Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Nuklearni Iran – ne slave svi sporazum
Savremeni svet

Nuklearni Iran – ne slave svi sporazum

PDF Štampa El. pošta
Stefano Manji   
utorak, 21. jul 2015.

Sporazum sa Iranom je činjenica. Islamska republika prihvata da ograniči svoj nuklearni program u zamenu za okončanje režima ekonomskih sankcija. To je rezultat vrlo dugih pregovora (koji su se završili sa dve nedelje zakašnjenja), koji su se održavali u Beču, između Irana i međunarodne kontakt grupe, koju čine SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija, Kina i Nemačka. Dan koji je od medija brzo definisan kao istorijski, predstavlja pobedu za Federiku Mogerini, koja je učestvovala u svojstvu visokog predstavnika za evropsku spoljnu politiku i bezbednost, i uspeh za DŽona Kerija koji je jako želeo sporazum. Sporazum je pozdravljen kao jedan korak napred i od samog Irana (posle 12 godina ,,svet je konačno priznao legitimitet našeg atomskog programa“ izjavio je predsednik Hasan Rohani) i bio je i prva prilika za uspešnu diplomatsku saradnju između SAD i Rusije, posle dve godine zahlađenja. Praznik je za mnoge, ali ne za sve. Najzabrinutiji su Izrael i Saudijska Arabija. Posledice ovog sporazuma su jedna nepoznanica.

Šta predviđa tekst, precizno, još se ne zna. Zvanična verzija tek treba da bude objavljena. Daleko od toga da bude jedan konačan sporazum o iranskom nuklearnom programu, pre se radi o etapi u pregovaračkom procesu. Predviđa, od strane Irana, prihvatanje inspektora UN, koji će na licu mesta da utvrđuju prirodu iranskog nuklearnog programa, da bi se shvatilo da li je zaista samo civilni (kako izjavljuje Teheran), ili teži ka konstruisanju atomskog oružja. Moći će da pristupe takođe i mestu gde se vrše vojna ispitivanja u Parkinu, do sada potpuno zatvorenom za spoljni svet, kao i da intervjuišu iranske nuklearne naučnike. Ako bi se utvrdilo da se ne poštuju klauzule sporazuma, ekonomske sankcije prema Iranu biće obnovljene u periodu od 65 dana, od datuma prijave.

Ostaju vojne sankcije, osam godina one koje se tiču raketa, i pet godina za druga naoružanja. Što se tiče klauzula oko nuklearnog programa, po onome što znamo iz nagoveštaja i izjava Baraka Obame, Iran mora da ukloni dve trećine centrifuga za preradu urana (preradom, odnosno obogaćivanjem, uran postaje koristan fisioni materijal za proizvodnju nuklearnog oružja), da uništi 98% već obogaćenog urana, i preobrazi postrojenje u Araku, uz pomoć Kine, kako bi se eliminisala svaka sumnja da može da proizvede plutonijum, koji je takođe koristan za proizvodnju nuklearnog oružja. Američki predsednik je izjavio da je posebno zadovoljan jer ovakvi uslovi sporazuma ,,zaprečavaju svaki put koji vodi ka konstruisanju nuklearnog oružja“.

Ono što se promenilo jeste pre svega američki stav. Iran se uvek držao svojih ključnih tačaka – ,,pravo na atome“, nastavak programa uprkos sankcijama, odbijanje jednog previše rigidnog režima inspekcija. Obamina Amerika je postepeno menjala držanje, od oštre konfrontacije sa bivšim predsednikom Ahmadinedžadom, do trenutnog odmrzavanja sa njegovom naslednikom Hasanom Rohanijem. Ako su ranije Sjedinjene Države razmatrale čak i vojnu opciju, od Obame pa nadalje, ona je isključena. Ako je ranije, u pregovorima, Vašington tražio okončanje programa obogaćivanja urana, sada se ograničio na to da traži njegovu redukciju. Ako je ranije zahtevao rušenje sumnjivih postrojenja, sada traži njihovu rekonverziju. Umereni tonovi poslednjeg iranskog predsednika deo su objašnjenja. Ali to nije sve. Promenila se i geografija Bliskog istoka u svojoj celokupnosti.

Uz podeljeni Irak, faktički, na tri države, od kojih je jedna islamski kalifat, SAD su se složile da Iran brani jug, uključujući i prestonicu Bagdad. Još pre jedne godine, otkad se pojavio kalifat na sceni, takođe u Siriji, obaranje režima Bašara el Asada (saveznika Teherana) više nije prioritetno za SAD – sa njihovog gledišta, sada je već bolje da se na duži rok održava jedna ravnoteža između snaga na terenu, sa Asadom koji obuzdava Islamsku državu i obrnuto, dok se ogromna galaksija pobunjenika Sirijske oslobodilačke armije reorganizuje, ipak bez snage da dobije rat. Na kraju, ako SAD nastave sukob sa Rusijom, biće potreban prijateljski Iran. Bilo zbog svoje pozicije, na prelazu između Zaliva i Centralne Azije, bilo jer je saveznik Moskve u Zalivu. Američka diplomatija nastoji, dakle, da učini svojim prijateljima saveznike Putina – to je viđeno sa Kubom tokom proteklih meseci, tome se sada prisustvuje takođe sa Iranom.

Unutar promene kursa Bele kuće nalaze se takođe ideološki motivi, lako prepoznatljivi – Obama je uvek sledio tragove Kartera, predsednika koji je ostavio Rezu Pahlavija (poslednjeg šaha Persije) da bude oboren u Homeinievoj revoluciji. Američki demokrate uvek su sanjale o Iranu koji će biti laički, progresivan i demokratski, prepoznajući u nekadašnjem režimu Mosadeka (oborenog pučem 1953. godine, nakon što je nacionalizovao anglo-iransku kompaniju) onaj pravi Iran koji treba ponovo oživeti. Pomalo zbog njihovog antikolonijalnog ideala, pomalo jer su smatrali da je to prava težnja iranskog naroda, američki progresisti su uvek maštali, ne izričito, o jednom novom Mosadeku za Iran. I uvek su osećali slabo prikrivenu krivicu zbog nedostatka demokratije u državi. Do sada nisu nikako nalazili laičkog, progresističkog i demokratskog lidera u Iranu – Karter se zavaravao oko revolucije iz 1979. sve dok islamistički studenti nisu uzeli kao taoce celokupan američki diplomatski korpus.

Zavaravali su se sa predsednikom reformatorom Hatamijem, sve dok se nije otkrio njegov tajni nuklearni program. I svi, od Homeinija naovamo, uvek su rigidno primenjivali kuranski zakon unutar Irana, učinivši da nestane svaki trag sekularizma, progresizma, demokratije i liberalizma. Rohani je ponovo izazvao snove kod demokratske administracije. Ali verovatno da se Bela kuća nada da vidi pojavu jednog Irana koji nije nikad postojao i neće postojati, jer nikada nisu vodili računa o duboko religioznoj i sektaškoj prirodi režima ajatolaha.

Tačno kako Islamska država veruje u finalni sukob koji predstoji, tako iranski vrh ima svoju teoriju poslednjih dana i finalnog sukoba između sila dobra i nevernika, imajući u vidu povratak dvanaestog imama koji je, prema šiitskoj tradiciji, skriven u svetu, sve do kraja vremena. Ne može se shvatiti islamska revolucija Homeinija ako se nema na umu ovaj scenario – to je revolucija izvršena imajući u vidu apokalipsu. Poredak se strogo održava pod islamskim zakonom zarad pripreme za nju. Kada se ovo kaže, to ne znači da Iran želi da se snabde sa atomskim oružjem kako bi izazvao apokalipsu.

Međutim, jasno je da iranski režim rasuđuje u okviru parametara koji su potpuno različiti od onih zapadnih, i da zaista ne namerava da otvori svoju unutrašnjost demokratiji, niti neverničkim silama u inostranstvu. Verovatnije je da percipira sporazum sa ,,velikom Satanom“ samo kao sredstvo da bi se postigli drugi ciljevi. To Amerika, pre svega ova američka administracija, izgleda, ne shvata ili potcenjuje. Naprotiv, Saudijska Arabija to ne potcenjuje, jer se boji šiitske revolucije na svom tlu, i Izrael, ,,mala Satana“, koji strahuje od uništenja.

Najvidljivije protivljenje dolazi od vlade Benjamina Netanjahua u Izraelu. Ne samo da smatra da je režim kontrole suviše blag (inspekcije nisu prihvaćene automatski), već se i protivi ideji da se ukinu ekonomske sankcije koje su nametnute Iranu. Deblokada zamrznutih fondova u inostranstvu i uklanjanje svake barijere iranskom energetskom sektoru omogućavaju Teheranu da ima više sredstava na raspolaganju da finansira milicije i terorističke grupe u inostranstvu. Uostalom, to već čini – Hezbolah, Hamas (koji je ipak sunitski), šiitske milicije u Iraku, Huti u Jemenu – svi su subvencionisani, naoružani i u nekim slučajevima direktno rukovođeni od režima ajatolaha. I sve su to grupe koje su izričito neprijateljske bilo prema Izraelu, bilo prema SAD; sve su odgovorne za terorističke akte, takođe i u Evropi, kako je viđeno u atentatu u Burgasu (Bugarska) zaslugom Hezbolaha u leto 2012.

Neposredni, konkretni rizik, nije toliko nuklearni Iran, koliko terorizam. Što se tiče atomskog naoružanja, sama perspektiva da ga Iran stekne može da izazove nered u već krhkom bliskoistočnom ekvilibrijumu. Saudijska Arabija, suprotno od Izraela, ne pokazuje javno zabrinutost, ali bi mogla da dođe do drastičnijeg zaključka – već je stavila do znanja o svojoj nameri da kupi nuklearno oružje od Pakistana. Ne oseća se samo saudijska monarhija ugroženom u Zalivu – sad već takođe i Jemen gde deluju Huti. Dva važna saveznika SAD u regionu, Izrael i Saudijska Arabija, sve u svemu, pravi su gubitnici ovog sporazuma, čijih se posledica boje, i mogli bi brzo da izgube poverenje u Vašington.

Preveo sa italijanskog: Nebojša Vuković

Izvor:

http://www.lanuovabq.it/it/articoli-iran-nucleare-

non-tutti-festeggiano-laccordo-13263.htm