Savremeni svet

Istina vređa

PDF Štampa El. pošta
Pol Krejg Roberts   
utorak, 28. maj 2013.

U Americi, istina vređa. Ako kažeš istinu – vređaš.

Ja vređam. Majkl Hadson vređa. DŽerald Čelente vređa. Herman Dejli vređa. Nomi Prins vređa. Pam Martens vređa. Kris Hedžes vređa. Kris Flojd vređa. DŽon Pildžer vređa. Noam Čomski vređa. Harvi Silvergejt vređa. Naomi Volf vređa. Stiven Lendman vređa. Dejvid Rej Grifin vređa. Elen Braun vređa[1].

Na sreću, i mnogi drugi vređaju. Ali koliko će potrajati pre nego što onaj koji vređa postane “državni neprijatelj“?

Kroz istoriju oni koji su govorili istinu patili su zbog toga, dok su dvorski istoričari uživali prosperitet. I danas je tako. DŽeral Čelente to briljantno ilustruje u sledećem broju Trends žurnala (Trends Journal).

Kao kolumnista, ja sam tu lekciju naučio tokom proteklih 35 godina. Ako čitaocima kažeš šta se stvarno događa, oni se bune jer ne razmišljaš pozitivno. Zašto nam govoriš da se događaju takve gadne stvari, stvari koje se ne mogu ispraviti? Zar ne znaš da je Gospod dao Amerikancima pravo da isprave sve nepravde? Ma šta ti zamišljaš da si? Jesi li ti nekakav idiot, anti-Amerikanac, neki ružičasto-liberalni-komunista? Ako baš toliko mrziš Ameriku, što se ne odseliš na Kubu, u Iran, Kinu (bilo kuda – tamo  gde živi neko savremeno strašno čudovište)?

Stari Grci su sve to dobro znali. U grčkoj mitologiji Kasandra je bila proročica kojoj niko nije verovao, uprkos tome što je uvek bila 100% u pravu. Govoriti istinu Amerikancima ili Evropljanima koštaće nas isto onoliko koliko bi nas koštalo kao kada se istina saopštavala starim Grcima[2].

U Americi i svuda na zapadu, a i u celom svetu, istina jednostavno nije popularna. I zaista: u Americi je saopštavanje istine kriminalizovano. Uzmite samo Bredlija Meninga, koga su dve godine držali u zatvoru bez mogućnosti puštanja na slobodu uz plaćanje kaucije, kao i bez suđenja, što je sve kršenje američkog Ustava; podvrgavali su ga mučenjima tokom jedne godine ilegalnog zatvora, što je kršenje i američkog i međunarodnog zakona, a sada ga korumpirani tužioci izvode pred sud pod optužbom da je time što je otkrio istinu pomagao “neprijateljima SAD“. Međutim, da govori istinu to od njega zahteva američki vojni etički kodeks. Američki vojnici prosto moraju da izveštavaju o ratnim zločinima. Međutim, kada su njegovi pretpostavljeni pokazali da ih nije briga za ratne zločine, Mening je o svemu tome obavestio Vikiliks. Šta je drugo mogao da uradi savestan vojnik, čovek svestan svojih dužnosti, u slučaju kada je komandni lanac korumpiran?

DŽulijan Asanž je drugi primer. Vikiliks je na sebe preuzeo funkciju izveštavanja koju su zapadni mediji batalili. Podsetite se: Njujork tajms je 1971. objavio papire Pentagona (Pentagon Papers), čime su razotkrivene laži Vašingtona javnosti i Američkom kongresu izrečene u cilju da se opravda skup vijetnamski rat. Ali danas nema ni novina, ni TV kanala koji bi prihvatili odgovornost da istinito informišu javnost. DŽulijan Asanž se usudio da iskoristi taj "prazan prostor" i odmah je bio demonizovan ne samo od Vašingtona, nego i od levičarskih i desničarskih medija, kao i na internetu. To je bila kombinacija ljubomore, neznanja i udvaranja Vašintonu.

Bez Vikiliksa i Asanža, svet u stvari ništa o tome ne bi znao. Preovladala bi spinovanja Vašingtona, prestitutski i marionetski državni mediji. Zato je i izdat nalog da se uništi DŽulijan Asanž.

Zapanjuje koliki je broj ljudi i sajtova poslušao naredbu Vašingtona. Asanž je do te mere demonizovan da je – mada je dobio politički azil od Ekvadora - Vlada Britanije, povinujući se vašingtonskom gospodaru, odbila da mu dozvoli slobodan prolaz iz ambasade. Da li je Asanžova sudbina da proživi svoj vek u zidinama ekvadorske ambasade u Londonu?

Da li će Asanžov slučaj biti repriza slučaja kardinala Jozefa Mindsentija (Jozsef Mindszenty), koji je 4. novembra 1956. potražio azil u Budimpešti, kada su sovjetski tenkovi krenuli u Mađarsku da uguše antikomunističku revoluciju? Kardinal Mindsenti je proživeo tako 15 godina u ambasadi SAD. Danas je Amerika, taj simbol “slobode i demokratije“, ta koja kopira sovjetsku praksu iz vremena hladnog rata.

Nasuprot “slobodi i demokratiji“ SAD i Velike Britanije, “autoritarna, komunistička, opresivna“ vlada Kine, kada je trebalo da reši problem sa disidentom Čen Guangčengom koji je pobegao u američku ambasadu u Pekingu, dozvolila mu je da ode.

Ovaj svet je definitivno okrenut naopačke kada SAD i Britanija odbijaju da se pokore međunarodnom zakonu, dok ga se kineski komunisti pridržavaju.

Nonšalantne Amerikance nije briga za to što se optuženi za terorizam muče, neprekidno drže zatvoreni bez pravne procedure, i bez suđenja se ubijaju kad god to padne na pamet nekom zvaničniku organa vlasti.

Većina Amerikanaca je saglasna sa ubistvima, mučenjima i zatvaranjem ljudi bez dokaza, a to celom svetu demonstrira njihovu lakovernost. Nikada u istoriji nije postojao toliko nesvestan narod kakvi su Amerikanci. Svet je zaprepašćen time što je takva jedna nonšalantna nacija – za ovako kratak period – postala supersila.

Svetu je potrebna inteligencija i vođstvo da bi izbegao katastrofu, ali Amerika ne može da pruži ni jedno, ni drugo. Amerika je izgubljena zemlja, u kojoj je nuklearno oružje u rukama onih koji jedino brinu o tome kako da sačuvaju moć. Vašington je neprijatelj čitavog sveta i u njemu se nalazi najveća koncentracija zla na planeti.

A gde se nalazi dobro da ustane protiv tog zla?

Sa engleskog posrbio Vasilije Keftakis


[1] (prim. V K): Izuzev Noama Čomskog, ostale pomenute ličnosti su čitaocima manje poznate. Zato nije loše pogledati šta o svakom ponaosob kaže Vikipedija.

[2] (prim. VK): Kasandru je njen dar zaista skupo koštao: ljubomorna Agamemnonova supruga, Klitemnestra, pošto je prvo sekirom ubila muža, na kraju joj je tom istom sekirom odrubila glavu. Treba se, ipak, nadati da će Pol Krejg Robertsa mimoići ta sudbina?