Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Jesen u Pekingu
Savremeni svet

Jesen u Pekingu

PDF Štampa El. pošta
Boris Trbić   
subota, 20. februar 2016.

Tri nedelje posle obeležavanje Dana pobede nad fašizmom, na Tjenanmenu nema tragova tenkovskih gusenica. U masi koja čeka da uđe u Zabranjeni grad, ili se sabira na platou ispred Mauzoleja kako bi videla poslednje zemne ostatke velikog vođe, čuje se veseli žamor.

Najviše je mladog sveta koji prolazi pored krutih, zategnutih vojnika, radnika obezbeđenja, malobrojnih ali glasnih prodavaca suvenira, i prevaranata koji operišu na marginama svake turističke atrakcije. Neki od njih su prvi put u Pekingu, i u organizovanim grupama prelaze široki Trg, sledeći vođu puta. Dugi „selfie stick“ je popularan ovog leta. I svi se fotografišu na mestu sa kog je Mao 1. oktobra 1949. proglasio Narodnu Republiku Kinu.

Crveno je boja radosti. Zidine Zabranjenog grada obojene su mahom crvenom bojom. Veliki broj državnih automobila, koji prolaze trgom, ali i onih u vlasništvu privatnih kompanija su crne boje. Crno je boja vode. A voda znači prosperitet. Ali ne bih rekao da je u pitanju površna opsesija koja predstavlja centar svih zapadnih predrasuda o Kini na prelazu dva veka. Nalik na onu da će Kinu uništiti sirovi materijalizam i sebičnost nadiruće srednje klase. Pa, dobro, srednja klasa postoji. Ali, kada će postati politički nezavisna i aktivna? Kada će početi da zahteva promene? Kada? Nastavite da ulažete. Strpljenje je majka svakog uspeha.

 

Grobnica dinastije Ming, nedaleko od Pekinga

Konfučijanizam zahteva poštovanje predaka. Dva puta godišnje, Kinezi čiste porodične grobove; na godišnjicu njihove smrti, i na specijalno određen dan sećanja na pretke. Drugi zadatak je stalna usmerenost ka prosperitetu. Kada kupuju stan, Kinezi obično pozivaju nekog ko zna u kakvoj će sredini za njih biti dobro da žive. Nije preporučljivo imati malu spavaću sobu, krevet mora da stoji dalje od vrata, no ima detalja koji su specifični i tiču se ličnih osobenosti. Feng šui, bizarni sastojak svih nju-ejdž paketa kojim se srednjoj klasi na Zapadu već decenijama pakuje još jedna potrošačka opsesija, ovde je pitanje kontinuiteta. „Zašto mislite da imamo pet zvezdica na zastavi? Tih pet elemenata prožimaju sve pore našeg identiteta.“ Zbog čega su u davno vreme carevi dinastije Ming podigli grobnicu šezdesetak kilometara daleko od prestonice? I to baš na liniji koja vodi direktno do Zabranjenog grada? Zar to nije moglo malo bliže? Uostalom, ti spomenici se nalaze prilično daleko za dva godišnja izleta posvećena čišćenju grobnice.

Na prvi pogled, prolaznik bi rekao da se Peking odlikuje arhitekturom socijalističkog gigantizma. Ili onog što Zapadnjaci danas, u sopstvenom tumačenju osamdesetih, nazivaju, „brutalizmom“. Oni koji se sećaju Moskve iz ovog perioda, verovatno će potvrditi osećaj već viđenog. Slično, po svoj prilici, i danas izgledaju delovi Minska, Havane, Kijeva, Luande. Na širokim bulevarima usamljene stoje čvrsto usidrene institucije kineske republike, zgrade izvršne i zakonodavne vlasti, muzeji i istorijski spomenici. Čak i strani hoteli kojih u Pekingu ima mnogo deluju kao da su tu pozicionirani po dekretu koji bi ih nekako uklopio u generalni plan revolucionarnog urbanizma.

Razmak između autobuskih stanica je velik, nekada ih razdvaja i po četiri, pet kilometara, što je prostor koji se ne da brzo prepešačiti. Takva spremnost na pešačenje verovatno ima i izvesne konsekvence po fizičko i mentalno zdravlje stanovništva. Stara ulična rasveta na pekinškim bulevarima uglavnom radi, a posebne, bočne trake, rudimentarna varijacija Kopenhagenškog modela, rezervisane su za bicikliste i motorcikliste kojih nema mnogo, ili ne kao u Bangkoku, Ho Ši Min Sitiju ili Denpasaru. Ulice su čišće od mnogih gradova koje sam posetio. Čiste.

 

Boja vrata i broj metalnih ukrasa na kapijama Zabranjenog grada su precizno određeni

Zabranjeni grad izgleda kao džinovska filmska kulisa. Carska palata je počela da se gradi početkom petnaestog veka i mnogi hramovi i pomoćne zgrade u njoj još uvek deluju izuzetno stabilno, postojano. Mnoge su uspešno restaurisane i očuvane. Filmovi Žang Jimoua i Ang Lija kao i Bertolučijev Poslednji kineski car, prikazuju život u Zabranjenom gradu. Jimou i Li su carske palate pravili u studijima Hengdijana, najvećim produkcijskim lokacijama na svetu, pod supervizijom hongkonškog producenta, Bila Konga. Velik kao Univerzal i Paramaunt zajedno, Hengdijan se prostire na više od hiljadu hektara, i nalazi se pet sati vožnje na jugoistok od Šangaja. Jimou je zahvaljujući svojim filmovima o drevnoj Kini postao jedan od najcenjenijih i najpodržavanijih režisera u ovoj zemlji. Zapadni mediji su, međutim, njegove filmove ubrzo proglasili delima „retrogradnog nacionalizma“. Domaći i strani turisti koji prelaze mostove Zabranjenog grada i guraju se da bi fotografisali enterijere carskih palata, izgleda mi, ne mare za takve kvalifikacije.  

Fotografisanje na Kineskom zidu, Badaling

Ovog leta, prvi put posle 2005. godine, posetioci Zabranjenog grada imaju priliku da vide „kinesku Mona Lizu“. Ulje na svili, pod imenom 'Uz reku tokom Festivala Čingming' iz dvanaestog veka naslikao je nekadašnji dvorski slikar Žang Zeduan. Figurativna kompozicija koje prikazuje masu u pokretu, izgleda zanimljivo, jer koristi dijagonalnu, panoramsku perspektivu mosta, i ljude u pokretu, duga je više od pet metara i, kažu stručnjaci, verno prikazuje život u doba dinastije Song. Više od tri hiljade posetilaca stajalo je u redu da je vidi. Ali to je daleko manje od desetina hiljada koje svakog dana posete Zabranjeni grad. Broj je nedavno ograničen na 80.000 dnevno. Godišnje, staro gradsko jezgro poseti više od petnaest miliona ljudi. 

Gužva na Kineskom zidu

Kina se vraća kulturi i nacionalnoj istoriji. Jer osoba koja poseduje samo novac, a nema razumevanje za značaj kulture (pitajući recimo koliko košta „Uz reku tokom Festivala Čingming“) ostaje samo novoobogaćeni tuhao, kako se podsmešljivo naziva kineski nouveau riche. U poslednjem filmu Žija Žang Kea, Mountains May Depart, prikazanom u Kanu, Torontu i Melburnu ove godine, bračni par sinu daje ime Dolar.Materijalizam i društvene mreže sigurno odvlače mlade Kineze od tradicionalnih kulturnih vrednosti. Mnogi koji posećuju poznati pekinški kvart, Umetničku zonu 798, kaže moj poznanik koji često putuje u Peking, to čine da bi pustili objavu na „kineskom Fejsbuku“ – društvenoj mreži Renren od 70 miliona registrovanih korisnika. A zatim otišli u najbliži kafe ili restoran brze hrane. 

Mermerni brod

Poslednjih godina, međutim, u Kini je došlo do revizije sadržaja udžbenika kako bi se naglasila važnost nacionalne kulture, guoxue. Prijemni ispiti na univerzitetima, gaokao, su redukovali značaj engleskog da bi se podstaklo razvijanje i jačanje kineskog jezika. Si Đinping stoji iza inicijative da do 2020. godine milion američkih studenata uči kineski.

Letnja palata

Posle podne upoznajemo dvoje mladih Španaca ispred Nebeskog hrama. Pokušavaju da pronađu način da stignu do Kineskog zida. Kao i svi turisti, u nedostatku dovoljnog broja saobraćajnih i uličnih znakova na engleskom jeziku, očekuju pomoć i solidarnost drugih Zapadnjaka. Deluju umorno i simpatično. S druge strane, zapadna solidarnost u proteklih vek i po nije na ovom prostoru bila isključivo benevolentna. Pogled zapadnjaka na Kinu i kineske percepcije Zapada ponovo su u centru pažnje u vreme Sijeve posete Vašingtonu. Kineski lider deluje smireno, gotovo flegmatično u intervjuima i obraćanju javnosti, poput rođaka koji je uvek spreman da vas posavetuje. Ukoliko ne želite da slušate, ili još gore, ne želite da čujete, postoji neko drugi ko će već dobiti istu priliku.

Neguje frizuru koja deluje kao da je vetar ne može pokvariti i usporen hod, tipičan za ljude koji imaju strpljenja za duge poslove od kojih je sigurno jedan od najznačajnijih bio uspon kroz partijsku hijerarhiju. Zapadni televizijski kanali (ovde ih nema mnogo, ali se bez problema gledaju CNN i Blumberg, nema ni Gugla, ni Fejsbuka, a pristup stranim sajtovima je otežan) bave se usporenim ekonomskim rastom, devalvacijom juana, gradnjom veštačkih ostrva u Južnom kineskom moru i sajber-piraterijom koja se doživljava kao geopolitički, a ne samo industrijski i poslovni zločin. Kineski mediji govore o prijateljstvu, saradnji i uvažavanju međunarodnih normi. Ali najvažnije stvari ostaju neizgovorene.

Veče u Pekingu

Narednog jutra, Kineski zid se pomalja između strmih obronaka Badalinga. Stotine autobusa su parkirani u dnu planine na čiji se vrh može stići žičarom. Zid deluje visoko, stameno, gotovo nedostupno, izranjajući i nestajući u izmaglici. Razmak između kula osmatračnica je kalkulisan tako da ne iznosi duže od tri dometa strele. Stepenica često nema, staze su strme i klizave i gube se u različitim prilazima uzvišenjima.  „Vratite se istim putem kojim ste otišli“.

Velike grupe Kineza pristižu u posetu zidu i tu provode dan gledajući čudo zbog kojeg stranci dolaze u njihovu zemlju, ali i građevinu koju značajan broj njihovih sunarodnika nikada nije video. Bezbednjaci na ulazu u žičaru su osioni i pomalo grubi, ali Kineskinje sa kojima se raspravljaju im uzvraćaju istom merom. Uspinjača putuje kratko do samog vrha. Zid se izvija, gubi na horizontu, a onda nanovo pomalja u vrletima i izmaglici. Kineski seljaci, koji su ga gradili pod prisilom, pokušavajući da neuspešno spreče najezdu Mongola i umire strahove svojih gospodara, pokrenuli su ustanak. Pošto je u zidu sahranjeno više od milion njegovih graditelj, došlo je do neke vrste revolucije. Ustanak je trajao godinu i po dana, a onda je carska vlast vaspostavljena.

Kinezi u kupovini: Peking, nedelju dana pre Praznika sredine jeseni

Ponovo srećemo Špance sa kojima odlazimo na ručak. Tu su i dvojica Iranaca i katarski inženjer sa suprugom koji je penziju dočekao u Kanadi, ali se seća profesora i prijatnih utisaka iz Beograda gde je završio poslediplomske studije. U jednom trenutku počinju da razgovaraju o izbegličkoj i ekonomskoj krizi u Evropi. Španac koji engleski govori slabije od svoje supruge kaže da je razočaran ekonomskom politikom svoje vlade. O izbeglicama nema izgrađeno mišljenje. Katarac me na tečnom srpskom pita da li sam skoro odlazio u Srbiju. Kaže da se kod nas mnogo i pije rakija i uživa u životu. I pored najbolje volje, ne znam šta da odgovorim.

Nacionalni stadion Ptičije gnezdo

U povratku, pijem hladno harbinsko pivo sa visokim Amerikancem koji putuje sam. On je otac četvoro dece, taksidermista koji radi za bogatu međunarodnu klijentelu. U početku je oprezan govoreći o svom poslu, ne želeći valjda da ga neko dovede u vezu, makar i simboličnu, sa notornim američkim zubarom koji se nedavno u Americi fotografisao pored ustreljenog slona i izazvao talas protesta na Internetu. Radi u Namibiji, Mozambiku, Južnoj Africi, i obično preparira nosoroge, lavove i druge životinje. Potrebno mu je malo kože. U stvari, potrebno mu je sve što je, kako kaže, ostalo. Vlasnik je malog biznisa i ima troje zaposlenih. U Kini radi za bogatu poslovnu klijentelu, ali ne ulazi u detalje. Često putuje i nervozan je uoči predstojećeg odlaska u Pakistan. „Više volim Aljasku i američki jug.“ Govorim mu o svojim putovanjima u Indiju. Kažem da bi bio sjajan subjekat za dokumentarni film. “Uostalom, kako se ulazi u Vašu industriju?” – pitam. „Sledio sam očev hobi.“ Autobus prolazi kroz poredgrađa Pekinga. Imam utisak da se vozila u saobraćajnoj gužvi ne pomeraju.

Iste večeri, negde između mirisa lignji i crvenih lampiona u centru grada, ulazimo u male trgovine i jedemo uličnu hranu. Lignje sa alevom paprikom sa dugačkih, drvenih ražnjića. Slušam svog starijeg sina koji se uporno pogađa sa prodavcem nekakvih kapa sa kineskim slovima, trudeći se da govori Potonghua (izraz za mandarinski koji u bukvalnom prevodu znači „zajednički jezik“) ponavljajući „duo šao čen“ i „taj kuejl“ („koliko ovo košta?“ i „to je preskupo“). Relativno ograničen fond reči pokušava da nadoknadi tonalitetom koji je, bar tako laiku zvuči, dobro podešen, jer prodavac ga razume. Brojeve izgovara korektno. Traži da klimnem glavom da bih odobrio njegovu pogodbu, ali nisam siguran da znam šta je cena onoga što želi da kupi. Možda je tako i bolje. Okružen mirisom insensa, brojanicama i plastičnom memorabilijom sa slikama Maoa, prodavac prihvata poslednju ponudu. 

Predah u Zabranjenom gradu

U obližnjoj čajdžinici počinjem razgovor sa dvojicom Nemaca srednjih godina koji rade za Simens. Tu su sedam dana. „Potrebna nam je njihova radna snaga,“ kaže jedan od njih, valjda ubeđen da je tehnološki napredak prerogativ rezervisan za Evropljane. Iste one koji su se smejali Marku Polu kada je iz Kine doneo papirni novac. Ili one druge koji su se tokom otvaranja Olimpijskih igara podsetili ko je izmislio vatromet. Na televiziji izveštaj o talasu izbeglica koji iz Južne Azije i sa Bliskog istoka zapljuskuje Evropu. Mislim da je Kinezima potrebno daleko više nego što bilo ko u Evropi može da pruži. Većina taksija u Pekingu i Šangaju su Folksvageni. Kao i ostatak sveta, i Kinezi vole nemačke automobile i veruju u nemačku belu tehniku. Ali to zaista u ovoj zemlji ne znači mnogo. 

U Pekingu već vekovima živi veliki broj muslimana o kojima se malo zna. Na televiziji gledam otvaranje velike moskovske džamije, uz vest da je uprkos ograničenjima iz Saudijske Arabije Kina zadržala isti broj kandidata za hadžiluk, oko dvanaest hiljada.  Daleko više pažnje se posvećuje predstojećem Prazniku sredine jeseni, kada će stotine miliona Kineza krenuti na put. Kraj septembra i početak oktobra nisu dobro vreme za početak putovanja. Ne za strance. Ali, ako se u to vreme nađete na prugama, putevima, u avionima, upoznaćete drugačiju Kinu.

Kinezi su uspeli da u Zabranjenom gradu očuvaju i rekonstruišu stotine građevina

U Melburnu sam imao priliku da pratim rad nekoliko predavača na Nacionalnoj Akademiji cirkuskih umetnosti, australijskoj školi koja se finansira iz federalnog budžeta. Većina stranaca su dolazili iz Nanđinga, gde je akrobatika izuzetno razvijena. Viđao sam ih kako ispred zgrade Akademije puše, ćutljivo i nostalgično zureći u daljinu. Veče provodim u domu kulture na periferiji gde uz grupu stranaca i veliki broj Kineza koji organizovano, autobusima stižu na predstavu, gledam kratak akrobatski prikaz „Veličanstvenog Hana“. Naslov nema veze sa prestavom jer ovo nije nikakva priča o nacionalnoj istoriji. Kao i u svakom cirkuskom izvođenju, priča je labava, i akcenat je stavljen na izvežbane scene sa stolicama, na trapezu, na biciklima i motorciklima, od kojih zaista zastaje dah. Kostimi deluju siromašno, a binom dominira neukusna, jeftina kompjuterska grafika jarkih boja i kontrasta.

Tokom predstave, Kinezi koriste  blic i kamere mobilnih telefona, bez obzira na upozorenja izvođača. Na kraju tapšu samo zapadnjaci, iskreno i pomalo naivno pokazujući svoje oduševljenje. Domaći svet se gura ka vratima još dok izvođači nisu napustili binu. Da li žure kući ili su nezadovoljni predstavom, ostaje tajna. Po izlasku, prolazim pored grupe Evropljana koji uporno, po večernjem pljusku, pokušavaju da uhvate taksi. 

Narednog dana, šesnaest stanica metroa između Zabranjenog grada i Letnje palate na severozapadnom rubu grada deluju kao večnost u prepunom vozu kojim se studenti dva najveća pekinška univerziteta voze na predavanja. Kinezi hodaju mnogo. Grupe turista se probijaju kroz ogromni park i carsku palatu započetu još u dvanaestom veku, očekujući da grane Sunce. Ovog meseca to se dogodilo dva puta. Njihove fotografije ispred impozantnog mosta koji povezuje centar palate i manastir na obližnjem ostrvu su zavijene u izmaglicu i smog. Nikada se tako često u Aziji nisam susretao sa ljudima koji na licima nose maske, uplašeni zagađenja i gripa. Moj prijatelj koji je u Singapuru, u vremenu Sarsa radio kao supervizor maturskih ispita, rekao mi je da se učiteljski posao radikalno menja osluškujući svaki znak kašlja u prepunom studentskom amfiteatru.  

Zabranjeni grad godišnje poseti 15 miliona turista. Dnevne posete su ograničene na 80 000

Hodamo kroz dugački pokriveni koridor oivičen klupama i u izmaglici naslućujemo konture dekadentnog mermernog broda izgrađenog 1755,  uzidanog u obalu jezera. Novac je kažu bio namenjen podizanju kineske mornarice. Uplašena pretnjama nezadovoljnih generala, vlast je odlučila da brod postavi na kameno postolje, kako bi pokazala da nezadovoljstvo potčinjenih ne može poljuljati stabilnost carevine. Grupa japanskih turista se tiska uz obalu, tražeći najbolji ugao za fotografije.

U povratku provodim jedan sat u Olimpijskom centru u Čaojangu, na severoistočnoj strani grada. Ptičije gnezdo, nacionalni stadion koji su projektovali Švajcarci Hercog i de Meuron, i Kinez Šingjang je jedna od dve građevine koje su obeležile Olimpijske igre u Pekingu. Za lokalnu populaciju proširenje i uređenje metroa je verovatno bilo jednako značajno.  Stadion prima 80 000 gledalaca, ali kao da je posle nedavno održanog Svetskog prvenstva u atletici utonuo u san. Jedino prodavci suvenira monotonim povicima preko minijaturnih razglasa pozivaju turiste da kupe njihove plastične proizvode. Stadion je razdvojen širokom ulicom od Kocke leda, centra za plivačke sportove pored koga se u ogromnom šatoru danas održava sajam dečijih knjiga i igračaka. Nedelju dana pre nacionalnog praznika, ne vidim mnogo ljudi koji sa plivačkom opremom ulaze u zgradu. Ne vidim ni nezgrapna tela kineskih plivačica koja kod Zapadnih komentatora izazivaju poslovično podozrenje. Jedino što odaje bilo kakav oblik života u popodnevnom dremežu je restoran brze hrane, KFC, u prizemlju zgrade. 

Iste večeri, centralna gradska arterija je zakrčena nepreglednom masom sveta spremnog za kupovinu. Ono što ostavlja prvi i verovatno najjači utisak na Evropljane u velikim gradovima južne i istočne Azije su brojevi prolaznika. Ovde sve izgleda neuporedivo masovnije, ali ne i haotičnije. Ispred blještavo osvetljenih robnih kuća disciplinovano se formiraju redovi zainteresovanih.

Roba sa ekskluzivnom zapadnom etiketom (proizvedena mahom u komšiluku) rezervisana je valjda za „dobitnike tranzicije“, takođe privlači veliki broj Kineza, mada nisam siguran da je linija razgraničenja kupovne moći tako oštra kao što kritičari moderne Kine vole da naglase. „Gubitnici tranzicije“ takođe vole da troše. I troše. Ispred radnje za uramljivanje jedan čovek mi nemo daje znak odobravanja, klimajući glavom dok fotografišem ramove sa likovima Maoa i Denga. Radnje su, bar u velikim kineskim gradovima, otvorene između deset ujutru i deset uveče, i mnogi roditelji vuku nevoljne mališane u pazar, pokušavajući da pronađu tekstilnu robu, igračke i kućnu dekoraciju po bagatelnim cenama. Vreme je da se troši i da se odagnaju strahovi. Uostalom, ceo svet se plaši usporavanja ovdašnje ekonomije. 

Zabranjeni grad 

U Kini je sećanje na kolonijalni period pitanje istorijskog kontinuiteta o kome se ređe govori, u ime stabilnosti međunarodnih odnosa, izuzev kada je, naravno, u pitanju period surove japanske okupacije. Nasleđe moderne kineske države, nacionalističke i komunističke Kine, uprkos njihovom herojskom otporu zavojevačima nije dovoljno poznato na Zapadu, a nepravde i poniženja u kolektivnom sećanju Kineza predstavljaju veliku nepoznanicu čak i za one koji tvrde da je nova Kina 'drugačija', ili da se “ubrzano menja”.

U istorijskim knjigama piše da su Stara carska palata, Juang Min Juan i njena okolina „ličili na Versaj“ pre nego što su 1860, nakon Drugog opijumskog rata, uništeni od strane englesko-francuske ekspedicije. Pljačka i paljevina su bili odmazda za pobunu protiv zapadnih interesa.  Kinezi su uništeno obnavljali, međutim, ekspedicija sastavljena od vojnika osam država alijanse za gušenje bokserskog ustanka 1900. godine je dokrajčila ono što nisu njeni prethodnici. Istorija se ponavljala bez obzira na činjenicu da su žrtve neprekidno i strpljivo učile i usvajale nova saznanja o prirodi relacija sile, o ljudskom karakteru, o odnosima između svetova i civilizacija. 

Vraćajući se u hotel, sa stanice Istočni Tjenanmen, pitam se kako se može naučiti da se čovek odbrani od zla. Živeti istoriju znači živeti vreme iskušenja, zločina i nepravde, i neprestano prolaziti kroz zlo. Ili, što je daleko pogubnije, naviknuti se na zlo i beznađe. Odrastati bez ikakve mogućnosti ili nade da se nastavi nekada prekinuti put. Ulazim u hotelski lobi, gde čeka nekoliko umornih Evropljana. Na recepciji pitam devojke za lozinku za Wi-Fi. „Iskoristite Vaš broj“, kaže jedna od njih, nasmejavši se široko. „Broj moje sobe?“ – pitam. „Broj Vašeg pasoša“.

Boris Trbić je pisac, scenarista i filmski pedagog koji živi i radi u Melburnu gde predaje na filmskoj školi Swinburne University of Technology. Objavljuje kratke priče, piše scenarija i povremene tekstove o orijentalnim tepisima. Sve fotografije u tekstu snimio je sam autor.