Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Šta donosi arapska revolucija
Savremeni svet

Šta donosi arapska revolucija

PDF Štampa El. pošta
Ivana Janković   
petak, 18. februar 2011.

(NIN, 17. 2. 2011)

Egiptom kruži vic o turisti koji u restoranu vidi slike Nasera, Sadata i Mubaraka. Pita ko je Naser, a gazda mu kaže da je on svrgao monarhiju i postao predsednik zemlje. Pita ko je Sadat, odgovor je: “On je bio sledeći predsednik, sklopio je mir sa Izraelom, ali je ubijen 1981. godine”. Najzad, pita ko je Mubarak, a gazda odgovara “Hm… to je otac mog poslovnog partnera”.

Egipćane ne napušta euforija posle odlaska Hosnija Mubaraka sa vlasti, na kojoj je bio duge tri decenije. Život je, u međuvremenu, posle gotovo tri nedelje demonstracija, počeo da se normalizuje, ljudi su krenuli na posao, škole su počele da rade, otvorene su prodavnice, trgovi se raščišćavaju… Na ključno pitanje, međutim, šta čeka zemlju posle Mubaraka, još uvek niko ne može da pruži odgovor.

Vrhovni vojni savet objavio je da će voditi državu u prelaznom periodu, narednih šest meseci, do novih izbora, ali egipatska opozicija skup je pokreta koji su se u trenutku kada je masa ustala protiv Mubaraka našli zajedno, ali koji međusobno nisu povezani, a čiju pojedinačnu snagu je teško proceniti. Vojska je, sa druge strane, nesporno najmoćnija egipatska institucija i u trenutku kada je preuzela na sebe obavezu da vodi zemlju, ostaje nejasno u kojoj ulozi vidi sebe u budućnosti.

Od svrgavanja britanske vlasti 1952. godine, vodeći ljudi zemlje, Naser, Sadat, najzad i Mubarak, dolazili su iz redova vojske. Tokom šest decenija vojna elita bila je stub društva i vremenom je postala i nezaobilazan faktor nacionalne ekonomije.

Pored američke pomoći od 1,3 milijarde dolara godišnje koju prima, ona poseduje i kompanije koje proizvode sve, od maslinovog ulja do veš-mašina, televizora, cementa i flaširane vode. Uz zemlju, hotele i građevinske kompanije, kao i ugovore sa vladom o izgradnji i proizvodnji, vojska ima tako razvijen biznis da gotovo da je postala komercijalno preduzeće, kako je ocenila ambasadorka Margaret Skobej u jednoj od depeša koje su iskrsle na Vikiliksu.

Procenjuje se da vojska kontroliše 30 do 40 odsto egipatske ekonomije, ali ona je bila i dovoljno zaštićena da tačni podaci o budžetu nikada nisu bili dostupni javnosti.

Nije izvesno da će se u bližoj budućnosti vojna i civilna vlast razdvojiti, naročito dok je moć još uvek u rukama prvih. Tranzicija u Kairu je tek na početku, ali teško je zamisliti kako bi vojni establišment mogao da prepusti svoju ogromnu finansijsku i političku moć nekoj budućoj vladi.

Proći će sigurno još mnogo vremena dok vlade ne budu birane bez podrške vojske, a još više dok država bude mogla da kaže da ona kontroliše vojsku i ima stvarnu moć nad njom, a ne obrnuto.

Period koji nastupa trebalo bi da pripremi zemlju za izbore i da konsoliduje uzdrmano egipatsko društvo. Rezultati tih izbora, izgleda, daleko više zabrinjavaju ostatak sveta, nego Egipćane.

Ameriku i njene saveznike naročito brine kakve će pozicije posle izbora zauzeti Muslimanska braća. Mediji su već, ne bez ironije, primetili da je ta organizacija dobila nezapamćen besplatan marketing, kada ih je neposredno pre Mubarakovog pada, dok su svi još s nestrpljenjem iščekivali ko će biti pobednička strana, američki direktor Nacionalne obaveštajne službe, DŽejms Klaper, opisao kao „miroljubivu, pretežno sekularnu organizaciju, koja izbegava nasilje“. Ova izjava izazvala je salvu besa i žestoke kritike na račun Klapera. Muslimansku braću Zapad uglavnom vidi pre kao sve drugo nego kao miroljubivu organizaciju, a u prvom redu kao potencijalno najveću opasnost za buduće odnose sa Egiptom.

