Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Mitovi o globalizaciji - kako je i zašto poljuljana vera u slobodno tržište
Savremeni svet

Mitovi o globalizaciji - kako je i zašto poljuljana vera u slobodno tržište

PDF Štampa El. pošta
Goran Nikolić   
subota, 07. oktobar 2023.

Velika recesija 2008-2009, kriza državnih dugova u Evropskoj uniji 2009-2014, pad privredne aktivnosti širom planete 2020. godine uzrokovan pandemijom, sankcije Zapada Rusiji 2022. i antitržišne mere protiv Kine, pre svega u tehnološkom domenu (počevši od 2018), bili su neka vrsta testiranja „nevidljive ruke“ tržišta. Rezultat je bio porazan – tržišta su se pokazala nesposobnim za samoregulaciju, a principi slobodnog tržišta su pogaženi od onih koji su ih decenijama promovisali. Snažan državni nadzor, sa efikasnijim regulatornim praksama i ekonomskom intervencijom u kejnzijanskom stilu, nametnuo se kao najracionalnije rešenje.


"Koka-kola" u Kini

Ono što označava termin globalizacija prolazi kroz dramatičnu transformaciju. Izvesno je da „globalizacija“ više neće biti povezivana sa neophodnošću deregulacije, liberalizacije i privatizacije, što je doskora bilo objašnjavano globalnim ekonomskim pritiscima koje vlade navodno ne mogu da kontrolišu.

Udar na „globalizacijske dogme“ je i činjenica da je regionalizam, a ne globalizacija, bio važniji ekonomski trend tokom poslednje četiri decenije

Udar na „globalizacijske dogme“ je i činjenica da je regionalizam, a ne globalizacija, bio važniji ekonomski trend tokom poslednje četiri decenije. Naime, svet je zaista postao internacionalizovaniji, ali ni blizu tako globalan kao šta sugeriše mejnstrim narativ, budući da su se kompanije, novac, ideje i ljudi „selili“ u okviru regionalnih integracija češće nego globalno, dok su ubedljivo najveći deo ekonomske aktivnosti i dalje obavlja u okviru nacionalnih granica.

S druge strane, teza da je globalizacija dostigla vrhunac, odnosno da stagnira ili opada („deglobalizacija“) od Globalne finansijske krize 2008-2009. je pojednostavljena, tj. upitna.

Godine dostizanja maksimalne trgovinske otvorenosti za vodeće ekonomije sveta

Istina, rastuća trgovinska otvorenost, barem kada je u pitanju robna razmena, je stvar prošlosti. Naime, razmena najvećih svetskih ekonomija, kao udeo u njihovom BDP-u, dostigla je maksimalan nivo počevši od 2006. godine kada je u pitanju Kina, 2011. za Ameriku, 2014. za Japan, dok robna trgovina EU sa ostatkom sveta već deceniju stagnira.

Posmatrajući odnos ukupne globalne robne razmene prema svetskom BDP-u, on se nakon 2008. smanjio, ali zato što je BDP rastao brže, a ne zato što je obim globalne trgovine opadao (on je zapravo rastao, istina veoma sporo). Tezu o deglobalizaciji relativizuje i konstantan porast trgovine uslugama, sa projekcijama za nastavak tog rasta u narednim decenijama.

Do pre deceniju i po neočekivana, promena pozitivnog u kritički stav prema globalizaciji, pre svega zapadne javnosti, dominantno je posledica pada poverenja u institucije sistema tokom Globalne finansijske krize u periodu 2008-2009. godine. Naime, široka i koordinirana strategija međunarodnih tela (pre svega MMF-a, EU, zemalja G7 i G20), centralnih banaka i vlada vodećih svetskih ekonomija da povrate poverenje u odumrle finansijske institucije i posrnule privrede, razvejala je jedan od ključnih mitova globalizacionog diskursa: neizbežan pad uloge država kao glavnih aktera svetske politike i posebno ekonomije.

Pad globalne trgovinske otvorenosti - smanjenje udela robnog izvoza u svetskom BDP

Velika recesija 2008-2009, kriza državnih dugova u EU 2009-2014, pad privredne aktivnosti širom planete 2020. godine uzrokovan pandemijom, sankcije Zapada Rusiji 2022. i anti-tržišne mere protiv Kine, pre svega u tehnološkom domenu (počevši od 2018), bili su neka vrsta testiranja „nevidljive ruke“ tržišta.

Rezultat je bio porazan – tržišta su se pokazala nesposobnim za samoregulaciju, a principi slobodnog tržišta su pogaženi od onih koji su ih decenijama promovisali. Snažan državni nadzor, sa efikasnijim regulatornim praksama i ekonomskom intervencijom u kejnzijanskom stilu, nametnuo se kao najracionalnije rešenje.

Nekada „kompromitovani“ pojmovi, kao što su „protekcionizam“, „(delimična) nacionalizacija“, „zabrana izvoza“, „regulacija“, vraćeni su u narative i prakse politike na Zapadu, ali i širom sveta.

Business-friendly narativ

Od početka 1980-ih uloga države je redukovana ne zbog nezaustavljivih ekonomskih sila, već kao posledica veoma „pro-biznis“ hegemonističke retorike, oličene u Čikaškoj monetarističkoj školi nobelovca Miltona Fridmana. Fridman je bio inspirisan uticajnom američko-ruskom filozofkinjom Ajn Rend, te u političkoj praksi Reganom i Tačerovom – što mnogi označavaju pojmom „neoliberalizam“.

Taj novi diskurs, čije je promovisanje pomogla zapadna plutokratija, je praktično „naterao“ države da preuzme dobar deo tog narativa. Naime, retorika nezaustavljive erozije državne moći, te posledična potreba za njeno transferisanje na nedržavne aktere (pre svega korporacije), brzo se odrazila na državne politike.

Samit Grupe G20 u Rimu 2021.

Naime, lideri država, kao i građani, takođe prihvataju vodeći (hegemonistički) narativ, praktično kao da je bez alternative. Stoga političari na vlasti, pokušavajući da se pomire sa uočenim pretnjama, uglavnom sprovode politike koje odražavaju dominantni diskurs, a ne realnost globalizacije.

Tako se, pod vešto kreiranim utiskom da su domaće ekonomije nekonkurentne, smanjuje regulativa, oporezivanje i kontrola, dominantno u korist velikog biznisa.

Naravno, narativ o ekonomskoj globalizaciji, koja je posledica dugotrajnog tehnološkog i ekonomskog progresa, kao neumitnom procesu, namerno izostavlja činjenicu da ona nije samonikla već da direktno proizilazi iz skupa institucija i pravila koje su ljudi namerno stvorili.

Naime, moderna globalizacija je stvorena u Breton Vudsu jula 1944. godine, kada su vodeći svetski ekonomisti, bankari, korporativni čelnici i šefovi zapadnih vlada, nakon razornog rata, rešili da postave osnove novog ekonomskog sistema. Očekivano, odlučili su se za globalno centralizovan sistem sa globalnim korporacijama kao motorima ekonomskog rasta, što će rezultovati najvećim transferom ekonomske i političke moći sa nacionalnih država na privatne kompanije ikada. Osnovani su MMF, Svetska banka i preteča Svetske trgovinske organizacije, sa primarnim ciljem da ekonomske principe postave iznad svih drugih i da uspostave pravila koja će otežavati sposobnost država da implementiraju zakone koji bi štitili prirodu, radnike, potrošače, pa čak i nacionalni suverenitet i demokratiju ako su opasnost za tzv. slobodnu trgovinu.

Protest antiglobalističkih aktivista u Hamburgu 2017.

Nusprodukti globalizacije

Suprotno nametnutom narativu, ekonomska globalizacija nije povećala slobodu izbora. Naime, krajnji izraz izbora je raznolikost, a ekonomska globalizacija uništava i kulturnu i biološku raznolikost. Globalizacija homogenizuje vrednosti i ponašanja, proizvodeći novu globalnu „monokulturu“. Istina, ekonomska globalizacija povećava izbor samih potrošača u sferi ekonomije, ali su posledica drastično redukovani izbori u gotovo svim ostalim sferama života.

Suprotno nametnutom narativu, ekonomska globalizacija nije povećala slobodu izbora

Iako ekonomska globalizacija povećava ukupni dohodak, glavni korisnici su oni najbogatiji, dok se dohodovne i imovinske nejednakosti povećavaju u mnogim zemljama u razvoju. Dodatno, multinacionalne kompanije nisu uvek spremne da se pridržavaju ekoloških standarda, jer bi im to smanjilo profit (uprkos tome što su propisi za zaštitu životne sredine dramatično pooštreni).

Ni globalizacija korporativne poljoprivrede, odnosno pretvaranje agrara u proces sličan industrijskom, nije se pokazala dovoljno uspešnom u rešavanju problema siromaštva i gladi u zemljama Trećeg sveta.

Farma krava u Belgiji

Istina, ukupna količina proizvedene hrane u svetu konstantno raste brže od povećanja populacije Globalnog juga. Međutim, globalizacija proizvodnje hrane  istiskuje male (samostalne) poljoprivrednike (koji stvaraju više od trećine svetske proizvodnje hrane) sa njihove zemlje i zamenjuje ih velikim korporativnim farmama, što proizvodi socijalne tenzije i rast nejednakosti.

Globalizovani industrijski poljoprivredni model koji je baziran na izvozu (prema bogatom Zapadu) čini da ekonomije mnogih zemalja postaju dobrim delom monokulturne, što je rizik za budžetske prihode (proizvode se obično luksuzni produkti sa visokim profitom kao što su cveće, govedina, škampi, pamuk, kafa, soja – proizvodi čija cena i potražnja dramatično osciliraju).

Ekonomska globalizacija, po sebi, podstiče korporativni protekcionizam, jer je postavljena da zaštiti velike kompanije od propisa demokratskih društava. Zato je etiketiranje onih koji su protekcionisti u pojedinačnim državama dobrim delom neopravdano. Naime, protekcionizam koji se povremeno pretvara u zakone najčešće se odnosi na zaštitu lokalnih poslova, javnog zdravlja, kulturne raznolikosti i prirodnih resursa.

Farma pamuka u Tadžikistanu

Povratak države 

Kako je prenos autoriteta sa država na nedržavne aktere bio baziran na konstrukciji dobijenoj iz hiper-globalističke škole mišljenja, to takođe znači da se moć može vratiti državama ako se promeni inter-subjektivno razumevanje globalizacionih procesa. Tako konstruisana logika može biti preispitana ako su dešavanja u suprotnosti sa opšte prihvaćenim verovanjima, što onda daje veći uticaj alternativnim narativima (kakvi su npr. neokenzijanski ili alter-globalistički).

Upravo je to ono što se od krize 2008-2009. dešava sa dominantnom, neoliberalnom interpretacijom globalizacije. Naime, države su nakon kraha preuzele veliki deo regulatornih nadležnosti i moći koje su izgubile u prethodnih 30 godina deregulacije. Neuspeh narativa o globalizovanom slobodnom tržištu doveo je do ogromnog gubitka poverenja, jer su vlade pritekle u pomoć i bankama i nekim kompanijama.

Gnev protiv tržišta ubrzo je doveo do promene diskursa među ekonomskim analitičarima i kreatorima ekonomske politike (npr. Martin Volf, Lari Samers, Kristin Lagard), i, što je posebno važno, među političarima (pojava Donalda Trampa, uspeh Bregzita i generalno skretanje ka redistributivnom diskursu).

Protest protiv Bregzita u Londonu, 2023

Promenio se društveni narativ o potrebi za globalizacijom i slobodnim tržištem – građani su shvatili da nije reč o neospornim činjenicama, što je dovelo do opšte rekonfiguracije diskursa globalizacije.

Povratak moći u državne ruke se čini kao početak onoga što bi moglo da postane nova realnost globalizacije

Uticaj ove promene u diskursu na državnu moć vidi se i kroz neviđenu ekspanzivnost fiskalne politike od 2008. godine i posebno 2020-21, „štampanje“ ultra-jeftinog novca, oštriji poreski tretman nekih od najvećih multinacionalnih korporacija (npr. Gugl i Fejsbuk), preispitivanje prava zaposlenih i dužine radne nedelje.

Povratak moći u državne ruke se čini kao početak onoga što bi moglo da postane nova realnost globalizacije. Ovaj novi trend ima i negativne reperkusije, jer je povezan sa rastom populizma, ksenofobičnog nacionalizma i s tim povezanih anti-imigracionih osećanja, posebno na Zapadu.

Drugačija globalizacija

Kao rezultat globalizacije, koja u principu personifikuje slobodnu trgovinu i neometani transfer tehnologije, a usled ogromnog svetskog tržišta, svaka zemlja može povećati proizvodnju u kojoj ima komparativne prednosti, ostvarujući time ogromne izvozne i budžetske prihode. Istina, u praksi se ta privilegija ponekad teško realizuje, posebno kada su pitanju zemlje u razvoju.

Naime, jačanje nacionalizma i posledični pojačani protekcionizam na Zapadu, kome trenutno svedočimo, ima negativne reperkusije na zemlje u razvoju jer im otežavanje protoka roba, kapitala i rada smanjuje zarade od izvoza, priliv doznaka, te slabi kompetitivnost domaće proizvodnje, i usled težeg pristupa savremenim tehnologijama.

Generalna direktorka MMF-a Kristalina Georgieva

Tokom prethodnih decenija, zemlje u razvoju su bile u podređenom položaju i zbog famoznih „Programa strukturalnog prilagođavanja“, uz čije ispunjavanje su im Svetska banka i MMF obezbeđivali preko potrebne zajmove (danas je situacija daleko bolja, dobrom delom usled pojave Kine kao najvećeg kreditora nerazvijenih država). Naime, njihovo odobravanje uglavnom je bilo povezano sa obavezom da se umanji značaj socijalnih i industrijskih politika zemalja u razvoju (privatizacija u javnom sektoru, podrška privatnim preduzećima, ukidanje subvencija), te da uklone barijere za uvoz industrijskih, ali uglavnom ne i agrarnih, proizvoda.

Ovde je problem da nedostatak kapitala i tehnologije, te posledično odsustvo modernih industrija, uz manjak obrazovanih ljudi, čine da su zemlje u razvoju dobrim delom oslonjene na agrarnu privredu i dramatično zavisne od bogatih zemalja.

Primer KAP-a (Common Agricultural Policy), odnosno zajedničke agrarne politike EU, plastično ukazuje kako se ograničavanjem plasmana proizvoda iz zemalja u razvoju podstiče daleko skuplja domaća proizvodnja na uštrb one konkurentnije iz Trećeg sveta, navodno iz strateških razloga.

Sednica Evropskog parlamenta u Strazburu o zajedničkoj agrarnoj politici

Ipak, transfer tehnologija iz bogatih u zemlje u razvoju, povezan sa globalizacijom, pokazao se kao ključan za njihov razvoj, pored ostalog i kroz s tim povezano unapređenje infrastrukture tih država (zdravstvene, obrazovne, putne, tehnološke).

Motivacija zapadnih multinacionalnih kompanija da investiraju i proizvode u zemljama u razvoju proističe iz relativno jeftine radne snage i inputa (to je, na primer, razlog zašto „Pepsi-kola“ i „Koka-kola“ imaju fabrike u Indiji, ili zašto je Kina od 1980-ih postala „radionica sveta“).

Za zemlje u razvoju, čiji glavni problem je manjak kapitala, takve investicije su dobrodošle i primer su kako globalizacija može funkcionisati u korist i bogatih i siromašnih.

Pozitivni aspekti globalizacije

Uspeh Kine da kroz četvorodecenijski enorman rast BDP-a iskoristi globalizaciju kao niko do tada, jasno pokazuje pozitivne aspekte relativno slobodnog protoka roba, kapitala, ljudi i tehnologije širom sveta. Raniji primeri veoma brzog razvoja nekoliko istočnoazijskih država (Japana, Južne Koreje, Tajvana) takođe ukazuju na pozitivne aspekte globalizacije, mada ne treba zanemariti ulogu koju je odigrala geopolitički motivisana otvorenost Amerike (i Zapadne Evrope) za uvoz iz tih zemalja, te transfer moderne tehnologije sa Zapada u njih.

Posledica globalizacije je i brži privredni rast zemalja „Trećeg sveta“ od onih industrijalizovanih, iako je to očekivano, imajući u vidu da kreću sa niske baze. Indikativne su projekcije MMF-a koje ukazuju da će se taj trend nastaviti, te da će od 2023-2028. prosečni rast BDP-a zemalja u razvoju biti 4%, a industrijalizovanih zemalja tek 1,6%. Stabilnost cena, odnosno decenijama niska inflacija u zemljama Zapada, dominantno kao posledica „ulaska“ Kine na svetsko tržište, je primer kako je globalizacija donosila benefite potrošačima u SAD ili EU.

Kontejnerski terminal u Hong Kongu

Sve u svemu, zemlje u razvoju praktično nemaju mnogo izbora, i to što upravo industrijalizovane države počinju da podstiču protekcionizam posredno ukazuje na koristi koje globalizacija donosi za „svetsku (demografsku) većinu“. Istina, tendencija pojačanog fokusa na „nacionalne i strateške interese“ u SAD (ali i u ostalim zemljama Zapada), je povezana sa američko-kineskom geopolitičkom kompeticijom.

Činjenica je da su države oduvek svojim postupcima i nečinjenjem štitile svoje (navodne) nacionalne interese, ali kada to rade neke od najliberalnijih među njima (SAD i Britanija), to plastično ukazuje na snagu nacionalizma kao vodeće ideologije današnjice, postavljajući pred nas dilemu da li je sama ideja o globalnom integrisanom sistemu mit.

Ipak, smanjivanje troškova proizvodnje, koje kroz specijalizaciju baziranu na komparativnim prednostima donosi globalizacija, je tako enormno da bi povratak u geo-ekonomske tabore ili bilo koju vrstu ekonomske fragmentacije sveta dramatično oborio blagostanje i budući razvoj praktično svih država na planeti. Stoga, racionalno govoreći, suštinsko pitanje nije „da li globalizacija“, već kakva.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner