Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Prvi svetski rat – pouke imperijalnog krvoprolića
Savremeni svet

Prvi svetski rat – pouke imperijalnog krvoprolića

PDF Štampa El. pošta
Gardijan   
ponedeljak, 22. oktobar 2012.

(Gardijan, 16.10.2012)

Usred sve žešće štednje, Dejvid Kameron očajnički igra na nacionalnu kartu. Ma, to bi [na njegovom mestu] svako učinio. Do maksimuma je iskoristio “Kraljičin jubilej“ i Olimpijske igre. A sada, u približavanju 2014. godine premijer želi “jednu istinski nacionalnu komemoraciju“ Prvog svetskog rata godine, “koja će zahvatiti ceo naš nacionalni duh .... baš kao što je to i bilo kod [kraljičinog] dijamantskog jubileja“.

I tako, pronađeno je 50 miliona funti sterlinga, kojima će se finansirati četvorogodišnji program priredbi, poseta svih škola [ratnim] rovovima i ambiciozni program rekonstrukcije Imperijalnog ratnog muzeja. Ministri su obećali da “džingoizma“[1] neće biti, ali Kameron kaže da on želi da očuva uspomenu “na one koji su svoje živote dali za našu slobodu“, kao i da obezbedi da “u nama te pouke zauvek žive“.

Ukoliko se neko pita šta bi to mogle te pouke biti, londonski “Tajms“ tvrdi da je, uprkos nesretnoj reputaciji tog rata, “Britanska stvar“ bila u suštini pravedna i ispravna, da je to bio neizbežni odgovor na agresivnost jedne “ksenofobne i antidemmokratske ekspanzionističke sile (Nemačke), a da su oni koji su se borili i poginuli, to učinili da bi branili “principe odbrane malih naroda i država“.

Sigurno je sasvim u redu komemoracija činjenice da je u toj humanoj katastrofi izginulo skoro 16 miliona ljudi, od čega skoro milion Britanaca. To je pogodilo svaku porodicu u zemlji (a i u mnogim drugim zemljama). Obe moje bake su izgubile braću u tom četvorogodišnjem krvoproliću – jednog u Belgiji, drugog u Gazi.

Sedamdeset godina kasnije, jedna od njih je uvek plakala pri sećanju na poštara koji joj je u kuću u Edinburgu u braon koverti Ministarstva rata doneo obaveštenje o bratovljevoj smrti. Deda mi je bio ratni hirurg na Zapadnom frontu i plakao bi dok bi nam pokazivao svoje fotografije prijatelja koji su izginuli u paklu kod Ipra i Losa i sećao se vojnika koji su sami sebi pucali u nogu – činjenicu koju je on skrivao od načelstva, da bi ih spasao od kazne streljanjem.

S druge strane, ulepšavanje te strašne realnosti ne koristi čuvanju uspomene na te žrtve. Taj rat je bio ogroman, kvarni, neizmerno divljački poduhvat u kome su vladajuće klase Evrope slale svoje narode u besmislena klanja u svojoj borbi za imperijalnu prevlast. Što početkom 1917. godine Lenjin reče rumunskom pesniku Valeriju Marku (Lenin summed it up to the Romanian poet Valeriu Marcu ): „Jedan robovlasnik, Nemačka, bori se protiv drugog robovlasnika, Engleske, u cilju pravednije raspodele robova“.

Hari Peč, poslednji preživeli britanski vojnik, koji je u svojoj 111. godini preminuo 2009. godine, opisao je Prvi svetski rat kao “ništa bolje od legalizovanog masovnog ubistva“

To nije bio nikakav odbrambeni rat, a da ne govorimo još i o nekom ratu za oslobođenje od tiranije. Kako u svojoj knjizi “Imperijalna era“ (Age of Empire) izlaže pokojni Erik Hobsbaum (Eric Hobsbawm), to je bio kataklizmični rezultat sve jače borbe Nemačke, koja je “tražila svoje mesto pod suncem“, za kolonijalne posede, tržišta, resurse i industrijsku nadmoć. U tom sudaru imperija, Evropa je proždirala sopstvenu decu, a uz nju i mnogu decu naroda koje je ona porobila.

Kada se uzme u obzir ona uništavajuća mašinerija industrijskog rata 20. veka, onda se bezobrazni izgovor o odbrani prava malih država i o odbrani neutralnosti “odvažne Belgijice“ uopšte ne može prihvatati kao ozbiljan povod za ratovanje (uostalom, ni britanski, a ni ostali političari onog vremena to nisu ozbiljno mislili).

Sve glavne zaraćene države su, rasističkim despotizmom u svojim kolonijalnim imperijama, bile krive za zversko potčinjavanje velikih i malih naroda. U godinama pred Prvi svetski rat, oko 10 miliona Kongoanaca je izgubilo živote (10 million Congolese died) usled prinudnih radova i masakara pod vladavinom one “odvažne male Belgijice“; nemački kolonijalsti su vršili sistematski genocid protiv Herero i Nama naroda na prostorima današnje Namibije, dok su desetine miliona ljudi umirale u veštačko izazvanoj gladi (koju bi, inače, bilo moguće izbeći) pod britanskom vladavinom u Indiji (famines in British-ruled India ). Istovremeno su britanske kolonijalne snage u Južnoj Africi držale koncentracione logore i širom svoje imperije vršile stalne i divljačke represije.

Smešna je i sama pomisao da je taj rat bio neka vrsta krstaškog rata za demokratiju, dok većina stanovništva Velike Britanije, pa i mnogi muškarci u njoj, još uvek nisu imali pravo glasa, a demokratija i neslaganje s tom vladavinom bili divljački kršeni kod većine onih nad kojima je vladala Britanija. Istovremeno je predsednik SAD Vudro Vilson, u cilju da se dođe do mira, snažno zastupao pravo na samoopredeljenje, ali, to se, naravno, odnosilo samo na Evropljane, a ne na kolonijalne narode kojima su gospodarile evropske vlade.

Kada se to krvoproliće samoiscrplo, dovelo je do pobuna, radničkih nemira i revolucija, kao i raspada pobeđenih imperija, što je u svom daljem toku dalo snažan podsticaj i snagu antikolonijalnim pokretima. Međutim, taj ishod je takođe položio i temelje rastu nacionalsocijalizma, i još krvavijem Drugom svetskom ratu i dovelo do novog imperijalnog tranžiranja Srednjeg istoka u čijim posledicama živimo i danas, a to uključuje i tragediju Palestinaca.

Za razliku od 1940. godine, u 1914. Britaniji nije pretila ni invazija ni okupacija, a narodi Evrope nisu bili ugroženi nekom nazadnom tiranijom, nego mahinacijama svojim gospodara. Oni koji su poginuli, nisu svoje živote davali “za slobodu“: oni su bili žrtve jedne imperije koja je bila sramota po čovečanstvo, bili su žrtve cinizma političara i generala i njihovog ludila dostojnog svakog prezira. Kako je kazao Hari Peč (Harry Patch), poslednji Britanac koji je preživeo rovove Prvog svetskog rata, i umro pre dve godine, to nije bilo: “ništa bolje od legalizovanog masovnog ubistva“.

Od 1990-ih, direktni konflikt velikih sila koji je svoj kataklizmični vrhunac dostigao u svetskim ratovima, zamenjen je modernom verzijom onih kolonijalnih ratova koji su im prethodili i karakterisali ih: u Iraku, Avganistanu i drugde. Nesposobna da zadobije podršku javnosti za kampanje tog tipa, [britanska] vlada je pokušala da umesto toga bar pridobije simpatije za vojnike koji se u njima bore. Tako je, na primer, vlada tražila da se na Dan uspomene (Remembrance Day)[2] nose u reveru nakačeni crveni makovi cvetići kao “izraz nacionalnog ponosa“. Što reče general-lajtnant ser DŽon Kiseli (Sir John Kiszely), bivši predsednik Britanske legije (British Legion)[3], to je ujedno i “izuzetno korisna prilika trgovcima oružjem za ostvarivanje društvenih kontakata ("tremendous networking opportunity")“.

Ako bi sada Kameron i njegovi ministri pokušali da izvedu istovetan trik sa komemoracijom one klanice 1914 -1918. g., to bi bila jedna odvratna travestija. Među istinskim poukama tog rata je da imperija, u bilo kojim od svojih oblika, uvek vodi krvoproliću; da je državno nasilje njen najrazorniji oblik; da korporativna tranžiranja teritorija samo dodaju ulje na vatre, i da su militarizam i nacionalni šovinizam siguran put u propast. Umesto toga treba slaviti internacionaliste, socijaliste i pesnike koji su bili u pravu, i sećati se patnji vojnika, a ne onih kukavica koje su ih slale da ginu. Svim pokušajima preotimanja tih komemoracija se mora na svakom koraku pružati otpor.

Knjiga Sjumasa Milna „Osveta istorije: Bitka za 21-vi vek“ (Seumas MilneThe Revenge of History: The Battle for the 21st Century) je izašla prošle nedelje.

Sa engleskog posrbio Vasilije Kleftakis


[1] (prim. VK): DŽingoizam (jingoism) je tipična manifestacija engleskog patriotizma sa dva glavna, nerazdvojna podjednako “lepa“ lika: ekstremni šovinizam u unutrašnjoj, i – istovremeno, ekstremna agresivnost u spoljnoj politici Velike Britanije, sa ciljem ostvarivanja njene imperijalne politike po svaku cenu. To je imalo izvanrednog uspeha – do Prvog svetskog rata. Slabljenjem britanske vojne moći, šovinistički, unutrašnji aspekt je nesmanjen ostao, a oružana agresivnost (“politika topovnjača“) je, nužno, bila oslabljena. Međutim, njeno mesto sve više preuzima ekstremna podmuklost, perfidnost (“perfidni Albion“), koja je i inače bila oduvek prisutna karakteristika engleskog političkog mentaliteta. Srbima je, za bolje shvatanje tog duha potrebno i izvesno poznavanje njegovih korena. Oni sežu u drugu polovinu 19. veka i konstantnu antirusku (a time i dobrim delovima anti-srpsku) politiku Britanije: Istočno pitanje, Krimski rat i protivljenje Zapada ruskom ratu 1877-1878 g. za oslobođenje pravoslavnih Slovena Balkana od Turaka. Veštim “političkim inženjeringom“ narodnih masa Britanije u periodu 1850 g. na dalje, engleskoj kulturnoj i političkoj eliti je uspelo da taj duh džingoizma duboko usadi u narodnu svest, tako da je on i danas jedna od osnovnih karakteristika “britanskog nacionalnog duha“.

[2] (Prim. VK): U Velikoj Britaniji i njenom Komonveltu, Dan zuspomene (Remembrance Day) se popularno naziva i Makov dan (Poppy Day). To je za “uspomenu“ na 11. novembar 1918, kada je 11. meseca, 11. dana, u 11 sati, na snagu stupio zvanični prekid vatre na Zapadnom frontu. Crveni cvetići maka (najčešće veštački) se tog dana nose u reveru sakoa za uspomenu na poginule “za slobodu“, na čijim grobovima, i iz čije krvi su nikli cvetovi maka. I to je jedan od primera vanredno uspešnog inženjeringa javnog mnjenja. Samo pokušajte da se tog dana na ulici u “boljim“ četvrtima pojavite bez tog cvetića u reveru, crvenećete od stida pod prezrivim pogledima “slobodoljubivih“ Britanaca.

[3] (prim. VK): Kraljevska britanska legija (The Royal British Legion) je najveća dobrotvorna britanska organizacija čiji je zvanični cilj pružanje finansijske, socijalne i emocionalne pomoći veteranima koji su služili, a i aktivnim vojnicima britanskih oružanih snaga i njihovim porodicama. Osim ovih zvaničnih, Legija ima i snažan politički uticaj. Njen najveći dobrotvor je poznati “humanista“ Toni Bler, koji joj je donirao 4,6 miliona funti sterlinga od autorskog honorara za svoje memoare.