Već njihov slogan „Islam je rešenje“ dovoljan je da probudi neprijatne asocijacije na Iran, a njihova brojnost i činjenica da su aktivni u svim arapskim zemljama, samo pospešuje strahovanja da bi njihovo eventualno osvajanje vlasti Egipat gurnulo u ekstremizam.

U Egiptu, međutim, oni su svoj kredibilitet gradili pre svega pružajući socijalne usluge, razvijajući široku mrežu koja je pomagala sirotinjskim krajevima. Pokazali su veliku sposobnost u radu sa sindikatima, profesionalnim udruženjima, pa i u parlamentu. U periodima kada im je bio zabranjen politički angažman njihovi članovi izlazili su na izbore kao samostalni kandidati i ostavrivali solidan uspeh. Nisu, naravno, nimalo naklonjeni Zapadu, ali kako je Zapad dugo pomagao mnogim diktatorskim režimima da opstanu, to organizacije kao što su Muslimanska braća nisu morale da ulažu preveliki napor za razvjijanje antizapadnih osećanja kod svojih sugrađana. Ona su već bila tu.

Uz ugled koji uživaju i dobru organizaciju koja im je pomogla da opstanu može se očekivati da na budućim izborima ostvare solidan rezultat. Demonstracije u Egiptu oni su podržali, ali ih nisu organizovali, niti vodili, a za vreme nemira izjasnili su se da podržavaju Muhameda el Baradeja.

Kada je “arapska revolucija”, kako su zapadni mediji nazvali talas demonstracija u Tunisu, Jemenu, Alžiru, Jordanu, zahvatila Egipat, strateški i geopolitički centar arapskog sveta, to je postao događaj od globalnog značaja. Događaje u Kairu sa istom pažnjom pratili su SAD, Iran, Hezbolah, Velika Britanija….

Sa svojih 80 miliona stanovnika Egipat je veći nego Saudijska Arabija, Sirija, Jordan i Liban zajedno. Njegov položaj – Suecki kanal, još je važniji, a za stabilnost regiona od ključne je važnosti bio sporazum koji ova država ima sa Izraelom.

U telefonskom razgovoru sa Ehudom Barakom, Mohamed Husein Tantavi potvrdio je da će poštovati sve međunarodne sporazume koje je zemlja potpisala, uključujući i mirovni sporazum sa Izraelom iz 1979. godine, kada je u Kemp Dejvidu postignut dogovor da će se Izrael povući sa Sinaja, a Izrael i Palestina normalizovati odnose.

Kemp Dejvid je smatran velikim uspehom, doneo je stabilnost regionu, za Egipat nije više bilo vojne opasnosti od Izraela, a počela je da pristiže i redovna američka pomoć, zemlja je, takođe, dobila i pravo da proizvodi oružje za SAD. Ostalo je, ipak, upamćeno da on nije nije rešio odnose Izraela i Palestine, kako je bilo predviđeno.

Po odlasku Mubaraka, američki i evropski zvaničnici prvo su zatražili da, kako je izjavila Angela Merkel “buduća egipatska vlada… sačuva i održi mir na Bliskom istoku i poštuje sve ugovore sa Izraelom”.

U ovom trenutku Egipat svakako ne želi da otvara pitanje odnosa sa Izraelom, kome isporučuje naftu i dobija novac neophodan ekonomiji zemlje, ali nije isključeno da će buduća vlada ukinuti embargo Hamasu, koji je bio važan potez za održavanje dobrih odnosa sa Amerikom, ali među Egipćanima nikada nije naišao na odobravanje. Egipat bi, takođe, mogao da stupi na scenu kao jaka sila koja bi pritiskala Izrael na ozbiljne pregovore sa Palestinom.

Zato nemir koji Izrael oseća nije bez razloga, a na račun izraelske vlade na unutrašnjoj sceni već se mogu čuti komentari da je bila iznenađujuće nepripremljena na promenu režima u Egiptu.

“Izrael je bio opsednut manjim pretnjama kao što je Hezbolah ili iransko nuklearno naoružanje, ali su uzeli zdravo za gotovo odnose sa Egiptom, koji su mnogo veća pretnja opstanku Izraela”, smatra DŽordž Fridman sa Stratforda. “Izrael se oslonio na Mubarakovu vladu kao da će ona beskonačno trajati”.

Među Izraelcima sada vlada duboka strepnja kakva će biti dalja sudbina Egipta, do sada najpouzdanijeg saveznika čija se podrška nije dovodila u pitanje.

Dan pre nego što će napustiti položaj Mubarak je u telefonskom razgovoru sa Ben Elijezerom, nekadašnjim ministrom, procenio da se nemiri neće zaustaviti u Egiptu i da će zahvatiti sve države Bliskog istoka. Elijezer je medijima preneo i ove reči odlazećeg perdsednika:

“Vidimo kakvu je demokratiju Amerika donela Iranu i Hamasu u Gazi, to je sudbina Bliskog istoka. Oni možda govore o demokratiji, ali ne znaju o čemu govore i rezultat će biti ekstremizam i radikalni islam.”

Iako se ne bi složio oko uzroka, Izrael, kao i Zapad, deli strah da bi Mubarakova prognoza mogla biti tačna. Osim toga, za Ameriku je svakako još važniji problem što neće više moći da računa na svoj neprikosnoveni uticaj u najvažnijoj arapskoj zemlji. Nepopularnost najveće svetske sile u arapskom svetu nije novost, a u slučaju Egipta podrška Mubarakovom represivnom režimu sada dodatno komplikuje stvar. Borba protiv terorizma pomogla je Mubaraku da opravda mnoge poteze koji nisu naišli na odobravanje masa, a nezadovoljstvo je podgrejano kada se ispostavilo da je Amerika koristila egipatsku tajnu policiju da ispituje ljude osumnjičene da su članovi Al kaide, pri čemu su često izlagani torturi. Egipatska vlada je ovakve vesti demantovala, ali nikada nije uspela da razuveri građane da je uzela učešća u sprovođenju američke politike na način koji nije dozvoljen na američkom tlu.

Prvi zadatak prelazne vlade svakako će biti da zemlju stavi na noge posle nemira. Većina prodavnica bila je za to vreme zatvorena, cene hrane skočile su oko 15 odsto, turizam, koji zapošljava više od dva miliona ljudi i donosi važne prihode, takođe treba vratiti na kolosek, treba vratiti turiste u zemlju, a strane i domaće investitore takođe treba ubediti da se zemlja stabilizuje i da posao neće trpeti.

Već u prvim danima po Mubarakovom padu, tek što su se demonstranti razišli, na ulice su izašli zaposleni u javnom sektoru, koji zahtevaju veće plate, njima su se priključili demonstranti iz omladinskih i sportskih državnh organizacija, zatim i zaposleni u turističkom sektoru, najzad u štrajk su stupili i radnici Nacionalne banke.

Buduću vladu čeka još veći posao. Više od 40 odsto stanovnika živi sa manje od dva dolara dnevno, a ekonomski rast koji je i u godini svetske krize beležio šest odsto, nije doneo boljitak svima. Duboko podeljeno egipatsko društvo karakterisala je slaba propustljivost, ogromna korupcija, sve veći broj mladih i obrazovanih ljudi bez posla i čvrst režim koji nije uspevao da prepozna rastuću snagu koja ga je na kraju srušila. Demonstranti polažu velike nade u buduće izbore, ali postrevolucionarni Egipat tek je pred izazovima.

Neko se ovih dana setio reči koje je Mubarak izgovorio kada je dolazao na vlast: “Neću se baviti onim što ne mogu da ostvarim, neću kriti istinu od naroda i neću dozvoliti korupciju i nered“. Ispalo je nešto drugačije, a tri decenije kasnije egipatski birači očekuju da te ciljeve ostvari neka nova vlada.

Od prvih slobodnih izbora deli ih nekoliko meseci, a tek posle njih biće moguće prognozirati u kom pravcu će se zemlja kretati. Mubarakov odlazak tek je početak nove bliskoistočne priče. Promene u Egiptu nesporno će uticati na ceo region, a pitanje na koje bi svi želeli odgovore je kako će izgledati “postamerički Bliski istok”

Tri decenije vlasti

Muhamed Hosni Said Mubarak rođen je 4. maja 1928. godine u selu Kafr el-Moseilha, u Delti Nila.

Nakon završetka srednje škole, upisao se u Egipatsku vojnu akademiju, koju je 1949. godine napustio, i otišao u Vazduhoplovnu vojnu akademiju, gde je 1950. godine postao pilot-oficir.

Od 1972. do 1975. godine komandovao je egipatskim vazduhoplovnim snagama, učestvovao je u Oktobarskom ratu 1973. godine protiv Izraela. Predsednik Anvar Sadat 1975. godine izabrao je Mubaraka za potpredsednika Egipta.

Za vreme vojne parade 1981. godine, islamistički militantni pokret izvršava atentat na predsednika Sadata, i Hosni Mubarak postaje predsednik Egipta.

Odmah po preuzimanju vlasti, Mubarak sprovodi “hitne zakonske mere”, kojima daje široka ovlašćenja policiji i vojsci u borbi protiv islamističkih ekstremista, ali i ograničava prava na politička okupljanja.

Narednih godina, Mubarak je postao glavni posrednik u arapsko-izraelskim mirovnim pregovorima, a njegov režim je bio potpomognut milijardama dolara pomoći od Sjedinjenih Američkih Država.

Prilikom posete Etiopiji 1995. godine, preživeo je pokušaj atentata.

U narednoj dekadi, uspeo je da uz pomoć Omara Sulejmana, šefa obaveštajne službe, diskredituje političke protivnike, ali i ekstremne muslimanske grupe.

Tri puta je reizabran za predsednika, bio je jedini kandidat. Na prvim izborima gde je bilo više kandidata 2005. godine, odneo je ubedljivu pobedu. Opozicija je ove izbore proglasila nameštenim i pokradenim.

Nakon iznenadne pobede Muslimanske braće na parlamentarnim izborima 2005. godine, naredio je hapšenje 1.300 članova ove partije. A uhapšen je i njegov najveći rival na predsedničkim izborima, liberal Ajman Nour.

Od 2005. godine, Mubarak je obećavao da će sprovesti demokratske i ekonomske reforme, jer je nezadovoljstvo siromašnih građana bilo sve veće. Kulminiralo je krajem januara, kada su širom Egipta počeli protesti protiv režima Hosnija Mubaraka.

Hosni Mubarak je 18. februara podneo ostavku na mesto predsednika i povukao se u Šarm el Šejk.

Nemiri se šire

Nakon nemira u Tunisu i Egiptu, lančanom reakcijom buknuli su protesti i u Jemenu, Alžiru, Jordanu, Bahreinu.

Oko 50.000 demonstranata u Jemenu slavili su odlazak Mubaraka, i zahtevali da to isto učini i njihov predsednik Ali Abdulah Saleh. Policija se sukobila sa antivladinim demonstrantima u centru Sane, i razjurila ih, pritom je nekoliko ljudi povređeno, a više njih privedeno. Jemen je najsiromašnija arapska zemlja i postao je utočište ekstremista Al kaide.

Istovremeno sukobi i u Bahreinu. Protestante je rasterala bahreinska policija, uoči skupa planiranog prošlog vikenda, koji bi bili prvi masovni protesti, poput onih u Egiptu, u području Persijskog zaliva. Očevici kažu da je policija koristila suzavac i gumene metke, da bi rasterala demonstrante. Svedoci ne žele da im se pominju imena jer strahuju od odmazde. Uprkos svemu, opozicija neće odustati od protesta, na kome će većinsko stanovništvo, šiiti, zatražiti da ih vladajuća sunitska dinastija ne diskriminiše. Alžirska Nacionalna koordinacija za promene i demokratiju zakazala je za subotu, 19. februara, nove proteste u toj državi. Pre skoro tri nedelje počele su demonstracije, kada se u centru prestonice okupilo 2.000 ljudi i zahtevalo demokratske promene. Ali su ih je u protestnom maršu sprečili policajci, kojih je bilo oko 30.000. Alžirske vlasti obećale su da će ukinuti “vanredno stanje” koje u ovoj zemlji traje već 19 godina, pod izgovorom da postoji stalna opasnost od islamskih ekstremista.

I u Jordanu beduini žele malo više demokratije. Najveća podrška kralju Abdulahu, članovi glavnog beduinskog plemena pridružili su se pozivima opozicije za političke reforme. Oni kažu da ukoliko vlast ne odgovori na zahteve naroda, izazvaće pobune u Jordanu, poput onih što su pogodile Tunis i Egipat.