Savremeni svet

Novi početak

PDF Štampa El. pošta
Barak Obama   
ponedeljak, 08. jun 2009.

(Govor Baraka Obame u Kairu) 

Počastvovan sam što sam u večnom gradu – Kairu i što su mi domaćini dve istaknute organizacije. Al-Azhar stoji već više od hiljadu godina kao svetionik islamske učenosti, a Kairski univerzitet je već više od jednog veka izvorište napretka Egipta. Zajedno uzev, vi predstavljate harmoniju tradicije i progresa. Zahvalan sam na vašem gostoljublju i na gostoljublju naroda Egipta. Takođe, ponosan sam što prenosim dobru volju naroda Amerike i pozdrav mira muslimanskih opština u mojoj zemlji: «Asalamu alejkum».

Srećemo se u vremenu napetosti između SAD i muslimana širom sveta – u napetosti čiji koreni potiču iz istorijskih snaga koje sežu mnogo dalje od savremenih političkih debata. Odnosi islama i Zapada uključuju vekove koegzistencije i saradnje, ali i konflikte i verske ratove. Nešto bliže sadašnjem vremenu, te napetosti je pothranjivao kolonijalizam, koji je oduzimao prava i mogućnosti mnogim muslimanima, kao i hladni rat, u kome su zemlje sa muslimanskom većinom prečesto bile tretirane kao pasivni zamenici nekog drugog, bez obzira na njihove sopstvene ambicije. Pored toga, munjevite promene koje donosi modernizacija i globalizacija dovele su mnoge muslimane do toga da gledaju na Zapad kao na neprijatelja tradicija islama.

Nasilnički ekstremisti su iskorišćavali ove napetosti male, ali snažne manjine muslimana. Napadi 11. septembra 2001. g. i neprekidni napori ovih ekstremista da vrše nasilja protiv civila, doveli su dotle da neki ljudi u mojoj zemlji gledaju na islam kao neizbežno neprijateljski raspoložen ne samo prema Americi i zapadnim zemljama, nego i prema ljudskim pravima. To je izazvalo još više bojazni i nepoverenja.

Sve dotle dok naši odnosi budu definisani našim razlikama, snažićemo one koji radije seju mržnju nego mir, i koji potpiruju konflikte radije nego saradnju koja bi mogla pomoći svim našim narodima da ostvare pravdu i blagostanje. Ovaj začarani krug sumnje i nesloge mora da se okonča.

Došao sam ovamo da tragam za novim početkom među SAD i muslimanima širom sveta; početkom koji je zasnovan na uzajamnim interesima i uzajamnom poštovanju; početkom koji se zasniva na istini da Amerika i islam nisu uzajamno isključivi, i da ne treba da budu takmaci. Nasuprot tome, oni se preklapaju, i imaju zajedničke principe – principe pravde i progresa; principe tolerancije i dostojanstva svih ljudskih bića.

Ja to činim prihvatajući da do promena ne može doći prekonoć. Nijedan govor ne može izbrisati godine nepoverenja, a u vremenu koje mi je dato ja ne mogu ni da odgovorim na sva kompleksna pitanja koja su nas dovde i dovela. Ali, ubeđem sam da - kako bismo krenuli napred, moramo otvoreno reći one stvari koje su nam na srcima, i koje se prečesto kazuju samo iza zatvorenih vrata. Mora postojati stalni napor da se uzajamno slušamo; da jedni od drugih učimo: da jedni druge poštujemo i da tražimo zajednike stavove. Onako kako nas sveti Koran uči: “Budi svestan Boga i uvek govori istinu“. To je ono što ću pokušati da učinim: da govorim istinu što bolje mogu, ponizan pred zadatkom koji je pred nama, i čvrst u svom verovanju da su interesi koji su nam kao ljudskim bićima zajednički, daleko moćniji od snaga koje nas guraju u razdvajanje.

Deo ovog ubeđenja je ukorenjen u mom sopstvenom iskustvu. Ja sam hrišćanin, ali moj otac dolazi iz kenijske porodice u kojoj se nalaze generacije muslimana. Kao dečak, proveo sam nekoliko godina u Indoneziji i čuo mujezinove pozive u cik zore i u sumrak. Kao mladić, radio sam u čikaškim zajednicama u kojima su mnogi našli mir i dostojanstvo u svojoj muslimanskoj veri.

Kao studentu istorije, poznat mi je dug civilizacije islamu. Islam je bio taj, koji je na mestima kao što je Univerzitet Al-Azhar pronosio svetlo nauke kroz tolike vekove, popločavajući put evropskoj renesansi i prosvećenosti. Inovacije u muslimanskim društvima su bile te koje su stvorile algebru; naš magnetski kompas i sredstva za navigaciju; naše majstorstvo pismenosti i štampe: naša shvatanja o tome kako se šire bolesti i kao se one mogu lečiti. Islamska kultura nam je dala veličanstvene arhitektonske lukove i kule; večnu poeziju i voljenu muziku; elegantnu kaligrafiju i mesta mirnog razmišljanja. A kroz istoriju, islam je kroz reči i dela pokazao mogućnosti verske tolerancije i jednakosti rasa.

Takođe znam da je islam oduvek bio i deo američke priče. Prva nacija koja je priznala moju zemlju bio je Maroko. Potpisujući ugovor u Triploiju, naš drugi predsednik, DŽon Adams je napisao: «Sjedinjene Države, same po sebi nemaju osobine neprijateljstva prema zakonima, veri ili miru muslimana.» Još od samog našeg nastanka, američki muslimani su obogatili Sjedinjene Države. Borili su se u našim ratovima, služili u vladi, zastupali društvena prava, započinjali poslove, predavali na našim univerzitetima, isticali se na našim sportskim stadionima, dobijali Nobelove nagrade, gradili našu najvišu građevinu i palili olimpijske baklje. A kada je prvi Amerikanac – musliman nedavno bio izabran u Kongres, zakleo se da će braniti naš Ustav, koristeći isti onaj sveti Koran koji je jedan od otaca-osnivača SAD Tomas DŽeferson čuvao u svojoj ličnoj biblioteci.

I tako, upoznao sam islam na tri kontinenta pre svog dolaska u oblast u kojoj je on nastao. Ovo iskustvo je i vodilja mom ubeđenju da partnerstvo Amerike sa islamom mora biti zasnovano na onom što islam jeste, a ne na onom što on nije. Ja smatram za deo moje odgovornosti kao predsednika SAD da se borim protiv negativnih stereotipova o islamu ma gde da se oni pojave.

Međutim, isti princip treba da se primeni i na muslimansku percepciju Amerike. Baš kao što muslimani ne pasuju u grube stereotipove, ni Amerika nije grubi stereotip sebične imperije. SAD su bile jedan od najvećih izvora progresa koji je svet ikada poznavao. Mi smo rođeni u revoluciji protiv jedne imperije. Zasnovani smo na idealu da su svi stvoreni jednaki, i vekovima smo prolivali krv i borili se unutar sopstvenih granica i širom sveta, kako bismo pridali značenja tim rečima. Mi smo formirani od strane svih kultura, sa svih strana sveta i posvećeni smo jedinom konceptu: Epluribusunum: "iz mnogih – jedan".

Mnogo se govorilo o činjenici da je jedan Afro-Amerikanac po imenu Barak Husein Obama mogao da bude izabran za predsednika. Ali, moja lična priča nije tako jedinstvena. San o prilici za sve ljude nije ostvaren svakome u Americi, ali to obećanje vredi za svakoga ko dođe na naše obale – a to uključuje i skoro sedam miliona američkih muslimana u našoj zemlji danas – koji uživaju prihode i obrazovanje više od prosečnih.

Osim toga, sloboda u Americi je nerazdvojna od slobode upražnjavanja sopstvene religije. Zato u svakoj državi naše unije postoji džamija, a unutar naših granica ih ima preko 1.200. Zato je i naša vlada išla na sud da brani pravo žena i devojaka da nose feredžu i da se kazni svako ko to zabranjuje.

Dakle, ne treba da postoji sumnja: islam je deo Amerike. A ja verujem da Amerika nosi u sebi istinu da bez obzira na rasu, veru, socijalni status, svi mi imamo zajedničke težnje da živimo u miru i bezbednosti; da dobijemo obrazovanje i da radimo sa dostojanstvom; da volimo svoje porodice, svoje zajednice i svog Boga. To su stvari koje su nam zajedničke. To je nada za celo čovečanstvo.

Naravno, shvatanje naše zajedničke čovečnosti je tek početak našeg zadatka. Reči same po sebi ne zadovoljavaju potrebe našeg naroda. Ove potrebe će biti zadovoljene samo ako hrabro delamo u godinama pred nama: kao i ako shvatimo da su i izazovi koji stoje pred nama zajednički, a da će naš neuspeh da se sa njima suočimo biti bolan po sve nas.

Iz nedavnih iskustava, naučili smo da kada finansijski sistem oslabi u jednoj zemlji, prosperitet biva svuda oštećen. Kada novi grip zarazi jedno ljudsko biće, svi su u opasnosti. Kada jedna država teži za nuklearnim oružjem, rizik od nuklernog napada se povećava za sve države. Kada nasilnički ekstremisti delaju u nekom planinskom predelu, ugroženi su i ljudi s druge stane okeana. A kada nevini ljudi u Bosni i Darfuru bivaju ubijani, to je mrlja na našoj zajedničkoj savesti. To je ono što znači da delimo u ovom svetu u ovom 21. veku. To je odgovornost koju kao ljudska bića imamo jedni prema drugima .

Tu odgovornost je teško prihvatiti. Jer, istorija čovečanstva je često bila obeležavana time što su države i plemena u cilju služenja sopstvenim interesima potčinjavale jedne druge. Pa ipak, u ovom novom dobu, takvo držanje je pogubno po onog koji ga ima. Imajući u vidu našu međuzavisnost, bilo koji svetski poredak koji izdiže jednu naciju ili grupu ljudi nad drugima će neizbežno propasti. Dakle, ma šta mislili o prošlosti, ne smemo joj biti rob. Našim problemima treba pristupiti kroz partnerstvo, progres moramo međusobno deliti.

To ne znači da treba da ignorišemo izvore napetosti. U stvari, to navodi na suprotno: sa tim napetostima se moramo sretati gledajući ih pravo u oči. Dopustite mi da u tom duhu govorim što je moguće jasnije i jednostavno o nekim specifičnim stvarima za koje verujem da ćemo morati da se s njima na kraju zajednički suočimo.

Prva stvar sa kojom moramo da se suočimo je nasilni ekstremizam u svim njegovim oblicima.

U Ankari sam jasno rekao da Amerika nije – i da nikada bneće biti u ratu sa islamom. Međutim, mi ćemo se najodlučnije konfrontirati sa nasilnim ekstremistima koji predstavljaju veliku pretnju našoj sigurnosti. To je zbog toga što odbacujemo ono isto što odbacuju ljudi svih vera: ubijanje nevinih ljudi, žena i dece. A moja prva dužnost kao predsednika je da zaštitim američke ljude.

Stanje u Avganistanu demonstrira američke ciljeve i našu potrebu da sarađujemo. Već više od sedam godina, SAD, uz široku međunarodnu podršku goni Al kaidu i talibane. Mi tamo nismo otišli po sopstvenom izboru, već zbog neophodnosti da to učinimo. Svestan sam toga da neki stavljaju pod znak pitanja, pa čak i odobravaju događanja 11. septembra. Ali, neka bude jasno: tog dana Al kaida je ubila skoro 3.000 ljudi. Žrtve su bili nevini ljudi, žene i deca iz Amerike i mnogih drugih država, koji nisu nikome učinili ništa nažao. Pa ipak, Al kaida je odlučila da okrutno poubija te ljude, priznala je napad, pa čak i sada potvrđuje svoju odlučnost da naveliko ubija. Oni imaju saradnike u mnogim zemljama i pokušavaju da prošire svoj zahvat. Ovo nisu neka mišljenja o kojima bi se trebalo diskutovati, to su činjenice sa kojima se treba suočiti i delovati.

Nemojte pogrešno razumeti: mi ne nameravamo da zadržimo svoje jedinice u Avganistanu. Ne težimo da tamo imamo svoje vojne baze. Americi je bolno da gubi svoje mlade ljude i žene. Skupo je, i politički teško nastavljati taj konflikt. Rado bismo prebacili sve naše vojnike kući, ako bismo bili sigurni da u Avganistanu i Pakistanu nema nasilničkih ekstremista koji su odlučni da pobiju najviše što mogu Amerikanaca. Ali zasad to nije slučaj.

Zato i imamo partnerstvo sa četrdeset šest zemalja. I uprkos troškovima, američka angažovanost se neće smanjiti. Uistinu, niko od nas ne bi smeo da toleriše ove ekstremiste. Oni su poubijali ljude raznih veroispovesti, a muslimane su poubijali najviše od svih. Njihova dela su nespojiva sa ljudskim pravima, sa progresom nacija, kao i sa islamom. Sveti Koran nas uči da ako neko ubije nekog nevinog, to je isto kao da je pobio celo čovečanstvo: dok ko spase nekog čoveka, to je kao da je spasao celo čovečanstvo. Stalno održavana vera preko milijarde ljudi je toliko veća od uske mržnje koju gaji nekolicina. Pri borbi protiv nasilničkog ekstremizma, islam nije problem – on je važan deo u unapređivanju mira.

Mi isto tako znamo da vojna moć sama po sebi ne može da reši probleme u Avganistanu i Pakistanu. Zato i planiramo da tokom sledećih 5 godina u partnertsvu sa Pakistanom investiramo 1,5 milijardu dolara za izgradnju škola i bolnica, za puteve i poslovnost, kao i stotine miliona za pomoć onima koji su bili raseljeni. A zato i pružamo Avganistanu više od 2,8 milijardi dolara kao pomoć u razvoju ekonomije i službi snabdevanja od kojih ljudi zavise.

Dozvolite mi da se osvrnem i na pitanje Iraka. Za razliku od Avganistana, ovo je bio rat po izboru, koji je u mojoj zemlji i širom sveta izazvao velika razmimoilaženja. Mada verujem da je ljudima u Iraku na kraju krajeva bolje bez tiranije Sadama Huseina, takođe verujem i da su događaji u Iraku podsetili Ameriku na potrebu da, kada je to god moguće, koristi diplomatiju i izgrađuje međunarodni konsenzus radi rešavanja problema. Zaista, podsetimo se reči Tomasa DŽefersona, koji je rekao: „Nadam se da će nam se uz povećavanje naše moći povećavati mudrost, i da će nas poučiti da će nam moć biti sve veća što je manje koristimo.“

Danas, Amerika ima dvojaku odgovornost: da pomogne Iraku da izgradi što bolju budućnost, i da Irak ostavi Iračanima. Ja sam iračkom narodu razjasnio da mi ne težimo bazama i da nemamo zahteva u odnosu na njihovu teritoriju i rudna bogatstva. Irak poseduje sopstvenu suverenost. Zato sam i naredio povlačenje naših borbenih brigada do sledećeg avgusta. Zato ćemo poštovati naš sporazum sa demokratski izabranom iračkom vladom da do jula uklonimo borbene trupe iz gradova, a da povučemo sve naše trupe iz Iraka do 2012. g. Nastavićemo Iraku da pomažemo u obuci snaga bezbezdnosti i u razvoju njegove ekonomije. Ali, mi ćemo pomagati bezbednom i ujedinjnom Iraku kao partner, a nikada kao gazda.

I najzad, baš kao što Amerika nikada ne može tolerisati nasilje od strane ekstremista, mi nikada ne možemo promeniti naše principe. 11. septembar je bio ogromna trauma našoj zemlji. Strah i ljutina izazvani njime su razumljivi, ali oni su nas u nekim slučajevima naveli da delamo suprotno našim idealima. Preduzimamo konkretne mere da promenimo kurs. Ja sam jasno zabranio upotrebu mučenja od strane SAD, i naredio sam da do prvih meseci sledeće godine zatvor u Gvantanamu bude ukinut.

I tako, Amerika će se braniti poštujući suverenitet drugih zemalja i zakonska pravila. I to ćemo činiti u partnerstvu sa muslimanskim zajednicama koje su i same ugrožene. Što pre ekstremisti budu izolovani i nedobrodošli u muslimanske zajednice, to će pre sve biti bezbednije.

Drugi važan izvor napetosti o kome treba da diskutujemo je situacija koja postoji između Izraelaca, Palestinaca i arapskog sveta.

Američke snažne veze sa Izraelom su dobro poznate. Ova veza je neraskidiva. Zasnovana je na kulturnim i istorijskim vezama, kao i na shvatanju da težnja za jevrejskom domovinom ima korene u tragičnoj istoriji koja se ne može poricati. 

Širom sveta, jevrejski narod je bio vekovima proganjan, a u Evropi je antisemitizam kulminirao u dotad nečuvenom holokaustu. Sutra ću posetiti Buhenvald, koji je bio deo mreže logora u kojima su Jevreji bili porobljeni, mučeni, streljani i do smrti gušeni gasom od strane Trećeg rajha. Pobijeno je šest miliona Jevreja – više od celokupnog jevrejskog stanovništva današnjeg Izraela. Poricanje ove činjenice je neosnovano, neznalačko i odvratno. Pretnje Izraelu uništenjem ili ponavljanje zlobnih stereotipova o Jevrejima je duboko pogrešno i služi samo tome da u mislima Izraelaca oživljava te najbolnije od bolnih uspomena, a istovremeno sprečava mir koji stanovnici tog regiona zaslužuju.

S druge strane, takođe je neporecivo da je i palestinski narod – muslimani i hrišćani, takođe patio u težnjama za domovinom. Oni već više od šezdeset godina izdržavaju bol raseljenja. Mnogi čekaju u izbegličkim logorima na Zapadnoj Obali, u Gazi, i susednim zemljama na život u miru i sigurnosti koji nikada nisu bili u stanju da vode. Podnose svakodnevna ponižavanja – velika i mala – koja dolaze sa okupacijom. Dakle, ne sme da bude sumnje: za palestiski narod situacija je neprihvatljiva. Amerika neće okrenuti leđa zakonitim palestinskim težnjama za dostojanstvom, dobijanjem razvojnih prilika i na sopstvenu državu.

Tokom decenija vlada zastoj: dva naroda sa legitimnim težnjama, svaki sa bolnom istorijom koja čini kompromise nedostižnim. Lako je upirati prstom – Palestinci da ukazuju na svoje raseljavanje izazvano osnivanjem Izraela, a Izraelci da ukazuju na neprestana neprijateljstva i napade tokom cele njihove istorije, koji dolaze kako iznutra, tako i izvan njihovih granica. Ali ako ovaj konflikt posmatramo samo s jedne, ili s druge strane, ostaćemo zaslepljeni u odnosu na istinu: jedino rešenje da se aspiracije obeju strana postignu je : dve države, u kojima će kako Izraelci, tako i Palestinci živeti u miru i sigurnosti.

To je u interesu Izraela i Palestine, interesu Amerike i svetskom interesu. Zato i nameravam da, sa svim strpljenjem koje ovaj zadatak zahteva, lično poradim na tom rešenju. Obaveze koje su obe strane prihvatile u okviru „Putne mape“ su jasne. Da bi se došlo do mira, vreme je da i oni i svi mi preuzmemo svoje odgovornosti.

Palestinci moraju napustiti nasilje. Otpor putem nasilja i ubistava je pogrešan i neće uspeti. Tokom vekova, crni ljudi Amerike su patili od udaraca biča kao robovi i od poniženja segregacije. Ali, nasilje nije ono što je im postiglo puna i jednaka prava. Uspelo je mirno i odlučno nastojanje na idealima koji se nalaze u centru američkog temelja. Istu takvu priču mogli bi da ispričaju ljudi od južne Afrike do jugoistočne Azije, od istočne Evrope do Indonezije. To je priča sa jednom jednostavnom istinom: nasilje je bezizlazno. Nije znak ni hrabrosti, ni snage ispaljivati rakete na decu koja spavaju, niti dizanje u vazduh starica u nekom autobusu. Na taj način se ne zadobija moralni autoritet – to je način na koji se on gubi.

Sada je za Palestince vreme da se usredsrede na ono što mogu izgraditi. Palestinski autoritet mora razvijati svoj kapacitet da vlada, sa institucijama koje će služiti potrebama njegovog naroda. Hamas ima podršku među nekim Palestincima, ali i oni takođe imaju odgovornosti. Kako bi igrao ulogu u ispunjavanju palestinskih aspiracija i da ujedini palestinski narod, Hamas mora da prekine nasilja, da prizna ranije dogovore i da prizna Izraelu pravo na postojanje.

Istovremeno, i Izraelci moraju da prihvate da – kao što se Izraelu ne može poreći pravo postojanja, to isto važi i za Palestinu. SAD ne prihvataju legitimnost produžavanog naseljavanja Izraelaca. Ova konstrukcija narušava prethodne dogovor i potkopava napore da se mir postigne. Vreme je da se ova naseljavanja obustave.

Izrael takođe mora da ispunjava svoje obaveze kako bi osigurao da Palestinci mogu da žive, rade i razvijaju svoje društvo. I baš kao što tekuća humanitarna kriza u Gazi i nedostatak razvojnih prilika na Zapadnoj Obali uništava palestinske porodice, to isto tako šteti i bezbednosti Izraela. Progres u svakodnevnom životu palestinskog naroda mora biti deo puta ka miru, a Izrael mora preduzeti konkretne korake da omogući takav progres.

I najzad, arapske države moraju priznati da je Arapska mirovna inicijativa bila važan početak, ali ne i kraj njihove odgovornosti. Arapsko-izraelski konflikt ne sme više da se koristi za odvlačenje pažnje naroda arapskih država od drugih problema. Umesto toga, on mora biti uzročnik akcijama u cilju pomoći palestinskom narodu da razvija institucije koje će podržavati njegovu državu; da priznaju legitimnost Izraela, kao i da izaberu progres umesto samounišavajućeg gledanja na prošlost.

Amerika će uskladiti svoju politiku sa onima koji teže miru i u javnosti, kao i u privatnim razgovorima govoriti isto ono što kažemo Izraelcima, Palestincima i Arapima. Mir ne možemo nametnuti. Ali, privatno, mnogi muslimani shvataju da Izrael neće nestati. Isto tako, mnogi Izraelci shvataju potrebu za palestinskom državom. Vreme je da se dela na onom što svi znaju da je tačno.

Isteklo je mnogo suza. Proliveno je isuviše krvi. Svi mi imamo odgovornost da delamo u pravcu onog dana kada će majke Izraelaca i Palestinaca biti u stanju da vide svoju decu kako odrastaju bez straha; kada Sveta Zemlja triju velikih veroispovesti bude mesto mira, kako je Bog i smerao: kada Jerusalim bude bezbedan i siguran dom Jevrejima, hrišćanima i muslimanima i mesto za svu Abrahamovu decu da se mirno mešaju, kao i u priči o Isri – kada su se Mojsije, Isus i Muhamed (mir bio s njima) udružili u molitvi.

Treći izvor napetosti je naš zajednički interes o pravima i odgovornostima država na nuklearno oružje.

Ovo pitanje je bilo izvor napetosti između SAD i Islamske Republike Irana. Tokom mnogo godina, Iran je sebe delimično odredio kao opoziciju mojoj zemlji, i zaista – imamo burnu međusobnu istoriju. Usred hladnog rata, SAD su igrale izvesnu ulogu u zbacivanju demokratski izabrane iranske vlade. Od vremena islamske revolucije, Iran je imao ulogu u uzimanju talaca i u nasilju protiv američkih vojnika i civila. To je dobro poznata istorija. Radije no da ostanemo zarobljeni u prošlosti, ja sam jasno stavio na znanje rukovodiocima Irana i narodu da je moja zemlja spremna da krene unapred. Dakle, nije pitanje protiv čega je Iran, nego kakvu budućnost on želi da gradi.

Biće teško da se prevaziđu decenije nepoverenja, ali mi ćemo nastaviti sa hrabrošću, jasnoćom i odlučnošću. Među nama će biti mnogo pitanja za diskusiju, i mi smo spremni da idemo napred bez preduslova i na osnovu uzajamnog poštovanja. Ali, jasno je za sve umešane da kada se dođe do pitanja nuklearnog naoružanja, došli smo do odlučne tačke. Ne radi se samo o američkim interesima. Radi se o sprečavanju trke u nuklearnom naoružanju na Srednjem istoku, što bi moglo odvesti ovaj region i svet strahovito opasnim putem.

Ja shvatam one koji protestuju da neke zemlje poseduju to oružje, dok ga druge nemaju. Nijedna država ponaosob ne treba da bira koja država može imati nuklearno oružje. Zato sam odlučno potvrdio posvećenost SAD naporima da se dođe do sveta u kome nijedna država ne poseduje nuklearno oružje. A svaka država, uključujući Iran treba da ima pravo pristupa miroljubivoj primeni nuklearne energije ako se pridržava svojih odgovornosti u okviru ugovora o neširenju nuklearnog oružja. Ova posvećenost je srž tog ugovora i svako ko o se u potpunosti pridržava tog ugovora mora joj se pokoravati. A ja se nadam da sve zemlje regiona mogu da dele taj isti cilj.

Četvrta stvar o kojoj ću govoriti je demokratija.

Znam da je poslednjih godina bilo kontroverze u odnosu na promociju demokratije, kao i da je veliki deo te kontroverze u vezi sa ratom u Iraku. Dakle, dozvolite da budem jasan: nijedan sistem vladavine ne sme i ne može biti nametan nekoj državi od strane neke druge.

To niukoliko ne smanjuje moju posvećenost vladama koje odražavaju volju naroda. Svaka država oživotvorava ovaj princip na sopstveni način, zasnovano na tradicijama sopstvenog naroda. Amerika ne pretenduje da zna šta je najbolje za svakog, baš kao što ne bismo pretendovali da odredimo ishod mirnih izbora. Međutim, imam nepokolebljivu veru da svi ljudi čeznu za izvesnim stvarima: da mogu da otvoreno iznose svoje mišljenje i da imaju reč u tome kako se vlada;  uverenost u ulogu zakonitosti i u jednaku primenu pravde; u vladu koja je jasna i koja ne krade od svog naroda; u slobodu da živiš na način koji sam izabereš. Ovo nisu samo amerčke ideje, to su prava čoveka, i to je razlog zašto ćemo ih svuda podržavati.

Ne postoji prava linija za ostvarenje tog zaveta. Ali, jasno je ovoliko: vlade koje štite ova prava su na duge staze stabilnije, uspešnije i sigurnije. Proganjanje ideja nikada ne uspeva u tome da one iščeznu. Amerika poštuje pravo da se širom sveta čuju svi glasovi koji su miroljubivi i koji se drže zakona – čak i onda kada se sa njima ne slažemo. I mi ćemo pozdraviti sve izabrane, miroljubive vlade – pod uslovom da one vladaju poštujući sve svoje ljude.

Ova poslednja tačka je od važnosti, jer ima onih koji propovedaju demokratiju samo dok nisu na vlasti; kada jednom dođu na vlast, nemilosrdno potiskuju prava drugih. Bez obzira gde nastaje, vlada naroda i od strane naroda postavlja jedan jedini standard za sve one koji su na vlasti: moraš održavati svoju vlast putem sporazuma, ne putem prinude; moraš poštovati prava manjina i učestvovati u duhu tolerancije i kompromisa; moraš stavljati interese svog naroda i legitimno funkcionisanje političkog procesa iznad interesa svoje partije. Bez ovih sastojaka, izbori sami po sebi ne čine pravu demokratiju.

Peta stvar na koju se moramo zajednički osvrnuti je sloboda veroispovesti.

Islam ima ponosnu tradiciju tolerancije. U istoriji Andaluzije i Kordobe to vidimo u toku inkvizicije. Ja sam to iz prve ruke video kao dete u Indoneziji, gde su se pobožni hrišćani slobodno molili u preovlađujuće muslimanskoj zemlji. To je duh koji nam je danas potreban. Ljudi u svim zemljama moraju biti slobodni da biraju veru i žive u svojoj veri, na osnovu svog ubeđenja, svog srca, i duše. Ova tolerancija je neophodna kako bi se vera razvijala, ali nju ugrožavaju mnogi, na mnogo raznih načina.

Među nekim muslimanima postoji uznemirujuđa tendencija da mere sopstvenu veru po tome koliko odbacuju veru drugih. Bogatsvo verskih ubeđenja se mora čuvati – bez obzira da li se radi o maronitima u Libani, ili koptima u Egiptu. Takođe, i rascep među samim muslimanima treba da se zatvori, jer – podele između sunita i šiita su doveli do tragičnog nasilja, naročito u Iraku.

Sloboda veroispovesti je u srži mogućnosti naroda da žive u zajednici. Uvek moramo ispitivati načine kako da je zaštitimo. Na primer, u SAD, propisi o dobrotvornim davanjima su otežali muslimanima da ispunjavaju svoje verske obaveze. Ja sam se zato posvetio saradnji sa američkim muslimanima kako bih obezbedio da mogu da ispune zakat.

Takođe, važno je da zapadne zemlje izbegavaju sprečavanje muslimanskih građana da praktikuju svoju veru onako kako oni sami  nalaze sa shodno – na primer, diktirajući kakvu odeću muslimanske žene treba da nose. Neprijateljstvo prema nekoj religiji ne možemo sakriti izgovarajući se liberalizmom.

Zaista, vera treba da nas zbližava. Zato u Americi pravimo projekte koji dovode u kontakt hrišćane, muslimane i Jevreje. Zato pozdravljamo napore kao što je onaj saudijskog kralja Abdulaha o Međureligijskom dijalogu i vođstvo Turske u Savezu civilizacija. Širom sveta možemo pretvoriti dijaloge u međureligijske molitve. Tako mostovi između ljudi vode u akciju, bila to borba protiv malarije u Africi, ili pružanje pomoći posle neke elementarne katastrofe.

Šesta stvar na koju hoću da obratim pažnju su prava žena.

Znam da se o ovom predmetu vode debate. Odbijam gledišta nekih sa Zapada da je žena koja odabere da pokriva svoju kosu na neki način manje jednaka, ali verujem da je ona žena kojoj je sprečeno obrazovanje manje jednaka. I nije slučajnost da zemlje u kojima su žene dobro obrazovane imaju daleko veću verovatnoću da budu uspešne.

Hajde da razjasnim: pitanja jednakosti žena ni u kom slučaju nisu jednostavno pitanja za islam. U Turskoj, Pakistanu, Bangladešu i Indoneziji, vidimo da su zemlje sa većinskim muslimanskim stanovništvom izabrale da ih vode žene. U međuvremenu, borba za žensku jednakost u mnogim pogledima života u Americi i u zemljama širom sveta još traje.

Naše kćeri mogu društvu doprineti onoliko koliko i naši sinovi, i naša zajednička blagodet će biti unapređena time što se omogućava celom čovečanstvu – muškarcima i ženama – da dosegnu do svog punog potencijala. Ja ne verujem da žene moraju da čine iste izbore kao muškarci kako bi bile jednake, i respektujem one žene koje odaberu da žive svoj život u tradicionalnim ulogama. Međutim, to treba da je njihov izbor. Zato će SAD biti partner sa svakom većinski muslimanskom zemljom da potpomogne širenje pismenosti za devojčice, i da putem mikrofinansiranja pomognu mladim ženama u zapošljavanju, što pomaže ljudima da ostvare svoje snove. 

Najzad, žalim da govorim o ekonomskom razvoju i šansama.

Znam da je lik globalizacije za mnoge kontroverzan. Internet i televizija mogu doneti znanje i informacije, ali takođe i uvredljivu seksualnost i besmisleno nasilje.

Trgovina može doneti novo bogatstvo i šanse, ali takođe i poremećaje i promene u društvima. U svim državama, uključujući i moju, ove promene mogu doneti strah. Strah, ne zboga toga što ćemo zbog modernosti izgubiti kontrolu nad našim ekonomskih izborima, našom politikom – a najvažnije – našim identitetom – nad tim što najviše cenimo i čuvamo u našim društvima, našim porodicama, našim tradicijama i našoj veri.

Međutim, ja isto tako znam da se ljudski progres ne može sprečiti. Ne mora biti kontradikcije između tradicije i razvoja. Zemlje kao Japan i Južna Koreja su razvile svoje ekonomije, održavajući svoje jedinstvene kulture.To isto važi i za zapanjujući progres u većinsko muslimanskim zemljama od Kuala Lumpura do Dubaija. U staro doba, a i u našem vremenu, muslimanska društva su bila u prvim redovima inovacija i obrazovanja.

Ovo je važno zbog toga što nijedna strategija razvoja ne može biti zasnovana na onom što dolazi iz zemlje , niti se može održavati ako su mladi ljudi nezaposleni. Mnoge golfske države su dobile veliko bogatstvo kao posledicu eksploatacije nafte, ali neke počinju da se usredsređuju na širi razvoj. Međutim, svi mi moramo shvatiti da će obrazovanje i inovacija biti monete 21. veka i da se u previše muslimanskih društava premalo ulaže u ove oblasti. U mojoj zemlji, ja stavljam naglasak na ove investicije. I mada se Amerika u prošlosti usredsređivala na naftu i gas u ovim delovima sveta, danas želimo da se angažujemo šire.

U pogledu obrazovanja, proširićemo programe razmene i povećati stipendije, kao što je ona koja je dovela mog oca u Ameriku, ujedno ohrabrujući više Amerikanaca da studiraju u muslimanskim društvima. Perspektivne muslimanske studente ćemo snabdeti plaćenom praksom u Americi; investiraćemo u onlajn obuku za učitelje i decu širom sveta; oformiđemo novu onlajn mrežu, tako da tinejdžer u Kanzasu može da opšti direktno sa tinejdžerom u Kairu.

U oblasti ekonomskog razvoja, stvorićemo novi korpus biznis dobrovoljaca da stupe u partnerstvo sa svojim parnjacima u zemljama sa većinskim muslimanskim stanovništvom. A ja ću biti domaćin Samitu preduzimljivosti ove godine da bih video kako možemo produbiti veze među liderima biznisa, fondacija i socijalnih preduzimača u SAD i muslimanskim društvima širom sveta.

U nauci i tehnologiji, osnovaćemo novi fond za podršku tehnološkog razvoja u zemljama sa većinskim muslimanima, kao i da pomognemo prenos ideja na tržišta, kako bi se otvorila nova radna mesta. Otvorićemo odlične naučne centre u Africi, Srednjem istoku i jugoistočnoj Aziji, a imenovati nove naučne atašee da sarađuju na programima za razvoj novih izvora energije, na kreiranju „zelenih“ poslova, digitalizovanju podataka, čistoj vodi i uzgajanju novih poljporivrednih proizvoda. A danas najavljujem novi globalni napor sa Organizacijom islamske konferencije na iskorenjivanju poliomielitisa. Takođe ćemo proširiti pertnerstva sa muslimanskim društvima na pobolšanju dečijeg i materinskog zdravlja.

Sve ove stvari moraju se raditi u partnerstvu. Amerikanci su spremni da se udruže sa građanima i vladama, društvenim organizacijama, verskim vođama i biznisima u muslimanskim društvima širom sveta da bi pomogli našim ljudima u naporima za bolji život.

Stvari koje sam opisao neće biti lake za preduzimanje. Ali imamo odgovornost da se udružimo u korist sveta za kojim težimo - sveta u kome ekstremisti neće više biti pretnja našim ljudima, a američke trupe su se vratile kući; svetu u kome su Izraelci i Palestinci bezbedni u sopstvenim državama, a nuklearna energija se koristi u miroljubive svrhe, svetu u kome vlade služe svojim građanima, a prava sve dece Božije su poštovana. To su zajednički interesi. To je svet koji tražimo. Ali možemo ga ostvariti samo zajedno.

Znam, ima mnogo – i muslimana i nemuslimana – koji pod znak pitanja stavljaju da li ćemo ostvariti ovaj novi početak. Neki su orni da potpale vatre podela, i da se ispreče na putu progresa. Neki sugerišu da nije vredno napora, da nam je sudbina da se ne sporazumemo, i da su civilizacije osuđene na sudar. Mnogo više ih je jednostavno skeptično da može doći do stvarne promene. Ima toliko straha, toliko nepoverenja. Međutim, ako izaberemo da nas sputava prošlost, nikada nećemo krenuti unapred. A ovo želim posebno da kažem mladim ljudima svih veroispovesti, u svim zemljama – vi, više nego iko, imate sposobnost da preobrazite ovaj svet.

Svi smo mi na ovom svetu samo za kratak trenutak. Pitanje je da li ćemo to vreme provesti usredsređujući se na ono što nas razdvaja, ili ćemo se posvetiti jednom naporu – jednom stalnom naporu, da nađemo zajedno stajalište, da se usredsredimo na budućnost koju želimo za našu decu, i da poštujemo dostojanstvo svih ljudskih bića.

Ratove je lakše započinjati nego ih završavati. Lakše je optuživati druge nego pogledati u sebe: videti šta je kod nekog drukčije, a šta nam je zajedničko. Ali treba izabrati pravi put – ne lakši put. Postoji, takođe, jedno pravilo koje je u srži svih religija – da drugima činimo ono što bismo želeli da i oni čine nama. Ova istina prevazilazi nacije i ljude – vera koja nije nova; koja nije crna, bela ili smeđa; koja nije hrišćanska, muslimanska ili jevrejska. To je vera ubrizgana u kolevku civilizacije i koja još uvek živi u srcima milijardi. To je vera u druge ljude, i to je ono što me je danas dovelo ovamo.

Imamo snagu da napravimo svet kome težimo, ali samo ako imamo hrabrosti da učinimo novi početak, imajući na umu zapisano.

Sveti koran nam kaže: „O, čovečanstvo! Mi smo vas stvorili kao muškarce i žene; i kao nacije i plemena, da biste upoznali jedni druge.“

Talmud nam kaže: „ Cela Tora ima svrhu unapređenja mira.“

Sveto pismo nam kaže: „Blaženi su mirotvorci, jer će se oni sinovi Božiji nazvati.“.

Ljudi na svetu mogu zajedno živeti u miru. Znamo da je to Božja promisao. E – to mora biti naš posao na Zemlji. Hvala Vam. I neka Božiji mir bude sa Vama.

(Prevod: Vasilije Kleftakis)