroda“, pa makar u toj podeli Republika Srpska ostala sasvim netaknuta.

Srpsko – srpska pitanja

U međuvremenu, Srbima, a ponajpre Dodiku – prosto zato, jer je sam preuzeo najviše odgovornosti – preostaje, ipak, još dovoljno vremena da dobro porazmisle kakvu i koliku Republiku Srpsku su u stanju da odbrane. Možda ne bi bilo loše da se Dodik – iako ima kapacitet da sam odlučuje o mnogim statusnim pitanjima RS – ubuduće malo više konsultuje sa ostalim srpskim političarima o vitalnim nacionalnim interesima, a da vodeći opozicionari za početak izbegavaju da mu apriori lepe etiketu „izdajnika“. Ne bi bilo zgoreg da i jedni i drugi pokažu malo više međusobnog takta, a valjda ne bi bilo od štete da se o predstojećim, sudbonosnim pitanjima za srpski narod u BiH izjasne i drugi relevantni politički činioci u Srbiji, pored predsednika Borisa Tadića.

Čini se da je predsednik Tadić načinio blagi zaokret u politici Srbije prema BiH u poslednjih nekoliko meseci, tako što pokušava da Beograd malo više približi Sarajevu. Na to su najpre ukazali sastanci predsednika Tadića sa Sulejmanom Tihićem u Beogradu, nakon kojih je Tihić u sarajevskoj štampi izjavljivao da je „predsednik Tadić nešto najbolje što se desilo Srbiji od 1991. godine“. Kao dobar gest Tadiću je u Sarajevu upisana pozajmica gasa početkom januara tokom evropske gasne krize, a pred sam kraj prošle godine ministar spoljnih poslova Srbije Vuk Jeremić posetio je i Sarajevo i Banjaluku.

Jeremić je u Banjaluci naglasio da „Srbija poštuje teritorijalni integritet međunarodno priznatih država, pa i BiH, ocenivši da je snažna i prosperitetna RS uslov jake i prosperitetne BiH“ (8). Istovremeno, Jeremić je u Sarajevu naglasio da Srbija želi da ima posebno dobre diplomatske odnose sa celom BiH, ponudivši tada i Federaciji BiH sporazum sličan Sporazmu o specijalnim i paralelnim odnosima Srbije i RS. „Mi želimo da naglasimo da naš partnerski odnos prema BiH nije zasnovan samo na odnosima koje imamo sa Republikom Srpskom. Naravno, sa RS-om imamo posebne odnose – sporazum o specijalnim i paralelnim odnosima, to je nešto što je dio Dejtonskog sporazuma“, objasnio je Jeremić (9). Istom prilikom, mogli smo čuti i Jeremićevo „lično mišljenje da mi imamo vrlo specijalne odnose sa Sarajevom, pitanje je samo da li ćemo da ih  formalizujemo“ (10).

Potezi i gestovi predsednika Tadića, baš kao i stavovi i potezi ministra Jeremića ne znače, naravno, da vlasti u Beogradu nameravaju da ostvare bolje veze sa Sarajevom nauštrb srpskih nacionalnih interesa, kao što ne znače ni da će na taj način interesi RS biti bolje zaštićeni. Možda vlast u Beogradu veruje da je čvršćim savezništvom sa Tihićem moguće osnažiti uticaj Srbije u regionu, tako što bi se, recimo, za podsticanje Banjaluke na čvršću političku saradnju sa Tihićem na izgradnji „funkcionalne BiH“ dobio nešto širi manevarski prostor u međunarodnoj diplomatiji za očuvanje srpskog uticaja na severu Kosova i Metohije. Možda je baš to jedan od razloga zašto je, praktično, Dodik dobio saglasnost od svog političkog saveznika Tadića da formalno da pristanak na razgovore sa Tihićem i Čovićem o teritorijalnom preuređenju BiH.

Da li će to, u krajnjoj liniji, dovesti, s jedne strane, do teritorijalnog razgraničenja na Kosmetu između Srba na severu i Albanaca južno od Ibra, odnosno, s druge strane, do konačne teritorijalne i funkcionalne podele u BiH među Srbima, Bošnjacima i Hrvatima, dakako sa (nešto) manjom RS, sa ili bez prava na samoopredeljenje – pitanja su na koje odgovori neće stići ni brzo, ni lako.

 

Fusnote:

1. http://www.nezavisne.com/dogadjaji/vijesti/36046/Rijesili-imovinu-Brcko-i-popis.html

2. http://www.ohr.int/ohr-dept/presso/presssp/default.asp?content_id=42754

3. http://www.ohr.int/pic/default.asp?content_id=42672

4. http://www.sda.ba/files/file/ZAJEDNICKA%20IZJAVA.pdf

5. http://www.sda.ba/vijest.php?id=449

6. Isto.

7. http://www.nspm.rs/starisajt/koment_2007/2007_durmanovic10.htm

8. http://www.slobodnaevropa.org/content/Article/1364146.html

9.http://www.oslobodjenje.ba/index.php?option=com_content&task=view&id=51074&Itemid=44

10.Isto. 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner