Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Obama na uranku
Savremeni svet

Obama na uranku

PDF Štampa El. pošta
Stefan Dragičević   
petak, 08. april 2011.

Iako je dolaskom na presto SAD obećavao mnogo i ulivao veliku nadu i optimizam svim Amerikancima u bolje sutra, Barak Obama se izgubio, a evidentno i urušio sopstveni kredibilitet činjenicom da o mnogim stvarima nije samostalno odlučivao. Povrh svega „Obama je na uranku“ već odlučio da „lojalnim“ građanima saopšti da kreće u novu predsjedničku kampanju zakazanu za novembar 2012. godine.

Predizborna obećanja su potpuno gurnuta u jedan zamračeni ćorsokak, a američka nacija stavljena u položaj socijalne i ekonomske nestabilnosti i neizvjesnosti. Kako je samo Barak emotivno i slikovito objašnjavao na predizbornim govorima „kako će se Amerika preporoditi i povući iz svih ratova“ misleći na Avganistan i Irak, a danas sve to izgleda kao jedna velika šarena laža koja se prodavala američkim građanima „na malo“. U Avganistanu svakodnevno zuje američke bespilotne letjelice koje ubiju više civila nego naoružanih Talibana, jelte, potpognutim od strane Al Kaide.

Kad Robert Gejts kaže da se od Avganistana želi napraviti normalna država onda se zna našta se misli – državu koja će uvijek imati kratak fitilj i koja će u svakom trenutku eksplodirati, a Amerika to danas i čini time što daje podršku podjele Avganistana na sjeverni i južni operativno organizovanih preko kantona. Ponekada i sam pomislim koliko je jadan Hamid Karzaji koji je bio uvučen u projekat Pentagona koji je za cilj imao stvaranje nezavisnog Avganistana posle invazije Sovjeta i Amerikanaca. Samo se pitam koji je to suverenitet avganistanske vlasti „kao samostalne države“. No dobro, Avganistan je samo jedna od ekskluzivnih obećanja prvog čovjeka Bijele Kuće, a o drugoj – Iraku da i ne govorimo. Američki marinci, istina, u Iraku više ne idu na borbene linije ali se svjesno drže u barakama i to bezmalo njih 50.000. Dakle, jedno od ključnih pitanja Obame nije riješeno, a kao ulje na vatru svemu tome dođe intervencija u Libiji koja je svijetu pokazala još jedan podvig supersile.

Američka avijacija je do sada najviše doprinijela slabljenju vojnih kapaciteta Gadafija tako što je prva meta bio libijski PVO, a zatim i razna djelovanja na lako uočljive mete američkih nevidljivih aviona sa stelt tehnologijom – oklopna vozila.

Uvjeren sam da mnoge stvari Obama nije želio tako da se odvijaju, međutim jasno je da on kao vrhovni lider nije odlučivao o vitalnim stvarima svoje spoljne politike. Glavne konce cijele priče povlačili su kao i uvijek Pentagon i Stejt department, a povlačiće ga još mnogo puta nezavisno od mišljenja Bijele kuće. Zaista je bilo smješno gledati kako Obama daje nalog za prenos borbene gotovosti NATO u akcijama u Libiji tako što je rekao „da se Amerika iz svega povlači i da neće više da učestvuje u avijacijskim djelovanjima protiv Gadafijevih snaga“. Stvar je očigledna. Američka avijacija je do sada najviše doprinijela slabljenju vojnih kapaciteta Gadafija tako što je prva meta bio libijski PVO, a zatim i razna djelovanja na lako uočljive mete američkih nevidljivih aviona sa stelt tehnologijom – oklopna vozila. Amerika je „vraški“ odradila svoj posao, sad nema nikakvih smetnji da se lagano i povuče. Hajde što će Amerika umanjiti svoje učešće nego što će to dodatno pokazati Amerikancima da Obama nije doslijedan u svojim stavovima i principima za koje se zalagao od prvog prelaska praga Bijele kuće, a to je Amerika bez učešća u sukobima. To što je on prvi crni predsjednik u istoriji SAD ne oslobađa ga odgovornosti. Zaista, ovi što uručuju tzv. „Nobele“ trebaju da se preispitaju kome daju takve visoke međunarodne nagrade, a već razlog sve dovoljno govori „zbog Obaminih nastojanja za jačanje diplomatije uručuje mu se Nobelova nagrada za mir“. Ako je tako onda naš Draža Mihajlović treba da dobije orden prvog čovjeka u antifašističkoj borbi i odbrani srpskog naroda od daljeg vršenja genocida u Drugom svjetskom ratu. Rehabilitacija mu ne gine.

Što je najgore od svega Obama je isključivo Nobela za mir dobio jednim velikim ali tajnim međunarodnim incidentom, a on je usko povezan sa raketnim i antiraketnim štitom u Poljskoj i Češkoj. Ko je ikada rekao da je Amerika odustala od tog projekta? Da li je Amerika ikada istinski odustala od bilo kog projekta u svojoj istoriji? Ovi iz Nobela ili su neki tajkuni ili neki američki monopolisti ili neki neiskusni pitomci, ali graditi tezu na tome da je Obama spriječio novi hladni rat – nisu normalne.

Kao druga teza povlači se pitanje smanjenja nuklearnog naoružanja. Ok, START 2 je potpisan, ali gdje će se nuklearne bojeve glave uništiti ? Da li zaista neko vjeruje u smanjenje strateškog naoružanja koje daje epitet vojne-globalne sile ? To služi kao uvertira za manipulisanje svijetom i samo naivni mogu da povjeruju u takva riješenja i nekakva potpisivanja.

Znam da je spoljna politika puna iskušenja i puna stvari koje se moraju detaljno analizirati i promatrati ali neke stvari se ne mogu prikriti. Najbolji primjer jeste rezolucija 1973 u vezi Libije koja se prvenstveno fokusira na zonu zabrane leta, embargo na oružje i ostalo. Prvo, međunarodna zabrana leta ne znači automatski vojnu avijaciju iznad nečije teritorije, a drugo što je potpuno nemoralno da jedna država napada vladine snage zbog očigledne želje za napredovanjem pobunjenika... hoću reći plemena na čelu sa poglavicama. Drugo, uvođenje međunarodnog embarga na oružje znači potpunu blokadu granica određene zemlje i nedozvoljavanje protoka oružja bilo kome u državi koja je pod embargom, a mi sad kao nemi i mutavi posmatrači treba da vjerujemo zapadnoj propagandi koja kaže „da je sve transparentno?“ Da je sve transparentno pobunjenici bi poodavno ostali bez naoružanja i municije, ovako internetom i medijima šaraju slike iz Libije koje prikazuju pobunjenike sa M-16 i najmodernijim američim naoružanjem.

Jedini osnov zbog kojeg Obamu vrijedi pohvaliti u njegovom predsjedničkom mandatu jeste socijalna sfera, tj. sprovođenje zdravstvene reforme u cijeloj državi.

Najbolji primjer jeste rezolucija 1973. u vezi Libije koja se prvenstveno fokusira na zonu zabrane leta, embargo na oružje i ostalo.

Što se tiče ekonomske situacije u SAD trenutno je nezaposlenost pala za 8,8 odsto, što daje dobar i optimističan razlog oporavka privrede SAD u narednom periodu. Tome je dosta kumovala i Kina kupovinom američkih državnih obveznica u višemilionskim iznosima. Međutim, i dalje admininstraciju brine onaj najviši segment umanjenja sredstava, a to je deficit koji se smatra da će u ovoj fiskalnoj godini dostići cifru od 1,645 triliona dolara.

Kako god, Amerika ima najpristupačnija tržišta i berze koje zarađuju megalomantske zarade. Možemo mi smatrati da Amerika „grca u budžetskom deficitu“ ali se to u javnosti ne vidi, naprotiv. Kinezi su prvi na listi koji najviše izvoze u Ameriku i koji zbog toga stvaraju spoljnoizvozni suficit , a na čemu profitiraju obje države. Naročito se to može primjetiti na berzama gdje se trguje vrijednosnim papirima, zlatom, hartijama od vrijednosti, devizama...

Svi mi treba da budemo svjesni da Obama nije Amerika i da ni u ovom trenutku „Obamina riječ nije zadnja“. Kažem to zbog toga što se u javnosti stvara slika da je glas Amerike u stvari glas Obame. Po tom pitanju se najviše pitaju Stejt Department, Pentagon, Kongres, Senat... a sam Obama tu dođe kao neko ko je narodu obećao „nešto“, a pitanje je da li će se nešto i ostvariti. Evo, mi smo svjedoci da on nijedno svoje predizborno obećanje sem zdravstvene reforme nije ostvario. Drugo, njegova funkcija je duboko rezervisana za opoziciju, a to su u ovom slučaju republikanci. Naročito mora da uvažava njihove stavove poslije kongresnih izbora u kome su republikanci dobili najveće povjerenje i sada su većina u toj instituciji.

Obama mora da redefiniše svoja izborna obećanja i da američkoj javnosti kaže do kada Amerika mora da trpi žrtve u Iraku i Avganistanu, do kada misli da podržava i naoružava Tajvan kojeg Kina smatra svojom teritorijom, kakva je politika Amerike prema Zapadnom Balkanu, do kada misli da drži embargo na Kubi, kakva je politika sa imigrantima, borbe protiv somalijskih pirata, koja je politika prema Rusiji, Kini, Indiji i niz drugih stvari.

Dakle, Obama mora da redefiniše svoja izborna obećanja i da američkoj javnosti kaže do kada Amerika mora da trpi žrtve u Iraku i Avganistanu, do kada misli da podržava i naoružava Tajvan kojeg Kina smatra svojom teritorijom, kakva je politika Amerike prema Zapadnom Balkanu, do kada misli da drži embargo na Kubi, kakva je politika sa imigrantima, borbe protiv somalijskih pirata, koja je politika prema Rusiji, Kini, Indiji i niz drugih stvari. Umjesto da se sada bavi tim pitanjima i da na neki način povrati svoje poljuljano biračko povjerenje koje je splasnulo više od 40% on javnosti saopštava da će se kandidovati i za naredne izbore 2012. Nije mi jasna njegova taktika odnosno taktika Demokratske stranke, jer on iza sebe mora da ima rezultate pa tek onda da saopšti javnosti „šta već ima da kaže za naredne izbore“. Prirodno je da svaki političar, a naročito predsjednik kada dođe na neku funckiju prvo malo luta i tumbara, ali Obama previše nagli u svojim odlukama i javnim istupima.

Sada mu opet gori pod nogama jer se budžet za tekuću fiskalnu godinu ne usvaja, a koči ga isti onaj Kongres u kome je izgubio izbore. E pa, dragi Obama kandidovao si se, dobio povjerenje građana, preuzeo odgovornost, sad je red da se malo snađeš, a ne da misliš na sledeće izbore.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li mislite da će u narednih godinu dana u Srbiji biti održani novi parlamentarni izbori?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner