Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Male tajne velikih majstora kuhinje (II)
Savremeni svet

Male tajne velikih majstora kuhinje (II)

PDF Štampa El. pošta
Siniša Stefanović   
utorak, 18. oktobar 2011.

U prethodnom tekstu raspravljana je teza da je Turska iskoristila promene u spoljnopolitičkom načinu i ciljevima Baraka Obame u odnosu na DŽordža Buša da se nameće kao zakupac interesa i poslova SAD u oblastima koje su njeno blisko inostranstvo: Balkan, Crno More, Kavkaz i Kaspij, Mesopotamija (Irak) i Levant (Sirija, Liban, Izrael i palestinske oblasti). Prema državama tog područja primenjuje se spoljna politika „nula problema“ (poznata i kao „neootomanizam“ ili „neoosmanizam“) koja se razume kao sastavni deo unutrašnje politike Turske republike. Incident „Mavi Marmara“ valja posmatrati u tom kontekstu.

Palmerov odrezak sa prilozima

Okolnosti incidenta „Mavi Marmara“ ispitivala su dva ad hoc tela. Odluku o formiranju prvog doneo je 2. juna 2010. godine Savet za ljudska prava Ujedinjenih nacija (UNHRC). Tročlana misija počela je da radi 9. avgusta. Dokument je bio gotov 20. septembra iste godine: blokada Gaze i akcija Izraela oglašeni su  nezakonitim.[1] Izrael je odbio da sarađuje sa misijom UNHRC, kao što je odbacio i njen izveštaj prigovarajući pristrasnost institucije i mandata. 2. avgusta 2010. Generalni sekretar UN je na osnovu predsedničkog saopštenja Saveta bezbednosti doneo odluku o formiranju istražnog panela, po imenu kopredsedavajućeg poznatog kao „Palmerova komisija“.[2] U radu su učešća uzele obe strane. Zadatak panela bio da iz izveštaja nacionalnih istražnih komisija utvrdi činjenice s ciljem da bude sprečeno da se sličan incident ponovi, kao i da pozitivno utiče na odnose Izraela i Turske. Panel je, dakle, bio telo koje je stranama trebalo da omogući da diplomatskim putem dosegnu kompromis.  

U rano leto 2011. godine činilo se da je to moguće. Vladajuća parlamentarna islamistička AKP je na izborima održanim 12. juna odnela veliku pobedu, osvojivši polovinu ukupnog broja glasova. Izraelski premijer Netanjahu poslao je Erdoganu čestitku kojom je izrazio nadu da će odnosi da se poprave do ranijeg nivoa. Brod „Mavi Marmara“ nije isplovio zahvaljujući zauzimanju turskih vlasti, a flotila se rasula usled kvarova na plovilima i nekooperativnosti pomorskih vlasti Grčke i Kipra.

Idila je trajala do petka 9. jula. Iako je runda pregovora o kompromisu vođena u Njujorku propala, ili zbog toga, Erdogan nije iskoristio to što deklaracija izglasana u ranijem sazivu ne mora nužno da obavezuje vladu novog parlamenta, niti činjenicu da je dan ranije izraelski ministar finansija oprezno (from what we understand) izjavio da izveštaj „kaže da je blokada legitimna, da je Izrael preduzeo legitimne korake“.[3] Naprotiv, on je u govoru poslanicima zacementirao raniju poziciju: „Normalizacija odnosa između dve zemlje je nezamisliva sve dok se Izrael ne izvine za taj nezakonit čin ... plati kompenzaciju rođacima ... i podigne blokadu Gaze.“ Tome je dodao da Turska insisitira „da bilo koji pravni element pomenut u izveštaju (Palmerove komisije, prim. prev.) a koji se odnosi na blokadu ne protivureči uspostavljenim pravilima međunarodnog prava i da ne protivureči izveštaju kojeg je objavio Savet za ljudska prava Ujedinjenih nacija“.[4]Stogane čudi što je tokom boravka Hilari Klinton u Istanbulu sredinom jula tokom konferencije za novinare sa Davutogluom[5] Izrael pomenut jedan jedini put, uzgredno, a i tada ga je pomenuo Davutoglu. U obimnom intervjuu gospođe državnog sekretara SAD datog CNN Turk nije pomenut niti jednom.[6]

Neuspešni pregovori vođeni su do kraja avgusta. Turska je istrajavala na zahtevima. Izrael je bio spreman da plati obeštećenje te da izrazi „žaljenje“ zbog incidenta i izgubljenih života, ali izvinjenje nipošto ne. Izvinjenje podrazumeva prihvatanje odgovornosti, a Izrael nikada nije imao niti ima nameru da pruži bilo kakav pravni osnov ili mogućnost da država, njeni vojnici i njihovi zapovednici budu tuženi u inostranstvu. O podizanju pomorske blokade Gaze, naravno, nema ni govora. Tvrd stav prema zahtevima Turske zauzeli su ministri Avigor Liberman (Jisrael Beiteinu) i strateškog planiranja Moše „Bugi“ Jaalon (Likud), dok ministar odbrane Ehud Barak (Acmaut, izdvojen iz Avoda (Laburističke partije)) makar javno nije gubio nadu da bi nešto moglo da bude učinjeno. Budući da su prva dvojica prevagnuli kao veliki koalicioni partner i kao jedan od ključnih ljudi Likud-a Netanjahu je zatražio novo odlaganje, ali od šest meseci. Turska, međutim, više nije bila spremna da čeka. Obraćajući se turskim novinarima u Sarajevu ministar Davutoglu dao je poslednju ponudu: da Palmerov izveštaj bude objavljen kako je sročen, ali da Izrael nakon toga pruži javno izvinjenje. U protivnom će biti primenjen „Plan B“ kojim je Erdogan zapretio još 23. jula, pre poslednjeg odlaganja. Podrška zahtevu Palestine u Ujedinjenim nacijama sledi u svakom slučaju.[7]

Izveštaj „Palmerove komisije“ trebalo je da bude zvanično objavljen u petak 2. septembra, ali je ta neprijatnost izbegnuta time što ga je dan ranije na svojoj internet prezentaciji objavio The New York Times.[8] Davutoglu je u saopštenju za novinare podeljenom istog dana ponovio i dopunio stanovište Turske. Pored mnogih optužbi na račun Izraela definisao koje će kaznene mere njegova zemlja „u ovoj fazi“da provede: snižavanje predstavništva na nivo drugog sekretara, suspenzija vojne saradnje, rad na tužbi Međunarodnom sudu pravde zbog blokade Gaze, pomoć porodicama žrtava kod privatnih tužbi protiv Izraela. Za nas je, međutim, najzanimljivija treća tačka: „Kao litoralna država sa najdužom obalom u istočnom Mediteranu Turska će poduzeti sve mere koje bude smatrala nužnim sa ciljem da osugura slobodu plovidbe u istočnom Mediteranu.“[9]

Da bismo, dakle, mogli da se približimo razumevanju zbog čega je Erdogan, sa njim i turska spoljna politika, od objavljivanja izveštaja „Palmerove komisije“ počeo veoma agresivnu kampanju protiv Izraela pažnju valja usmeriti, imajući na umu demagoški potencijal  palestinske politike, na nekoliko uporednih procesa.  

Caciki na Bibijev način

Prvi od tih procesa je preokret u odnosima Grčke i Izraela. Nakon mnogih godina čvrste grčke podrške palestinskoj stvari premijeri dveju zemalja su februara 2010, zatekavši se poslom u istom gradu, zajedno večerali u nekom moskovskom restoranu. Kako je diplomatska istorija prepuna slučajnih susreta u Moskvi ništa ne čudi što su se dvojica nakon toga čuli u više navrata. Razgovarali su o humanitarnoj flotili koja je delom isplovila iz Grčke pre nego se kod Kipra spojila sa Mavi Marmarom i turskim brodovima, a nakon incidenta samog telefonirali su u više navrata da bi podelili zabrinutost nad regionalnom politikom i ponašanjem Turske. Konačno, tokom poslednje trećine jula premijer Grčke Georgios Papandreu je, prvi nakon trideset godina, posetio Izrael. Socijalističkog premijera primio je i predsednik Šimon Peres. To je bila prva u nizu demonstracija izmenjenih odnosa koje je u istočnom Mediteranu inicirala novoproglašena politika Turske. Netanjahu je posetu grčkom premijeru uzvratio polovinom avgusta 2010: u poznatoj istoriji prva poseta izraelskog premijera Grčkoj. U oktobru je Izrael posetio zamenik ministra inostranih poslova Grčke, svega nekoliko dana nakon što su nad grčkom zemljom završene vežbe dveju prijateljskih avijacija. Izrael je u najvažnijem – prostoru za vežbu avijacije - nadoknadio ono što mu je Erdogan svojom palestinskom politikom uskratio. Već u januaru 2011. dve države su počele rad na stvaranju zajedničkih jedinica za intervencije u prirodnim katastrofama.

Veoma dobar izvor za razumevanje motiva i karaktera izmena u bilateralnim odnosima dveju istočnomeditranskih država je intervju grčkog predsednika Karolosa Papuljasadat vladajućoj desnici bliskom Jerusalem Post-u, objavljen 10. jula 2011. pred istorijsku prvu posetu grčkog predsednika Izraelu. Rečeno je da je, pored toga što su uspostavljene intenzivne konsultacije u „ključnim oblastima: energiji, odbrani i bezbednosti, poljoprivredi, turizmu“ u Atini s proleća bila održana godišnja Konferencija predsednika velikih američkih jevrejskih organizacija.  Papuljas je u Izrael putovao u pratnji ministra inostranih poslova, ministra kulture i turizma i pomoćnika ministra za energiju i klimatske promene: veliki grčko-izraelski poslovni forum bio zakazan za 12. juli. S tim je u neposrednoj vezi to što je unapređenje odnosa Grčke i Izraela približilo njihove dijaspore što im daje mogućnost „kako za lokalnu saradnju tako i za međusobnu podršku naših nacionalnih interesa“.[10]

Na drugoj strani, prema Jermeniji, politika „nula problema“ nije stajala ništa bolje. Dva protokola o normalizaciji odnosa Turske i Jermenije, potpisana 2009. uz veliki trud SAD i uz podršku Rusije, su pred anuliranjem. Turska uslovljava primenu prethodnim dogovorom Jermenije i Azerbejdžana oko Nagorno Karabaha, sporne teritorije zbog koje su 1993. godine ti odnosi bili prekinuti. Da sipa so na ranu Erdogan je tokom jula iz Bakua od predsednika Sargasjana zatražio izvinjenje zbog teritorijalnih pretenzija. Jermenski predsednik je 30. avgusta zaključio da će biti primoran da sporazume, koji nisu ni u kakvoj korelaciji sa Nagorno Karabahom, anulira. Tome u prilog idu izbori u Jermeniji zakazani za maj 2012.: izuzetno uticajna jermenska dijaspora oštro se protivi politici mirenja s Turskom.[11] Samo će potpuno neobavešten čovek propustiti da uoči kakav versko-politički značaj ima saradnja tih dijaspora: mapa jezgra Jerusalima, Starog grada, sama govori. Tome dodajmo da izraelski ministar inostranih dela Avigor Liberman rado letuje u Republici Srpskoj, da Netanjahua veoma rado primaju u tradicionalno prijateljskoj Sofiji te veoma kooperatrivno u Bukureštu i dobićemo jednu po Tursku veoma nepovoljnu sliku međunarodnih prilika. Na to dodajmo rat sa kurdskim nacionalističkim PKK u severnom Iraku.

Putinov sendvič od kaspijske ikre  

Prirodni pravci transporta gasa iz podzemlja Azerbejdžana, Kazahstana, Turkmenistana i Irana, što je uz ruska nalazišta velika većina poznatih svetskih rezervi, vode na sever preko Rusije ili na jug preko Irana.[12]. Budući da oba prirodna pravca koji od prikaspijskih nalazišta logično vode ili preko Rusije ili preko Irana, iračkog Kurdistana i Sirije do obala istočnog Mediterana ne zadovoljavaju političke kriterijume, ostaje put između: preko Turske ili ispod Crnog Mora. Time je, uz podršku SAD i multinacionalnih kompanija u oblasti energije, motivisana politika Južnog gasnog koridora (SGC) Evropske komisije: da se gas trasportuje pravcem istok-zapad čime bi bila umanjena zavisnost od Rusije.

Svesna važnosti Turske za zapadne saveznike vladajuća partija AKP još od prve pobede na izborima 2002. godine radi na tome da strateški važan geografski položaj iskoristi kao jedan od osnova za dalji privredni rast i sticanje nove, mnogo značajnije uloge u međunarodnim odnosima. Prema rečima tadašnjeg ministra inostranih poslova Abdulah Gula, koji je svoju zemlju preporučivao kao „zapadnu“ u svakom pogledu: „Turska namerava da se okoristi velikim neostvarenim potencijalom svog regiona ... Konkretan primer kako bi to moglo da bude učinjeno viđen je na polju energije. Oko 70 odsto svetskih mineralnih energetskih resursa nalazi se u neposrednoj blizini Turske. Turska nije samo veliki potrošač, već sve više vitalni terminal za distribuciju tog energetskog bogatstva za Irak, Iran, Azerbejdžan, Rusiju, Turkmenistan i Kazahstan“.[13] Na tim osnovama je izgrađena i energetska strategija Turske koja prema neslužbenom mišljenju savetnika turske ambasade u Vašingtonu „ ... ima tri oslona stuba. Prvi je da obezbedi diversifikovano, pouzdano i isplativo snabdevanje za domaću potrošnju; drugi je da liberalizuje svoje energetsko tržište; treći je da postane ključna tranzitna zemlja i energetsko čvorište.“[14]  

Danas postoje tri konkurentska evropska projekta za snabdevanje gasom preko Turske: „Nabuko“ (30 mlrd m3 godišnje), ITGI (Interkonektor Turska-Grčka-Italija, 10 mlrd m3) i TAP (Transjadranski gasovod, 10 mlrd m3). U pripremama je najdalje odmakao „Nabuko“ koji je, za razliku od ITGI i TAP projekat strateškog karaktera i značaja. „Nabuko“ bi trebalo da se poveže na postojeći gasovod Baku-Tbilisi-Erzerum (BTE, 20 mlrd m3, pušten u rad 2006) da bi gas, mimoilazeći Rusiju, kopnom savezničkih država stigao do Evrope. Strateški cilj je bio potencijal da cev bude bude pružena od Bakua na drugu obalu Kaspijskog mora do Turkmenistana, ka tamošnjim i nalazištima Kazahstana.  Stoga je, ne obazirući se na negodovanje Rusije, Evropska komisija od Saveta Evrope zatražila i dobila mandat da posreduje u pregovorima Azerbejdžana i Turkmenistana oko izgradnje Transkaspijskog gasovoda (TCGP) nalazeći da za projekat postoje presedani na koje može da se pozove.[15] Tome se uz podršku Irana protivi Rusija sa obrazloženjem da su prava nad južnim Kaspijem predmet pregovora pet prikaspiskih država izražavajući pritom bojazan da ti pregovori mogu veoma ozbiljno zakomplikovati situaciju u tom regionu.[16]

Govoreći da „Nabuko“ ne smatra konkurencijom Rusija je pokrenula rad na projektu „Južni tok“ kojim bi ruski i kaspijski gas dnom Crnog Mora preko Bugarske (ili Rumunije) i Srbije bio isporučivan srednjoj Evropi i Italiji. „Južni tok“ bi prema ugovoru potpisanom polovinom septembra 2011. trebalo da bude kapaciteta od 63 mlrd m3 godišnje, dok bi teret investicije od 20-25 mlrd € izneo konzorcijum u kome učestvuju Electricite de France (EDF) i podružnica BASF-a Wintershall sa po 15% uz italijanski ENI sa 20%. Treba imati u vidu da preko Ukrajine ide nekih 100 mlrd m3 godišnje, skoro 80% evropskog uvoza iz Rusije te da se ona time obilno koristi kroz subvencionisanu cenu gasa. Osim što je Putinovo mezimče, taj bi gasovod trebalo da na Ukrajinu deluje vaspitno kao što je „Severni tok“ delovao na Poljsku koja se za svoj i račun SAD u insitucijama EU postavlja između Nemačke i Rusije. Mnoge u Americi i Evropskoj uniji iritira ne samo to što Rusija preko Gasprom-a ubire najveći deo kajmaka od gasnog biznisa u Evropi već što to čini udružujući se, kao u slučaju „Severnog toka“ (55 mlrd m3 godišnje)[17], sa nemačkim privrednim mastodontima kakvi su je BASF i E.ON.[18]

Kada se sve sabere i oduzme, ispada da se politika čiji je cilj bio da se Turska u geoenergetskom smislu nametne kao alternativan i politički prihvatljiv pravac, podržana od SAD zdušno koliko i pitanju učlanjenja u Evropsku uniju, našla pred zidom. Problem je to što ključne zemlje Evropske unije nemaju nameru da ucenjivački potencijal u energetskom pitanju daju zemlji koju ne žele kao punopravnu članicu. U tom smislu bi mogla da se posmatra odluka Nemačke da ne stopira „Južni tok“. Njoj je gas potreban odmah da bi mogla da gasi nuklearke i ne oseća nikakvu potrebu da se brine oko statusa Ukrajine ili Turske: snaga kojom bi Nemačka trebalo da izvuče evro i Evropsku uniju iz krize dolazi odakle i gas, iz investicija u Rusiju i rasta ruskog tržišta.

Ukoliko Evropska unija uspe da savlada teškoće u planu izgradnje Transkaspijskog gasovoda (TCGP) turkmenistanski gas bi bio transportovan gasovodom „Beli potok“ između Gruzije i Rumunije (32 mlrd m3) koji bi trebalo da reši problem snabdevanja ITGI i TAP.[19] Kada se sve svede ispada da bi Turska u konačnom ishodu mogla da očekuje proširenje gasovoda BTE do nivoa kapaciteta „Nabuka“ da bi se prenosio gas sa novog velikog otkrića gasa u ekonomskoj zoni Azerbejdžana, polja Šah Deniz 2. Naravno, ukoliko se sa Azerbejdžanom dogovori o ceni i uslovima transpornih usluga što, pored sve bratske ljubavi, ne ide lako.

Pored toga, na pravcu istok-zapad postoji još jedan veliki projekat. Turska je, naime, juna 2007. sa Iranom potpisala memorandum o razumevanju o zajedničkoj izgradnji preko 3000 km dugačkog gasovoda kapaciteta 40 mlrd m3. Taj dogovor je, razumljivo, formalane prirode. Iran tokom zime nije u stanju da postojećim gasovodom isporuči ni dogovorenih 9.6 milijardi m3 a dalji rad na projektu su, očekivano, sprečile SAD zbog politike sankcija.  

Za sladokusce: šuarma/giros vs.kebab

Drugi pravac toka energenata u kojem Turska učestvuje je sever-jug. Za razliku od pravca istok-zapad ideja naftovoda Baku-Tbilisi-Cejhan (BTC, 360 mil bpy - barela godišnje) proistekla je iz potrebe da se nađe rešenje za zagušenje saobraćajno preopterećenog Bosfora; isto je u slučaju naftovoda Samsun-Cejhan (60 mil bpy) koji je namenjen protoku ruske nafte. Marta 2006. godine, u vreme kada se pripremala žurka povodom otvaranja naftovoda BTC objavljen je zajednički plan Turske i Izraela da se povežu naftovodom i gasovodom pravcem Samsun-Cejhan-Aškelon-Eilat. Time bi ruska nafta i gas („Plavi tok“ 16 mlrd m3 od 2003. do Samsuna) postali dostupni tržištima Dalekog istoka. Bilo je takođe, predviđeno da pored cevi za naftu i gas na dno mora budu položene instalacije kojima bi Izraelu bile dostavljane voda i struja iz Tigrisa i Eufrata, zajaženih strateškim „Anatolia projektom“.[20]

Dok je Izrael pod utiskom opadajućih odnosa razmišljao da li je mudro da se dovede u situaciju u kojoj postoji mogućnost da bude ucenjivan isporukama vode i energije, istraživanja izraelsko-američkog konzorcijuma urodila su najvećim pronalaskom gasa u 2009. godini. 238 milijardi m3 pronađeno je na polju „Tamar“ 60 nautičkih milja od obale u visini Haife. Nekoliko dana po događaju na palubi „Mavi Marmare“ objavljeno je otkriće još jednog, duplo većeg nalazišta pod imenom „Levijatan“ koje se nalazi nešto više severoistočno. Situacija se preokrenula: umesto uvoznika energije Izrael je preko noći postao potencijalni izvoznik koji bi osim strateške sigurnosti tokom godina prihodovao i nekih 300 mlrd$ od izvoza.

Kojim pravcima bi išao izvoz? Najmanje verovatno prema Turskoj pa za Evropu. Više verovatno preko država članica Kipra i Grčke ka Evropskoj uniji. Treći način vodi u Izrael na likvifikaciju pa u Evropu ili prema Aziji, s tim da bi tok energije išao od Aškelona do Eilata. [21] Turska gubi u svakoj kombinaciji: želja da postane energetsko čvorište Turskoj se neće ostvariti ni lako ni brzo.

Turska se, međutim, nije pomirila ni sa gubitkom geoenergetske uloge, ni sa gubitkom velikog broja milijardi dolara u novcu ili subvencionisanoj ceni energije. Ona se umešala u pitanje vlasništva i prava na eksploataciju polja „Levijatan“ uvlačeći u spor i Evropsku uniju. Ako za ovu priliku ostavimo po strani pitanja vezana za prodaju luka u Pireju i Solunu po principu „ko da više“ i koncentrišemo se na ono što bi se u tom kontekstu odnosilo na Tursku razumećemo zbog čega je Erdogan još u julu 2011 počeo da gubi živce. Marta te godine na poziv grčkog kolege u Atini je boravio ministar Ahmed Davutoglu koji je u „Katimeriniju“ objavio autorski tekst kojim je pozvao na „novu paradigmu u grčko-turskim odnosima“.[22] Priča koju je još onomad progutao predsednik Srbije Boris Tadić nije Grcima bila slatka premda je Davutoglu utopio u šećernu melasu kao onaj poslastičar na Obilićevom vencu, dole između „Tanjuga“ i „Tri kostura“, svoje baklave. Grčki predsednik Papuljas je četiri meseca docnije dao svakom jasan odgovor: „Na primer, kao što sam pomenuo, otkriće velikih rezervi između obala Kipra i Izraela menja geoekonomsku situaciju u regionu. To otvara nove mogućnosti za saradnju između Grčke, Izraela i Kipra. Zbog toga je to sada strateški još više važno da se za kiparski problem nađe održivo rešenje, a mi računamo na podršku Izraela da ga postignemo.“[23]  S time je blisko povezana volja Turske da se koliko za račun najaktivnijih država- članica Kontakt grupe za Libiju (Saudijska Arabija i klijenti, SAD, Britanija i Francuska) manje nego za svoj vlastiti aktivno uključi u rušenje alavitske predsedničke dinastije Asadovića u Siriji.  

Beleška malog od kužine

O problemima razgraničenja ekonomskih zona između Kipra, Izraela, Libana (Sirije, Irana, Saudi Arabije) i Turske, pardon, tzv. Turske Republike Severni Kipar te o drugom s tim u bliskoj vezi će, verujem, na NSPM da piše neko od mene bolje upućen. Nadam se da sam uspeo da predstavim neke meni, nadam se i čitaocima, interesantne činjenice o aferi „Mavi Marmara“, o pozadini i mestu događaja u igri koja se u tom, nama bliskom delu sveta, vodi. Kroz veo zahteva za ukidanjem pomorske blokade Gaze i slobodu plovidbe vidi se borba za vlasništvo nad izvorima i pravce toka energenata. Jednoj sili za koju se horski, time po prirodi stvari olako, tvrdi da je u velikom usponu – mi smo ovde pokazali da trpi veoma velike gubitke strateškog ekonomskog i političkog karaktera – potreban je značajan uspeh na Levantu i istočnom Mediteranu. Nakon sloma moći ljudi u uniformama od 29. jula 2011. Turskoj sledi usvajanje novog ustava koji znači kraj kemalističkog perioda u turskoj istoriji. Nije Erogan bez razloga toliko nervozan.


[1] Report of the international fact-finding mission to investigate violations of international law, including international humanitarian and human rights law, resulting from the Israeli attacks on the flotilla of ships carrying humanitarian assistance, UN Human Rights Council, 27.09.2010 http://www2.ohchr.org (downloaded 10.09.2011)

Kako je ovaj sajt izvanredno loše i nepregledno koncipiran i izveden do dokumenta se najlakše dolazi ako se pretražuje nekim od opštih pretraživača. 

[2] The situation in the Middle East, including the Palestinian question, UN Security Council, 01.06.2010. http://daccess-ods.un.org/access.nsf/Get?Open&DS=S/PRST/2010/9&Lang=E&Area=UNDOC (downloaded 10.09.2011)

[3] UN report on Gaza flotilla delayed to enable Israel-Turkey talks, Haaretz Online, 07.07.11 http://www.haaretz.com/news/diplomacy-defense/un-report-on-gaza-flotilla-delayed-to-enable-israel-turkey-talks-1.372012 (downloaded 10.07.2011)

[4] Turkey PM: Israel must still apologize for last year's Gaza flotilla raid, Haaretz Online, 08.07.11

http://www.haaretz.com/news/diplomacy-defense/turkey-pm-israel-must-still-
apologize-for-last-year-s-gaza-flotilla-raid-1.372198
(downloaded 10.07.2011)

[5] Joint Press Availability With Turkish Foreign Minister Ahmet Davutoglu, Istanbul, Turkey, US Department of State, 16. 07. 2011 http://www.state.gov/secretary/rm/2011/07/168665.htm (downloaded 31.07.2011)

[6] "Coffee Break with Hillary Clinton" Hosted by CNN-Turk and Moderated by Sirin Payzin, Istanbul, Turkey, US Department of State, 16. 07. 2011 http://www.state.gov/secretary/rm/2011/07/168667.htm (downloaded 31.07.2011)

[7] Celil Sagir, Turkey says UN flotilla report release date last chance for Israeli apology, Today's Zaman Online, 01. 09. 2011 http://www.todayszaman.com/news-255423-turkey-says-un-flotilla-report-release-date-last-
chance-for-israeli-apology.html
(downloaded 01. 09. 2011.)

[8] Report of the Secretary-General’s Panel of Inquiry on the 31 May 2010 Flotilla Incident, July 2011, New York Times Online, 01.09.2011. http://graphics8.nytimes.com/packages/pdf/world/Palmer-Committee-Final-report.pdf (downloaded 02. 09. 2011.)

[9] "As a littoral state which has the longest coastline in the Eastern Mediterranean, Turkey will take whatever measures it deems necessary in order to ensure the freedom of navigation in the Eastern Mediterranean."

Press statement by H.E. Mr. Ahmet Davutoglu, Minister of Foreign Affairs of the Republic of Turkey, regarding Turkish-Israeli relations, Republic of Turkey Ministry of Foreign Affairs, 02. 09. 2011. http://www.mfa.gov.tr/press-statement-by-h_e_-mr_-ahmet-davutoglu_-minister-of-foreign-affairs-of-the-republic-of-turkey_-regarding-turkish-israeli-re.en.mfa (downloaded 03. 09. 2011.)

[10] Herb Keinon, 'J'lem, Athens pursue a strong relationship in all aspects', Jerusalem Post Online, 07/10/2011, http://www.jpost.com/DiplomacyAndPolitics/Article.aspx?id=228616 (downloaded 22.07.2011)

[11]Emil Danielyan, Yerevan In Fresh Threat to Annul Turkish-Armenian Accords, Eurasia Daily Monitor, 15. 09. 2011 (downloaded 17.09.2011) http://www.jamestown.org/programs/edm/single/?tx_ttnews[tt_news]=38406&tx_ttnews[backPid]=
27&cHash=3848aa28fc1c3a25c032937ce3bb06bc

[12] Tržišta su Daleki istok (Kina, Japan, Koreja), Evropa, SAD i Indija, a metodi dostave su gasovodima (CNG, kompresovani prirodni gas) ili morem u obliku tečnog gasa (LNG, tečni prirodni gas). Tehnički govoreći, u idealnim uslovima postoji tačka kada se troškovi transporta LNG brodom poklapaju sa cenom transporta CNG gasovodom na nekom tržištu pa bi prema njihovom raskoraku trebalo da se donose odluke o načinu isporuke. Taj raskorak popunjavaju fizičke mogućnosti, ali i politički odnosi, obziri i interesi.

[13] Abdulah Gul, Turkey’s Vision for the Transatlantic Partnership, Turkish Policy Quarterly, Vol. 2, No. 2, 2003, http://www.turkishpolicy.com/images/stories/2003-02-stateofdisunion/TPQ2003-2-gul.pdf „... an increasingly vital terminal for the distribution of this energy wealth for Iraq, Iran, Azerbaijan, Russia, Turkmenistan and Kazakhstan. (downloaded 25.08.2011)

[14] Tuncay Babalı, Turkey at the Energy Crossroads.Turkey, Present and Past, Middle East Quarterly, Spring 2009, pp. 25-33 http://www.meforum.org/2108/turkey-at-the-energy-crossroads (downloaded 10.01.2011)

[15] Robert M Cutler, EU takes plunge into Caspian pipeline talks, Asia Times Online, 22.09.2011. (downloaded 05.10.2011) http://www.atimes.com/atimes/Central_Asia/MI22Ag01.html

[16] Rusija protiv izgradnje Transkaspijskog gasovoda, NSPM Online, 13.09.2011. http://www.nspm.rs/hronika/rusija-protiv-izgradnje-transkaspijskog-gasovoda.html (downloaded 17.09.2011)

[17] Govori se o punom kapacitetu. Severni tok će ove zime da prenosi duplo manju količinu.

[18] Te dve kompanije su, pored suvlasništva u gasovodu, u posedu gotovo polovine Južnoruskog gasnog polja iz kojeg se taj gasovod puni.

[19] Robert M Cutler, Total find bulks up Baku's local standing, Asia Times Online, 15.09. 2011 (downloaded 05.10.2011) http://www.atimes.com/atimes/Central_Asia/MI15Ag01.html Takođe: Nabucco makes Azeri gas move, Hürriyet Daily News, 02.10.2011. http://www.hurriyetdailynews.com/n.php?n=-2011-10-02 (downloaded 05.10.2011)

[20] Pepe Escobar, Globalistan. How the Globalized World Is Dissolving into Liquid War, Ann Arbor, 2006. http://www.nimblebooks.com/wordpress/category/globalistan

[21] Gal Luft, A geopolitical game changer, Haaretz Online, 11.06.10 http://www.haaretz.com/print-edition/opinion/a-geopolitical-game-changer-1.295522 (downloaded 14.06.2010)

[22] Article by H.E. Ahmet Davutoğlu published in Kathimerini Newspaper (Greece) on 10 March 2011. A new paradigm in Turkish-Greek Relations in the changing strategic environment, Republic of Turkey Ministry of Foreign Affairs, 10. 03. 2011.

http://www.mfa.gov.tr/article-by-h_e_-ahmet-davutoglu-published-in-kathimerini-newspaper-_
greece_-on-10-march-2011.en.mfa

[23] Herb Keinon, 'J'lem, Athens pursue a strong relationship in all aspects', Jerusalem Post Online, 07/10/2011, http://www.jpost.com/DiplomacyAndPolitics/Article.aspx?id=228616 (downloaded 03.07.2011)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner