Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Kriza evrozone se neće razrešiti sledećih 20 godina
Savremeni svet

Kriza evrozone se neće razrešiti sledećih 20 godina

PDF Štampa El. pošta
Volfgang Minhau   
četvrtak, 12. jul 2012.

(Fajnenšel tajms, 9.7.2012)

Uvek sam se pitao ko, posle neke od onih “istorijskih“ izjava Evropskog saveta, ulazi u rizične finansijske poduhvate. Dejstvo tih odluka ponekad bukvalno traje svega par sati, a drugi put – par dana. A dejstvo poslednjeg samita potrajao je manje od sedam dana: rasponi visina kamata na italijanske i španske obveznice danas su iznad onih pre samita.

Konsenzus među posmatračima je bio da, time što se došlo do sporazuma o putu u bankovnu uniju, EU čini važan korak u dobrom pravcu – ali da ipak nije dovoljno uradila da bi razrešila krizu. Ja se ne slažem s tom tvrdnjom. Mislim da je EU učinila vrlo veliki korak – ali u pogrešnom pravcu. Taj samit je učinio da odluka o konkretnom razrešavanju krize bude zavisna od neke buduće odluke koju će biti još teže doneti – pa će, prema tome, postojati još veća verovatnoća neuspeha.

Došlo se do sporazuma da, sve dok se ne uspostavi potpuna bankovna unija, neće biti zajedničke dokapitalizacije banaka; pri tom nas je Bundesbanka podsetila da bankovna unija nije moguća bez političke unije. Iz toga logično proizlazi da krizu nećemo rešiti još sledećih 20 godina.

Ono što danas znamo jeste da Nemačka neće pristati na zajedničko osiguranje depozita. Ona čak ne može pristati ni da Evropskom stabilizacionom mehanizmu (European Stability Mechanism) pruži bankarsku licencu, što bi mu omogućilo da i sam koristi “mehanizam finansijske poluge“ (leverage itself). Ako Nemačka sada ne može da uradi minimum neophodnog, zašto bi iko zamišljao da bi ona mogla pristati na političku uniju? Tome se može daleko manje verovati nego obećanju nekog alkoholičara da će da batali flašu kroz pet godina.

U Nemačkoj je politika spasavanja evra prekoračila važan prag. Vrlo mršava većina još uvek daje prednost evru – ali je jasna većina protiv daljih njegovih spasavanja. Grupa od 160 ekonomista, na čelu sa Hans-Vernerom Sinom (Hans-Werner Sinn), predsednikom Ekonomskog instituta IFO, prošle nedelje je objavila manifest protiv bankovne unije. Manifest je bio vrlo glasan i besan – ali istinska važnost tog dokumenta leži u tome da on odražava konsenzus gledišta.

Odgovor Angele Merkel je bio jasan – kazala im je da nemaju razloga za brigu. Rekla je da se u bankovnoj uniji radi o zajedničkom nadzoru i da neće biti zajedničkog osiguranja depozita. Njeno shvatanje značenja bankovne unije vrlo je različito od shvatanja koje ima Evropska centralna banka (ECB). Najviše što mogu očekivati od te nove bankovne unije jeste da će ona pokrivati 25 najvećih banaka, a da će ostaviti sve one [španske i nemačke] bančice i štedionice (cajas and Landesbanken) pod nacionalnom kontrolom. To ti je kao alkoholičar koji obećava da će od sada samo piti one finije vrste konjaka.

Bankovna unija koja je neophodna upravo je onakva kakvu Nemačka ne želi da prihvati: centralna regulacija i nadzor, zajednički fond za restrukturiranje i zajedničko osiguranje depozita. Da bi se to izgradilo potrebne su godine. Ako bi se pravilno uradilo – potrebno je menjati ustave i evropske ugovore – ako ništa drugo, onda samo da bi se regulisala uloga ECB. Potpuna je ludost da se razrešenje krize učini zavisnim od uspeha nečeg što bi bila najveća evropska vežba integracije, posmatrano istorijski.

Ni Italija ni Španija ne mogu da, uz interesne stope od 6% na svoje 10-godišnje obveznice, izdrže članstvo u evrozoni. To su gđi Merkel na samitu jasno kazali [premijeri Italije i Španije] Mario Monti i Marijano Rahoj. Trebalo je da joj kažu i da će njihove vlade – ako ne dođe do promene [evropske] politike – početi pripreme za povlačenje iz evrozone. Razrešenje krize iziskuje ili (1) zajedničke obveznice evrozone, ili (2) neki drugi oblik sjedinjavanja dugova kako u javnom, tako i u privatnom sektoru, kao i to da ECB kupuje te obveznice. Nemačka ne prihvata ono pod “1“, dok ECB ne prihvata ono pod “2“.

Ako nešto nije ni održivo, ni u stanju da se samo prilagođava, preostaju samo dva puta: Prvi je da se strpljivo čeka dok ne dođe do sloma – to je strategija koju sledi Evropski savet – a i alkoholičari. Alternativa tome je da se počne sa pripremama, uz opreznost da se ne izazove slom tokom tog procesa. Teško je videti izlaz bez kršenja stotina nacionalnih i evropskih zakona. To je i razlog zašto to niko ne čini. Onaj ko to uradi, morao bi u svojoj odbrani da se poziva na “višu silu“ (force majeure). Da se izgradi evro bila je potrebna čitava decenija, a za njegovo demontiranje nije dovoljan jedan produženi vikend. Taj kolaps bi uzrokovao najveći ekonomski šok našeg doba. Pa ipak, i na spisku loših izbora za slom – neki su bolji od drugih. O tome ću pisati u jednoj budućoj kolumni.

Tamo negde – u novembru, pisao sam da Evropski savet ima na raspolaganju samo 10 dana da spasi evro. Da su onda postavili temelj bankovnoj i fiskalnoj uniji, sada bi mogli doći do položaja da se slože o efikasnoj strategiji za razrešenje krize, a ona bi trebalo da sa sastoji od dokapitalizacije banaka i kupovine obveznica. To nisu učinili onda, a sada nisu u stanju da razreše tu krizu.

Poruka koju sam sa ovog [najnovijeg] samita poneo je da evrozona neće razrešiti svoju krizu. U tom smislu, ovaj samit i jeste bio “istorijski“.

Sa engleskog posrbio: Vasilije Kleftakis

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner