Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Licemerna strana američke spoljne politike
Savremeni svet

Licemerna strana američke spoljne politike

PDF Štampa El. pošta
Ted Galen Karpenter   
nedelja, 08. maj 2011.

(The National Interest, May 4, 2011)

Vašington je počeo da previše promiskuitetno koristi dvostruke standarde u spoljnoj politici

Ralf Valdo Emerson je primetio da je "doslednost u budalastim stvarima boljka malih umova". Iako je to tačno, važno je napomenuti da je Emerson govorio isključivo samo o budalastoj doslednosti. Nije se upuštao u studiju cinične, sveprožimajuće nedoslednosti. Izgleda da američki spoljnopolitički zvaničnici decenijama nisu sposobni da shvate tu ključnu razliku.

Poslednji primer je oštar kontrast između vašingtonskih gromkih osuda surovog obračunjavanja vlada sa pro-demokratskim demonstrantima u mestima kao što su Sirija, Iran i Libija, i mlakih i pro-forma kritika istih takvih obračuna izvršenih od strane pro-američkih režima u Jemenu, Iraku i Bahreinu. Stanovnici širom muslimanskog sveta primetili su da su u pitanju dvostruki standardi i izvukli su sopstvene, prilično nepovoljne zaključke.

Međutim, to nedavno ispoljavanje licemerja američke spoljne politike nije ništa novo. Tokom hladnog rata se Vašington navodno zalagao za slobodu, demokratiju, ljudska prava i nemešanje u unutrašnje poslove drugih zemalja. Američki zvaničnici opravdano su kritikovali komunističke režime zbog kršenja svih tih standarda. U isto vreme, međutim, Sjedinjene Države pomogle su državne udare i primenile razne druge mere u cilju destabilizovanja vlasti (čak i demokratskih vlada), za koje je ocenjene da nedovoljno podržavaju regionalne ili globalne ciljeve Vašingtona.

Niz američkih administracija takođe je održavalo bliske veze sa nekima od najkorumpiranijih i najbrutalnijih vladara na planeti – od iranskog šaha Reze Pahlavija, preko filipinskog diktatora Ferdinanda Markosa, do zairskog Mobutu Sese Sekoa. Još gore od toga, američki lideri javno su izdašno veličali te krvave tirane kao legitimne figure "slobodnog sveta".

Specifične politike SAD su više puta reflektovale to isto licemerje. Klintonova administracija je izražavala užasnutost nasiljem u Bosni i na Kosovu u vreme raspada Jugoslavije, preuveličavala civilne žrtve i pravila preterano poređenje sa holokaustom. Nije dugo prošlo, a SAD su se našle na čelu vojne intervencije čiji je cilj bio suzbijanje sukoba i zavođenje reda. A opet, dok je na Balkanu trajalo krvoproliće, daleko, daleko veći broj civila je stradao u međusobnim sukobima na mestima kao što su Sijera Leone i Liberija, a da američka administracija nije ni slegnula ramenima.

Reakcija Vašingtona na "etničko čišćenje" u velikoj meri zavisi od toga ko je počinilac. Američki zvaničnici jedva da su uspeli da suspregnu svoj bes kad su srpske snage koristile te taktike. Ipak, američka vlada nije učinila ništa više od "fuj-fuj, ne to" negodovanja, dve decenije ranije kada je njen NATO saveznik Turska izvršila invaziju Kipra, okupirala skoro četrdeset odsto zemlje, prognala domicilne kiparske Grke, postavila marionetsku vladu, i nastavila da naseljava ostrvo desetinama hiljada doseljenika sa turskog kopna. Zapravo, Vašington i dalje toleriše tursku okupaciju ostrva i etničko čišćenje kiparskih Grka.

Reakcija Vašingtona na sukobe i etničko čišćenje na teritoriji bivše Jugoslavije jednako demonstrira iste dvostruke standarde. Upadljiv primer je reakcija na vojnu operaciju "Oluja", ofanzivu koju je hrvatska vlada pokrenula u avgustu 1995. protiv pobunjeničkih srpskih snaga u Krajini u Hrvatskoj. Ta operacija je na kraju dovela do egzodusa ili proterivanja oko 200,000 srpskih stanovnika - u nekim slučajevima uključujući porodice koje su tu vekovima živele.

Čovek bi pomislio da ova akcija predstavlja isto onakvo etničko čišćenje za koje su srpske snage okrivljene u Bosni, ali Sjedinjene Države na stvari gledaju drugačije. Vašington je podržao hrvatsku ofanzivu, sa predsednikom Klintonom koji priznaje u svojim memoarima da je "navijao" za hrvatsku akciju. Nigde se u toj knjizi ne pominje nesrećna sudbina srpskih civila u regionu. I izgleda da američka vlada nije samo „navijala“. Postoje indicije da je pomogla ofanzivu pružajući obaveštajne informacije hrvatskoj vojsci.

Što se tiče kritičkih izjava o Operaciji oluja, bilo je primetno njihovo odsustvo. Pozivajući se na "Oluju" i slične naredne ofanzive muslimanskih i hrvatskih snaga u Bosni, anonimni zvaničnik Stejt departmenta tvrdio je da su te akcije bile od koristi jer su "provetrile situaciju na kartama". Ako je verovati američkim dvostrukim standardima, samo se Srbi bave groznim etničkim čišćenjima. Kad god su druge etničke grupe u bivšoj Jugoslaviji činile isto, to je bilo samo provetravanje geografske karte.

Nijedna nacija ne može biti potpuno dosledna u svojoj spoljnoj politici. Uvek će biti slučajeva u kojima dvostruki standardi ne mogu da se izbegnu - ili bar ne bez veće štete po vitalne nacionalne interese. Ali ne bi trebalo da se kreatori politike svakodnevno odaju u licemerstvu. Takvo ponašanje podriva kredibilitet i stvara nepotrebne neprijatelje među stranim narodima.

Vašington je decenijama suviše promiskuitetno koristio dvostruke standarde u spoljnoj politici i platio je visoku cenu za takav cinizam. Na nesreću, sudeći po licemernoj, vrlo selektivnoj reakciji na arapsko buđenje, izgleda da je i Obamina administracija još jednom odabrala isti put.

Ted Galen Karpenter je potpredsednik za odbranu i spoljnopolitičke studije na institutu Kejto (Cato Institute), autor osam knjiga o međunarodnim poslovima, uključujući i Politika lošeg suseda: Vašingtonov uzaludni rat protiv droge u Latinskoj Americi.

(Prevod: NSPM)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner